Polazim od uvjerenja da je mjesto imama u međureligijskom dijalogu, posebno u zapadnoevropskim urbanim kontekstima, u prvom licu jednine – ondje gdje se vrijednosni postulati naše vjere i službene politike Islamske zajednice prevode u odnose koji su vidljivi, provjerljivi i ponovljivi. Djelujemo u kontekstima koji su višestruko različiti pri čemu je razumljivo da većinski dio našeg identitetskog fokusa unutar Zajednice, opravdano i prirodno, ostaje vezan uz domovinu, njenu historijsku memoriju i aktuelne izazove; ipak, ako želimo da naša institucionalna kultura bude cjelovita, moramo – bez umanjivanja značaja domovine – jednako ozbiljno misliti realnosti i kontekste naših džemata, imama i vjernika izvan domovine, u domovinskim zemljama i u iseljeništvu, od Sjeverne Amerike, preko Zapadne Evrope, do Australije. Upravo se tamo najočitije vidi kako naša vjerska načela postaju građansko ponašanje, kako se intra-muslimanske razlike prevode u kulturu neslaganja i kako se susret s drugima, u komšiluku i ustanovama, pretvara u zajednički rad za opće dobro. Podsjećam da kur’anski temelj našega djelovanja, u konačnici, uspostavlja prvenstvo djelovanja nad špekulacijom, poziv na dobro postupanje i najljepšu riječ umjesto apologetskog nadmetanja.
Imam je naš glavni resurs i prva javna slika džemata: preko njegove retorike, pristupa i umijeća slušanja, lokalne sredine stječu prvi i često presudni dojam o islamu i muslimanima kao komšijama. Polazeći od iskustva naše Zajednice u Zapadnoj Europi, želim propitati koje su to nužne vještine i obrasci rada koji omogućuju da se naše vrijednosti učine prepoznatljivima i korisnima u pluralnim društvima.
Nadalje, opravdano je u uvodu dozvati rečenicu koja je, u evropskom okviru, odavno stekla status moralnoga aksioma: “Neće biti mira među narodima bez mira među religijama. Neće biti mira među religijama bez dijaloga među religijama.” Ova misao Hansa Künga postavlja trostruki zahtjev: univerzalnu normu – mir kao zajedničko dobro, međureligijski susret kao put i praktičnu obavezu dijaloga. Njezina recepcija u evropskom kulturnom i akademskom prostoru stvorila je očekivanje da vjerske zajednice ne nastupaju kao isključivo partikularni akteri, nego kao čuvari i kokreatori socijalnoga kapitala, nositelji povjerenja i okviri koji javnom raspravljanju pribavljaju mjeru, argument i strpljenje.
U našem vremenu, dijalog je javna obaveza i institucionalno garantiran proces. Član 17 Ugovora o funkcioniranju Evropske unije nalaže institucijama Unije da održavaju “otvoren, transparentan i redovan dijalog” s crkvama, vjerskim zajednicama i svjetonazorskim organizacijama – dakle, da religijske i nereligijske svjetonazore ugrade u strukturirano savjetovanje o javnim politikama. (Parlamento Europeo)
U okviru Bosne i Hercegovine, gdje su religijske tradicije duboko uvezane kulturnim i historijskim identitetom, Islamska zajednica je normirala vlastiti pristup dijalogu i suživotu. “Platforma Islamske zajednice u BiH za dijalog” potvrđuje obavezu susreta i saradnje, precizira razine i oblike dijaloga – od obrazovnih institucija i organizacijskih jedinica, preko svećeničko-imamskih i vjerničkih susreta, do medijskih i kulturnih foruma – čime imamu daje jasan mandat da bude most. Ova platforma, nadahnuta i institucionalno nošena ethosom umjerenosti (vesatijje), zahtijeva da se dijalog misli i kao međureligijski i kao unutarmuslimanski napor, te da se lijepa riječ potvrđuje lijepim djelom, u okruženjima često opterećenim sjećanjima na sukobe. (Islamskazajednica.ba)
