To je izuzetna knjiga, sačinjena od fragmenata – zapisa i razgovora iz vremena najgoreg ratnog stradanja Sarajeva. Njegovi heroji su posve obični, svakodnevni ljudi Sarajeva. S tim junacima, znanim i neznanim, autor dijeli okrutnu sarajevsku svakodnevnicu i borbu za preživljavanje, u opkoljenom gradu. U autentičnim portretima i pričama o mnogo sudbina, stječe se najviša vrijednost njegova ratnog dnevnika. Krunski dio knjige je priča o Ismet-ef. Spahiću.

Mehmedinović je fasciniran neizrecivim. On proniče u dubinu ljudskog bola i patnje. U tome je uvjerljiv, izuzetan i hrabar. Ali, on je jednako začuđen pred time kako je patnja svakog čovjeka okružena tajnom, kako u njoj uvijek postoji veo koji je zastire i čini nedokučivom. Ova njegova ustrajnost u pronalasku posebnog, izvanrednog, sakrivenog pod naslagama svakodevnih stradanja je nenadmašna.

Pisac živi patnju i uvijek iznova skuplja snagu za prihvatanje takve surove stvarnosti. Kod njega, ipak, uvijek pronalazimo novo, škrto svjetlo koje nam otkriva maleni dio te velike patnje i bola čovjeka. Teško je prenebregnuti kako njegove ratne minijature oslobađaju mnogo više energije i inspiracije nego što bismo mogli zamisliti.

U kratkoj i nadahnutoj priči “Imam Begove džamije”, Mehmedinović otkriva kako su stoljeća života bosanskih muslimana na vjetrometini oblikovala njihov karakter strpljenja i prilagodljivosti, mirenja sa sudbinom i tihog bola te kako su im dala snagu da osobenom etikom, nadahnutom islamskim učenjem, premoste bol i sazdaju svoj osoben, zaokružen duh merhameta, strpljenja i povratka.

Ovu knjigu možemo čitati i kao svojevrstan prilog u razumijevanju kulture islamskog vjerovanja kod bosanskih muslimana.

U priči, Mehmedinović ne čeka dugo da nam kaže punu istinu. Autorova odluka da u središtu ratne oluje ide u posjetu imamu Ismet-ef. Spahiću priči daje posebnu snagu života i uvjerljivosti.

Imam Begove džamije Ismet-ef. Spahić je, u samo jednom zlokobnom trenu, izgubio cijelu porodicu. Tri kćeri i unuče ubijeni su agresorskom granatom. I mi vidimo Mehmedinovića, koji kaže “ja sam s Bogom na Vi”, kako se penje strmom ulicom Abdulaha Kaukčije kako bi došao do kuće imama Ismet-ef. Spahića i iskazao mu pijetet. Vjerujem da je Mehmedinović želio učestvovati u beskrajnoj boli jednog pravednika i predočiti nam duhovno, duboko unutrašnje iskustvo strahote života u ratnom Sarajevu.

A možda je želio čuti šta Ismet-ef. Spahić ima kazati jednom radoznalom i dobrodošlom gostu – dojučerašnjem neznancu, čovjeku koji možda, nikada nije zakoračio u Begovu džamiju niti stao u saf iza imama. Teško je naći pravi odgovor, ali vjerujem kako je kao i mnogi drugi, došao u posjetu da za sebe potraži utjehu, da pronađe smiraj za svoje misli i da razumije kako je moguće strpljenjem i povjerenjem u Boga pobijediti smrt.

Zbog toga je ovaj razgovor tako važan i historijski značajan.

***

“Od granate pale pred Dairama poginulo je troje djece i unuče efendije Spahića, imama Begove džamije. Prije toga i žena njegova, kao da ju je Bog uzeo sebi, da je zaštiti. Da ne gleda. Ovako mislim: nema velikih ni malih tragedija. Postoje tragedije. Neke se, možda, riječima mogu opisati. Postoji tragedija za koju je svako srce malo. Takva tragedija u srce ne može stati.”

Mehmedinović pažljivo sluša imama Spahića. On se hrve s nekim preteškim pitanjima ljudske egzistencije. Ne govori puno i u razgovoru ga vidimo zapitana. Kako Bog dozvoljava “tragediju koja u srce ne može stati”.

Kako pomiriti strahotu koja se sručila na zemaljskog pravednika s pojmom Božije pravde?

Kako pomiriti patnju i nepravdu ovog svijeta s idejom da je Bog Milostiv?

