Č

I.

Još  davno su stari komenta(to)ri Kurʼāna razotkrili da se mnoga kazivanja i tvrdnje Kurʼāna mogu (i trebaju!) čitati kao raznolika “razvijanja” onih prvotnih Božanskih proglasa o Ādamu/Ādemu, a.s.. Te Božanske tvrdnje o Ādamu same su po sebi sadržaj “sudbine Ādamove” ili toga što je mudroslovlje nazvalo “graničnim situacijama” ili  “graničnim stanjima” (Grenzsituazionen) čovjeka. Kao da se u onom bitno ljudskom čovječanstvo (an-nās – النَّاسُ)  ili banī ādama (بَنيِ آدَمَ) ne udaljava (pre)daleko od koraka svoga praroditelja Ādama i pramajke Ḥawwe. Kao da izvan tih Kurʼānskih kazivanja o Ādamu, a.s., ne možemo iskoračiti niti jedan drukčiji korak.

Na stranicama koje slijede ukratko ćemo podsjetiti na različita ponavljanja ili pomaljanja  “kazivanja od Ādamu” (sa mnogo poznate četvrte stranice Kurʼāna iz sure Al-Baqarah/Krava) kroz druga kazivanja Kurʼāna o  “Ādamovoj djeci” ili čovječanstvu. Praktički, svi Božiji poslanici su, po slovu Kurʼāna,  Ādamovo potomstvo i njegova djeca, k tome i svi narodi i svi ljudi jesu Ādamove kćeri i sinovi.

II.

Stranice Kur᾿āna najčešće imenuju i oslovljavaju čovjeka sljedećim zajedničkim imenicama:  al-insānu – الانْسَانُ; bašarun – بَشَرٌ; rağulun – رَجُلٌٌ; imru’un – إِمْرُؤٌ.  I ime ādamu – آدَمُ , osim što se može tumačiti kao vlastito ime prvog čovjeka (i prvog Božijeg poslanika), moguće je tumačiti i kao zajedničku imenicu – čovjek, tj. “onaj koji je stvoren od zemlje”,  “zemljanin”. U eminentnom djelu Lexicon Arabico Latinum (I, 21) arapska (tj. prasemitska) riječ ādamu (آدَمُ) prevedena je jednostavno kao Adam, homo.

Bogat je značenjski  spektar unutar kojeg Kur᾿ān govori o čovjeku, a cijeli se taj spektar vraća na Ādama ili praroditelja cijeloga čovječanstva. Također, čovjek ili Ādam je jedna od najvažnijih tema Kur᾿āna. U ovom što slijedi ponudićemo sažet pregled opć(enit)ih kur᾿ānskih tematiziranja čovjekove pojave u Univerzumu i na Zemlji, sve u vezi sa spomenutom četvrtom stranicom ili četvrtom ṣaḥīfom Kurʼāna.

Uz navođenje čovjeka kao al-insāna (الْإِنْسَانُ), u Kurʼānu se u vidljivim spomenima i kontekstima moćno pomalja i ime Ādam (آدَمُ). Ali, prije nego što se Ādama poimenice spomenulo u Kurʼānu, koji redak ranije (Al-Baqarah/Krava, II:30) obznanjeno je da se čovjeku daje  polog ẖalīfe (خَليِفَةٌ) ili “namjesnika na Zemlji” (fī l-arḍi ẖalīfah – فيِ الْأَرْضِ خَليِفَةً).  Prema  Al-Qušayrīju (I, 33) ovaj āyat sadrži “početak objelodanjenja Božanske tajne o Ādamu i njegovom potomstvu”.