Na planu političke svijesti, želio bih prizvati i formulaciju koju sam čuo na konferenciji u Briselu i koja me duboko začudila, ali je posljednjih godina postala svojevrsna sinteza evropskog samopropitivanja: “Moramo se iznova učiti kako živjeti zajedno”. Ova rečenica Federice Mogherini, bivše visoke predstavnice EU, izrečena u diplomatskom kontekstu, ali duboko istinita za naše lokalne svakodnevice, u kojima digitalne podjele često nadglasaju tihe, ali postojane rutine dobrosusjedstva, pa čak i u društvima koje tradicionalno baštini iste, kao što je i naše bosanskohercegovačko. Upravo zato razmatramo imamov doprinos dijalogu kao disciplinu svakodnevnoga rada, koja se manje tiče spektakularnih događaja, a više trajnog prisustva: spremnosti da se objasni, da se sasluša, da se prevede i da se – u vrijeme krize – zajedno stoji uz pogođene, bez računice o dobiti. (Servizio Esteriore dell'Unione Europea)
Unutarmuslimanski dijalog
Odnos s komšijom je krhak ako u kući postoje neadresirani nesporazumi. Zbog toga imam u Zapadnoj Evropi vodi dva istodobna razgovora: jedan unutar džemata Islamske zajednice u BiH, drugi s (inter)nacionalnim džematima. U prvom, “kućnom” razgovoru: on postavlja pravila, daje riječ, sabira zaključke i čuva doktrinarne i institucionalne granice Islamske zajednice, ali drži širok prostor za saradnju. Međugeneracijske razlike, nivo obrazovanosti, oblici pobožnosti, jezik, kao i različit nivo medijske pismenosti – imam treba prevesti iz polarizirajućeg faktora u kulturu neslaganja bez raskola. Imam drži fokus vjernika na onome za što su odgovorni. U tom smislu bitno je odrediti minimum zajedničkog djelovanja: osuda nasilja i govora mržnje, zaštita bogomolja, solidarnost s ugroženima i korisne zajedničke akcije.
Drugi razgovor odvija se “među kućama”, odnosno muslimanskim zajednicama. Taj dijalog je bitan radi integracije naših džemata i zajednica u međumuslimanske tokove. Tu imam nastupa kao koordinator: povezuje lidere, usklađuje ton i narativ, dogovara šta se radi zajednički i kojim redoslijedom. Muslimanska zajednica time dobija jedinstven i ujednačen nastup i stav: jasne osude vandalskih i huškačkih činova, međusobne posjete kad je neko pogođen, usaglašena saopćenja koja smiruju i upućuju na konkretne korake u trenucima kriza, zajedničke humanitarne i ekološke akcije.
(...)
Imam kao prepoznatljivo lice zajednice: iskustva i institucionalizacija
Važno je istaknuti često zanemarenu činjenicu: dijalog se najuspješnije ostvaruje na regionalnim i lokalnim razinama, kroz konkretne svakodnevne aktivnosti, pravovremeno zalaganje za prava drugih te prepoznavanje njihovih potreba. Primjerice, kada imam kontaktira župnika zbog vijesti o njegovoj bolesti i nudi pomoć; kada posjećuje sinagogu tokom blagdana radi čestitanja ili kada u gradskom forumu jednako predano govori o pristupačnosti crkvama i džamijama. Također, uključivanje u administrativne procese kako bi se omogućilo dostojanstveno i sigurno održavanje određenog događaja odražava suštinsku ravnopravnost zajednice. Naime, status zajednice ne proizlazi iz deklarativnih odredbi, već iz spremnosti na djelovanje u ključnim trenucima, gdje brza i učinkovita reakcija potvrđuje povjerenje, kompetenciju i odgovornost. Takva "one-call" rješenja predstavljaju pouzdan i objektivan pokazatelj položaja zajednice u urbanoj sredini.