Dok sluša imama pred njim se, vjerovatno prvi puta, ukazuje nedokučiva tajna i mudrost Božijeg poretka – paradoksalnog i neshvatljivog poretka u kojem “Bog uzima sebi” čovjeka da bi ga kao i “ženu njegovu, spasio i zaštitio”.

***

“Pričamo; on ne improvizira: unaprijed ima domišljen odgovor na pitanja koja mu postavljam. O svemu je, čini mi se, mislio u svojoj samoći. Zato osjeća lakoću dok govori i, tada spletenim prstima ruku zagrli koljeno; on misli književno, u slikama. Odgovori su cjeline, tako da se polako, iz razgovora izdvaja mali rječnik imamove samoće…”

Možda bi na ovom mjestu književnici poput Kafke, Selimovića, Kamija ili Andrića, napisali da oni koji tako iskreno čeznu za Bogom na kraju završe ostavljeni i zaboravljeni… Možda bi protestvovali zbog nepravde, okrutnosti i mizerije ovog svijeta. Međutim, Mehmedinović dok razgovara sa Spahićem, vodi čitaoca ka drugoj obali. On nam otkriva kako imamova bliskost Bogu zapravo, ojačava, a ne rastače; uzdiže, a ne slabi; čisti dušu, a ne srozava je u mizeriju svakodnevnice. Autor nam jasno pokazuje kako u imamovim riječima nema napetosti, niti tragova žalbe, nema zapitanosti niti pobune Selimovićevog derviša Nurudina.

Ejjub, a. s., je za Ismet-ef. Spahića apsolutni model strpljenja i predanosti Bogu. Strahote i nevolje su samo dokaz Božijeg postojanja i Njegove svemoći. Ne postoji apsolutno zlo i u najvišoj Božijoj mudrosti zlo u suštini i ne može biti zlo.

Mehmedinović je naprosto ozaren imamovom lakoćom dok govori, iznenađen “odgovorima koji su cjeline”, prosvijetljen njegovim “domišljenim odgovorima”.

Ne treba, međutim, propustiti i ovaj detalj: dok opisuje pravac Spahićevih prstiju pisac zapaža njegove “spletene prste koji su obgrlili koljeno”.

To je snažna slika Spahićevog karaktera. “Cjeline u odgovorima” koje zapaža Mehmedinović su slika savršene zaokruženosti života i pogleda na svijet, njegove filozofije oblikovane kur’anskim učenjem.

***

“Kad je o svojoj nesreći govorio efendija Spahić njegove oči su se – kao od hladnoće – blago smanjivale. Ništa više… Potreslo me je s kolikom snagom duha skuplja u sebi tugu; sada mi izgleda mlađi dok prilazi stolu, spušta knjigu posta, prinosi pepeljaru, nudi cigaretu i kaže: ‘Nekada sam volio duhan, a onda sam prestao, i ne pušim više’.”

Ovdje, za mene, počivaju dva možda najjača detalja cijele priče o imamu Begove džamije.

To ljudsko iskustvo o odlasku najbližih Mehmedinović nalazi u ljudskim očima. U tom “blagom sakupljanju” očiju sabire se svijest kako ostajemo sami, kako su naši najbliži, naša djeca, majka ili otac… već tako daleko da ih više ne možemo vidjeti. U tom smanjivanju očiju, Mehmedinović vidi smanjivanje naših života, smanjivanje opsega i našeg zemaljskog opstanka.

“Nekada sam volio duhan. … I ne pušim više.”

Ove riječi efendije Spahića su, zapravo, daleko podsjećanje sagovornika na ispraznost zadovoljstava ovog svijeta te rezignacija nad zavodljivošću ljudske sreće i njenog blijeska koji brzo nestaje poput dima cigarete. I na kraju ostaje samo pepeljara kao sjećanje na sve što je izgorjelo i nestalo poput kratkog i brzo ugaslog zadovoljstva.

***

“Razgovaramo; on kaže: ‘Ljude se može dijeliti na jake i slabe; ali ne treba prekoravati slabe; postoje razlozi za to koji ih pravdaju, recimo: fizička konstitucija. I mnogo drugih razloga. Nikada svojom rukom nisam zaklao kurban, niti bih imao snage za to.’ Eto, ukazujući mi na svoju slabost, raspršio je moje naivno uvjerenje da se znak njegove snage može uhvatiti jednim pogledom…”

Imam Spahić će reći: “Ne treba zamjeriti slabima”.