هَذَا إبْتِدَاءُ إظْهَارِ سِرِّهِ فيِ آدَمَ وَ ذُرِّيَّتِهِ

Ovdje treba kazati da se u Kurʼānu nigdje i nikada ne kaže da je čovjek “namjesnik Božiji na Zemlji” (ẖalīfatu ʼllāh fī l-arḍi – خَليِفَة ُ اللهِ فيِ الْأَرْضِ), ta sintagma je tek kasnije postala frekventna kao komentatorska ili tumačenjska konstrukcija, ili kao dovitljivo komentatorsko tumačenje čovjekove pozicije na Zemlji i u Univerzumu u značenju “Božijeg namjesnika na Zemlji”. Dakako, Kurʼān svjedoči da Bog daje da su ljudi “namjesnici Zemlje” (ẖulafāʼu l-arḍ - خُلَفَاءُ الْأَرْضِ), to je poznato iz sūre An-Naml/Mravi (XXVII:62): “[Bog je Onaj] Koji čini da vi namjesnici na Zemlji budete!” (وَيَجْعَلُكُمْ خُلَفَاءَ الْأَرْضِ).

Karakteriziranje čovječanstva kao “namjesnikā Zemlje” spominje se i u suri Al-Anʻām/Stoka (VI:165) u donekle drukčijoj formulaciji, kao ẖalāʼifa l-arḍi (خَلَائِفَ الْأَرْضِ). Naime, tu se veli: “On [Bog] jeste Taj koji čini da vi budete namjesnici Zemlje” (وَهُوَ الَّذِي جَعَلَكُمْ خَلَائِفَ الْأَرْضِ), to jest da Zemlju, i polog na njoj, jedni od drugih nasljeđujete (jedni drugima u polog ostavljate, prepuštate).

Brojna su svjedočanstva Kurʼāna o tome kako se Ādamovo svojstvo namjesnika ili ẖalīfe na Zemlji (ili ẖalīfe Zemlje)  prenosi sa pokoljenja na pokoljenje. Bilo je Božijih poslanika koji su to ādamovsko svojstvo ẖalīfe imali u vjerovjesništvu (nubuwwat - نُبُوَّةٌ) i poslanstvu (risālat - رِسَالَةٌ), a neki su bili i vladari (mulūk - مُلوُكٌ), npr. Sulaymān, a.s., Dāwūd, a.s., itd.  Sve su to svojevrsna “ponavljanja nečeg Ādamovog” u nekoj od njegovih primordijalnih dimenzija.

Nakon što Bog obznanjuje da će “na Zemlji postaviti/stvoriti namjesnika (ẖalīfah)”, dolazi i do prvog poimeničnog spomena Ādama (Ādem – آدَمُ) u Kurʼānu (usp. al-Baqarah/Krava, II:31). Taj spomen je sada u vezi sa uzvišenom scenom koja ukazuje na “Boga Učitelja i Ādama koji uči imena stvari” (wa ʻallama ādama l-asmāʼ kullahā – وَ عَلَّمَ آدَمَ الْأسْمَاءَ كُلَّهَا).  I Ādam je, po slovu Kurʼāna, ove riječi naučio od samoga Boga. Štaviše, kazuje ih i drugima koji nisu od njegove vrste, npr. melekima/anđelima (usp. II:33). S tim u vezi Ismāʻīl Ḥaqqī  Burūsawī (I, 100) tvrdi:

...لَمَّا خَلَقَ اللهُ آدَمَ بَثَّ فيِهِ أَسْرَارَ الْاحْرُفِ وَ لَمْ يَبُثَّ فيِ أَحَدٍ مِنَ الْمَلاَئِكَةِ ...

“Kad je Bog stvorio Ādama njemu je povjerio/raskrio tajne slova, a te tajne nije povjerio niti jednom meleku/anđelu...”

Ali, te “tajne slova” Bog će povjeravati cijelome čovječanstvu, Ādamovom, a.s., potomstvu sve do kraja vremena.

Burūsawī na istom mjestu tvrdi sljedeće:

...عَلَّمَهُ سَبْعَمِائَةِ ألْفِ لُغَةً فَلَمَّا وَقَعَ فيِ أكْلِ الشَّجَرَةِ سَلَبَ اللُّغَاتِ إلاَّ الْعَرَبِيَّةَ  فَلَمَّا اصْطَفَاهُ بِالنُّبُوَّةِ رَدَّ اللهُ عَلَيْهِ جَميِعَ اللُّغَاتِ فَكَانَ مِنْ مُعْجِزَاتِهِ تَكَلُّمُهُ بِجَميِعِ اللُّغَاتِ الْمُخْتَلِفَةِ الَّتيِ يَتَكَلَّمُ بِهَا أوْلاَدُهُ إلىَ يَوْمِ الْقِيَامَةِ ...

