Fahir-ef. Arnaut, imam iz Zenice, ukazao mi je nedavno na jedan odličan tekst Huseina Đoze, objavljen u novembarskom izdanju Glasnika iz 1969. god. Ova, doskora „zaboravljena“analiza, napisana u povodu podmetanja velikog požara u Al-Aksa džamiji od 21. augusta 1969. godine objavljena je kod nas s naslovom „Povodom paljevine džamije Al-Aksa u Jerusalemu“.

Danas, pola stoljeća kasnije, ovaj Đozin tekst dobiva svoju posebnu težinu i značaj, naročito kada najradikalniji izraelski ministri Smotrich i Ben Gvir, u posljednjem, trećem stadiju cionističkog barbarizma, ponovo upiru u džamiju Al-Aksa, prijeteći njenom potpunom destrukcijom i nestankom.

Decenijama, niko u muslimanskom svijetu, kao ni kod nas, nije skupio dovoljno odvažnosti da tako snažno razgoliti prave motive cionističkog militantnog ekspanzionizma i pronikne u suštinu javnog proklamovanja politike kolonijalnog porobljavanja muslimana.

Zbog toga, ovaj Đozin tekst iz 1969. godine, po svojim porukama, snažno rezonira s vodećim izazovima našeg vremena, dominantnim teorijama „velike zamjene stanovništva“, kao i teorijom o „instrumentalizaciji Holokausta“.

***

Đozo ovdje piše smjelo, uvjerljivo i skoro proročanski. Svaka njegova riječ i danas odjekuje. Vođen vlastitim osjećajem pravičnosti i savjesti, on ne kalkuliše, ne udvara se i ne razblažava dalekosežne posljedice ovog strašnog čina paljevine jednog od tri najsvetija mjesta za islam.

Đozo ne vjeruje kako je ovaj „agresivni čin“paljenja džamije samo slučaj, samo jedan incident ili epizoda. Uvjeren kako je ovaj zločin samo dio „dalekosežnih planova cionista“, Đozo, s pravom, ukazuje na pragmatske posljedice – kako je sve, zapravo, sračunato na progon i veliko etničko čišćenje Palestinaca, iza kojeg se ne krije ništa drugo nego najgrublje otimanje zemlje.

Vrlo lucidno, Đozo u ovom „zločinu paljenja“svetog mjesta, također, prepoznaje srž politike militantnog cionizma koji vrhuni u stvaranju novog svjetskog centra „judeizacije“, koji će kasnije biti predstavljan kao „spasitelj zapadnog svijeta“od prodora islama.

Izrael se ovim zločinom ne okreće samo protiv Palestinaca, odnosno Arapa. Izrael se sam okreće protiv cijelog islamskog svijeta. Ideološka osnova ove politike nalazi se u Talmudu, u mitu o „malom i opkoljenom Davidu protiv kojeg su svi, a samo je Bog na njegovoj strani“.

Evo što je Đozo napisao o tom „zaokretu“i pravim razlozima paljenja Al-Aksa džamije.

„Zločin paljevine džamije Al-Aksa u Jerusalemu... najočitije govori o agresivnim planovima cionističkog agresora. U sprovođenju ovih planova Izrael se nije nimalo ustručavao da paljevinom oskrnavi jedno od najvećih islamskih svetišta... Izraelska agresija poslije ovog zločina dobiva drugačije obilježje i postavlja se na novu osnovu... i znači mobiliziranje cijelog islamskog svijeta protiv sebe.“

***

Iz ovog okvira, sam protiv svih, možemo mnogo jasnije razumijeti i svu zastrašujuću istinu o Gazi.

Gaza je danas mjesto ritualnog žrtvovanja. Na tom oltaru cionističkog ludila žrtvuju se djeca. Poklano je 20 hiljada djece. Izrael to čini javno i besramno. Oni su sada tu gdje su željeli biti. Sami protiv cijelog svijeta. Danas ih prezire taj isti svijet. Oni to znaju. Međutim, oni fanatično vjeruju da kao „izabrani narod“imaju posebnu misiju. A to je eshatološka misija „ubrzanja“kraja svijeta. Oni, tobože, treba da stvore uslove za dolazak „spasitelja čovječansta“.

