Savremeni svijet je na pragu duboke političke i vojne nestabilnosti, obilježene istovremenim ratovima, sigurnosnim krizama, slabljenjem međunarodnih normi i sve izraženijom personalizacijom moći. Ove pojave često se tumače kroz prizmu geopolitičkih partikularnih interesa, historijskih sporova ili ekonomskih rivalstava. Takvim objašnjenjima, djelimično tačnim, trebalo bi dodati i jednu posebnu dimenziju: odustvo zrelosti onih koji donose odluke.
Zrelost se u političkoj teoriji rijetko tematizira kao javna pretpostavka upravljanja. Najčešće se implicitno poistovjećuje sa starošću i iskustvom, iako savremena praksa sve češće pokazuje da ta veza nije pouzdana. Upravo taj jaz između biološke starosti i stvarne zrelosti predstavlja jedno od ključnih obilježja aktuelne globalne krize odlučivanja.
Islamska etička misao ideju zrelosti prevodi u praktične kategorije pa tako se pretpostavlja da je kandidat za važne funkcije, kao za reisul-ulemu, s minimalno 40 godina starosti dovoljno zreo za suočavanje s izazovima na najadekvatniji način. Ova pretpostavka se naslanja na činjenicu da je Muhammed, a. s., počeo primati objavu tek u četrdesetoj godini. Samedin Kadić u eseju Poslanikova, a. s., gospoština ističe da zrelost znači uraditi posao kako treba i ne prepuštati se hirovima i emocijama. Biti zreo znači i biti spreman snositi posljedice vlastitih odluka, a prije toga prevenirati posljedice. Ako ovako predstavljamo osobinu zrelosti, ona se može analitički povezati s različitim uspješnim teorijama liderstva.
Bliže smrti nego drugom mandatu
Psiholog Erik Erikson ističe produktivnost i brigu kao istaknute osobine lidera u ovim godinama. U cilju doprinosa društvu, lideri ovih godina imaju osobinu generativnosti – stvaranja nečega novoga, a radno okruženje, zajednica i porodica su naročito važni za ovaj period. Ako lider kroz ovu fazu ne prođe uspješno, može postati samodopadan i stagnirajući u procesima. Nakon ove faze dolazi faza, koju Erikson naziva integritet, u periodu od oko 55-65. pa do smrti.
Naravno, ovo je period života u kojem se ne očekuje izvrsna produktivnost, stvaralaštvo ili novi zamah, već prije mudrost koju Erikson ističe kao temeljnu odliku ove faze. Ovdje je primjetno da Erikson ne „otpisuje“ ljude u godinama koje se odmilja mogu zvati predpenzionerskim ili penzionerskim, ali ono što ističe jeste važnost posjedovanja mudrosti, kao krunskog dokaza prave zrelosti.
Važno je naglasiti da nijedna od liderskih sposobnosti nije automatski vezana za godine života. Iskustvo može voditi zrelosti, ali može proizvesti i suprotan efekat: okoštalost, cinizam i poistovjećivanje institucije s vlastitom ličnošću. Starost može biti pokazatelj iskustva i zrelosti, ali nije garancija i opasno je kreirati neki „kult starosti“. Stoga, da bi se izbjegla zamka generacijskog ili biološkog determinizma, važno je odmah razjasniti: starost sama po sebi nije problem, ali nije ni garancija mudrosti i prosperiteta.
„Nema ko drugi“
Iako niko ne može predvidjeti individualni životni vijek, politička odgovornost u kasnijoj dobi mora uključivati svijest o naslijeđu, a ne samo o trenutnoj moći. Ne o porodičnom naslijeđu moći, već metodologiji da se bira najbolji koji će odgovoriti budućim izazovima kojima on možda neće ni svjedočiti. Naravno, postoji uvjerenje određenih lidera u tim godinama da ako oni ne budu vodili procese sistem će se raspasti, države će propasti, društva će se rastočiti pred unutarnjim i vanjskim izazovima. To tumačenje nerijetko prati analiza da ne postoji kompetentna alternativa i tu je lider već na pragu definicije o autoritarizmu.
Odluke zrelog i mudrog lidera u poznim godinama trebale bi odisati brigom za druge. S tim u vezi, vlastitu odluku da postane lider u tim godinama trebao bi ispitati iz ugla moći da brine o drugima ako, možda, ne može ni sam o sebi brinuti, može li kontrolirati sebe da bi mogao adekvatno kontrolirati tuđe emocije i želje u cilju prosperiteta društva itd. Također, kao osoba koja je bliža smrti nego veći broj ljudi za koje je zadužen, trebao bi posebnu brigu imati kakve rezultate ili, možda, posljedice će njegove odluke imati po njihovu budućnost. Nažalost, primjeri u životu pokazuju da će neke poštovane osobe u poznim godinama umjesto savjetodavne uloge prije izabrati lidersku, da vode procese bez obzira kakve posljedice to ostavilo na svijet ili različite kolektive.