Primjeri iz evropskih gradova, poput Innsbrucka i imama Samir-ef. Redžepovića, pokazuju važnost imama koji su dostupni, prepoznatljivi i prihvaćeni kao legitimni predstavnici te djeluju uključivo i s jasnim identitetom.
Takva reputacija ne gradi se retoričkim trikovima, već dosljednim obrascima ponašanja: dolaskom i kada se ne “mora”, posebnom pažnjom prema onome ko je trenutno ranjiv i mirnim ali brzim glasom u kriznim situacijama. Ovi obrasci stvaraju povjerenje i legitimitet, ali važna je i institucionalna podrška: harizma je dar, ali institucija je štit. Zbog toga je nužno da se ovakvi profili “institucionaliziraju” kroz jasne protokole i nasljedne planove, kako bi odnos i povjerenje nadživjeli pojedince te ostali trajni kapital Zajednice.
(...)
Delikatna sadašnjost: imam kao uzor i “profilna slika” zajednice
(...)
Ubrzanje u kojem sada živimo, naročito nakon 7. oktobra – trenutka koji je, usudit ću se kazati, postao novi 11. septembar – zahtijeva posebnu pažnju i izoštrenu senzibilnost u našim odnosima s komšijama i pripadnicima drugih vjerskih zajednica i crkava, posebice s našim jevrejskim komšijama.
Upravo se na toj liniji danas lome površne generalizacije, pukotine nepovjerenja i opasnost da udaljene tragedije prelivamo u naše ulice, škole i bogomolje. Zato je zadatak imama, kao uzora i “profilne slike” Zajednice, da javno i dosljedno utjelovi etiku razlučivanja (krivnja od kolektivne stigme, zločin od identiteta), etiku odmjerenosti (da se bol ne pretvara u bijes, a bijes ne prelije u nepravdu) i etiku prisnosti (da se komšija, napose ranjiv i uplašen, zaštiti). Iako nas sve duboko boli i ranjava ono što se događa u Gazi, mi nipošto ne smijemo dopustiti da se situacija s Bliskog istoka prelije u Bosnu i Hercegovinu i u našu iseljeničku stvarnost. Noseći pamćenje višestoljetnog dijaloga, iskustvo različitih društveno-političkih režima posljednjih 150 godina i, posebno, genocida počinjenog nad našim narodom, mi nemamo luksuz moralne neodlučnosti – naprotiv, dužni smo biti agenti mira i komšiluka, oni koji deeskaliraju sukobe i promoviraju dobrotu.
Primjetan je trend radikalizacije mišljenja i zapaljivih objava na društvenim mrežama, gdje senzacionalizam, brzina i algoritamska nagrada za konflikt preobražavaju složene tragedije u binarne dresove, a javni govor vjernika – ako mu imami ne nametnu mjeru – lahko skrene u moralne kratke spojeve. Stoga, imami moraju voditi računa o onome što govore, objavljuju i rade: riječ je o samoregulaciji koja nije cenzura, nego svjesni post jezika i gesta, o trijeznoj disciplini provjere prije dijeljenja, o spremnosti da se informacija zamijeni brigom, a reakcija na društvenim mrežama posjetom komšiji.
(...)
“Otvorena vrata” u praksi – moj razgovor s glavnim rabinom norveške
Ethos odmjerenosti i bliske prisutnosti koji zagovaram potvrdio sam i lično u Arendalu, na glavnom norveškom forumu demokratskog dijaloga, u augustu ove godine. Tamo sam, zajedno s glavnim rabinom Joavom Melchiorom, javno razgovarao o ulozi vjerskih lidera poslije 7. oktobra – u vremenu rata, nepravde i gubitka nedužnih života. Naš zajednički stav bio je nedvosmislen: šutnja pred nepravdom je pogrešan signal; vrata dijaloga ne smiju se zatvarati i kad ne mogu biti širom otvorena. U tom osjetljivom političko-medijskom trenutku spojili smo ono što smatram dvostrukim zadatkom imama: jasnoću moralnog suda (“štititi život, osuditi nepravdu, pomoći potlačenima”) i ustrajnu relacijsku praksu (susret licem u lice, javno imenovanje nade, zahvalnost platformama koje omogućuju dijalog). To je, po mom iskustvu, školski primjer kako imam kao “profilna slika” Zajednice spaja normu i odnos: govori bez dehumanizacije, brani bez demonizacije, otvara prostor za zajedničko “sutra” ne poričući “danas”.
