Najstariji imam iz ove familije je Hemet-efendija koji je radni vijek proveo u rodnim Vražićima. Nema podataka gdje je Hemet-efendija stekao obrazovanje. Na mjestu imama u Vražićima naslijedio ga je sin Mehmed-efendija koji je intelektualni dio života posvetio odgoju i obrazovanju polaznika mekteba i džematlija, a materijalni dio života školujući sina Emina, koji je završio područnu medresu i školovanje nastavio u Istanbulu. Emin je u gradu na Bosforu stekao veliku učenost i vratio se u rodno mjesto gdje je radio i proveo život kao imam, muallim i hatib. Odgojio je čitave generacije vjernika. Vodio je dva odjeljenja Ibtidaije. Njegovo potomstvo i učenici i danas se sa zadovoljstvom sjećaju Emin-efendije. Umro je 1953. godine u Vražićima i ukopan je u haremu mjesne džamije. Iz ove porodice je i Husejn-efendija koji je pohadjao Brčansku medresu i bio mujezin Emin-efendiji i mahalski muallim.
Posljednji imam iz ove ugledne familije je Hazim-efendija, sin Emina i Hanife, rođen 20. juna 1916. godine. Nakon završenog mekteba i osnovne škole upisuje se i jednu godinu pohađa Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu, odakle prelazi u Behram-begovu medresu u Tuzli, koju uspješno završava. Bio je odličan učenik i izvanredan poznavalac arapskog i turskog jezika. Za njega hadži hafiz Abdullah-efendija Budimlija priča da je o svojim muderrisima govorio biranim riječima i s dubokim poštovanjem. Isticao je njihove stručne, ali posebno je naglašavao njihove pedagoške i ljudske vrline. Po završetku medrese postavljen je za imama, hatiba i muallima u Bosanskoj Dubici.
Iz Krajine se vraća u zavičaj i dolazi za imama u Brčko. Nedugo zatim prelazi na područje Medžlisa Bijeljina gdje radi u džematima Srednja Trnova i Janja. U Janji je bio posebno omiljen, cijenjen i uvažavan. Bio je srdačan prema polaznicima mekteba, džematlijama i kolegama. Želim posebno naglasiti, kaže hafiz Budimlija, da je o kolegama govorio sa uvažavanjem ističući njihove stručne i ljudske kvalitete, te ih bodrio prema uspjehu na polju islama.
Nažalost, njegov uspješan rad prekinula je Komunistička partija 1949. godine kada je Hazim-efendiju uhapsila Ozna kao pripadnika organizacije Mladi muslimani, te je u grupi od šest članova ove organizacije izrečena mu presuda u Tuzli koja je glasila šest godina prisilnog rada i dvije godine gubitka građanskih prava. Ovu kaznu je, Hazim-efendija, do kraja izdržao.
Kao i svi članovi Mladih muslimana i Hazim-efendija je prošao kroz golgotu služeći kaznu na prisilnom radu na raznim radilištima, i to: Podgorici, Crnogorskom primorju, Pajetovu Hanu, Sarajevu (Mis Irbina ulica), zatim rudnicima Kreka, Bukinje i Lipnica kod Tuzle i KPD-u Zenica. I na robiji je bez hilne radio. Stražari nisu imali milosti prema zatvorenicima nego su ih tukli da ispune zadanu normu. Kada je u Titogradu (Podgorici) zbog bolesti i iscrpljenosti ponestajalo snage Jususf-efendiji Bilajcu koji je s njim skupa osuđen, da bi ga spasio udaraca i maltretiranja, Hazim-efendija je smogao snage da danima radi i njegov akord.
