Vjerovatno ste, čim ste pročitali naslov ovog teksta, pomislili: Kakvo je ovo poređenje? Zar neko uopće može pomisliti da biti imam znači biti iskušan? Sigurno je autor tim naslovom htio privući pažnju čitatelja. Nažalost, moram vas razočarati – a možda vas na prvu i malo naljutiti – jer to nije bila svrha ni cilj naslova. Iskreno, on izražava mišljenje nekolicine imama s kojima sam u posljednje vrijeme razgovarao, a koji o ovim ozbiljnim, krupnim, pa i tabu temama, nevoljko govore. U jednom razgovoru imam, čiji se rad smatra uspješnim, kazao mi je kako mu se ponekad čini kako je njemu imamet neobjašnjivo više iskušenje i teret, emanet koji pritiska do bola.

Poziv, blagodat ili nešto drugo

Tog trenutka sam pomislio: to će biti naslov teksta u kojem ću pokušati progovoriti o nekim detaljima u vezi s ovom profesijom – odnosno misijom, kako je neki, koji uglavnom nisu imami, odmilja nazivaju.

Opet će, možda, neko pomisliti: Ko su te osobe? Odakle im uopće smjelost, hrabrost i pravo da tako govore? Boje li se oni Allaha?

Kako rekoh, to su misli, riječi i stavovi mnogih imama – efendija, hodža – koji svakodnevno žive pod pritiskom unutarnje borbe, a koji možda i nemaju s kim podijeliti svoje strahove. Zato sam odlučio, bez obzira na to kako me čitatelj razumio, da iz prvog lica – kao imam koji razgovara s imamima i s njima se druži – kažem nešto o onome što nas čini sretnima, ali i o onome što nam često postane kamen spoticanja na ovom plemenitom putu.

Istina u koju nema sumnje jeste da je imamet, u svojoj osnovi, najveća blagodat na ovom svijetu. Ako je čovjek u tome iskren, nema bližeg ni kraćeg puta prema Allahovom zadovoljstvu. Na pamet mi pada iskustvo imama Šejha Butija, kojem je njegov otac, kada ga je odlučio “posvetiti” putu vjerskog znanja i traženja nauke, rekao:

„Sine, da znam i vjerujem da ćeš do Allahovog zadovoljstva najprije doći čisteći ulice kao komunalac, ja bih te okrenuo prema tome. Ali, pošto su vjersko znanje, ilum, teologija – odnosno imamet – taj put, onda ćeš tim putem krenuti.“

Ni u jednoj drugoj profesiji, poslu ili zanimanju čovjek nema toliko prilika i mogućnosti da bude blizu Allahu. Pa zamislite: imami su svakog dana u džamiji. Čak i da su neredovni i neozbiljni, moraju barem jednom dnevno doći u Allahovu kuću. Oni predvode namaze, hutbe, podučavaju Allahovoj vjeri kroz mektepsku nastavu. S vremena na vrijeme susreću se sa smrću, ispraćajući svoje džematlije. Ne udaljavaju se od kabura – naprotiv, svaki put kad je dženaza, stoje nad tim kaburskim bezdanom i podsjećaju sebe na ahiretsku sudbinu.

Oni su, manje-više, stalno uz džematlije kojima pokušavaju olakšati ovosvjetske tegobe, muke i strahove. Slušaju ih, nastoje riješiti njihove probleme – ili barem olakšati, uputiti ih na ispravne adrese. Naravno, o tome šta sve imam radi, odnosno šta bi trebao raditi, suvišno je i govoriti. Sve je to, maltene, povezano s vjerom – a kud ćeš većeg hajra i blagodati od toga? Na tome treba Allahu biti zahvalan i tražiti sabura da se ustraje do kraja u tome časnom pozivu.

Međutim, postavlja se pitanje: Da li i koliko imami imaju sabura? Možda neko sada, u sebi, pomisli: Pa zašto bi im, uopće, trebao sabur? Zar se oni fizički umaraju? Imaju li, uopće, radno vrijeme? Njihovo je, eto, da obave desetominutni namaz i poslije su slobodni. Nisu, vala, baš svaki dan dženaze, a i ramazan – kada se, eto, malo više potrude – dolazi samo jednom godišnje.

To je, zapravo, taj općepoznati i široko prihvaćeni narativ o imamima. Pa hajde da upravo od njega i krenemo – da vidimo kako je zaista biti imam i šta znači nositi taj teret.