“Bog je podučio Ādama sedam stotina hiljada jezika! Ali, kad je Ādam  prišao jesti sa [zabranjenog] drveta, Bog mu je oduzeo sve jezike osim arapskog. A  kad ga je Bog odabrao za vjerovjesnika, vratio mu je sve te jezike. U čudo/muʻğizu Ādamovu spada to da je govorio sve te različite jezike kojima će govoriti njegovi potomci do Dana Sudnjega...”

Iako je Ādam, a.s., stvoren od zemlje, Božije Riječi su ga uzdigle na ravan ẖalīfe na Zemlji. Al-Qušayrī (I, 33), opisujući stvaranje prvoga čovjeka,  veli da je “Bog zapovjedio da se iz svakog kraja [Zemlje] uzme nešto gline, potom je zapovjedio da ta čovjekova glina kvasa četrdeset jutara...”

أمَرَ حَتّىَ سُلَّ مِنْ كُلِّ بُقْعَةٍ طيِنَةٌ ثُمَّ أَمَرَ بِأَنْ يُخَمَّرَ طيِنُهُ أرْبَعيِنَ صَبَاحًا ...

Dakako, kad navodi ova drevna predanja cilj Al-Qušayrīja u tome je da pokaže kako su riječi i imena kojima je Bog podučio Ādama uzdigla samoga Ādama, tj. onu zemlju od koje je Ādam stvoren, na stupanj ẖalīfe.

Namjesnik na Zemlji, ili “namjesnik Zemlje”, ẖalīfa Ādam, a.s., svojim govorom, svojim jezikom i zborom, to jest svojim duhom i umom, izdvaja se među drugim stvorenjima. Ali, ovim se jednako tako ukazuje i na bitnu ādamovsku karakteristiku čovječanstva – i ono govori mnoštvom jezika. Tako se kroz povijest čovječanstva ponavlja ona jedna od važnih, primordijalnih osobina Ādama kao govorećeg bića. U suri Rimljani/Ar-Rūm (XXX: 22) razglašava se:

وَمِنْ آيَاتِهِ خَلْقُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَاخْتِلَافُ أَلْسِنَتِكُمْ وَأَلْوَانِكُمْ 

“I od Njegovih Znakova je i stvaranje nebesa i Zemlje, i različitost vaših jezika i vaših boja!”

  Ādam ili čovjek govori ili zbori, ta bitna karakteristika njegova bića prešla je na njegovo potomstvo – na cijelo čovječanstvo. Kad govorimo, mi ponavljamo i postupak i ono što je Ādam, a.s., davno naučio od Boga kao prvi čovjek. Nadalje, Ādam govori/zbori, dok životinja ne govori. Sura  Al-Māʼidah/Trpeza (V:1) poručuje da životinje karakterizira “nijemost” ili negovorenje. Naime, sintagma bahīmatu l-anʻām (بَهِيمَةُ الْأَنْعَامِ) posve jasno ukazuje na to da  “životinje ne govore”. Al-Iṣfahānī (63) kaže kratko:

“Al-Bahīma [životinja] je ona koja ne govori (ona koja je bez sricanja).” Wa l-bahīmatu mā lā nuṭqa lahū (وَالْبَهيِمَةُ مَا لاَ نُطْقَ لَهُ).

Na ovom mjestu podesno je prisjetiti se da se dragi Bog, kao Onaj Koji je podučio Ādama  “imenima svih stvari”, u Kurʼānu opisuje – jednako tako -  i kao Onaj Koji uči govoru svakog čovjeka, svakog insāna ponaosob. Po ovome je svaki insān – na svoj način ponovljeni Ādam. Sura Svemilosni/Ar-Raḥmānu (LV:3-4) posve jasno poručuje:

خَلَقَ الْإِنسَانَ عَلَّمَهُ الْبَيَانَ

“[Svemilosni svakog] čovjeka stvara, govoru ga podučava!”

