U petak, 10. oktobra 2025. godine, u auli Emma Vorlat na Fakultetu društvenih nauka Katoličkog univerziteta u Leuvenu, Monika Janina Stolarczyk-Bilardie odbranila je doktorsku disertaciju na temu “Komunikacija, šutnja i djelovanje: Poljski biskupi i Vatikan pred licem Holokausta”. Ja sam obavijest o ovoj odbrani skupa sa sažetkom istraživanja vidjela na oglasnoj tabli na svom Fakultetu (Faculty of Arts) još početkom septembra i, kako jesam imala pametnija posla ovog toplog oktobarskog popodneva, otišla sam na tu odbranu. Inače sam ovdje ispratila solidan broj promocija u doktorsko zvanje; taman kad sam pomislila da me ne može ništa više iznenaditi od teme “Multimodalno ismijavanje u neposrednoj interakciji licem u lice: O pregovaranju neozbiljnosti i stava”, ugledam kako na katoličkom univerzitetu kandidatkinja brani doktorat o vatikanskoj šutnji spram Holokausta. Doduše, poseban mi je gušt nekako gledati i biti usputnim dijelom čitave te ceremonije, uvijek iz zadnjeg reda: sedam članova komisije, svi u crnim togama koje se razlikuju samo po boji dva prednja šava (crvena je Teološki fakultet, žuta je Faculty of Arts), prvo moderator najavi 20-minutno izlaganje kandidata pa onda idu pitanja od dva eksterna člana komisije (kod Monike je prvi bio sa Princeton univerziteta, za drugog se ne sjećam), potom od dva interna i komentora, a tek nakon povlačenja komisije i proglašenja odbrane uspješnom obraća se mentor koji ne postavlja pitanja već samo iznese personaliziranu ocjenu rada sa kandidatom, i na kraju kandidat (sada zvanično doktor nauka) pročita svoje zahvale i priznanja; sve skupa od tri do tri i po sata i sve na engleskom, premda je administrativni jezik Univerziteta holandski. A dojam nekako bude dodatno intenziviran čitavom tom atmosferom i ornamentacijom ovih aula, kao da tumaram Imenom ruže. Mada, šteta je da ne spomenem kako gotovo svaki put bude neki momenat u kojem se jedva suzdržim da se ne nasmijem naglas: na predzadnjoj odbrani (bila je to promocija u doktorsko zvanje Luz Van den Bruel na temu “Jezici koji pišu historiju: utjecaj proučavanja jezika izvan granica lingvistike (1700–1860)”), ova Luz je, kad je sala već bila gotovo puncata i članovi komisije samo što nisu ušli, za govornicom tako nonšalantno digla ruke uvis dok joj prijateljica nanosi roll-on a ona u majici sa širokim bretelama, da me natjeralo da ne povjerujem vlastitim očima. Da usput kažem i da je po mojoj procjeni ona najbolji kandidat od svih čije sam odbrane ispratila.
No, da se vratim na Moniku. Sljedeće stvari bile su mi na pameti tokom njene odbrane:
- Genocid u Gazi počeo je 7. oktobra 2023. godine;
- Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu povodom ovog genocida oglasio se 8. oktobra 2025;
- Profesori sa KU Leuven redovno protestuju ispred Gradske vijećnice; na pitanje novinarke zašto danas (prije mjesec dana) ranim jutrom učestvuju u ovoj akciji, jedna od njih odgovara: “Zato što smo duboko razočarani vlastitim univerzitetom koji i dalje odbija zauzeti jasan stav prema nasilju i zločinima koji se odvijaju u Gazi, a pritom još uvijek ima 52 aktivne istraživačke saradnje s izraelskim univerzitetima i institucijama”, a druga kaže ovo: “Znam da sad imamo novu rektoricu i želim joj dati priliku da zauzme odlučniji stav od prethodnog rektora; djeluje mi kao da ima volju da napravi korake u tom smjeru, ali ipak mislim da je važno nastaviti vršiti pritisak i pokazati da među profesorima i studentima postoji snažna solidarnost s Palestincima”;
- Ona (Monika) sve svoje istraživanje temelji na pismima kao glavnom istraživačkom materijalu; ima i na mom kompjuteru puno pisama, svakakvih;
- Kakav li će biti Banksyjev naredni grafit;
- Ima i GH medresa likovnu sekciju;
- Sredinom decembra održat će se na Univerzitetu u Mašhedu (Iran) prva međunarodna konferencija pod naslovom “Resistance Theology” (teologija otpora); jedna od tema je “Božanski diskurs traganja za pravdom”;
- Jedva čekam da završi odbrana pa da Moniki zamašem imenima Derviša Korkuta i Mirsada Sijarića. Ovo neće biti nametljivo; ipak je ona meni prišla prva da me upita s kojeg sam fakulteta.