Rane službe

Zamislite, molim vas lijepo, da cijeli svoj radni vijek obavljate posao požrtvovano, iskreno i predano, a da vam pri tome vaši nadređeni – direktor, menadžer, poslovođa – stalno ponavljaju kako ste lijenčina i kako ne doprinosite zajednici apsolutno ništa.

Kako bi se osjećao čovjek koji to svakodnevno sluša? Kojem se uporno negira trud, ponižava zalaganje i omalovažava prisustvo?

Ovo bi se u psihologiji moglo nazvati hroničnom demotivacijom. Kad osoba duže vrijeme prima poruke da ono što radi “nije ništa”, da “ne vrijedi” i da “nije korisna”, razvija se osjećaj profesionalne besmislenosti, emocionalne iscrpljenosti i ponekad – tihe rezignacije. Takva osoba s vremenom počinje sumnjati u vlastitu vrijednost, što može dovesti do povlačenja, gubitka entuzijazma, pa čak i depresivnih stanja.

A sada zamislite da čitavo jedno društvo – ili barem njegov veći dio – tako gleda na imame. Kako bi se ti, dragi čitatelju, osjećao kada bi svakodnevno bio izložen sličnom omalovažavanju? Zar to ne bi ostavilo bol i tugu na tvoje srce? Vjerujem da bi većina ljudi, kada bi se našli na takvom mjestu, vrlo brzo potražila drugo radno mjesto. Ne bi mogli dugo izdržati pritisak, osjećaj neprihvaćenosti i stalno preispitivanje vlastite vrijednosti.

I sada se sigurno pitate i mislite u sebi: Pa zašto imami to trpe? Zašto, pobogu brate, jednostavno ne nađu drugi posao? Ionako je država u velikoj potrebi za radnom snagom.

Tu dolazimo do još jednog složenog problema. Mnogi imami se zapravo boje napustiti svoj poziv. I ne – ne zato što su pretjerano dobro plaćeni ili zato što nisu sposobni da pronađu nešto drugo. Ne, njihov strah je drugačije prirode: oni se boje Allaha.

Možda vam to zvuči čudno? Ali, istina je da mnogi od njih osjećaju da bi napuštanjem imameta mogli iznevjeriti povjerenje – Božije povjerenje, Poslanika a. s., amanet svojih roditelja, rodbine, pa čak i svojih džematlija.

Zamislite samo kako se osjeća čovjek koji je dvije decenije svakodnevno u džamiji, prisutan na svakom ezanu, svakoj hutbi ili dženazi. Koji svoj radni dan počinje i završava na sedždi, u susretu s ljudima koji od njega očekuju riječi nade i upute. I sada se od njega očekuje da to zamijeni nekim “običnim” poslom, možda u okruženju gdje se psuje, gdje se zaboravlja na Boga i gdje nema one svetosti na koju je njegovo srce naviklo.

To nije samo promjena radnog mjesta. To je, za mnoge, osjećaj da napuštaju pozornicu života na kojoj su gradili svoj identitet. I tu leži tiha drama mnogih imama koju nemaju s kime podijeliti.

Ali ne – njih nije strah samo ovoga svijeta i onoga što dunjalučke promjene sa sobom nose. Vjerujte, nema nijednog imama koji barem jednom dnevno ne pomisli, pa se i ne užasne nad vlastitom ahiretskom sudbinom:

„Šta ako je ovaj imamet moj put prema Vatri? Šta ako nisam dorastao zadatku koji mi je povjeren?“

Naravno, svaki vjernik ponekad ima slične misli i strepnje. Ali nije isto biti “obični” vjernik i biti imam – i to osjećati. Jer iz ugla imama, svaki vjernik koji mu je povjeren može na Sudnjem danu podići prst i kazati:

„Allahu dragi, moj imam je kriv što nisam bio bliže vjeri. On me je odvratio od džamije.“

Zamislite da vas danima, mjesecima, godinama proganjaju takve misli. Da svakog dana osjećate težinu tuđe sudbine kao moguću odgovornost na svojim plećima. Da znate da ne nosite samo vlastiti teret pred Allahom, nego možda i teret onih kojima niste znali ili uspjeli prići kako treba.

Zato je imam jedini kojem svi imaju pravo nešto reći. Savjetovati. Ispraviti. Kritizirati. Pitati gdje je bio, zašto nije došao, kad će me posjetiti, kad će srediti hair-česmu, kad će pokrenuti omladinu, zašto mu djeca nisu bolja? A on – šuti. Ne zato što nema šta da kaže, nego zato što zna da, ako se on spusti na isti stepen, nestaje ono uzvišeno čemu teži. I tako, čuvajući nešto veće – sliku islama u očima ljudi, “guta” vlastitu povrijeđenost i jad.