Ovdje se razvidno jasno pomalja da svaki čovjek ponavlja Ādamovo iskustvo učenja “Imena i Riječi” pred Bogom, iako to čini svako na svoj način.  Svaki čovjek, muško ili žensko, sudjeluje u  “učenju govora” pred dragim Bogom, to se vidi pukom usporedbom: ʻallamahū l-bayān (عَلَّمَهُ الْبَيَانَ) iz sure  “Svemilosni” (Ar-Raḥmān) i ʻallama ādama l-asmā... (وَعَلَّمَ آدَمَ الْأَسْمَاءَ) sa četvrte stranice Kurʼāna. Ukratko, vidi se jasno da je svugdje posrijedi ʻallama (عَلَّمَ). To znači: Bog je svemilosni Učitelj čovječanstva, tako čovječanstvo neprestano ponavlja  Ādamove, a.s., korake kojima je on hodio.

III.

Ali, na mjestima gdje se u Kurʼānu oslovljava Ādam, a.s., vidi se da je on  “golo biće” (jednako kao i njegova žena). Sura Al-Aʻrāf/Zidine (VII:22) veli:

فَلَمَّا ذَاقَا الشَّجَرَةَ بَدَتْ لَهُمَا سَوْآتُهُمَا وَطَفِقَا يَخْصِفَانِ عَلَيْهِمَا مِن وَرَقِ الْجَنَّةِ 

“...pa kad  s drveta okusiše, njima se stidna tijela njihova pokazaše i oni se po stidnim tijelima svojim rajskim lišćem pokrivati počeše...”

Na ovom mjestu važno je podsjetiti na Kurʼānsku riječ bašar (بَشَرٌ), njezino značenje objašnjava ovu  “nagost” Ādama, a.s. U Kurʼānu se riječ bašar (بَشَرٌ) javlja blizu četrdeset puta, sa vrlo karakterističnim upotrebama. Bašar prije svega znači čovjek, ali jednako tako i čovječanstvo, itd. Ova riječ u Kurʼānu u ovom obliku bašar (بَشَرٌ) javlja se kako u jednini i dvojini, tako i u množini, iako ova riječ u arapskom ima još jednu množinu (abšār –أَبْشَارٌ ), ali ona se u Kurʼānu ne javlja.

Etimološki, bašar jeste ono biće koje nije krznovito/dlakavo, koje po sebi nema perja, krljušti, čekinja, krzna... To znači da se Ādamova, a.s., djeca, rađaju gola, tako samim rađanjem sudjeluju u onom u čemu je nekada i sam Ādam bio, prije nego li se  “pokrivao rajskim lišćem” – go čovjek i gola koža!

Naime, tumačeći izvorno značenje riječi bašar (čovjek), Al-Iṣfahānī (44-45) poseže za arapskom riječju al-bašarah (الْبَشَرَةُ) u značenju “vanjskog dijela kože” (ẓāhiru l-ğild – ظَاهِرُ الْجِلْدِ). Riječ bašar upotrebljava se za čovjeka, veli Al-Iṣfahāni (45), iz razloga što se u njega “pomalja [gola] koža, za razliku od životinja (živih bića) na kojima ima vuna, kostrijet, krzno...”

...وَعُبِّرَ عَنِ الْإنْسَانِ بِالْبَشَرِ إِعْتِبَارًا بِظُهوُرِ جِلْدِهِ مِنَ الشَّعْرِ بِخِلاَفِ الْحَيَوَانَاتِ الَّتيِ عَلَيْهَا الصّوُفُ أَوِ الشَّعْرُ أَوِ الْوَبَرُ ...

Iz ovih objašnjenja se razumije da u Kurʼānu riječ bašar (بَشَرٌ), na ravni fizičke pojave čovjeka ili oblika tijela (čovjek = biće gole kože), stoji naspram riječi životinja (al-ḥaywānu - الْحَيْوَانُ), to jest naspram onih bića koja su obrasla perjem, krznom, dlakom, krljuštima, itd.

