Čovječanstvo je postalo svojevrsni saučesnik u produženom zločinu, kako oni koji su spaljivanje prikazali kao senzaciju jednako tako i oni koji su zgranuti prizorom posmatrali plamenove u kojima se topilo i nestajalo tijelo Muaza el-Kasabeha. Zar je ljudski život srozan do te mjere poniženja da krunsko Božije stvorenje, čovjek, služi kao propagandno sredstvo u industriji smrti i patnje? Sofisticirana medijska obrada ovog ektremističkog rituala, međutim, ne predstavlja samo vrhunac brutalnosti maskiranih vojnika nad zarobljenim pilotom već u isto vrijeme odslikava ogromnu dozu manipuliranja, nedosljednosti i konfuzije kada je posrijedi ovdašnje suočavanje s fenomenom ekstremizma.
Kakav moralni stav zauzeti spram ovog konkretnog zločina, uzevši u obzir i činjenicu da se radi o ratnom zarobljeniku, vojniku, pilotu? Može li se takav čin svireposti i okrutnosti bez presedana, ičim opravdati i racionalizirati? Podupiremo li i odobravamo li ponekad i sami sa svojim afektivnim reakcijama nasilje kao legitiman princip borbe i postizanja zemaljske pravde. Primjerice, na čiju stranu se svrstavamo kada neki vandalski čin bombaškog (samo)ubistva doživljavamo kao obični čin odmazde za sve nepravde koje se muslimanima čine pod plaštom demokratije i borbe protiv terorizma.
Mogla bi se unedogled postavljati slična pitanja čiji je jedini cilj ukazati na zamršeno klupko proturječja kod onih koji deklarativno osuđuju ekstremizam, ali to uvijek čine uz jedno neizostavno ali! Upravo zbog onih koji se (ne)svjesno razmeću s tim kontradiktornim i licemjernim ali, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović u intervjuu za Oslobođenje je rekao: „Mi možemo uporediti, ako hoćemo, zločine koji su pravljeni i nad bosanskohercegovačkim muslimanima – ubijanje naše djece od Škorpiona, koje smo svi vidjeli na onom snimku. Na isti način i ovo je zločin, stradali su nevini ljudi. To treba osuditi bez ikakvog ali. Nema ali kad su zločini u pitanju. To treba osuditi i na to staviti tačku. To je zločin.“