Ne znam tačno kada sam prvi puta upoznao Agan -ef. Osmanovića ali u njegovoj biografiji stoji da je rođen davne 1921. godine u Novalićima kod  Gradačca i da je poslije završenog osnovnog obrazovanja svoje školovanje nastavio u čuvenoj i nalaleko poznatoj Sviračkoj medresi u Gradačcu koju je završio 1939. godine. Po ranijem pričanju njegovih medresanskih kolega u Medresi je važio kao jedan od njenih najboljih učenika. Po završetku Sviračke medrese zapošljava se kao imam, hatib i mullim u džematu Brdo-Mionica, da bi izbijanjem Drugog svjetskog rata prešao u svoje rodne Novaliće i tu nastavio imamsku službu. Vihor Drugog svjetskog rata donio mu je razna iskušenja i tegobe koje je uspio prebroditi. Mijenjale su se u tom periodu razne vojske i razna politička previranja kojima je on kao imam  morao odgovoriti.  Na odsluženje vojnog roka u tkz. JNA odlazi 1947. godine i nakon pune tri godine vraća se svom imamskom pozivu koga je izuzetno volio u džemat Begiće u čijem sastavu su bili Kijevo i Hrustovo kod Sanskog Mosta.  Nakon nekoliko godina prelazi u Husumovce i ostaje sve do 1959. godine. Želja za rodnim krajem ga ponovo vraća na područje Gradačca u džemat Kambere, potom u Alibašiće i rodne Novaliće u kojima dočekuje svoje penzionerske dane. Ono što se i sada prepričava kod starijih generacija jeste da je Agan ef. Osmanović bio vrlo odgovorna osoba, da je iza sebe ostavio veliki broj onih koji su pred njim naučili osnove islama, mnoge je naučio učiti Kur'an i dan - danas su ponosni da im je on bio muallim i uzor. Taj podatak sam čuo prije desetak godina i na području Sanskog Mosta gdje je on radaće kao imam ostavio vidljiv trag.

             Moje druženje sa Agan ef. Osmanovićem i boljim upoznavanjem počinje 1980. godine, kada sam također počeo da radim kao imam, hatib i mullim u najstarijoj Sviračkoj džamiji u Gradačcu. Mom džematu je pripadada i Vida u kojoj je Agan ef. Osmanović imamo porodičnu kuću. Bio mi je u to dosta teško vrijeme najprije ahbab na koga sam se mogao osloniti, savjetnik u pojedinim situacujama i ujedno džematlija. Često sam ga posjećivao da bi od njega nešto naučio jer njegovo životno iskustvo bilo je ogromno. Uvijek sam ga zatjecao kako uči Kur'an ili iščitava dostupnu literaturu. Bio je izuzetno blage naravi, odmjeren u svakom postupku i za svakoga je imao lijepu riječ i očinski savjet. Po njegovom pričanju doživio je razna iskušenja i uvrjede pojedinaca koji su često koristili njegovu dobrotu i blagu narav, zatim neimaštinu i oskudan život posebno imama u tom periodu.  Rijetke su osobe koje su u životu toliko pretrpjele kao Agan ef., a da su više bile zahvalne dragom Bogu, posebno u periodu pred sam kraj života.

             Negdje u proljeće 1990. godine, poslije ponoći nazvao me je rahmetli Kadir Osmanović i saopštio mi da je u saobraćajnoj nesreći kod Brčkog poginuo Nijaz i Fadila, sin i snaha Agan -ef.  Fadila je  bila usvojeno dijete, u životu dostatoga preživjela. Agan -ef. sve je to mu'minski podnio i samo zahvaljivao dragom Bogu. Nisam ga vidio da je suzu pustio. Ukopali smo ih u Novaliće, nedaleko od njigove porodične kuće. Na njegovim staračkim plećima ostala su dva unuka koje je valjalo izvesti na selamet.  Mnogo ranije ostavio mi je u vasijjet da, kada on preseli ukopamo ga u porodično mezarje u rodnim Novalićima, jer tamo su svi njegovi. Poslije dženaze rahmetli Nijaza i Fadile taj vasijet ponovo je obnovio i meni  i svojim sinovima i kćeri.

     Na samom početku agresije na BiH u odbrani Gradačca i cijele BiH na liniji u rodnim Novalićima pogibe mu i sin Enes. Ostadoše  još dva jetima. Zajedno sa mnom ogasulili smo  rahmetli Enesa, klanjali mu dženazu i ukopali ga u sasvim drugom dijelu Gradačca. Nije se moglo drugačije radi velikog granatiranja. I ponovo je samo činio zahvalu daragom Bogu i bio ustrajan u tome sve do svog preseljenja na Ahiret.

                Posljednje dane svog života proveo je u izbjeglištvu na području Srebrenika živeći skromno i povučeno, onako kako je živio i čitav svoj život. Pored silnih svojih obaveza koje sam tada imao pronašao sam ga i posjetio. Ponovo sam ga zatekao kako se druži sa Kur'anom koji mu je u tim trenucima bio jedina utjeha i razgovor. Nakon kraće bolesti  8. marta 1993. godine preselio je na Ahiret. Njegov vasijjet da ga ukopamo u rodnim Novalićima ja i njegova porodica nismo mogli ispuniti. Njegovi Novalići još uvijek su bili pod agresorskom čizmom. Ukopali smo ga i klanjali mu dženazu namaz na mezarju Meškino brdo. Da mu se dragi Allah dž. š. smiluje i podari sve džennetske ljepote.