I, na takvim osnovama, na takvoj podlozi zločina, realno, funkcioniše ovaj svijet. Na takvom vjerovanju i opsjeni Izrael fabrikuje tu snagu i ideologiju kojom „neshvatljivo“uspijeva da ujedini brojne grupe širom zapadnog svijeta, sve njih, poput američkih evangelista, koji fanatično vjeruju u povijesnu i spasiteljsku ulogu Izraela.

Ovaj događaj paljenja Bejtul-Makdisa desio se, dakle, prije 56 godina.

Ali, po razmjerima i brutalnosti agresije, zvuči kao da se desio danas.

Bilo je to prelomno vrijeme kada se oslobađala krvava plima u Palestini. Kada je poslana poruka da mirno rješenje s Palestincima, ali i s muslimanima, više nije moguće. Kada je Izrael konačno obznanio svoj eshatološki plan o vlastitoj supremaciji nad muslimanima i plan redefinisanja islama kao religije.

S ove tačke Izrael je krenuo u barbarsku avanturu s konačnim ciljem potpune destrukcije muslimanske zajednice – umeta kao najvažnijeg dijela muslimanskog identiteta i njegove vezanosti za sveta mjesta poput Al-Aksa džamije.

Početak destrukcije islama cionisti su već tada vidjeli u taktici fragmentiranja, etničkog razbijanja i poraza ključnih muslimanskih zemalja te, na koncu, rušenjem svih simbola muslimanskog otpora od „Salahudina“pa nadalje, kako bi se oduzelo samopouzdanje i pravo na vojnu silu, snagu i moć.

Upravo smo mi ovih dana živi svjedoci kako se destrukcijom brojnih zemalja muslimanskog svijeta već decenijama, podlo, u ime „jedine demokratije na Bliskom Istoku“, provodi ovaj projekat „fragmentacije“, kako bi se ugušile sve nade muslimana u postojanje bilo kakve „muslimanske zajednice“, tj. „smrvila“očekivanja u mogućnost povratka Halifata ili mogućnosti bilo kojeg „commonwealtha“muslimanskih zemalja.

Kada pažljivo pročitate ovaj Đozin osvrt, osjetite i mnogo toga što autor nije mogao, u trenucima „šoka“i „zaprepašćenja“, da nam saopšti – kako su, na jednoj strani, poražane naše velike nade u autentično i hrabro muslimansko liderstvo i kako su se, na drugoj strani, militantni cionisti ovim „zločinom“psihološki spremali i na tim osnovama „kukavičluka muslimanskih lidera“„oslobodili“, da pokrenu sve kasnije, velike projekte „konačnog obračuna s islamom i muslimanima, ne samo Palestine već i cijelog muslimanskog svijeta.

Husein Đozo je ovim osvrtom na „paljenje Al-Aksa džamije“izvanredno osjetio i jasno pokazao u čemu se sastoji taj povijesni trenutak „zaokreta“i šta se stvarno krije iza „projekta reforme islama“o kojem se već decenijama raspravlja na svim stranama.

***

Đozo ukazuje na svetost i snažne duhovne veze islama s Al-Aksa džamijom. To je prva muslimanska kibla u periodu od 18 godina. Tu je završio zemaljski i započeo nebeski put poslanika

Muhameda, a. s., podsjeća Đozo. S ovog mjesta započela je, zapravo, nova povijest islama. Đozo je itekako svjestan kako je na ovom mjestu Poslanik prije Miradža predvodio posljednji zemljski namaz sa svim poslanicima i da je u tom velikom činu pokazana istinska i zajednička vjera svih u jednog Boga.

Al-Aksa je dokaz, snažno podsjećanje na duhovni uspon naših života. S ove tačke krenulo je Poslanikovo približavanje i doživljaj „apsolutne Istine“. Kada ovo piše, Đozo je duboko potresen i rezigniran. Međutim, on ustaje, pronalazi snagu da nas ohrabri da pružimo otpor. On nalazi nadvremeno značenje Al-Akse, dubok trag i njenu povijesnu ulogu u životima muslimana. Đozo piše kako je Al-Aksa bila i ostala „simbol u dušama oko 700 miliona muslimana“. On ističe kako je Bejtul-Maksid simbol „povijesnog liderstva muslimana“.