Šta sadrže ove riječi? Posve moguće, prepoznajemo njegovu skrušenu dovu. Riječi utjehe i opravdanja za sve slabe, nemoćne, nehrabre i zastrašene, za one koji ne mogu premostiti ili savladati iskušenje ili žudnju za zemaljskim, za sve one koje ne “treba prekoravati”.

Duboka bol, tuga kojom derviški naj zvuči zbog svoje odvojenosti od trske, ne čini čovjeka pobunjenikom, već ga pročišćuje i vraća izvoru gdje nikoga ne možete “prekoravati”, nikome suditi, nikoga otpisivati.

Smisao patnje u islamu u konačnici je – milost, pročišćenje. A samo pročišćenje čovjeka rađa ljubav koja nadilazi zemaljska mjerila. Zbog toga imam Begove džamije ima snage reći – “nikoga ne treba prekoravati”. Zbog toga ima snage donijeti dovu za druge. On vjeruje u savršeni Božiji poredak, u teodiceju ovog svijeta, pa tako, za njega postoje dobri razlozi koji “pravdaju slabe, nemoćne…”

***

“Čitaoče, popneš li se još pedesetak metara u ulici Abdulaha Kaukčije, kad se osvrneš, vidjet ćeš Sarajevo u magli, nad maglom se vide krovovi starog grada, sasvim iznad minaret Begove džamije – iz zemaljske, zemljane svakodnevnice izdvojen u kosmos bola.”

Ovdje se nalazi poetski vrhunac priče “Imam Begove džamije”.

Minaret Begove džamije, kao i njen imam, svojim stremljenjem i nebeskom čežnjom dostižu punu, uzajamnu identifikaciju. Minaret i imam, tijesno povezani, izdvojeni su iz svijeta koji je ostao u magli, tog svijeta koji je vezan za svoje zemaljsko. Njih dvoje, minaret i imam, kao živi i moćni simboli, nose iskustvo Božije bliskosti. Oni su podsjećanje na bit Božije objave, na Riječ koju spušta vrhovni melek Džibril na Zemlju. Minaret s kojeg dolazi ezan, s kojeg dolazi zvuk, glas imama i nosi poruku – Božija tajna se spoznaje samo ako pažljivo slušate, ako čujete zov, ako možete prepoznati ton nebeskog. Mehmedinović je u priči “Imam Begove džamije”, u “kosmosu bola” Ismet-ef. Spahića, prepoznao Božiju tajnu – taj nama nedokučivi Božiji poredak te naslutio duh i karakter vjere kod bosanskih muslimana.

(Tekst je objavljen u printanom izdanju Preporoda 15. oktobra 2024. godine pod naslovom ISMET ef. SPAHIĆ)

Hafiz Ismet-ef. Spahić, bivši zamjenik reisul-uleme, dugogodišnji profesor Gazi Husrev-begove medrese i hatib Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, preselio je sinoć na ahiret u 84. godini.

Hafiz Spahić je bio poseban alim koji je cijeli život predano i ustrajno hizmetio Islamskoj zajednici i svom narodu.

Dobitnik je "Plakete Grada Sarajeva" i brojnih drugih priznanja, među kojima je priznanje za njegov doprinos u radu i afirmaciji učenja hifza u našoj zemlji.
Hafiz Ismet-ef. Spahić je rođen 1940. godine u Puhovcu kod Zenice, a Gazi Husrev-begovu medresu je završio 1959. godine u Sarajevu. Završio prvi stepen Ekonomije u Zagrebu 1968. godine, a studij je nastavio u Beogradu. Imamsku dužnost počeo u Visokom 1962. godine. Od 1965. do 1978. godine je glavni imam na području Odbora Islamske zajednice Visoko. Bio je profesor kiraeta u Gazi Husrev-begovoj medresi od 1978. godine, a časnu titulu hafiza je stekao 1980. godine. Prvim imamom i hatibom Gazi Husrev-begove džamije imenovan je 1985. godine. Za zamjenika reisul-uleme izabran je 1993. godine i na toj funkciji ostao do penzionisanja 2012. godine.
Na mjesto vršioca dužnosti direktora Gazi Husrev-begove medrese postavljen je 1998. godine. Do smrti je bio predsjednik Komisije za hifz Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Objavljivao je tekstove vjerskog sadržaja u IIN Preporod i drugim glasilima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Autor je knjige hutbi u izdanju El-Kalema.

Termin dženaze bit će naknadno objavljen. 

(MINA)