IV.

Vratimo li se četvrtoj stranici Kurʼāna, osim što je Ādam podučen od Boga “imenima svih stvari”,   od Boga, svoga Gospodara, on je primio također i “nekoje Riječi” (fatalaqqā ādamu min rabbihī kalimātin - فَتَلَقَّى آدَمُ مِن رَّبِّهِ كَلِمَاتٍ), tako se veli u Al-Baqarah/Krava (II:37). Ovim se, zapravo nagovještava da će se ovo Ādamovo iskustvo “primanja Božijih riječi” (spomenuto na četvrtoj stranici Kurʼāna)  ponavljati diljem trajanja čovječanstva, sve to kroz fenomen objave, revelacije (waḥy - وَحْىٌ). Jer, naime, i mnoštvo drugih Božijih poslanika i vjerovjesnika primili  su “Božije Riječi” (Ibrāhīm, a.s., prima Listine/Ṣuḥuf, Mūsā, a.s., prima kako Listine tako i Riječi Tawrāta, Dāwūd prima Riječi Zabūra, ʻĪsā, a.s., prima Riječi Inğīla, Muhammed, a.s., prima Riječi Kurʼāna...). Preko Božijih glasonoša i iz Božijih kitāba cijelo čovječanstvo sudjeluje u primanju “Božijih Riječi” (min rabbihī kalimāt – مِنْ رَبِّهِ كَلِمَاتٍ). Po tome i oni koji uče Božije āyate sudjeluju u onom ādamovskom pradavnom iskustvu “primanja/učenja Božijih Riječi”.

Iako ne znamo mnogo o sadržaju ili o “temama” Božanskih Riječi (kalimāt - كَلِمَاتٌ) koje je primio Ādam, a.s., ipak se po Božijem Govoru, Božijoj Objavi i Božijim Knjigama koje su došle čovječanstvu u potonjim razdobljima, ili u postādamovskim vremenima, razvidno uočava da se radi o moralnim uputama cijelom čovječanstvu, tom mnoštvu Ādamove djece.

V.

Sada dolazimo do jednoga također važnoga mjesta u kazivanju o Ādamu na četvrtoj stranici Kurʼāna, do parabole o “drvetu” kojem se Ādam i njegova žena (komentatori su joj dali ime Ḥawwā – حَوَّاءُ) ne smiju približavati. Wa lā taqrabā haḏihī š-šağarata (وَلَا تَقْرَبَا هَـذِهِ الشَّجَرَةَ) – “Ne prikučujte se /ne približavajte se/ ovom drvetu...” – proglas je to Božanski pred kojim se našao prvi bračni par čovječanstva. (Usp. Al-Baqarah/Krava, II:35).

I ovdje vidimo, kao i u prethodnim primjerima, kako se ovaj Božanski proglas transponira na mnogim stranicama Kurʼāna, i na njima se pomalja u različitim oblicima, različitim povodima – cijelom čovječanstvu. Kao da se “ono zabranjeno drvo” pred Ādamovim potomcima umnožilo u mnoštvima raznolikih zabrana, većinom moralnih naputaka.

Wa lā taqrabū l-fawāḥiša mā ẓahara minhā wa mā baṭana (وَلَا تَقْرَبُوا الْفَوَاحِشَ مَا ظَهَرَ مِنْهَا وَمَا بَطَنَ ) – “Ne približavajte se ma kakvu nemoralu, bio on javni ili skriveni!” (Al-Anʻām/Stoka, VI:151).

Wa lā taqrabū māla l-yatīmi (وَلَا تَقْرَبُوا مَالَ الْيَتِيمِ) – “Ne približavajte se imetku siročeta...” (Al-Anʻām/Stoka, VI:152).

Imetak jetima, potom nemoral, zatim zinaluk, pijanstvo, itd. itd. – sve su to transpozicije ili naročita ponavljanja mnogolikih zabrana ili, metaforički, mnogovrsnih približavanja onome drvetu pred kojim su Ādam i Ḥawwā trebali da (za)stanu! 