I, evo što kaže: „Mnogo je lakše zapaliti građevinu nego uništiti duh koji je stvorio tu građevinu i misao koja je za nju vezana“.

Đozo se, međutim, ne libi da upozori, da ukaže kako Al-Aksa u sebi sadrži „veliku latentnu i potencijalnu snagu“. Al-Aksa predstavlja nadu muslimana u pobjedu nad tiranima, nad nasiljem i destrukcijom. Đozo ukazuje na historijsku sudbinu ovog svetog mjesta na kojem su uvijek, kroz povijesne bitke, bili poraženi tirani. I ne oklijeva da pošalje ohrabrenje – da će tako ostati u budućnosti.

***

U ovom inspirativnom tekstu Husein Đozo govori i za ovo naše vrijeme.

On najavljuje burno zločinačko doba militantnog cionizma u čijim je paklenim talasima ponovo ugroženo postojanje i sudbina Al-Aksa džamije.

Vođeni biblijskom eshatologijom i proročanstvima o „izabranom narodu“, „Božjem obećanju o vlasti nad zemljom“, cionisti neskriveno govore o destrukciji Al-Akse i izgradnji novog svetišta, „Trećeg Hrama“, u koje bi trebao, na „radost“zaludjelih fanatika, doći „novi kralj Izreala“, tobožnji „spasitelj čovječanstva“ili potpuno tačno – „Dajjal“.

Đozo ne oklijeva da podsjeti kako je Al-Aksa „kičma otpora“Palestine, te je čin njenog paljenja, potez sračunat da se skrši i potpuno uništi taj otpor

Palestinaca. U konačnici, to je čin kojim se želi skršiti, zapravo, otpor muslimana svijeta i otvoriti put za kolonijalno porobljavanje.

Al-Aksa je bila i ostala taj veliki simbol. Iz njenog postojanja, iz njene velike povijesti, muslimani, ali prije svih i iznad svih Palestinci, crpili su snagu i inspiraciju za nadljudsku borbu, opstanak na zemlji i tlu s kojim su stoljećima srastali i prožimali svoje živote.

Međutim, od novembra 1969. godine, kada Husein Đozo, možda, s dozom naivnosti, vjeruje kako će muslimanski svijet „povratiti svoju snagu“i zaustaviti politiku barbarskog cionizma, u dušama miliona muslimana širom svijeta tinja neki potajni strah „šta će biti s Al-Aksom“, šta će biti s ovim svetim mjestom za koje se veže islamska nada u uzdignuće i pobjedu duha. Mjestom koje je za nas zemaljska kapija za nebesko putovanje.

O tome je nedavno progovorila i gđa Helga Baumgarten, jerusalemski dopisnik njemačkih novina „JungeWelt“. Ona je u online izdanju od 29. augusta 2025, u tekst s naslovom „Israelski ministri žele zamijeniti islamsko svetište židovskim“, otkrila planove za rušenje džamije Al-Aksa i izgradnju „Trećeg Hrama“.

„Izrael u potpunosti kontroliše situaciju i ko ih može spriječiti da to ne učine“, zaključuje za njemačke čitaoce novinarka ovog „pobunjeničkog“lista.

***

Husein Đozo ni onih davnih 70-tih godina nije imao iluzija kako svijet funkcioniše. On je među prvima razbio neku „pobožnu tišinu“ondašnjeg svijeta u vezi s radikalnim ponašanjem Izraela prema muslimanima, zasnovanog na vojnoj superiornosti oružja i opreme.

Javnost će ovom prilikom, prvi put, čuti pravu istinu – da se ispod zapadnih „moralnih normi“, ispod „lijepe priče“, zapravo, sprovode „neokolonijalni i imperijalni projekti“naseljavanja tuđih teritorija, otimanja zemlje, gašenje vrela vode i uništenja stabla masline, kao najjačih simbola Palestine i simbola muslimanskog svijeta.

