Namjenska industrija Bosne i Hercegovine imala je i ima izuzetan značaj za državu. Njen značaj posebno je došao do izražaja tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine, kada je domaća proizvodnja oružja i municije odigrala jednu od presudnih uloga u odbrani zemlje i opstanku naroda. Nakon što je Republici Bosni i Hercegovini nametnut embargo na oružje, a od proljeća 1993. godine bila izložena dvostrukoj agresiji od strane zapadnog i istočnog susjeda, usljed čega su u potpunosti bile presječene saobraćajne komunikacije sa vanjskim svijetom, fabrike namjenske industrije i improvizovana proizvodnja pod tom prisilom postale su kičma našeg otpora. Vlastitim znanjem i iskustvom, u izrazito ograničenim resursima, stvarano je ono što je bilo najpotrebnije – sredstva za odbranu i opstanak. Nezamislivo je zahvaljujući namjenskoj industriji postalo moguće.

Istovremeno, činjenice iz tog perioda historije Bosne i Hercegovine jasno ukazuju da u područjima u kojima se, na osnovu raspolaganja kakvim-takvim naoružanjem i municijom, uspio organizirati makar i djelimičan otpor, uglavnom nisu počinjeni masovni zločini, dok su mjesta bez otpora doživjela najteže ratne zločine i genocid. Spomenuto je snažan podsjetnik na značaj, potrebu i važnost posjedovanja domaćih kapaciteta namjenske proizvodnje i samoodrživosti u najtežim trenucima.

Primjer Goražda

Jedan od najupečatljivijih pozitivnih primjera iz perioda agresije jeste namjenska industrija u Goraždu. To je grad u kojem su upravo namjenska industrija i herojstvo bosanskog čovjeka, oslonjenog na vlastite snage i koordinirane aktivnosti, omogućili izvođenje uspješne odbrane tokom rata. Posebno značajna i nadasve interesantna bila je akcija „Kurir“, koju su organizirali 1. korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine i goraždanski IBOG-a. Cilj akcije bio je snabdijevanje Goražda iz Sarajeva municijom, barutom i drugim neophodnim sredstvima, dok je Sarajevo, kao i drugi dijelovi Bosne i Hercegovine, iz Goražda dobijalo kapisle K-5,5 za streljačku municiju i kapisle UDM za ručne bombe proizvedene u ratnim uslovima.

U najtežem periodu agresije, tokom zime 1993/1994. godine, kada je Goražde bilo u potpunom okruženju, donesena je odluka da se iz goraždanske namjenske industrije, preko neprijateljskih položaja, prenesu pomenute kapisle. Pedeset i dva vojnika Armije Republike Bosne i Hercegovine iz Pazarića u oktobru 1993. godine krenula su u ovu gotovo nemoguću misiju. Misija je uspješno realizirana i više puta ponovljena krajem 1993. i u prvoj polovini 1994. godine. Prelazili su neprijateljske položaje i planinske prevoje, noseći na leđima ono što je značilo život za stanovnike Goražda u opsadi. Istim putem vraćali su se nazad, ponovo kroz neprijateljske linije, noseći dragocjene kapisle, koje su također determinisale život na drugim područjima pod kontrolom ARBiH. Podvig prenošenja kapisli predstavljao je ne samo vojnički, već i historijski uspjeh – jer je omogućio nastavak odbrane gradova i, posljedično, opstanak hiljada civila.

Moguće je postaviti brojna pitanja u vezi s uspješnim prenošenjem kapisli, ali ključno je: šta bi bilo sa odbranom Sarajeva, a samim tim i cijele Bosne i Hercegovine, da ti heroji u tim sudbonosnim mjesecima nisu imali odakle donijeti pomenute kapisle ili da se nigdje u Bosni nisu proizvodile tokom agresije?