Ali, nisu zastali, pa se stoga ovo wa lā taqrabū... ponavlja čovječanstvu dok je svijeta i vijeka. Tako je i sa velikim brojem drugih naloga ili zapovijedi, vrlo često i zabrana, koje Kurʼān izlaže pred Ādamovim potomstvom.

Pred tim nalozima, zapovjedima, zabranama... treba se (za)stati, jer su to  – prema Kurʼānu  – “Božije granice” (ḥudūdu ʼllāh – حُدوُدُ اللهِ) pred čovjekom, pred čovječanstvom, pred svakim muškom ili ženskom. I po ovome je Ādamovo iskustvo kazano na četvrtoj stranici Kurʼāna utkano sa hiljadama niti u mnoga druga kazivanja Kurʼāna.

VI.

Neprijateljstvo (ʻadāwat - عَدَاوَةٌ) među ljudima nagovještava se vrlo uočljivo na četvrtoj stranici Kurʼāna. Neprijateljstvo se ponavlja dok (tra)je svijeta i vijeka. Ādam, a.s. i njegova žena gube Džennet, također, i sam Iblīs gubi Džennet, dolazi do izgona:

وَقُلْنَا اهْبِطُوا بَعْضُكُمْ لِبَعْضٍ عَدُوٌّ ۖ وَلَكُمْ فِي الْأَرْضِ مُسْتَقَرٌّ وَمَتَاعٌ إِلَى حِينٍ

I Mi naredismo: ‘Silazite iz Dženneta svi! Jedni drugima bićete neprijatelji! Na Zemlji će vam stanište biti i uživanje neko vrijeme!’ (Al-Baqarah/Krava, II:36)

Ovaj kratki spomen “Jedni drugima bićete neprijatelji!” (baʻḍukum li baʻḍin ʻaduwwun  - بَعْضُكُمْ لِبَعْضٍ عَدُوٌّ) u različitim se oblicima ponavlja u Kurʼānu, spominju se ratovi, borbe, sukobi, gloženja, trvenja, netrpeljivosti... Ali, ne samo da se ponavlja u Kurʼānu nego se ponavlja i kroz povijest čovjeka. Za  dvojicu sinova Ādamovih (ibnay ādama – إبْنَيْ آدَمَ) Kurʼān veli da “vijest o njima prenosi po istini” (nabaʼ bnay ādama  - نَبَأَ ابْنَيْ آدَمَ بِالْحَقِّ) - usp. Al-Māʼidah/Trpeza, V:27.  Dakako, ovdje je riječ o prvom ubojstvu čovjeka ili prvom umorstvu jednog Ādamova, a.s., sina od strane drugog Ādamova, a.s., sina! Brat je nasrnuo na brata. Ubijanje braće i sestara u ratovima i borbama  prisno je opisano u Kurʼānu, uz redovite pozive na mir. Jer, ubiti jednog čovjeka na pravdi Boga ravno je umorstvu cijeloga čovječanstva. (Usp. Al-Māʼidah/Trpeza, V:32).

مَن قَتَلَ نَفْسًا بِغَيْرِ نَفْسٍ أَوْ فَسَادٍ فِي الْأَرْضِ فَكَأَنَّمَا قَتَلَ النَّاسَ جَمِيعًا

VII.

Ādam se, dakako, ponavlja na stranicama Kurʼāna, ali i kroz vremensko trajanje na Zemlji, i kao al-insān (الانْسَانُ).

Kur’ānsku (i arapsku) riječ insān, odnosno al-insān (الانْسَانُ) obično prevodimo kao čovjek, jer u bosanskom (hrvatskom, srpskom, crnogorskom...) nema drugog izbora. U Kurʼānu se ova riječ spominje više od šezdeset puta, dok se ins (إِنْسٌ) te al-ins (الانْسُ),  koja je,  po mnogim autoritetima tafsīra,  izvedena iz istog korijena kao i riječ al-insān, spominje blizu dvadeset puta.