Evo, poslušajmo što je to Đozo rekao: „1. Cionistički Izrael je formiran kao baza zapadnog imperijalizma. Činjenica je da su ga formirali i da njime upravljaju koloni iz zapadnih zemalja. Jevreji iz arapskih zemlja imaju u Izraelu drugorazredni i podređeni položaj.

2. Država Izrael nasilno je uspostavljena na arapskoj teritoriji koju Arapi naseljavaju i njome upravljaju oko 14 vijekova...“

Trebalo je proći više od pola stoljeća da bi danas, u trenucima užasa u Gazi, pravilno razumjeli ovu poruku Huseina Đoze.

Nije Holokaust najveće i ekskluzivno zlo ovog svijeta.

Najveće zlo ovog svijeta je neokolonijalizam i imperijalizam Zapada.

Najveće zlo su zaboravljena i u javnosti „sakrivena“stoljeća brojnih genocida koji su progutali i porobili živote stotina miliona ljudi u Aziji, Africi, Australiji, Canadi, Americi, počinjenih radi samo jednog cilja – osavajanja teritorija.

Nije samo Holokaust isključiva i jedina mjera „velikih zločina“. Tu je i zločin Hirošime, Nagasakija i mnogo drugih koji su bili posljedica te i takve ideologije kolonijalizma i imperijalizma.

To danas misle i pišu i glasno izgovoraju najbolji i najelokventniji umovi svijeta.

Otuda ova globalna pobuna. Otuda je zastava Palestine postala globalni simbol. Tu je objašnjenje zašto se svjetla pale širom tog porobljenog svijeta. I niko ih više ne može ugasiti. Ne ustaje samo savjest čovječanstva. Ovdje ustaje svijet koji se budi i želi saopštiti pravu istinu o kolonijalnom porobljavanju, o porobljavanju života i pameti, o otimanju njihove budućnosti, o hegemonističkim ambicijama susjeda na njihovu zemlju.

Ovo je svijet koji više ne muca. Svijet koji jasno govori. Svijet koji saopštava gorku istinu o tome kako je Holokaust instrumentaliziran i transformisan u sredstvo vladanja nad njima. Kako je „institucionaliziran“i vješto pretvoren u „mašineriju represije“( P. Mishra).

Svijet, poslije Gaze koja nestaje, odbacuje „antisemitizam“kao vješto upakovanu batinu kojom se upokoravaju nelojalni pojedinaci, batinu kojom se utjeruje strah u kosti zemljama i narodima.

I dok danas čitate ovaj Đozin osvrt, pitate se kako možete zažmiriti, kako možete ostati ravnodušni i s prezirom ne odbaciti izjave ili tvrdnje proizraleskih pobornika da ovaj barbarski režim ima pravo poklati nevjerovatnih dvadeset hiljada djece, ne samo pod izgovorom: „Izrael ima pravo da se brani“već i pod izgovorom kako je Izrael „zemlja rođena iz Holokausta“.

***

Đozo odlučno staje u odbranu muslimana i odbija prihvatiti teret evropske kršćanske krivice za počinjeni zločin nad Jevrejima. Zato on ima snage da napiše i pošalje nedvosmislenu poruku kako je „država Izrael nasilno uspostavljena na arapskoj teritoriji“.

Husein Đozo, poput mnogih savremenika, ne smatra stvaranje Izraela „moralnom obavezom“preko koje Evropljani treba da operu svoju savjest i dobivaju oproštenje grijeha za nečuveni zločin Holokausta.

Zašto bi Palestinci, Arapi, odnosno, muslimani, trebali biti lišeni svoje zemlje i kažnjeni za zločine u kojima su samo Evropljani bili saučesnici!?

Zašto bi najsvetija mjesta muslimana, zbog grijeha Evrope, trebala biti spaljivanja, zašto bi muslimanima trebao biti osporen status ljudi s duhom i porivom za islamskom vjerom, zašto bi muslimanima, zbog ateizma Evrope i iščezavanja kršćanstva, bila osporena čežnja za Bogom i zašto bi zbog toga morali odlaziti u masovne grobnice?