Upravo na primjeru nekoliko današnjih lidera u svijetu, moguće je vidjeti da katastrofalne odluke koje donose ne smatraju uopšte spornim. Neko bi mogao kazati da ih ne donose sami i da su možda samo izvršioci tuđih zahtjeva. To je još gore, jer suprotnost zrelosti i mudrosti neke osobe je stalno popuštanje različitim interesnim grupama da sprovedu svoje ideje.
Afrički primjer
Yoweri Museveni, dugogodišnji predsjednik Ugande, ponovno je dobio mandat na predsjedničkim izborima održanim 15. januara 2026., osvojivši oko 71–72% glasova prema službenim rezultatima. Museveni, nakon gotovo četiri decenije na vlasti, u 82. godini života nastavlja upravljati siromašnom zemljom, ograničenim političkim slobodama i dubokim nezadovoljstvom mladog stanovništva. Formalni izborni procesi, praćeni represijom i kontrolom informacija, više su služili da očuvaju postojeći poredak nego da vode društvenoj obnovi. Većina stanovnika živi s relativno malim prihodima, a ako statistika pokaže i rast ekonomije, on se često ne prenosi u opći boljitak. Naravno, najlakše je reći: Uganda, Afrika, sila, odsustvo demokratije... ništa novo za Afriku. Da, Afrika je možda daleko od nas, ali obrasci se mogu vidjeti i u samoj Bosni. No, zadržimo se na svijetu.
Starac s bagerom
Benjamin Netanyahu, danas 77-godišnjak, poveo je rat koji je u kratkom vremenu prerastao u sistematsko razaranje civilnog prostora. Taj starac je odgovoran za ubistvo više od 18.000 djece u Gazi u periodu od dvije godine. Ako bismo opremili ovaj tekst karikaturom o njemu, onda bi sasvim smislena bila ona na kojoj starac vozi bager dok se djeca pokušavaju skloniti. To je realistična metafora politike koja je izgubila svaku vezu s civilizacijom. Netanyahu sistematski krši primirja,
odbacuje posredničke prijedloge koje nude ozbiljni međunarodni akteri, i ponaša se kao da je svako ograničenje njegove volje lična uvreda. Ovdje nije riječ o „teškim odlukama“, već o odsustvu samokontrole. Čak ga je i Donald Trump, koji mu je bio velika podrška, u jednom trenutku morao zaustavljati, jer je ovaj očito prelazio granice koje više nisu bile ni strateški ni politički održive.
Putinovo raspojasavanje
Ranije se u ponašanju Vladimira Putina, koji ima 73. godine, moglo nazrijeti ono što danas gledamo u surovom obliku. Njegov psihološki profil državnika očitovao se ranije u teatralnom dokazivanju vlastite snage. Prizori u kojima u poznim godinama glumi mladića na konju, polugolog tijela, namjerno izloženog kamerama, nisu bili folklor ni bezazleni PR. To je bio signal da će taj čovjek kad-tad zahtijevati divljenje, a i iznudit će ga kad-tad. Takvo raspojasavanje ega nikada ne dolazi naglo. Nedavno je izašao film The Wizard of the Kremlin u kojem Putina tumači Jude Law, a jedna od ključnih scena otvoreno pokazuje njegovu opsesiju idejom da svijet mora osjećati strah pred njim. Film ne otkriva ništa novo, već samo umjetnički artikulira ono što je realnost odavno potvrdila.
Putin je čovjek koji godinama drži vlast. Vidio je raspad Sovjetskog Saveza, zna cijenu ratova, ali danas vodi politiku koja gazi evropsku zemlju godinama, bez vidljive brige za svijet koji ostavlja iza sebe. S ratom u Ukrajini on dugoročno destabilizira evropski kontinent, donosi odluke bez savjetovanja i brige za Rusiju i svijet koji ostaje nakon njegovog političkog odlaska. Takav stav prema svom narodu i svijetu je imao i Staljin.
„Pa nisu to neke godine“
Pri razmatranju starosne granice za preuzimanje važnih funkcija obično se javi prigovor da sedamdesete i nisu neka starost. No, prosječni životni vijek u Evropi danas iznosi oko 79–81 godinu, iako vidimo da mnogi te godine i ne dočekaju. Drugim riječima: čovjek od sedamdesetak godina nalazi se u završnoj fazi svog života, vrlo često s realnim životnim horizontom od pet do sedam godina koje mu statistika još „daje“.
