Posljednjih dvije stotine godina muslimanski svijet je u inferiornom položaju. To se jednako odnosi i na muslimane Balkana. Bošnjaci su u uzmicanju u posljednja dva stoljeća. Tokom 19. stoljeća naši sunarodnici su protjerani iz kneževine Srbije. Pred kraj 20. stoljeća su protjerani i pobijeni u istočnoj Hercegovini, bosanskom Podrinju i sjevernoj Bosni. U entitetu RS Bošnjaci sada ne predstavljaju relevantan politički faktor, a početkom 1992. godine na cijelom tom prostoru predstavljali su relativnu većinu stanovništva.
Zašto ovo govorim na seminaru profesorima naših medresa? Zato što se kroz obrazovni proces oblikuje kolektivna psihologija, mentalitet, kolektivna kultura naroda. Ne samo posredstvom obrazovnog sistema, ali on ima značajnu ulogu u tome. Nužno pitanje koje moramo sebi postavljati jeste šta Bošnjaci moraju poduzeti da osiguraju svoju kolektivnu budućnost?
Ako govorimo terminima vjerske nauke onda se može reći da postaje kolektivna obaveza (farz-kifaye) sve ono što je neophodno raditi što će nam osigurati budućnost i izvesti nas iz položaja inferiornosti. Govorim vam veoma direktno o našoj historiji u 19. i 20. stoljeću kao historiji naše nemoći jer smo doživjeli protjerivanje, genocid i skoro potpuni nestanak na prostorima na kojima smo stoljećima živjeli.
Ako ne čitamo znakove prošlosti i ne prepoznajemo zakonomjernosti historije, onda ne razumijemo Božije riječi: „Zar oni mogu očekivati nešto drugo osim ono što je zadesilo narode pređašnje?! U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naći promjene; u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja“. (Fatir: 43) „Zašto oni ne putuju po Zemlji da vide kako su završili oni prije njih, koji su bili moćniji od njih“(Fatir: 44) “To je prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za sve robove njegove koji su bili i nestali“ (Gafir/Mu’min: 85).
Sunnetullah (Allahov zakon) je historijska gramatika. Određene prakse proizvode odgovarajuće posljedice. To se posebno odnosi na odluke i prakse vođa i vođstava društvenih hijerarhija. Na primjer, društvo koje se izoluje, te sprječava, otežava i onemogućava protok ideja i znanja, doživjet će stagnaciju. To su hiljadugodišnja iskustva, to su zakonomjernosti (sunetullah) u razvoju ljudskih društava. Narod koji ne planira i ne projektuje svoju budućnost, vjerovatno će biti žrtva te budućnosti.
Zadaća je ove generacije muslimana pronaći način da se identificiraju razlozi muslimanske inferiornosti i da se odbace prakse koje su dovele do te inferiornosti. Zadaća je ove generacije Bošnjaka da identificiramo ono što će nam osigurati budućnost.
Sada da kažem da medrese, koje su među najkvalitetnijim školama u našem javnom obrazovnom sistemu, imaju obavezu aktivno tragati za odgovorima kako otkloniti slabosti koje nas čine ranjivim i nejakim.
Šta razvijamo kod naših učenika
O tome želim danas govoriti, odnosno ukazati na obavezu da se o tome razmišlja, da se istražuje i govori. Jedno od važnih pitanja za sve naše profesore glasi da li znamo koje osobine razvijamo kod naših učenika i studenata na svojim predavanjima. Da li kod njih razvijamo samopouzdanje, samopoštovanje, hrabrost, odlučnost, istrajnost itd, ili pasivnost i nesigurnost? Da li obrazujemo, odgajamo, formiramo čovjeka koji ide u susret izazovima ili čovjeka koji se sklanja i povlači se pred izazovima? Da li odgajamo muslimana ili servilnog ulizicu i poltrona, kako je u naslovu jednog svog članka upitao Alija Izetbegović. To je veoma bitna tema za naš razgovor. Nepodijeljeno je mišljenje da bi formiranje kreativnog i kritičkog mišljenja trebalo predstavljati osnovni cilj obrazovanja u našem vremenu. Kada su me kolege pitali prije nekoliko godina na sličnom seminaru da u jednoj rečenici opišem čemu bi trebalo težiti u obrazovnom procesu, odgovorio sam da bismo trebali nastojati da se naši učenici i studenti formiraju kao ljudi otvorenog uma i čistoga srca.
Kao što sam već rekao, kreativno i kritičko mišljenje trebalo bi biti najvažniji rezultat obrazovanja. Onaj koji nije spreman da preispituje argumentaciju neće mnogo postići u nauci, a onaj ko nije odlučan na trajno samopropitivanje (muhaseba) neće mnogo postići na putu spoznaje, kao cjelovitog duhovnog procesa odgonetanja i razaznavanja Božijih znakova.
Postoje određeni faktori koji ometaju razvoj kreativnog i kritičkog mišljenja i kod nas, a koji su logična posljedica nastavnih programa na islamskim univerzitetima općenito. Zadržat ću se na četiri takve činjenice.