Dok je boravio u zatvoru, srce njegove njegove dobre, plemenite i čestite hanume nije izdržalo – preselila je na Ahiret, ostavljajući iza sebe troje malodobne djece – Mehmeda, Mensura i Mensuru. Hazim-efendija je teško podnio gubitak supruge koja se brinula o djeci dok je on bio na robiji. Po izlasku iz zatvora nastaju novi problemi. Izgubio je pravo na zaposlenje zbog gubitka građanskih prava a troje djece bilo je nezbrinuto. Narodna vlast svojski se trudila da Hazim-efendiji zabrani bilo kakav posao, tako da u rodnom mjestu nije mogao dobiti posao mujezina. Ipak, nakon izvjesnog vremena ukazalo se upražnjeno mjesto imama u džematu Sniježnica kod Teočaka u kojem je uz nesebičnu pomoć prijatelja, pogotovo hafiza Budimlije, uspio dobiti stalno zaposlenje. U ovom džematu krajem novembra 1955. godine oženio se Rabkom Jašarević iz Brke, kod Brčkog, koja će istinski prihvatiti dječicu iz prvog braka i brinuti se o njima. Iz skladnog i hajirli drugog braka rodjeni su sin Behdžet i kćerka Mubera. Hazim-efendija je skupa sa hanumom Rabkom obavio hadž.
Iz Sniježnice prelazi u Gunju, na područje Hrvatske i tada nailazi na probleme administrativne prirode u Starješinstvu oko postavljenja u ovom džematu. S teškom mukom, ali zahvaljujući Abdullahu Čauševiću i hafizu Kjamil-efendiji Silajdžiću, dobiveno je odobrenje za postavljenje na ime imama, hatiba i muallima. Hazim-efendija je prvi, zvanično postavljeni, imam u Gunji. U novoj sredini među muslimanima – muhadžirima iz istočne Bosne i Bosanske krajine počinje razvijati vjerski život. U to vrijeme u Gunji nije bilo džamije ni pomoćnog vjerskog objekta. Uslovi za bilo kakav rad gotovo nisu postojali. Vjerski život se odvijao u privatnim kućama, zbog čega je često pozivan na odgovornost kod sudije za prekršaje u Županju i Vinkovce.
Ipak, Hazim-efendija nije klonuo duhom nego je danonoćno radio i razvijao među džematlijama ljubav prema islamu. Bio je pokretač ideje da se u ovom džematu počne graditi džamija. Nakon smrti imama u džematu Krpić džamije u Bijeljini Hazim-efendija ponovo se vraća na područje Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina. U ovom džematu, koji se prostirao na Hambar, Gvozdeviće i Jukića mahale, Hazim-efendija predano radi i ostavlja dubok trag na polju vjerskog poučavanja i ukupnog islamskog života.
Rahmetli Hazim-efendija je bio veoma obrazovan imam, dobar karija i vaiz. Poznavao je arapski i turski jezik. Prevodio je za potrebe Ilmije, skupa s hafizom Budimlijom, hadise iz mnogih hadiskih zbirki. Bio je okružen knjigama i časopisima. Uvijek je nešto čitao, prevodio, istraživao i bilježio. Imao je dara za pisanje i pisao je poeziju. Bio je vrstan kaligraf. O kakvom se kaligrafu radilo, najbolje govori podatak da je njegove levhe izuzetno cijenio rahmetli Ešref Kovačević i preporučio da se iste štampaju kao dodatni prilog u Glasniku VIS-a. Mnoge njegove njegove levhe su uramljene i dugi niz godina krasile su džamije i kuće naših muslimana.
Hadži Hazim-efendija je bio veoma vrijedan čovjek. U pojedinim periodima svog života, da bi prehranio porodicu i školovao petoro djece, uspješno se bavio poljoprivredom, zidarstvom, pčelarstvom i cvjećarstvom.
Nedugo nakon penzionisanja preselio je na ahiret 28. januara 1987. godine u Bijeljini. Na osnovu vasijeta ukopan je u rodnom mjestu Vražići neposredno do džamije u kojoj su bile njegove mnogobrojne levhe. Tarih na njegovom nišanu napisao je hadži hafiz Abdulah-efendija Budimlija - njegov nerazdvojni prijatelj u životu i zatočeništvu. Molimo Allaha dželle šanuhu da rahmetli hadži Hazim-efendiji podari džennet. Amin.