To su brige koje nećete pronaći zapisane u pravilnicima, izvještajima ni evaluacijama. To su tihi strahovi, unutarnje dileme pa čak i suze koje niko ne vidi.

A kad smo već kod tih izvještaja i obima posla kojim se bave imami, da kažemo i o tome nekoliko riječi. Naravno, govorimo na osnovu onoga što su mi u povjerenju kazali neki od njih.

Pa šta je to, zapravo, posao imama? Odnosno, šta bi on trebao da bude?

Ako se upustite u istraživanje imamskog poziva u drugim državama, vrlo brzo ćete shvatiti da to nije ni približno onome što se kod nas „podrazumijeva“. U mnogim zemljama, kako u islamskom svijetu tako i na Zapadu, imam je prvenstveno osoba koja predvodi namaz. Nerijetko u jednoj džamiji djeluju dvojica, pa i trojica imama. Imam ne mora nužno biti ni hatib, ni muallim. Ako i jeste, onda je najčešće oslobođen drugih obaveza – ili mihraba, ili ta‘lima.

U nekim slučajevima, imami u tim zemljama su volonteri. Imaju svoj osnovni posao, a namaz predvode zato što to mogu vremenski uskladiti i zato što žele služiti zajednici. Samim tim, nisu opterećeni ničim drugim osim svojim osnovnim zadatkom.

Pojam džemata, kako ga mi razumijemo – kao organizirane vjerske zajednice s imamskom odgovornošću za vjernike – uopće ne postoji u mnogim državama. To je za nas posebna realnost.

S druge strane, kod nas je imam osoba koja se bavi – svime i svačim. Osim vjerskih obaveza, on je i menadžer, organizator aktivnosti, vođa humanitarnih akcija, animator, fizički radnik, čistač, savjetnik, psiholog, nastavnik, odgajatelj, njegovatelj, blagajnik... Sve u jednoj osobi. Ili, kako bi naš narod rekao, dunđer. Onaj koji sve zna, a ništa kako treba.

A to je, upravo, ono što najviše tišti imame. Osjećaj preopterećenosti stvarima koje zapravo nisu u opisu njihovog posla – barem ne onog što bi trebalo biti suština imameta.

A gdje je dostojanstvo?

Za sve to, mnogi od njih nisu adekvatno plaćeni. Eh, sad sam sigurno “potrefio” živac kod nekih čitatelja! Ko o čemu – hodža o parama, tom osjetljivom pitanju imamskih primanja. Ali, je li to zaista tako?

Znamo li mi da i danas, u 21. stoljeću, ima imama koji primaju platu manju od hiljadu maraka? Istini za volju, većina imama, iako su fakultetski – pa i više od toga – obrazovani, imaju primanja koja su na nivou državnog prosjeka. Nisu oni nezahvalni, da se razumijemo. Znam mnoge koji su, i pored svoje stručnosti i posvećenosti, godinama radili za mizernu nadoknadu – nekada čak i u naturi. Nisu tražili luksuz, nego minimum dostojanstva.

Ali zamislite, u današnjem vremenu, pored svih obaveza koje jedan imam ima – i koje smo ranije spomenuli – da jedan zanatlija za dan zaradi tri, četiri, pa i pet puta više od njega. Naravno, ovo nije kritika zanatlijama – naprotiv, svaka čast svakome ko pošteno zaradi svoj hljeb.

Ali u međuvremenu, u pojedinim sredinama, obrazovno-duhovni angažmani se vrednuju znatno ispod realne vrijednosti. I kako objasniti da posao koji traje deset dana, koji zahtijeva koncentraciju, duhovno prisustvo, umno naprezanje, pa čak i psihičko pražnjenje – vrijedi manje od usluga električara? I niko ne postavlja to pitanje ozbiljno. Jer se podrazumijeva – imam to ne radi zbog para. I tačno je – ne radi. Ali zar to znači da ne vrijedi?

Naravno, ne smijemo zaboraviti ni onu svjetliju stranu imameta – onu zbog koje mnogi i ostaju na ovom putu, uprkos svemu. To su trenuci kada ti dijete iz mekteba kaže da te voli kao oca ili kada te starac iz džemata isprati suzama jer si mu bio oslonac u teškom vremenu. To su dženaze koje te nauče više o životu nego stotine knjiga, hutbe nakon kojih ti neko šapne: „Efendija, hvala – baš mi je to trebalo danas.“To su iftari s omladinom, topli pozivi na kahvu, osmijesi ljudi kojima si, makar na tren, unio nadu. Nije to često, ali jeste dovoljno da se srce sjeti zašto je krenulo ovim putem. I to je – istinska blagodat.