Ovo zadnje nisam uradila; bilo mi je malo ofirno jer sam ja tu autsajder, ali sam joj umjesto toga ostavila sticky note sa ova dva imena na pisanoj verziji njenog govora, čiji prijevod donosim u nastavku.
Govor za javnu odbranu doktorske disertacije
Drage dame i gospodo, dragi prijatelji, porodico i kolege,
Hvala vam što ste danas ovdje. Završetak i odbrana doktorata svakako su važna prekretnica, ali za mene, oni su ujedno i prilika da objasnim o čemu je to ustvari moje istraživanje.
U narednih dvadeset minuta imam namjeru da vas provedem kroz stvarne živote i stvarne izbore – a potom, i prema širim pitanjima koja su usmjeravala moj rad.
Dječak i tri žene
Dopustite da počnem sa 1943. godinom u gradu Stanislawowu u okupiranoj Poljskoj.
Dvanaestogodišnji dječak, Jerzy Urman, skriva se sa svojim roditeljima. Oni su Jevreji. Njihovo sklonište zapravo je kuća triju katolkinja: Hele, Marysije i Gienie. Ove tri žene žive u ritmu liturgije. Svaki dan idu na misu, ispovijedaju se, mole se.
Međutim, iza te pobožne fasade krije se jedna uznemirujuća stvarnost. Hela traži novac za pružanje utočišta ovoj porodici i grubo se odnosi prema njima. Marysia i Gienia ih naposljetku izdaju policiji. Kada policajci krenu da tuku Jerzyjevog oca, dječak proguta cijanid i umire na licu mjesta. Roditelji mu prežive; on ne.
Čitajući njegov dnevnik, jedno mi pitanje neprestano nije dalo mira: Gdje je bio svećenik? Gdje je bila Katolička crkva?
Ove su žene slušale propovijedi, primale blagoslove i živjele u moralnom svijetu koji je Crkva oblikovala. Kako je vjera mogla koegzistirati s okrutnošću, izdajom ili moralnim sljepilom?
Pogromi pred crkvenim vratima
Dvije godine ranije, u ljeto 1941, nešto slično desilo se u mnogo većem razmjeru.
U tri mala poljska grada – Wasoszu, Radzilowu i Jedwabneu – katolički Poljaci, susjedi i sugrađani, učestvovali su u masovnom ubijanju svojih jevrejskih komšija. Ljudi su istjerivani iz kuća sjekirama i vilama. U Jedwabneu su stotine muškaraca, žena i djece bivali zaključavani u štalama i spaljivani živi.
I opet isto pitanje: Gdje je bio svećenik? Crkva se nalazila u neposrednoj udaljenosti, dovoljno blizu da se čuju krici i zvuci nasilja. Zvona za misu su odjekivala dok se napolju vršio pokolj.
U nekim obližnjim župama svećenici jesu intervenirali, prijeteći ekskomunikacijom i prevenirajući nasilje. Ovaj kontrast jasno pokazuje: utjecaj Crkve nije bio apstraktan. Ona je mogla dati smjer – ili zakazati u tome.
