Kur’an svjedoči, a povijest potvrđuje da praktični dosezi manipulacije umovima i osjećajima ljudi prevazilaze sve racionalne kategorije. Kada faraonovi sihirbazi magičnim postupcima okupljenoj masi običnu užad prikažu u obliku zmija, čak se i Musa a.s., na trenutak nađe iznenađen i šokiran. (“I Musa u sebi osjeti zebnju. Ne boj se! – rekosmo Mi – ti ćeš, doista, pobijediti!” (Ta-ha, 67)

Na takvu neobjašnjivu moć magije Bog Uzvišeni djeluje direktno i beskompromisno: Musaov štap kao simbol Istine Božijom naredbom guta i uništava zmije koje su ustvari samo puki pričin, osjetilna varka i iluzija.

Muslimani su i dan-danas bespoštedno izloženi magijskim udruženim poduhvatima koji u doba mas-medija mimikrijski oblikuju stavove i raspoloženje javnog mnijenja. Kako mediji oblikuju naše stavove i mišljenja, šta vizuelni i zvučni efekti s TV ekrana čine našem umu i emocijama, kako se u sferi internet komunikacije preoblikuje naš cjelokupni misaoni i mentalni proces, o tome su napisani cijeli tomovi stručnih knjiga i istraživanja. Musaov štap, taj moćni simbol nepobjedive Istine, kao da se izgubio. Možda je razlog to što se u spektakularnoj svenadzirućoj realnosti Big Brothera zastrašujuće umanjuje prirodna potreba i težnja za Istinom. Kome je danas uopće potrebna Istina? Ko bi i zašto bi (po)vjerovao u Istinu?! Zar laž nije očaravajuće privlačna?!

O, kako je ugodno slušati sladunjave konstrukcije o uzrocima nesreća i nepravdi za koje je uvijek kriv i odgovoran neko drugi, a ne mi. Kakvo li je tek  olakšanje zaviriti u reality programe, farme i zadruge, i naslađivati se prizorima duhovne bijede drugoga; idealnog li pokrića i utjehe za našu vlastitu mizeriju i  moralni poraz. U vremenu masovnih komunikacija, kada svaki pojedinac svojim profilom na društvenim mrežama i sam predstavlja medij i sredstvo komunikacije, Istina postaje dosadna, neprijatna, neugodna, neuvjerljiva i medijski nepopularna. Istina uzmiče pred senzacijom, analiza gubi bitku pred najezdom brze informacije, argumenti postaju nevidljivi u odnosu na verbalne i neverbalne driblinge i zavođenja medijskih sihirbaza. Medijske čarobnjake ne prekida Božija intervencija, niti im može stati ukraj etički kodeks i ljudska inteligencija.

Umjesto odgovora na pitanje šta mislim o aktuelnim medijskim atacima na Islamsku zajednicu, svojim dragim prijateljima ovih dana sam umjesto bilo kakvog teoretiziranja prepričavao tri poučna i stvarna događaja.

• Slavni režiser Orson Welles sedamdesteih godina prošlog stoljeća na jednoj radiostanici u pseudodokumentarnom stilu emituje navodni napad Marsovaca na Zemlju. U toku emisije brojni slušaoci panično zovu telefonom urednike radiostanice s pozivima upomoć, jer su pod dojmom efekata koji su dopirali s talasa svog omiljenog radioprograma bili uvjereni da su u vlastitom dvorištu i dnevnom boravku upravo ostvarili bliski kontakt s vanzemaljcima. Uzalud su spikeri, voditelji programa, smirivali preplašene slušaoce saopćenjima da su vanzemaljci proizvod njihove mašte i imaginacije koju su samo pokrenuli efekti emitovani na radiotalasima.
• Prije nekoliko godina naša medijska eskadrila podigla je do usijanja priču o navodnim napadima misterioznog ekstremiste na nedužnog i slobodoumnog imama u Velikoj Kladuši. Poznati novinari, renomirani književnici, nevladine organizacije lamentirali su nad činjenicom da hudog imama s vidnim ranama na vratu i leđima niko ne želi zaštititi od tajanstvenog ekstremiste. Digla se naša svekolika javnost na noge da spasi život, čast i integritet imama – heroja i žrtve – od svih, zaboravljenog i prepuštenog samom sebi. Medijska oluja je protutnjala poput uragana. Naknadna istraga je pokazala da je imam cijeli slučaj izmislio i obmanuo lahkovjernu javnost.

• Kada je svojevremeno akademik Enes Karić tražio savjet od Hasana Muratovića, tadašnjeg uglednog državnog ministra, da li da demantuje jednu medijski bezočno iskonstruisanu insinuaciju, spomenuti ministar je u nekoliko riječi, manirom pronicljivog komunikologa, objasnio beskorisnost takve ideje: „To demantiranje, moj dragi profesore, to jalovo pisanje saopštenja, najviše liči na pokušaj da sakupiš perje iz jastuka kojeg je naočigled svijeta neko rastrgao u paramparčad.

U aktuelnoj medijskoj harangi na Islamsku zajednicu faraonski sihirbazi me uopće ne iznenađuju. Strašno me, nažalost, vrijeđa i ponižava što smo  zagubili i iz ruku ispustili Musaov štap. Na koga će se vjernici ugledati ako se kukavički i kalkulantski povlačimo pred opsjenarskim zmijama otrovnicama? Istina je naše oružje koje treba upotrijebiti u  pravo vrijeme i to pred očima sihirbaza. Sve ostalo je jeftina demagogija: jurnjava za vanzemaljcima i sakupljanje perja iz rastrganog jastuka.