Zato, hajde da se iskreno zapitamo: kakve to vrijednosti njeguje jedno društvo i zajednica ako onaj koji godinama studira, odgaja, savjetuje, podučava i stoji u službi zajednice – ostaje materijalno devalviran?

Tu dolazimo do šire teme – šta mi, uopće, smatramo vrijednim u društvu? Kome dajemo priznanje i kakvu poruku šaljemo mladima koji razmišljaju o duhovnim i edukativnim pozivima? Ako se stalno šalje poruka da su ti putevi teški, neisplativi i neshvaćeni – da li se možemo čuditi što sve manje mladih želi ići tim putem? Zašto, jer vide i znaju da su i imami ljudi s porodičnim, egzistencijalnim obavezama, a ne osobe koje traže luksuz.

Koga još boli broj?

Još jedan od izazova s kojim se suočavamo jesu ciljevi koji su često nejasni i nerealni. Uzmimo za primjer mektepsku nastavu. Svake godine se od nas traži broj djece upisane u mekteb, kao da je to jedini pokazatelj našeg rada i uspjeha. Međutim, postavlja se pitanje: Pita li iko nastavnika u osnovnoj školi koliko ima učenika u razredu? Njegov zadatak je da dođe u učionicu i pripremi čas, bez obzira na broj učenika.

S druge strane, imami su suočeni s čestim pritiskom da povećaju broj djece u mektebu, iako je demografska slika sve poraznija!?

Mnogi javni podaci jasno ukazuju na trend smanjenja broja djece, što direktno utiče i na broj djece u mektebima. Uprkos tome, od nas se i dalje očekuje da ispunjavamo ciljeve koji ne uzimaju u obzir ovu realnost! Umjesto da se fokusiramo na kvalitet nastave i duhovni razvoj djece, često smo primorani da se bavimo kvantitativnim pokazateljima koji ne odražavaju stvarno stanje na terenu. Da primamo djecu ispod predviđenog uzrasta ili onu djecu koja svojim ponašanjem i nisu za mekteba.

Zar ova situacija nije nešto što dodatno opterećuje imame, koji se već suočavaju s brojnim izazovima u svom radu?

Moglo bi se još mnogo toga napisati. I dublje. I teže. Ali ova novina nije ni mjesto za jadanje, ni prostor za samosažaljenje hodža i imama. Poenta ovog teksta nije u tome da neko plače nad svojom sudbinom, već da pokaže(mo) koliko ima neispričanih priča iza jedne skromne titule: imam.

Zato, prije nego što olako izgovorimo da je imamima lahko – zastanimo. Možda nismo dovoljno pogledali šta sve nose. Možda nismo čuli tišinu koja govori više od riječi. Možda nismo razumjeli koliko je teško svakog dana stajati pred ljudima, a ostati uspravan pred Bogom.

I zato, kada neko kaže da je imamet „neobjašnjiv teret koji pritiska do bola“, nemojmo ga odmah osuditi. Možda upravo tada progovara iz njega bol, ali ne zbog vjere, nego zbog ljudi. Ne otpor prema vjeri, nego ranjenost što su je neki pretvorili u birokratski pritisak. Možda je to vapaj čovjeka koji je umoran, ali se ne smije požaliti; koji je slab, ali mora biti oslonac drugima; koji gori, ali ne smije pokazati plamen.

Imam nije melek. On je insan – insan koji svakog dana pokušava spojiti nebesko sa zemaljskim, ideal s realnošću, ono što jeste s onim što bi trebalo biti. A možda je vrijeme da, umjesto što samo gledamo šta nije uradio, počnemo gledati šta sve nosi – a ipak ne puca.

Naše društvo, naši muslimani i naši pretpostavljeni bi morali imati na umu da imamet nije teret koji nosimo sami – to je amanet koji dijelimo sa svima njima. I zato, neka naši džemati ne gledaju u to koliko smo propustili, već koliko smo, uprkos svemu, ostali uspravni. A Allah zna istinu srcâ.

A možda – samo možda – kad bismo ga pogledali srcem, shvatili bismo da među nama hoda neko ko i sam svakog dana traži spas.