Poljska kao središte razaranja
Da bismo razumjeli zašto je ovo pitanje od tolikog značaja, moramo se prisjetiti gdje su se svi ovi događaji odvijali.
Prije rata, Poljska je bila dom za više od tri miliona Jevreja – gotovo polovicu svih kasnijih žrtava Holokausta. Bila je to duboko katolička zemlja u kojoj Crkva nije bila samo vjerski autoritet, već i društveni i politički. A upravo je na poljskom tlu izgrađen sistem istrebljivačkih logora.
Holokaust se doslovno odvijao u prisustvu poljskih vjernika i klera. Biskupi, svećenici i obični katolici svojim su očima gledali sve što se dešavalo njihovim jevrejskim sugrađanima.
Iz ovog je razloga Poljska ključna za razumijevanje toga kako se direktno, neposredno znanje o masovnom ubijanju pretvorilo samo u ograničenu komunikaciju s Rimom. Taj kontrast – između onoga što se znalo i onoga što se prenosilo – stoji u samom središtu mog istraživanja.
Od priča do istraživačkog pitanja
Priča o Jerzyju i seoskim pogromima dovela me do centralnog pitanja moje disertacije:
Kako je Katolička crkva – a posebno poljski biskupi, i preko njih sam Vatikan – reagirala na Holokaust?
Kako bih na ovo odgovorila, proučavala sam komunikaciju: šta je upućivano u Rim, kojim kanalima, a šta izostavljano?
Kako su biskupi pisali o Jevrejima – i kad su ušutjeli?
Koju su ulogu imali posrednici koji su, u odsustvu papinskog predstavništva u okupiranoj Poljskoj, služili kao žive veze noseći pisma, novac i izvještaje iz mjesta A u mjesto B, često dodajući i vlastite naglaske ili tumačenja?
I šta se dešavalo jednom kada te poruke stignu u Vatikan – ko ih je čitao, kako su bile sažimane, i koje su riječi preživjele u javnim saopćenjima i diplomatskim postupcima Svete Stolice?
Jedinstvena prilika iz 2020. godine
Decenijama je ovakvo istraživanje bilo gotovo nemoguće sprovesti. Glavni arhivi – vatikanski – bili su zatvoreni, a istraživači su se morali oslanjati na parcijalne, selektivne publikacije prepune praznina.
Ali u martu 2020. godine otvoreni su arhivi pape Pija XII. Bila je to jedinstvena prilika – i ja sam je zgrabila objema rukama. Zahvaljujući istraživačkom finansiranju, mogla sam u više navrata otputovati u Rim i prebirati po hiljadama stranica dokumenata.
Trokut komunikacije
Iz ovih je dokumenata postepeno izronila slika jednog trokuta komunikacije:
- Poljskih biskupa, koji su pisali pisma i izvještaje Rimu;
- Vatikana, gdje se sve čitalo i vagalo;
- Posrednika – Talijana ili drugih koji su prenosili informacije iz Poljske u Rim, dodajući im često vlastiti ton ili interpretaciju.
Ovaj trokut postao je ključ za razumijevanje toga kako su informacije o Holokaustu kružile unutar Crkve.
Biskupi: šutnja i zaobilaznice
Kako bih razumjela reakciju Crkve u Poljskoj, fokusirala sam se na tri biskupa koji su činili komunikacijsko jezgro hijerarhije: kardinala Augusta Hlonda, nadbiskupa Adama Stefana Sapiehaa i biskupa Stanislawa Adamskog. Njihove pozicije, utjecaj i korespondencija otkrivaju šta se jeste – i šta nije – kretalo između Poljske i Rima.
Kardinal Hlond, premda odsutan iz okupirane Poljske, bio je formalna glava Crkve i ključna referentna tačka za njen stav prema Jevrejima u ratnom periodu. Njegova pisma i izjave pokazuju zapanjujući manjak empatije za jevrejsku tragediju i tendenciju da antisemitizam racionalizira unutar moralnih ili političkih okvira. Njegov slučaj razotkriva kontinuitet između predratnih predrasuda, ratne opreznosti i postratnih opravdanja.