Dogmatsko predavanje vjerskih nastavnih predmeta
Prva je dogmatsko predavanje vjerskih nastavnih predmeta. Učenicima i studentima se kao konačne istine prenose određene teorije uobličene od strane prošlih generacija učenjaka. To predstavlja problem za muslimansko mišljenje i muslimane općenito, pa tako i za naše obrazovanje. Takvo, tj. dogmatsko prenošenje odgovarajućih teorijskih obrazaca, koji su nastajali uglavnom od 8. do 12/13. stoljeća odnosno od 2. do 6/7. stoljeća po hidžri, kao apsolutnih istina, doprinosi okoštavanju muslimanskog znanja, a time i muslimanske životne stvarnosti. Te vremenski uslovljene koncepcije o mnogim temama imale su štetan utjecaj za razvoj muslimanske zajednice. Upečatljiv primjer, koji je u vezi sa vjerovatno najautoritativnijim učenjakom u muslimanskoj historiji, jeste Gazalijevo osporavanje zakona kauzaliteta u fizičkom svijetu, odnosno u prirodi. Danas je potpuno jasno da Gazali u ovom slučaju nije bio u pravu. Međutim, njegovo tumačenje je imalo utjecaja na mnoge generacije uleme poslije, što je imalo negativan učinak na razvoj empirijskih nauka kod muslimana u posljednjih nekoliko stoljeća, nakon što su neko vrijeme prije toga bili svjetionik znanosti. Navest ću i jedan primjer iz područja društvenih nauka. Koncept blokovske podjele svijeta na Svijet islama (darul-islam) i Svijet rata (darul-harb), te Svijet ugovora (darul-ahd) koji je odgovarao srednjovjekovnoj koncepciji međunarodnih odnosa općenito, naša ulema i danas tumači kao konačni pogled na svijet kao da je ta teorija pitanje vjere, a riječ je o konceptu razumijevanja međunarodnih odnosa koji je imao relevantnost za određeno vrijeme. Međunarodna konstelacija država se mijenja i traži stalno i iznova koncipiranje novih teorija. Postavlja se jednostavno pitanje kako se aktivno odnositi prema sadašnjosti ako za svako pitanje tražimo kvaziodgovore u teorijama i konceptima iz prošlosti, a to je lakše i konfornije nego istraživati i artikulirati aktuelne odgovore. Apsolutna je istinitost Kur’ana i ispravnost Poslanikovog, a. s., sunneta. Tumačenja Kur’ana i sunneta koja je dao bilo koji učenjak, ili naš omiljeni autoritet iz prošlosti nisu nepogrešiva. Mi ih sa poštovanjem spominjemo, ali koncepcija o darul-islamu i darul-harbu više nije aktuelna i ničim ne utiče na naše vjerovanje. Sistem država danas drugačije funkcioniše. Sve do danas glavni pravac muslimanskog institucionalnog obrazovanja je da se cjelokupan korpus mišljenja srednjevjekovnih autoriteta islamske vjerske učenosti uzima kao konačan. Sljedeći primjer je često tumačenje asketskog načina života kao uzornog i za sve muslimane poželjnog. Kako je došlo do toga da su i pojedini zaista veliki autoriteti naučavali tu koncepciju, ne može biti tema ovog predavanja, ali neosporno je da je njihovo mišljenje duboko utjecalo na muslimane do danas. Istovremeno treba naglasiti da ta koncepcija ne proizilazi iz cjeline značenja Kur’ana i sunneta, koji jasno naglašavaju duhovnu štetu koju proizvodi materijalizam i hedonizam, kao životni stil, ideologija i način života, ali ne gledaju na privređivanje sa podozrenjem, već suprotno tome. Međutim, ulemansko tumačenje siromaštva kao poželjnog i materijalnog bogatstva kao štetnog za vjeru jednog muslimana imalo je štetne posljedice na razvoj poduzetnosti kod muslimanskih naroda. Ove koncepcije koje su suprotne sunnetu imale su i još uvijek imaju štetne posljedice na kolektivnu snagu muslimanskih naroda i na njihov inferioran položaj u međunarodnoj zajednici. Moglo bi se navesti još primjera ali za ilustraciju su dovoljni spomenuti.
Razumijevanje svijeta u sjeni misaonog nasljeđa
Druga je razumijevanje vjerske učenosti kao znanja o mišljenjima iz prošlosti, kao kolekcije mišljenja učenjaka iz proteklih vremena. Zbog toga se ulema relativno slabo snalazi sa izazovom sadašnjosti jer se muslimanska vjerska učenost danas nalazi pod pritiskom mišljenja iz prošlosti. U odgovorima na savremene izazove današnja ulema najčešće poseže, za mišljenjima iz srednjeg vijeka a onda analogijom pokušava adaptirati ta mišljenja i primijeniti na savremeni život. Zbog toga su takva tumačenja često površna i naivna, a u konačnici i štetna.
Korištenje snage hijerarhijskog autoriteta nasuprot snage jasnog i stručnog obrazloženja nije primjereno muslimanima, jer je suprotno sunnetu Poslanika Muhammeda, a.s, i doprinosi stagnaciji.