Praktički, od svih Kur’ānskih riječi za čovjeka  (ādamu – آدَمُ; bašarun - بَشَرٌ; rağulun - رَجُلٌ; marʼun - مَرْءٌ , imru’un – إِمْرُؤٌ) (mi sve te riječi na bosanski prevodimo riječju čovjek, vršeći veliku značenjsku redukciju!), riječ al-insān (الانْسَانُ) u Kurʼānu je među najfrekventnijima. U riječi al-insān kao je došlo do objašnjenja duhovnih  i nutarnjih ostvarenja Ādama, a.s.  Naš pouzdani izvor Ar-Rāgib Al-Iṣfahānī (24) prefinjeno objašnjava etimološko porijeklo riječi insānun (إِنْسَانٌ). Tvrdi da triliter a-n-s (أَنَسَ), kao, kako on smatra,  nesumnjivi korijen riječi insānun, znači druženje, jer an-nufūru (النُّفُورُ), što znači razilaženje, razdruživanje, jeste oprečno značenje riječi al-insu (druženje, druže/va/nje). Al-Iṣfahānī (24) kaže: Wa l-insu ẖilāfu n-nufūri (وَ الإنْسُ خِلاَفُ النُّفوُرِ).

Dakle, temeljna intencija u riječi al-insu jeste druženje, drugovanje, boravljenje u društvu, ali i prijaznost, ljubaznost. Al-Insiyyu (الإِنْسِيُّ) je ono što je svojstveno al-insu (وَ الإِنْسِيُّ مَنْسوُبٌ إِلىَ الإِنْسِ),  insiyy  se kaže za onoga koji je mnogo prisan, ili s kim se prisno druži (يُقَالُ ذَلِكَ لِمَنْ كَثُرَ أُنْسُهُ), to jest, insiyy je svako onaj s kim se je prisno, s kim drugujemo i  prijateljujemo (وَ لِكُلِّ مَا يُؤْنَسُ بِهِ), odnosno insiyy  je onaj uz koga je lijepo biti, ljubazno biti.

Objašnjavajući značenje riječi insiyy Al-Iṣfahānī na općenit način tvrdi: Insiyy je sve ono što dolazi u vezi s čovjekom, što je neposredno uz čovjeka. Na primjer, insiyyu d-dābbah (إِنْسِيُّ الدَّابَّةِ) na jahaćoj životinji jeste strana koja dolazi najbliže čovjeku (jahaču).

... قيِلَ إِنْسِيُّ الدَّابَّةِ لِلْجَانِبِ الَّذيِ يَليِ الرَّاكِبَ 

Prema Al-Iṣfahānīju (24), da bi se razumjela riječ al-insiyyu (الانْسِيُّ) treba je saobražavati (ili kontrastirati) sa riječju al-waḥšiyyu (الْوَحْشِيُّ). Općenito se može kazati da al-insiyyu (الانْسِيُّ) jeste u svakoj stvari (od svake stvari) onaj njezin dio koji je najbliže čovjeku, koji je neposredno uz čovjeka (وَ الانْسِيُّ مِنْ كُلِّ شَيْءٍ مَا يَليِ الانْسَانَ), dok se al-waḥšiyyu (الْوَحْشِيُّ) odnosi na dio stvari koji je druga njezina strana koja ne dolazi uz čovjeka (وَ الْوَحْشِيُّ مَا يَليِ الْجَانِبَ الآخَرَ لَهُ).  Množina od al-insu (الإِنْسُ) je anāsiyyu (أَنَاسِىُّ).