Nadbiskup Sapieha iz Krakova je, s druge strane, bio de facto vođa Crkve unutar okupirane Poljske. Bio je hrabar i postojan: štitio je svećenike, suprotstavljao se njemačkoj politici i pozivao Papu da se javno oglasi – za Poljsku. Njegova pisma Rimu detaljno opisuju patnju Crkve i poljskog naroda, ali ni jednom jedinom riječju nema spomena niti Jevreja niti Holokausta.
Zahvaljujući svježe otvorenim arhivima, sada možemo čitati i izvještaje posrednika koji su se sretali sa Sapiehaom. Oni pokazuju kako je on znao šta se događa Jevrejima i da je čak o tome i govorio. U jednom razgovoru se referirao na “zakon odmazde” – što je revelacijski izraz koji masovno ubijanje smješta ne u okvire solidarnosti, već božanske kazne. Čak i kad govori o Auschwitzu, spominje ga samo kao logor za poljske svećenike, a nikad u kontekstu Jevreja.
Ovo otvara krucijalno pitanje: ako je čovjek s takvim moralnim autoritetom mogao potaknuti Papu da govori o Poljskoj, zar nije onda mogao potaknuti i prekid papinske šutnje o Jevrejima?
Biskup Adamski pokazuje pak drugačiji profil. Njegova pisma također ne sadrže izričite reference, ali je ipak doprinosio protoku informacija. On je poslao letak Protest! u Rim 1942. godine i preko posrednika prenosio detaljne izvještaje o ubijanjima. Kada bi Vatikan otvarao raspravu o židovskim pitanjima, Adamski bi davao konkretne odgovore. U poređenju s mnogim drugim biskupima koji nisu slali ništa, ovo su bile male ali značajne geste – neizravne, oprezne, ali informativne dovoljno da upotpune dio slike u Rimu.
Posrednici: glasnici s utjecajem
Budući da je službena korespondencija bila gotovo nemoguća i da u okupiranoj Poljskoj nije bilo papinskog predstavništva, posrednici su igrali krucijalnu ulogu.
Giovanni Malvezzi, italijanski biznismen, u više je navrata putovao u Poljsku noseći izvještaje u Rim. U ime Vatikana posjećivao je biskupe u nekoliko okupiranih gradova, uručivao pisma i novac, te pisao detaljne izvještaje. Ti izvještaji sadržavali su daleko više informacija o progonu Jevreja nego pisma samih biskupa. Malvezzi je lično ulazio u geta Varšave i Lavova i razgovarao s Jevrejima koji su tamo bili zatvoreni.
I drugi laici – poput predstavnika firme Fiat – također su prenosili poruke i djelovali kao neformalna veza između poljske Crkve i Vatikana.
Pored njih tu su bili i vojni kapelani, poput Pirra Scavizzija i Silvija Negrata, koji su putovali sanitetskim vozovima između istočnog fronta i Italije. Njihova jedinstvena pozicija omogućavala im je da dođu tamo gdje obični civili nisu mogli. Opisivali su hapšenja, bijedu i kolaps crkvenog života, ali i ono što su sami vidjeli: razorena sela, masovne grobnice, deportacijske vozove. Njihovi izvještaji pružili su Vatikanu neposredno, iz prve ruke znanje do kojeg se inače nikad ne bi moglo doći.
Ipak, svaki je posrednik davao drugačiju boju toj poruci. Neki su naglašavali zločine nad Jevrejima; drugi su se fokusirali na patnju katolika. Informacija nikad nije bila neutralna – uvijek je prolazila kroz filter.
Vatikan: diplomatija i šutnja
A u Rimu? Tamo su sjedili nad gomilama izvještaja i pisama. Šta činiti s njima?