Treće, nastojanje uleme da zaštiti tradiciju, umjesto da koncipira islamsku perspektivu. Za kompetentno razumijevanje svijeta iz perspektive islama nužno je znanje tog akumuliranog misaonog naslijeđa. Međutim, za današnje muslimane predstavlja problem što ih se u tumačenju Kur’ana i sunneta i razumijevanju svijeta drži u sjeni tog misaonog nasljeđa. Odnosno u tumačenju sadašnjosti ulema većinski poseže za mišljenjem iz prošlosti kao mjerodavnim za sadašnjost. Stoljećima se razvija otpor prema novim znanjima i praksama. Tako je primjena štamparske mašine u muslimanskom svijetu kasnila više od dvije stotine godina u odnosu na evropske zemlje. Prevođenje Kur’ana na turski jezik odobreno je tek 1924. godine. Odbacivanje i jednoga i drugoga opravdavano je tzv. šerijatskim propisima. Danas možemo bez ustručavanja reći da je to bilo pogrešno tumačenje i pogrešna primjena šerijata što je imalo štetne posljedice za razvoj muslimanskog svijeta. Naše vjersko obrazovanje u medresama je također opterećeno ovim konceptima.
Protiv koncepta bespogovorne poslušnosti
Četvrta je promocija koncepta poslušnosti i pokoravanja umjesto koncepta doprinosa. To je također suprotno sunnetu Muhammeda a.s, a samim time je i pogrešno. Muhammed a.s. je podučavao ashabe da daju doprinos u poslovima zajednice svojim kreativnim prijedlozima i oni su se tako i ponašali. Ono što je dolazilo Objavom, ashabi su bespogovorno prihvatali. U svakodnevnim poslovima o onome o čemu nije došla Objava, često bi predložili drugačije rješenje od onoga kojeg je Muhammed, a.s. ponudio, i on bi to prihvatao. U poznatom slučaju održavanja voćnjaka jasno je rekao da pojedini ashabi u tom poslu imaju više iskustva i znaju više od njega. U jednom borbenom pohodu kada je rasporedio borce na borbene položaje, jedan od ashaba je pitao da li je taj raspored došao kroz Objavu. On je odgovorio da nije, već da on smatra da tako treba. Na to mu je ashab iznio svoj prijedlog kako da se zauzmu borbeni položaji i obrazložio svoje prijedlog. Muhammed, a.s. je odmah prihvatio njegov prijedlog kao bolji, jer je taj ashab očigledno imao više iskustva u oružanim bitkama. Još da podsjetim na poznati slučaj kada je žena javno osporila ispravnost stavova halife hazret Omera, r. a., o određenom pitanju u njegovom prisustvu i obrazložila svoje tvrdnje. Halifa Omer, r.a. je bez oklijevanja rekao da su njeni argumenti bolji i da je ona upravu. Dakle, cjelokupan sunnet staje uz koncept doprinosa, a protiv koncepta bespogovorne poslušnosti. Korištenje snage hijerarhijskog autoriteta nasuprot snage jasnog i stručnog obrazloženja nije primjereno muslimanima, jer je suprotno sunnetu Poslanika Muhammeda, a.s, i doprinosi stagnaciji. Kada je Muhammed a.s. ispraćao Muaza b. Džebela u Jemen da upozna tamošnje stanovnike s Kur’anom, pitao ga je na osnovu čega će odgovarati na njihova pitanja. Muaz mu je odgovorio da će se koristiti Kur’anom. Onda ga je Poslanik pitao kako će postupiti ako o datom pitanju ne bude odgovora u Kur’anu? Muaz je odgovorio da će tražiti odgovor u sunnetu. Napokon, Muhammed, a.s. ga upozorava da može biti da odgovor na dato pitanje neće naći u sunnetu. Muaz je rekao da će na osnovu svoga rezonovanja dati odgovor za koji smatra da je najbolji. Muhammed, a.s. se zahvalio Allahu što Muaz ima takvo razmišljanje.
Sve ovo upućuje na to da je Muhammed, a.s. svoje ashabe podučavao kreativnom i kritičkom mišljenju. Mi bismo trebali slijediti tu praksu, jer nećemo riješiti problem inferiornosti sa istim razmišljanjem i istom metodologijom koju smo primjenjivali kada je taj problem nastajao.
Ne tvrdim da su hipoteze koje sam iznio tačne, niti da su primjeri najbolji, ali tvrdim da moramo naći način izlaska iz stanja slabosti, a mi Bošnjaci iz stanja nezaštićenosti i zavisnosti od tuđe pomoći. To je naša kolektivna obaveza. Zato moramo obrazovati nove generacije da sa više otvorenosti i kritičnosti izučavaju i propituju naše intelektualno naslijeđe i sa više uspješnosti planiraju svoju kolektivnu budućnost.
Da Allah učvrsti našu vjeru i otvori srce da bolje razumijemo Kur’an časni i Poslanikov, a. s, sunnet, jer sam duboko uvjeren da bi naše mjesto u svijetu bilo bolje ako bismo ih bolje razumjeli.