Za nas imame poruka je dvostruko obavezujuća: ne smijemo šutjeti kad je povrijeđeno ljudsko dostojanstvo niti smijemo prekidati mostove koji jedini mogu izdržati teret sutrašnjih pomirenja.
(...)
Slučaj Nesodden (norveška, juli 2011)
Nakon terorističkih napada u Oslu i na Utøyi 22. jula 2011, prisustvovao sam prvoj dženazi žrtve, 18-ogodišnje djevojke Bano Rashid, održanoj 29. jula u crkvi u Nesoddenu. Ispraćaj smo zajednički vodili luteranska svećenica Anne Marit Tronvik i ja, kao imam.
Javna poruka države i društva bila je sažeta u stavu: “odgovoriti na mržnju ljubavlju”, što je dodatno potvrđeno gestama političkog vrha i jasnim odbijanjem polarizacije.
Želja porodice bila je da ispraćaj/komemoracija bude u crkvi, a dženaza na muslimanskom mezarju. I norveški zvaničnici obratili su se u crkvi, gdje je i započeo ispraćaj. Potom smo, izlazeći iz crkve, svećenica i ja stali na čelo dobro organizirane i uređene kolone do mezara gdje je mlada Bano trebala biti ukopana. Ja sam predvodio dženaza-namaz, uz prisustvo državnih i vjerskih zvaničnika koji su obred posmatrali sa strane. Bez miješanja doktrina, omogućili smo zajedničku komemoraciju uz poštivanje vjerskih normi. Takva saradnja u prvim danima nakon tragedije djelovala je kao ventil za kolektivnu tugu i snažan čin smirivanja tenzija.
Naša saradnja na ispraćaju i dženazi ubrzo je prepoznato kao paradigmatski primjer javne uloge vjerskih lidera u krizi; norveški Parlamentarni pres-klub dodijelio nam je “Nagradu za toleranciju“ u decembru 2011, čime je potvrđena društvena vrijednost ovakve saradnje.
(...)
Zaključak
(...)
Međureligijski dijalog nije usputni dodatak imamskoj službi, nego način na koji se pastoralna briga, javna riječ i odgovornost prema zajednici pokazuju u pluralnom društvu. Ako želimo “znati na čemu smo”, treba nam trezveno ogledalo: da prepoznamo gdje se vodi dijalog koji gradi povjerenje; gdje imam uistinu postaje most prema školama, lokalnim institucijama i vjerskim zajednicama. Bez takvog pogleda prepušteni smo dojmovima – najglasnije epizode postaju mjera, a tihi, sistemski rad ostaje nevidljiv.
Uloga imama u dijalogu počinje unutar same Zajednice: jasnoća identiteta i usklađenost s našim poretkom su preduslov susreta. Iz te stabilnosti proističe javna vjerodostojnost: imam koji govori iz kompetencije, iz etičke dosljednosti i iz iskustva. Takav imam ne relativizira istinu, nego je komunicira s poštovanjem; ne pristaje na sinkretizam, nego nudi saradnju i ne govori apstraktno “u ime tolerancije”. Volio bih da znamo na čemu smo upravo zato što vjerujem da ova već prisutna izvrsnost može postati standard: uvjerljivošću dobre prakse koja traje i kada se promijene ljudi i okolnosti.
(Izlaganje muftije za Zapadnju Evropu Senaid-ef. Kobilice na simpoziju "Imamski poziv danas – obrazovni, institucionalni i društveni izazovi", održanom u oktobru u Sarajevu)