Do 1942. godine, Državno tajništvo imalo je nevjerovatno potpunu sliku o progonu Jevreja. Papa i njegovi saradnici raspolagali su mnoštvom pouzdanih izvora. Na osnovu dostupnih dokumenata, Pio XII bio je jedan od prvih svjetskih vođa koji je mogao shvatiti da je u toku sistematsko istrebljenje. Njegovo znanje nije bilo površno ni fragmentarno – bilo je čvrsto utemeljeno.
Pristigli izvještaji čitani su i često sažimani prije nego što bi dospjeli do viših hijerarhijskih instanci. U tom procesu, pojedinosti koje su se odnosile na Jevreje često su ublažavane, ili su skroz nedostajale. Upečatljiv primjer je letak Protest! poslan od strane biskupa Adamskog – najeksplicitniji dokument o nacističkim zločinima – a koji nikad nije stigao do Pape. Monsinjor Montini (kasnije papa Pavao VI), koji je sažeo razgovor s glasnikom koji ga je predao, uopće ne spominje sam dokument. Odložen je u arhivu bez da je ikad pročitan od strane hijerarhijskog vrha.
Kasnije iste te godine, kada je američka vlada direktno upitala Vatikan šta zna o masovnim ubistvima, Sveta Stolica odlučila je ostati nijema. Negirala je da posjeduje pouzdane informacije – premda ih je imala. U jednoj internoj bilješci čak se odbacuju jevrejska svjedočenja kao pretjerana i upozorava kako bi takvi izvještaji mogli biti “politički iskorišteni” od strane Alijanse. Zaključak je bio jasan: najsigurniji put je šutnja.
U ljeto 1943. godine Giovanni Malvezzi se vratio iz Poljske, nakon što je svjedočio uništenju Varšavskog geta. U svom izvještaju opisuje ustanak i potpuno istrebljenje koje je uslijedilo nakon toga. Ono što ga je, međutim, najviše pogodilo nije bila samo njemačka brutalnost, već i poljska i klerikalna indiferentnost. Zapisao je kako je kod mnogih prevladalo “prešutno zadovoljstvo”, kao da je jevrejsko pitanje napokon riješeno. Primijetio je da većina biskupa ignorirala Papino kratko spominjanje Jevreja u jednom govoru – jedini koji je otvoreno progovorio bio je ukrajinski nadbiskup Andrey Sheptysky. Malvezzi je poljsko svećenstvo opisao kao “moralno indolentno”.
Biskup Adamski, u razgovoru s Malvezzijem, zatražio je “jasne upute iz Rima”. Htio je da Vatikan pruži smjernice, da zauzme moralni stav. Odgovor nikad nije stigao. Šutnja je ostala politika.
Kada se Malvezzi kasnije lično susreo s Pijem XII, sastanak je bio duboko obeshrabrujući. Papa mu se zahvalio na službi kurira, ali je pokazao hladnu otuđenost – lišenu, kako je Malvezzi zapisao, “evanđeljske hrabrosti”. Bio je to, kako je napisao, “susret koji obeshrabruje umjesto da osnaži.”
Laici i klerici – uporedni prikaz
Kada uporedimo izvještaje laika i klera, vidimo iste činjenice opisane na sasvim različite načine. Laici, naročito Malvezzi, pisali su s inicijativom i moralnom hitnošću, sugerirajući moguće odgovore. Klerici su, naprotiv, bili mnogo suzdržaniji. Opisivali su ono što su vidjeli, prepuštali prosudbu nadređenima i zadržali ton poslušnosti.
Za Vatikan je ta razlika predstavljala napetost. Izvještaji laika remetili su uobičajeni ritam diplomatije – oni su tražili moralni stav, a ne puko evidentiranje. A to je bilo teško za instituciju naviklu da promišlja prije nego što djeluje. U arhivskim dosjeima gotovo uvijek se može osjetiti nelagoda: Malvezzijev ton ocijenjen je kao previše direktan, previše kritičan, previše opasan.
Šutnja kao struktura
Kad sve povežemo, postaje jasno da šutnja Crkve nije bila prazna šutnja. Imala je svoju strukturu, logiku i formu.