Svijet – namjenska industrija - BiH

Ipak, danas, tri decenije nakon završetka rata, uprkos spomenutoj krucijalnoj ulozi namjenske ratne vojne industrije u odbrambeno-oslobodilačkom ratu, naša namjenska industrija suočava se s ozbiljnim izazovima. Iako postoje i svijetli primjeri u pojedinim firmama bosanske namjenske industrije, očigledno je da je u svijetu razvoj namjenske industrije u pogledu tehnologije, digitalizacije i razvoja modernih sistema naoružanja značajno odmakao. Naše fabrike u značajnoj mjeri i dalje rade na zastarjelim proizvodnim principima i prevaziđenim tehnologijama. Umjesto strateškog planiranja, kontinuiranog ulaganja u istraživanje i razvoj te modernizaciju proizvodnih kapaciteta, često svjedočimo politizaciji, nebrizi i propuštenim prilikama. Evidentno je da ne postoje uspostavljeni mostovi između akademske zajednice i naučnih institucija i namjenske industrije koji bi vodili njen razvoj u željenom pravcu.

Posebno zabrinjava odnos prema ovim kompanijama koje su od strateškog značaja za sigurnost države. Umjesto da se tretiraju kao stubovi nacionalne sigurnosti, one se često promatraju samo kao sredstva za brzu zaradu i zbrinjavanje stranačkih kadrova. Nedopustivo je da se upravljanje firmama namjenske industrije povjerava kadrovima koji prije toga nikada nisu imali dodira sa ovom vrstom proizvodnje. Nedavni slučaj privatizacije jedne od namjenskih kompanija to jasno pokazuje: umjesto da se ulaže u tehnologiju, modernizaciju i razvoj novih proizvoda, privatizacija je iskorištena kako bi se atraktivna lokacija fabrike vjerovatno prenamijenila za izgradnju stambenih objekata. Drugim riječima, budućnost naše sigurnosti i industrijskog razvoja zamijenjena je kratkoročnim profitom.

Namjenska industrija nije i nikada ne smije biti shvaćena kao obična privredna grana. Ona je direktno vezana za sigurnost, suverenitet i međunarodni položaj države Bosne i Hercegovine. U vremenu kada se globalni sigurnosni poredak drastično mijenja, a ratovi na periferijama Evrope postaju realnost, Bosna i Hercegovina sebi ne smije dozvoliti luksuz daljeg zanemarivanja ovog sektora. Modernizacija namjenske industrije mora postati strateški prioritet. To podrazumijeva ulaganje u nove tehnologije, razvoj istraživačkih centara, jačanje saradnje s akademskom zajednicom te stvaranje uslova za obrazovanje i zapošljavanje visokokvalificiranog kadra. Neophodno je i usklađivanje zakona i regulatornog okvira kako bi se olakšao dolazak i rad stranih investicija, koje mogu dodatno unaprijediti proizvodne kapacitete i tehnologiju. Podrazumijeva se i zaštita od daljih privatizacijskih eksperimenata i avantura koje uništavaju perspektivu države.

Kako promišljati namjensku industriju

Namjenska industrija Bosne i Hercegovine mora biti promišljena u viziji od 20, 30, 50 godina unaprijed. Danas u vođenju ratova prevladava upotreba dronova i precizno navođenih projektila. Razumno je pretpostaviti da će i te tehnologije biti prevaziđene u narednim decenijama. Ako ne počnemo već sada značajno i planski ulagati u namjensku industriju, zaostajanje će biti nemoguće nadoknaditi.

Vrijeme je da se zaustavi razmišljanje isključivo u kategorijama dnevne dobiti i kratkoročnih interesa. Potrebno je graditi viziju snažne i moderne namjenske industrije, koja će istovremeno čuvati sigurnost, jačati ekonomiju i doprinositi izvoznim potencijalima naše zemlje. Na to nas obavezuje prošlost, upozorava sadašnjost, a prije svega obavezuje budućnost i opstanak naše domovine. Uvijek treba imati na umu – namjenska industrija je u najtežim danima spasila Bosnu i Hercegovinu. Spasila ju je znanjem, požrtvovanošću radnika, hrabrošću vojnika i sposobnošću da, oslonjena na vlastite snage i koordinirane aktivnosti, iznjedri ono što se tada činilo nemogućim. Ako je tada, pod embargom i okruženjem, mogla imati presudnu ulogu, nema nikakvog opravdanja da danas, u miru i slobodi, ne bude modernizovana i pretvorena u motor sigurnosti i razvoja Bosne i Hercegovine, a sutra garant opstanka države.