U Kurʼānu se riječ al-insānu (kao biće društva, biće druženja, biće zajednice) pomalja naspram riječi al-ḥaywānu (الْحَيْوَانُ) u značenju životinje koja je biće roja, biće krda, stada, jata, itd.^[1]

Recimo na kraju da je Ādamova narav, u svojim ostvarenjima na razini al-insāna, na stranicama Kurʼāna izložena u različitim surama i povodima. Čovjek ili Ādam na razini al-insāna  je slab (ḍaʻif - ضَعيِفٌ), očajan je (yaʼūs - يَؤُسٌ), silnik (ẓalūm - ظَلوُمٌ), otvoreni je neprijatelj Bogu (ẖaṣīm mubīn – خَصيِمٌ مُبيْنٌ), nezahvalan je (kafūr - كَفوُرٌ) “dere u svoju stranu” (naʼā biğānibih –نَأىَ بِجَانِبِهِ ), neznalica je (ğahūl - جَهوُلٌ), od svega najviše voli da “uprazno raspravlja” (wa kāna l-insānu akṯara šayʼin ğadalan – وَكَانَ الْإنِسَانُ أكْثَرَ شَيْءٍ جَدَلًا), malodušan je (halūʻan  - هَلوُعًا)...

Napokon, kazivanja o Ādamu ne prestaju na ravni riječi ili onog što su o njemu same riječi prizvale, već su ta kazivanja neprestani tok povijesti čovječanstva, njegova trajanja i bivstvovanja.

Nikad se ništa ono o Ādamu rečeno u  Kurʼānu nije prestalo zbivati na Zemlji.

Izvori:

Burūsawī, Ismāʻīl  Ḥaqqī  Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Der Koran (arabisch – deutsch),  Aus dem Arabischen von (s arapskog preveo) Max Henning, Cagri Yayinlari, Istanbul,  2009.

Freytagii, Georgii Wilhelmi, Lexicon Arabico Latinum, Librairie du Liban, Bejrut, 1975.

Isfahānī, ar-Rāgib al-Isfahāní, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.

Suyuṭī, Ğalāluddīn as-Suyuṭī (u saradnji sa Ğalāluddīn al-Maḥallījem), Tafsīru l-ğalālayn,  Kairo, 2000.

The Holy Qur’ān (prijevod Abdullaha Yusufa Alija), Wordsworth Classics of  World Literature, London (Hertfordshire), 2000.

The Meaning of the Glorious Koran, An explanatory translation, preveo Mohammed Maramaduke Pickthall, Penguin Group, London (bez godine izdanja). 

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqā’iqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.

 

^[1]      Riječ rağul (رَجُلٌ) Kurʼān, pak, spominje nekoliko desetaka puta, u značenju čovjek, ali i muškarac. Al-Iṣfahānī (194) kaže:

الرَّجُلُ مُخْتَصٌّ بِالذَّكَرِ مِنَ النَّاسِ ... – “Ar-rağulu je [ime koje] je svojstveno za muškarce od čovječanstva”. Dakle, osim značenja čovjek, riječ rağul (رَجُلٌ) znači vrlo često i muško, muškarac (aḏ-ḏakaru –الذَّكَرُ ). Da bi pojasnio da riječ rağul (رَجُلٌ) znači muško, al-Iṣfahānī (194) navodi da se za ženu koja u nekim situacijama nalikuje muškarcu kaže  “muškarača” (rağlah – رَجْلَة ٌ).

وَيُقَالُ رَجْلَةٌ لِلْمَرْأةِ إذَا كَانَتْ مُتَشَبِّهَةً بِالرَّجُلِ فيِ بَعْضِ أحْوَالِهَا ...

Etimologija riječi rağul (رَجُلٌ) je, sudeći prema velikom broju arapskih jezikoslovaca, veoma srodna riječi riğl (رِجْلٌ), noga. I sam al-Iṣfahānī (195) to primjećuje i nabraja riječi iz istog korijena koje se odnose na one “koji idu/koračaju nogama” (li l-māšī bi r-riğli –لِلْمَاشيِ بِالرِّجْلِ ). Također, riječi rağul (رَجُلٌ) i  rāğil (رَاجِلٌ) se kaže za onoga ko je “snažan u hodu” (qawiyyun ʻalā l-mašyi –قَوِيٌّ عَلىَ الْمَشْيِ ).

Riječ marʼun (مَرْءٌ) spominje se u Kurʼānu u značenju čovjek, ali i u značenju muž.