U Vatikanu se znalo mnogo. Izvještaji iz Poljske pružali su potpunu sliku onoga što se dešavalo Jevrejima. Holokaust nije bio nešto što je Vatikan otkrio tek nakon rata. Pio XII i njegovi saradnici imali su pouzdane informacije još rane 1942. godine.
Ali unutar Državnog tajništva djelovao je sistem koji je sve ublažavao i prevodio. Svaki dokument prelazio je iz ruke u ruku, sažiman i prepisivan blažim jezikom. Znanje se pretvaralo u distancu. Ono što je ostajalo bile su diplomatske, a ne proročke riječi.
Tako šutnja nije bila odsustvo znanja – ona je bila proizvod birokratije, navike, straha, i povremeno indiferentnosti. Način da se zna, a da se ne mora djelovati. Ono što se u Poljskoj vidjelo i čulo stiglo je do Rima, ali se tamo transformiralo u nešto apstraktno, bezopasno.
Ja to u svom istraživanju nazivam “šutnjom kao strukturom”. Šutnja koja ne nastaje iz neznanja, nego iz načina na koji se riječi biraju, ublažavaju ili izostavljaju. Šutnjom koja štiti, ali istovremeno paralizira.
A to vodi ka širem pitanju koje moja disertacija postavlja: Šta zapravo znači odgovornost unutar hijerarhijskog sistema koji filtrira sve – emocije, činjenice, pa čak i saosjećanje? Poljski biskupi i Vatikan živjeli su u različitim svjetovima, ali jezik im je zvučao začuđujuće slično. Oba su govorila o patnji, dužnosti i vjeri – ali ne jevrejskoj.
Vatikan nije bio neupućena institucija, već nevoljni posmatrač – moć koja je znala, ali su je vlastite strukture, navike i strahovi učinili nijemom. I možda je to najteža vrsta odgovornosti: ne krivnja za ono što se učini, već za ono što se zna, a ne izgovori.
Zašto je ovo i danas važno
Zašto je sve to bitno, osamdeset godina kasnije?
Zato što ovo istraživanje pokazuje koliko moćna može biti šutnja. Šutnja može štititi – ali može i oslabiti. Može spasiti živote – ali ih može i oduzeti. I podsjeća nas na jedno: šutnja nikad nije neutralna.
Pitanja koja otvara su trajna.
Šta danas očekujemo od vjerskih vođa, političara, institucija, kada se pred našim očima odvija masovno nasilje ili genocid? Kada oprez prelazi u saučesništvo?
Završna razmatranja
Poštovane dame i gospodo, moja disertacija nosi naslov: “Komunikacija, šutnja i djelovanje: Poljski biskupi i Vatikan pred licem Holokausta.”
Ali ono čemu se ja danas nadam je da vi sa sobom ponesete jednu misao: Holokaust nije samo priča o nasilju – to je i priča o riječima, i o šutnjama.
Proučavajući ko je govorio, a ko šutio – i zašto – učimo nešto suštinsko o odgovornosti, vodstvu i moći jezika.
Hvala vam lijepa na vašoj pažnji.
Nakon što je Dr. Monika kao glavnu tačku svog istraživanja navela indiferentnost Vatikana, te se svom mentoru i komentoru zahvalila najviše što su “učinili da se zamisli nad nekim pitanjima”, komisija je u završnoj ocjeni istakla da je Dr. Monika u svom radu dosljedno potvrdila sva četiri principa istraživačkog integriteta na KU Leuven: pouzdanost, iskrenost, poštovanje i odgovornost. Izrazili su svoje oduševljenje njenom disertacijom i pozvali na što skorije publiciranje u formi monografije. Budući da je ovo istraživanje izazvalo dosta pažnje tokom samog njegovog trajanja, uvjereni su kako će ova monografija biti nezaobilazna referenca i široko konsultiran izvor u relevantnim budućim istraživanjima.