Evo, sada poslušajmo što je Đozo napisao:

„Gdje je to historijsko pravo Izraela na Palestinu!? Sigurno da ga nema u historiji i tamo ga ne treba tražiti. Ono leži u interesima kolonijalizma i imperijalizma.“

***

Husein Đozo je frustriran i, s pravom, vrlo kritičan, posebno prema Arapima.

„Oni se, također, teško mogu osloboditi krvice za paljenje džamije Al-Aksa“, eksplicitan je Đozo.

Međutim, kada govori o brojnim slabostima Arapa, počev od „dogmatizma“do „svođenja islama samo na obrede“,

Đozo iz vida gubi historijski važne razloge „kolapsa“arapskog svijeta.

Arapski svijet je podijeljen 1916. godine „Sykes -Picot“(francusko-britanskim sprazumom), u 19 država s vještačkim granicama, sa zajednicama konstruisanim od nepomirljivih manjina koje su u vječnom sukobu. Tako je Evropa napisla scenarij za ulazak „kolonijalnog čudovišta“na Bliski Istok i svorila okvir za vlastiti „vojni garnizon“u moru muslimanskog svijeta.

Prema nekim mišljenjima, ovo savladavanje muslimanskog svijeta bilo je najveći povijesni uspjeh Zapada.

Osim toga, Đozo ne kaže kako su lideri arapskih režima, zapravo, puke „lutke na koncu“Zapada, njegove sluge i ideološki podanici, a ne lideri koji svoj legitimitet izvlače iz volje muslimanskih glasača. Balfourovom Deklaracijom (1917) stvoreno je takvo okruženje u koje ulazi nova, jevrejska zemlja, sa zadaćom da vojnim sredstvima i grubom silom transformiše cijelu regiju prema imperijalnim interesima Zapada.

Ali, na drugoj strani, Đozo se, međutim, uspio osloboditi opštih kritika muslimanskog svijeta, što je kod nas u to vrijeme bilo preovlađujući stil mišljenja. On, recimo, snažno kritikuje očekivanja „dolaska Mehdije“i silazak „Isaa što je vjekovima uspavljivalo muslimane...“i Đozo energično traži da se okonča zlouptreba ovih učenja kojima se opravdava „inertnost“i „učmalost“muslimanskih sredina, od kojih se samo pravi „opijum za mase“.

Dobra strana Đozine analize je njegovo pragmatsko razmišljanje o islamu u kategorijama real-politike. I, evo što Đozo kaže: „Islamski svijet se mora naoružavati i vojnički jačati...“

„Da je Izrael bio siguran da su arapske zemlje vojnički snažne, nikada se ne bi usudio na agresiju niti na paljevinu džamije Al-Aksa. Upravo zato što je dobro znao slabost ovih zemalja, on se odlučio na taj rat.“

Đozo je posve svjestan kako je premalo pravde u ovom svijetu i da je za „pravdu“potrebna sila. On piše kako samo “sila može udariti na silu“.

Đozo, dakle, ispravno računa na važnost vojne sile, vojske kao društvenog instrumenta ili temeljnog uslova za neophodnu transformaciju arapsko-muslimanskog društva.

Što nas čeka!

Pred nama su novi zemljotresi. U rukama izraelskih militantnih fanatika, na jednoj strani, je sudbina Al-Aksa džamije i prijetnja njenim rušenjem, a na drugoj strani je rastuća odlučnost svijeta za formiranje palestinske države.

U sudbini Al-Aksa džamije sadržava se bitka dva svijeta: moralno i duhovno bankrotirani vladajući krugovi Zapada protiv moralne i oslobođene savjesti građana i stanovnika globalnog svijeta.

Husein Đozo je u svojoj reakciji iz 1969. godine jasno upozorio da će Al-Aksa ostati stalna i živa meta politike cionizma. Njegov poziv muslimanskom svijetu da se trgne iz drijemeža danas je aktuelan više nego ikada ranije.