Kako je moguće da ljudi koji su vidjeli ratove i tragedije, danas bez zadrške proizvode nove? U realnim scenarijima, koji se tiču svakodnevice većine ljudi, kako neke osobe ne vide nikakav problem da u vrlo promjenjivom svijetu nude promjene i reforme za buduće generacije, a nemaju skoro ni šanse da vide u kojem smjeru će ići svijet? Vjerovatno zato što su ti ljudi godinama gradili moć, ili kreirali ambijent za preuzimanje moći, zaboravljajući graditi neke druge vrline, među kojima su zrelost i mudrost. Iako niko ne može predvidjeti individualni životni vijek, politička odgovornost u kasnijoj dobi mora uključivati svijest o naslijeđu, a ne samo o trenutnoj moći. Ne o porodičnom naslijeđu moći, već metodologiji da se bira najbolji koji će odgovoriti budućim izazovima kojima on možda neće ni svjedočiti. Naravno, postoji uvjerenje određenih lidera u tim godinama da ako oni ne budu vodili procese sistem će se raspasti, države će propasti, društva će se rastočiti pred unutarnjim i vanjskim izazovima. To tumačenje nerijetko prati analiza da ne postoji kompetentna alternativa i tu je lider već na pragu definicije o autoritarizmu.
Dva kraja svijeta: Kina i SAD
Sve što je prethodno rečeno, neko će i dalje pokušati razvodniti. Historičar će govoriti o kontekstu, analitičar o interesima, strateg o nužnosti. Jer, npr. kada Nerendra Modi sa 76 godina govori o svojoj diskriminatorskoj politici prema muslimanima u Indiji, on govori o nužnosti promjena i interesima Indije. Uglavnom, ratovi će se objašnjavati, agresije će se imenovati odbranom, a zloupotreba moći predstavljati kao odgovornost starih prema budućim naraštajima. Današnja sigurnosna pozicija našeg svijeta je sljedeća. Na jednom kraju svijeta imamo Kinu: jednopartijski, komunistički sistem, koji pozanjemo, ne teorijski, nego iskustveno na primjeru Ujgura ili nas samih tokom komunističke vladavine u Jugoslaviji, odnosno, znamo koliko je tanka linija između predsjedništva i diktature. Na njegovom čelu stoji Xi Jinping, čovjek od 73 godine, koji iz godine u godinu vojno pritišće Tajvan: avioni nadlijeću, more se militarizira i poruke o preuzimanju Tajvana su jasne: pitanje nije da li, nego kada.
Ne ulazimo ovdje u historiju Tajvana, niti u američko-kineske odnose, jer i bez tog konteksta ostaje gola činjenica: čovjek u dubokoj političkoj starosti otvoreno drži svijet na ivici globalnog sukoba. I to ne iz nužde, nego iz demonstracije moći. Kina u odnosu prema Tajvanu održava kontinuirani vojni pritisak kroz vježbe. Analize s kraja 2025. i početka 2026. bilježe obnovu scenarija blokade, o čemu piše magazin The Diplomat, specijaliziran za azijsko-pacifičke teme. Umjesto objašnjenja, postoje brojne analize šta po taj dio svijeta, a naposljetku i cijeli svijet, ne samo u ekonomskom smislu, već i sigurnosnom, znači eskalacija sukoba u vezi s Tajvanom.
Na drugom kraju svijeta imamo predsjednika vojno najspremnije zemlje na svijetu, koji je svjestan toga i od geopolitike pravi lični spektakl. Donald Trump, sada u osmoj deceniji života, na primjeru intervencije u Venecueli napisao je scenarij za još jedan akcijski film. Sada otvoreno razmatra zauzimanje Grenlanda, te prijeti izlaskom iz NATO saveza. Na primjeru Venecuele je pokazao da to nije nikakva provokacija i to je Evropi potpuno jasno. To odsustvo svijesti o posljedicama nije populizam, već potencijalna budućnost koja može dovesti do sukoba širom svijeta, u kojima jači otima od slabijeg.
„Djedova je zadnja“
I najopasnija stvar u vezi s njim jeste što mu je ovo posljednji mandat. Iako je on najavljivao da bi mogao biti još jedanput predsjednik, sam je svjestan da je to neizvodivo i već razmišlja o nasljednicima ali pod uvjetom da nastave njegovim stopama. Neko u kraju mandata Trumpa može vidjeti priliku, a neko još veću opasnost, jer ovaj čovjek zna da politički nema više šta izgubiti. Sada raspolaže najvećom silom na svijetu, faktor je globalne nestabilnosti i može da zahtijeva mnoge stvari. Koliko god se trudili da pronađemo u povijesti sličan primjer moći, nemoguće je, s obzirom da raniji moćnici s idejama pokoravanja svijeta nisu imali ovoliko zemalja i društava ovisnih o njima niti je pri pokoravanju svijeta bila u opticaju terminologija liberalizma i demokratije. Na kraju, Amerika je dvaput pomogla Evropi da je ne progutaju sile mraka i sve do sada je skoro pa ovisila o američkoj snazi, obavještajnim strukturama i vojnoj tehnologiji. Prema Trumpu, Evropa mnogo duguje Americi, stoga i nema pravo da ga zaustavlja. Uglavnom, ko je dovoljno drzak da proturiječi djedu kada nešto odluči?
