digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Mišljenja

Narcizam i erozija društvenog kapitala

Autor: Mart 19, 2021 0
Narcizam i erozija društvenog kapitala

Niko se, očito, ne rađa predisponiran za narcizam niti je prisiljen da to postane. Kolaps društvenog kapitala nije sudbina! Ili, kako to neko jednostavno reče: “Naši izbori više govore ko smo mi, nego naše sposobnosti”.

Ugledni njemački neurolog i psihijatar Manfred Spitzer u knjizi Usamljenost – neprepoznata bolest pišući o narzicmu i krizi empatije kod selfi generacije podsjeća na jedan događaj iz 2016. godine u Rurskoj oblasti, u Njemačkoj. Naime, jedan se osamdesetogodišnjak pred bankomatom filijale Deutsche bank naočigled prolaznika srušio u nesvijest. I ne pokušavajući da mu pomognu, četiri su ga osobe jedna za drugom prekoračile, podigle novac iz automata i otišle. Tek mu je peti klijent banke pomogao, ali čovjek je nakon toga, ipak, preminuo u bolnici.

Moguće je podastrijeti niz sličnih primjera iz našeg stvarnog života. Saosjećanje i empatija slabe, a progresivno rastu narcizam i samoprecjenjivanje. Fenomen sve veće popularnosti takozvanih reality programa demonstrira dominantni kulturni obrazac: ideal je eliminirati druge oko sebe i biti poseban, najbolji, najljepši. Ideal je vlastiti ego podignuti na pijedestal slave i popularnosti. Kako drukčije objasniti da su Kardašianke ili Paris Hilton planetarno poznate samo zato što su slavne, a nisu učinile ništa što zaslužuje bilo kakvo poštovanje?

Cijeli niz relevantnih studija pokazuje da su narcističke crte ličnosti posljednjih desetljeća u rapidnom porastu. Primjerice, s tvrdnjom: “Ja sam važna osoba”, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća složilo se tek 12% mladih od 14 do 16 godina, a krajem osamdesetih taj broj je porastao na 77% djevojčica i 80% dječaka u toj životnoj dobi.

Značajan pad empatije (emphatic concern) nije samo izazov za psihologe i pedagoge. Čemu se može nadati društvo u kojem se devalviraju tradicionalne vrijednosti poput solidarnosti, povjerenja, altruizma, zajedništva, povezanosti? Koji oslonac potražiti kada nestane “društvenog ljepila” koje društvo drži na okupu i omogućava mu normalno funkcioniranje bez obzira na trenutnu vlast i društveni poredak?

Problem postaje izraženiji i zamršeniji ukoliko se ima u vidu saznanje da širom svijeta dvije milijarde korisnika svakodnevno provode milione sati na društvenim mrežama.

Naši nekadašnji susreti licem u lice podrazumijevali su prirodnu upućenost jednih na druge, strpljivo stjecanje povjerenja i svjesnost ovisnosti jednih o drugima. Kupovali smo na pijaci i u prodavnici, odlazili u banku ili smo u nepoznatom kraju pitali nekoga za ispravan put. Doslovno nismo mogli opstati bez žive interakcije s drugima.

Danas sve to možemo činiti bez kontakta sa živim čovjekom. Internet shopping, elektronsko bankarstvo, GPRS i druge blagodati digitalnog doba iz naše blizine i vidokruga su protjerali ljubaznu radnicu na šalteru, nenaspavanog komšiju, zagonetnog stranca. Bez živog kontakta izlišno je govoriti o izgradnji povjerenja, doživljaju pripadnosti i potrebi za zajedništvom.

Nedostatak društvenog kapitala postepeno vodi tihom i nevidljivom rastrojstvu i pojedinca i zajednice. Još je Immanuel Kant davno uočio da je gubitak osjećaja za zajedništvo (sensus communis) bitna značajka psihičkih poremećaja.

Metaanalize kojima su se studiozno bavili stručnjaci poput naprijed spomenutog Manfreda Spitzera sugerišu da su, uprkos tehnološkim izumima, kulture koje su njegovale zbližavanje, povezanost i pomaganje pronašle formulu da izbjegnu kolaps društvenog kapitala. Posebno je zanimljivo da su takva društva tradicionalno razvijala zajedničke “rituale istodobnosti” koji, kada smo mi muslimani u pitanju, neodoljivo asociraju na namaze u džematu, tekijske zikrove i mevlude.

Niko se, očito, ne rađa predisponiran za narcizam niti je prisiljen da to postane. Kolaps društvenog kapitala nije sudbina! Ili, kako to neko jednostavno reče: “Naši izbori više govore ko smo mi, nego naše sposobnosti”.

Oznake
Meho Šljivo

rođen u Jajcu 1973. godine. Diplomirao na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Objavljuje tekstove, eseje, prikaze knjiga i osvrte u publicistici islamske zajednice. Obavlja funkciju šefa Odjela za hatabet, vaz i iršad u Rijasetu islamske zajednice.

Posljednje od Meho Šljivo

nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine