G

I. Božija Riječ kao Stvarateljska riječ,
kao Stvoriteljski Govor

U Kurʼānu su riječ (kalimah - كَلِمَةٌ), zatim riječi (kalimāt - كَلِمَاتٌ) te govor (tj. kalām - كَلاَمٌ   - u svome srodničkom obliku kallama - كَلَّمَ), kao i govorenje, odnosno čin govora općenito, u prvome redu Božije Svojstvo, Božija Prerogativa. Naime, kad god se čita Kurʼān dobro je imati na umu između ostalih dva “Kurʼānska aksioma”:

A) Bog govori Svojim Vječnim Božanskim Govorom (kalāmullāh  - كَلاَمُ اللهِ)  ),

B) Bog Svojim Vječnim Govorom stvara svoja stvorenja (kun fa yakūn – كُنْ فَيَكُونُ  – “Budi! I ono/stvorenje -  jeste/biva”!).

Vječni Božanski Govor očituje se u činjenici Objavljenih Božijih Knjiga (Tawrāt/Tora, Zabūr/Psalmi, Inğīl/Evanđelje, Božije Poslanice/Risālāt, napokon Kurʼān). U islamskom kredu, po onom islamskom vjeruju, ovaj se govor Božijih Knjiga smatra vječnim  i njega vjeruje kao u vječnost samu. U te Božije Knjige ili kitābe vjeruje se kao u Vječne i Nestvorene Riječi Božije. Islam se tako posvjedočuje kao baštinik jedne “kulture vječne riječi!” Islam je pronositelj njihove slave, poruke, znamenja, mudrosti, značenja i ljepote.

Ali, govoreći/objavljujući/obznanjujući Svoju Vječnu Riječ, Bog njome (Vječnom Riječju) stvara Svoja stvorenja (koja su prolazna). Bog svojim stvoriteljskim “budi!” (kun - كُنْ) izvodi u postojanje svjetove (koji su prolazni), stvara tako i samog čovjeka (koji je smrtan, prolazan, koji mora steći ili zaraditi Vječnost). 

Samo za Sebe je Bog zadržao Svoja Božanska Svojstva Oduvječnosti (qidam - قِدَمٌ) i  Zauvječnosti (baqāʼ - بَقَاءٌ) ili svojstvo oduviječnosti (al-azaliyyah - الأَزَلِيُّ) i zauviječnosti (al-abadiyyu - الْأَبَدِيُّ). Božanska Vječna Riječ je, tako, Oduviječna i Zauviječna. Komponente Božanskog Oduvijeka i Božanskog Zauvijeka integralni su dio Objavljenih Božijih Knjiga, njihovih neobuhvatnih tema.

U Kurʼānu se o ovoj stvarateljskoj osobini Božijih Riječi govori u čitavoj plethori aspekata i strana. Ovdje ćemo navesti samo neke.

II. Stvaranje Božijim Riječima

Prema Kurʼānu riječi, napose one Božanske,  imaju moć, djelovanje, mnogolike utjecaje. Ni same ljudske riječi nisu lišene tih obilježja, na svojoj razini. Zapravo, Kurʼān nas podučava jednoj “hijerarhiji mnogolikih riječi” i njihova djelovanja. U samom iskonu je Božanska Riječ, naravno.

Bog Svojom Riječi poziva Nebesa i Zemlju da nastanu (da “stupe u bivanje”), da mu se pokore. Npr. (u Fuṣṣilat/Objašnjenje, 41:11) obznanjuje se:

فَقَالَ لَهَا وَلِلْأَرْضِ ائْتِيَا طَوْعًا أَوْ كَرْهًا قَالَتَا أَتَيْنَا طَائِعيِنَ

 I reče (zapovjedi!) Bog Nebu i Zemlji: “Dođite vas dvoje, milom ili silom!”

“Dolazimo pokorno!” -  odgovoriše.  

I kako god su Nebesa i Zemlja stvoreni Božanskim Zovom ili Riječju, tako je slučaj i sa stvorenjima koje je Bog  “kasnije” stvorio.

Adam, a.s. je  stvoren  vrhunaravnim  Božanskim verbalnim (i imperativnim!) nalogom ili riječju “budi!”

خَلَقَهُ مِنْ تُرَابٍ ثُمَّ قَالَ لَهُ كُنْ فَيَكُونَ 

“Od zemlje je Bog Adema stvorio, i potom mu ‘Budi!’ rekao, i on [Adem] je bio/postao!”

Po Kurʼānu, Bog baš tom Svojom Riječju mijenja narav stvari, vrši njihovu preinaku. Tako je, naime, sudimo li po Božijim riječima (al-Anbiyā/Vjerovjesnici, 21:69): قُلْنَا يَا نَارُ كُونيِ بَرْدًا وَسَلاَمًا عَلَى إِبْرَاهيِمَ   -  I naredismo Mi: “Vatro, budi hladna i spas za Ibrahima!”  - promijenjena sama narav vatre.

Sura Hūd (11:44) bilježi da se Bog imperativno obraća Svojim riječima Zemlji i Nebu, sura razglašava:

وَقيِلَ يَا أَرْضُ ابْلَعيِ مَاءَكِ وَيَا سَمَاءُ أَقْلِعيِ وَغيِضَ الْمَاءُ

I rečeno bī [tj. Bog reče]: “O Zemljo, vodu svoju upij, o Nebo, kišiti prestani!ʼ I voda presahnu...”

U al-Baqarah/Krava (2:117) Kurʼān iznova podsjeća na to da Bog Svojom Riječju stvara:  

بَديِعُ السَّمَاوَاتِ وَالْأرْضِ، وَإِذَا قَضَى أَمْرًا فَإِنَّمَا يَقوُلُ لَهُ

كُنْ فَيَكُونَ

On je Stvoritelj Nebesa i Zemlje! Kad On nešto odredi, On samo tome naredi: “Budi!” I to biva!

Također, karakterističan primjer začudne istovremenosti Božijeg čina govora i događanja toga što Bog svojim govorom ili riječju traži, ili što On Svojom Voljom hoće, navodi se u suri al-Baqarah/Krava (2:243):

فَقَالَ لَهُمُ اللَّهُ مُوتُوا ثُمَّ أَحْيَاهُمْ

Pa im je Bog rekao: “Pomrite!” Zatim ih je oživio.

III. Imena, riječi, govor – supstancijalne
dimenzije čovjekova bića

 U raznolikim povodima Kurʼān ukazuje na organsku vezu Božijih Riječi ili Božijeg Govora, s jedne, i čovjeka i čovječanstva, s druge strane. Nije presmiono reći da je često Božije kazivanje o svijetu gotovo istovjetno događanju svijeta samog. Isto je i sa Božijim kazivanjima o čovjeku – ta kazivanja su, na neki način gotovo uvijek “zbivanje čovjeka samog”, nutarnja i vanjska.

Na primjer, Ādem (ili prvi čovjek, k tome i prvi Božiji poslanik) u Kurʼānu se spominje prvi put na četvrtoj stranici Kurʼāna. Jedna eshatološka scena sa te četvrte stranice Kurʼāna (al-Baqarah/Krava, 2:31-32) ima dalekosežno značenje. Naime, sam Bog, ne neko drugi, uči čovjeka Riječima ili Imenima. Bog se čovjeku javlja prvo kao “Bog Podaritelj Riječi čovjeku” ili, kako bi ṣūfīje kazale, Bog je čovjekov Učitelj, jer On, a ne neko drugi, uči (ʻallama) čovjeka riječima!

 Ta se “prva scena čovjekovog susreta sa Bogom” dā predstaviti u sljedećim dionicama (usp. al-Baqarah/Krava, 2:31-32):

a) Bog je podučio Ādema imenima svih stvari (wa ʻallama ādama l-asmāʼa  kullahā - وَعَلَّمَ آدَمَ الْأَسْمَاءَ كُلَّهَا);

b) potom je imenovane stvari/likove Bog predočio melekima/anđelima (ṯumma ʻaraḍahum ʻalāl-malāʼikah - ثُمَّ عَرَضَهُمْ عَلَى الْمَلَائِكَةِ فَقَالَ) i zapovjedio im: “Kažite Mi imena njihova, ako istinu govorite!” (anbiʼūnī bi asmāʼ hāʼulāʼi in kuntum ṣādiqīn -   أَنْبِؤُنيِ بَأسْمَاءِ هَؤُلاَءِ إِنْ كُنْتُمْ صَادِقيِنَ ).

c) Meleki/anđeli su odgovorili: “Slavljen nekʼ si! Nemamo drugog znanja mi, osim onog kome si nas podučio Ti!” (qālū subḥānaka lā ʻilma lanā illā mā ʻallamtanā - قَالُوا سُبْحَانَكَ لاَ عِلْمَ لَنَا إِلاَّ مَا عَلَّمْتَنَا).

d) Bog potom zapovijeda Ādemu: “Kaži im ti imena njihova!” (qāla yā ādamu anbiʼhum bi asmāʼihim - قَالَ يَا آدَمُ أَنْبِئْهُمْ بِأَسْمَائِهِمْ).

e) Nakon što im je Ādem kazao imena njihova, Bog reče: “Zar vam nisam rekao da Ja doista znam tajnu nebesa i Zemlje...” (falammā anbaʼahum bi asmāʼihim qāla alam aqul lakum innī aʻlamu gayba s-samawāti wa l-arḍi - فَلَمَّا أَنْبَأَهُمْ بِأَسْمَائِهِمْ قَالَ أَلَمْ أَقُلْ لَكُمْ إِنّيِ أَعْلَمُ غَيْبَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ).

Kako se posve jasno vidi, sama Tajna Nebesa i Zemlje povezuje se sa Riječima. Ta će se Tajna skrivati u Riječima, te raskrivati i objelodanjivati u Riječima. Na stotinama stranica Kurʼāna vidi se da je čovjek od Boga opunomoćen da sudjeluje u odgonetanju Tajne Nebesa i Zemlje. Umnogome je sam Kurʼān poziv čovjeku i čovječanstvu da svojim znanjem  (a glavno sredstvo znanja jesu riječi!) stupi u veliku zadaću odgonetanja Tajne Nebesa i Zemlje. Po tome se vidi da je Riječ kojom Kurʼān uči čovjeka jedna podučavateljska riječ, ona je, k tome, saznavateljska, stvaralačka, ona koja diže zastore sa nesaznajnih sfera Univerzuma.

IV. Čovjek kao biće govora (kao biće mnogolike komunikacije, čovjek kazuje i pokazuje)

Prema Kurʼānu (ar-Rahman/Svemilosni, 55:4) stoji da je Bog Taj Koji čovjeka podučava govoru ne samo na njegovom početku, u onom ādamovskom/ādemovskom buđenju i sricanju Riječi pred Bogom, već je, naprosto, svaki čovjek od Boga podučen Riječima, podučen je Govoru.

Na tom tragu sura  ar-Rahman/Svemilosni, 55:4., oglašava sljedeće:

الرَّحْمانُ   (ar-Raḥmānu),  

عَلَّمَ الْقُرْآنَ   (ʻallama l-qurʼāna),

خَلَقَ الْإنْسَانَ (ẖalaqa l-insāna),

عَلَّمَهُ الْبَيَانَ ... (ʻallamahū l-bayān)...

Svemilosni,

Kurʼānu  uči,

čovjeka stvara,

govoru ga poučava!

Al-Bayān (el-bejān - الْبَيَانُ)  – znači govor, očitovanje u riječima, izražavanje, razglašavanje, izricanje. Prema Kurʼānu, čovjek je biće al-bayāna, ili govorenja, izricanja, saopćavanja, očitovanja, verbalnog i neverbalnog komuniciranja. Sve su to aspekti al-bayāna. Dakako, uz pomoć Kurʼāna i njegova insistiranja na odvažnoj i lijepoj riječi (o tome više na stranicama koje slijede), riječ al-bayān potrebno je saobražavati sa ljudskim jezicima ili jezicima kojima je čovječanstvo govorilo i govori, komuniciralo i komunicira. U Kurʼānu ljudski jezici, zato što su dar Božiji čovječanstvu, uživaju status znaka Božijega (usp. ar-Rūm/Rimljani, 30:22):

وَمِنْ آيَاتِهِ خَلْقُ السَّمَاوَاتِ وَالْأرْضِ   (wa min āyātihī ẖalqu s-samāwati wa l-arḍi)

وَاخْتِلاَفُ أَلْسِنَتِكُمْ وَأَلْوَانِكُمْ    (wa -ẖtilāfu alsinatikum wa alwānikum)

إِنَّ فيِ ذَلِكَ لَآيَاتٍ لِلْعَالِميِنَ ...  (inna fī ḏālika la āyātin li l-ʻālimīn)...

I od Njegovih [Božanskih] Znakova je i stvaranje nebesa i Zemlje, i različitost vaših jezika i vaših boja! U tome, zbilja, za znalce Znakova ima!

Inače, u suri ar-Rūm/Rimljani navodi se sedam velikih Božanskih  znakova ili āyāta (usp. 30:20-25; zatim 30:46). Veličanstveno je to da se ljudski jezici spominju među njima. Ti su znakovi sljedeći:

a) Stvaranje čovječanstva od zemnoga praha,

b) Stvaranje ljudskoga svijeta u parovima, muško i žensko,

c) Stvaranje Nebesa i Zemlje i raznolikost jezika čovječanstva i njihovih boja,

d) San ljudi noću i danju i njihovo sticanje opskrbe,

e) Pokazivanje munje na nebu i dolazak kiše, i oživljavanje Zemlje nakon njezina mrtvila,

f) Nebo i Zemlja opstoje po Božijoj Zapovijedi, 

g) Božansko odašiljanje vjetrova kao blagovijesti da idu kiše, e da bi ljudi osjetili milost Božiju, i da bi lađe plovile...

Dakako, ovo je samo dio Kurʼānskog bodrenja čovječanstva spram onog raskrivanja Tajne, spram raskrivanja mnogolikih svjetova pred čovječanstvom, sa velikim naglaskom na svraćanje pažnje čovjekove na nikad završenu potrebu sticanja visoke kulture riječi i lijepa govora, a oboje tako usrdno zagovara temeljna islamska knjiga.

V. U “Deset zapovijedi” Kurʼāna spominje se odgovorna upotreba govora,
riječi, jezika (usp. npr. al-Anʻām/Stoka, 6:151-153)

 Kurʼān, po Božijem određenju, baštini tradiciju “Deset zapovijedi”. Komentator Kurʼāna Maḥmūd Šaltūt (1893-1963) smatra da sura al-Anʻām/Stoka (6:151-153) sadrži “Deset zapovijedi”, to jest temeljne Božanske zabrane i naredbe čovječanstvu, te ih on na arapskom pobraja ovim redom:

الإشْرَاكُ باللهِ  - (al-išrāku bi-llāh) -  Zabrana mnogoboštva, naredba da se vjeruje (u) jednoga Boga.

وَبا لْوَالِدَيْن ِ إحْسَانًا   - (wa bi l-wālidayni iḥsanā)  - Činiti dobročinstvo roditeljima.

وَلاَ تَقْتُلُوا أوُلاَدَكُمْ مِنْ إمْلاَقٍ - (wa lā taqtulū awlākum min imlāq)  - Zabrana čedomorstva.

وَلاَ تَقْرَبُوا الْفَوَاحِشَ - (wa lā taqrabū l-fawāḥiša)  - Zabrana bluda/zinaluka/nemorala.

تَحْريِمُ الْقَتْلِ - (taḥrīmu l-qatl) - Nepovredivost života (zabrana ubijanja).

رِعَايَةُ مَالِ الْيَتيِمِ  - (riʻāyatu māli l-yatīm) - Voditi brigu o imetku siročadi.

إيِفَاءُ الْكَيْلِ وَالْميِزَانِ -  (īfāʼu l-kayli wa l-mīzāni) - Pravedno postupati, po pravdi mjeriti i ne zakidati na vagi.

وَإذَا قُلْتُمْ فَاعْدِلُوا  وَلَوْ كَانََ ذَا قُرْبَيَ - (wa iḏā qultum fa -ʻdilū wa law kāna ḏā l-qurbā) - Pravedno svjedočiti, po pravdi (istini) govoriti, pa makar to bilo i protiv vlastite rodbine.

وَبِعَهْدِ الله ِ أوْفُوا  - (wa bi -ʻahdi -ʼllāhi awfū) - Ispunjavati zavjet prema Bogu.

إتِّبَاعُُ صِرَاطِ اللهِ الْمُسْتَقيمِ  - (ittibāʻu ṣirāṭi ʼllāhi l-mustaqīm) -  Slijediti Božiji, Pravi Put.

Nakon što je objasnio ovih “Deset Božijih oporuka” tj. “Deset zapovijedi” (al-waṣāyā al-ʻašru – الْوَصَايَا الْعَشْرُ) na blizu pedeset stranica svoga komentara Kur’āna, Maḥmūd Šaltūt zaključuje da one postavljaju temelj vjerovanju u jedinost Božiju. Ali su ove zapovijedi i u samom temelju čovjekove kulture. Vidi se to i u činjenici da Kurʼān, unutar ovih zapovijedi, spominje čovjekov govor i potrebu da čovjekova riječ treba da promovira pravdu i istinu, ukratko, da se riječima i govorom razbuđuje moralni odnos prema svijetu.

VI. Odgovornost i odvažnost
čovjekova izricanja

Riječ općenito, pa tako i ona čovjekova, na različite je načine tretirana u Kurʼānu. Moguće je da se razlog velike pozornosti koju Kurʼān posvećuje čovjekovoj riječi nahodi u činjenici da je sam čovjekov govor vrhunaravni dar Božiji. Podsjetićemo ovdje, makar u preliminarnim napomenama, na raznolike skaline stranica Kurʼāna sa kojih se pomalja jedno veličanstveno “Božansko podučavanje kulturi lijepe riječi” u islamu.

Govoriti blago:

Sura ṬāHā (20:44) navodi važnu sintagmu qawlan layyinan (قَوْلًا لًيِّنًا) – “govoriti blago”. Naime, takva kultura govora savjetuje se Mūsāu i Hārūnu, a.s., Božijim poslanicima, u njihovom susretu sa Faraonom i verbalnoj komunikaciji sa njim. Iako se, izvanjski gledano, radi o susretu dvije “sukobljene” ili “suparničke” strane, Kurʼān preporučuje kulturu  “blage i prijazne riječi”. Ta riječ i najgrublja srca čini nježnim i otvorenim za pažnju.

Govoriti lijepo:

Lijepa riječ (qawlun maʻrūfun – قَوْلٌ مَعْرُوفٌ): A lijepe riječi i praštanja bolji su od milostinje koju uvreda prati!” (Al-Baqarah/Krava, 2:263)

U suri Luqmān/Lukmān (31:19) navodi se kako mudri Lukmān (Luqmān-i Ḥakīm) savjetuje svoga sina:

وَاقْصِدْ فيِ مَشْيِكَ   (wa-qṣid fī mašyika)

وَاغْضُضْ مِنْ صَوْتِكَ  (wa-gḍuḍ min ṣawtika)

إِنَّ أَنْكَرَ الْأَصْوَاتِ لَصَوْتُ الْحَميِرِ  (inna ankara l-aṣwāti la-ṣawtu l-ḥamīri)...

“U svome hodu smjeran budi i glas svoj ti obori! Zbilja, najmrskiji je glas revanje magarca!”

U spomenu “magarećeg revanja” nahodi se jedan skriveni cilj. Naime, kod ljudi se pobuđuje sposobnost raspoznavanja tzv. “estetske gradacije”. Da bismo znali šta jeste “lijepa riječ”, trebamo znati (ili biti podučeni iskustveno tome) šta jeste “ružna riječ”. Vjerovatno niko nikada nije čuo da je u svijetu bilo pjesnika koji su ispjevali stihove u slavu pohvale “magarećem revanju”.

Treba govoriti javno o pretrpljenom zlu:

“O zlu neka govori javno samo onaj ko je zlo trpio!” (لاَ يُحِبُّ اللهُ الْجَهْرَ بِالسّوُءِ مِنَ الْقَوْلِ إلاَّ مَنْ ظُلِمَ  - lā yuḥibbu l-ğahra bi s-sūʼi mina l-qawli illā man ẓulim). (An-Nisāʼ/Žene, 4:148). Ova poruka Kurʼāna data je s ciljem jednog dalekosežnog moralnog naputka – naime, ovdje se ovom proklamacijom brani sloboda riječi ili sloboda javnoga izricanja od strane onih kojima je učinjena nepravda i koji su pretrpjeli ili trpe zulum.

Nije dobro koristiti prijetvorne kićene riječi:

(Zuẖrufu l-qawli gurūran – زَخْرُفُ الْقَوْلِ غُروُرًا). (Al-Anʻām/Stoka, 6:112). Nije ovo i jedino mjesto u Kurʼānu gdje se skreće pažnja ljudima da je ljudsko biće u stanju zloupotrijebiti “dar govora” ili “sposobnost izricanja”.  Hinjeno “kićene riječi” ili prijetvorno kazani “urešeni govori”, koji imaju namjeru sijanja smutnje, unose razdor među ljude, pobuđuju smutnju i nered, zato što iskrivljuju stvarnost, pokazuju laž kao istinu, pobuđuju kvarenje osjećaja za validne kriterije u komuniciranju ljudi, zajednica, društava itd. U Kurʼānu se ističe da same sotone navraćaju ljude na krivotvorenje riječi, na kitnjasto izricanje riječi, sve u nepoštenu svrhu zamagljivanja istine itd.

Riječ stamena dospijeva od Boga kao ohrabrenje:

Riječ stamena (al-qawlu ṯ-ṯābitu – الْقَوْلُ الثَّابِتُ) u Kurʼānu je spomenuta kao ona koja je, tako reći,  ispunjena duhovnim moćima u kojima su neizrecivi darovi koji zrače dobrotom. Ta stamena riječ (al-qawlu ṯ-ṯābitu) dolazi kao pomoć onima koji se pouzdaju u Boga na putu dobra, koji vjeruju...  (veli se tako u suri Ibrāhīm, 14:27). Stamena riječ (al-qawlu ṯ-ṯābitu – الْقَوْلُ الثَّابِتُ) ujedno je i istinita riječ, u svakodnevnoj komunikaciji ljudi ta stamena riječ ili dobrotom provjerena riječ miri ljude, unosi sklad u njihove odnose.

Lijepa riječ kao dar od Boga:

Zanimljivo je da se u Kurʼānu “lijepa riječ” (aṭ-ṭayyibu mina l-qawli) spominje i kao naročit Božanski dar ljudima. Naime, Bog neke ljude naputi da govore “lijepe riječi” (aṭ-ṭayyibu mina l-qawli – الطَّيِّبُ مِنَ الْقَوْلِ). (Al-Ḥağğ/Hodočašće, 22:24). Dakako, kao da nam se ovim poručuje da se takva vrsta “lijepe riječi” treba zaslužiti moralnim životom, krjeposnim postupkom.

Potrebno je kloniti se lažna govora:

U mnogim dionicama Kurʼāna, napose onima u kojima se govori o “lijepoj” i “istinitoj riječi”, skreće se pozornost i na “lažne riječi” ili na “riječi koje krivotvore istinu”.  Kurʼān na više mjesta proklamira načelo slično ovome: “I klonite se lažna govora” (wa -ʼğtanibū qawla z-zūri – واجْتَنِبُوا قَوْلَ الزّوُرِ), na primjer, tako se kaže u suri al-Ḥağğ/Hodočašće  (22:30). Zapovjedni ili imperativni način na koji se u Kurʼānu ljudima poručuje: “I klonite se lažna govora!” – sam po sebi raskriva jedan skroviti cilj Kurʼāna: U moralnoj svijesti ljudi, u njihovom ćudorednom stavu, treba razbuditi sposobnosti da spram “lažnoga govora” osjećaju odvratnost, pa i otvoreno gađenje. Naime, na mnogo mjesta u Kurʼānu se ljude, na jedan posredan način, podučava upravo ovom načelu: Gdje god postoje originali, postoje i (njihovi) falsifikati! Islamska literatura je prebogata motivima i temama koje se odnose na “lažne poslanike”,  “lažne objave”,  “falsificirane revelacije”, “lažne riječi” itd. itd.

Iz samog Kurʼāna treba slušati one riječi koje je lahko primiti i razumjeti, koje podstiču na činjenje dobrih djela:

Ovim dolazimo do iznimno važne teme koju Kurʼān oslovljava – kulture slušanja, odnosno čitanja samoga Kurʼāna i  “primjene” poruke ili poruka koje su sadržane na njegovim stranicama. U tom pogledu je jedno od najzanimljivijih mjesta u Kurʼānu sljedeće:

[To su oni čestiti ljudi, žene i muškarci] koji Govor [Kurʼān] slušaju i ono najljepše slijede u njemu!

(Allaḏīna yastamiʻūna l-qawla fa yattabiʻūna aḥsanahū  - الَّذيِنَ يَسْتَمِعُونَ الْقَوْلَ فَيَتَّبِعُونَ أَحْسَنَهُ). (Az-Zumar/Skupine, 39:18).

Ovo je mjesto u Kurʼānu koje je tako važno za današnje međumuslimanske donose, za liječenje njihovih sektaških trvenja. Dakako, ovo mjesto u Kurʼānu važno je i za muslimansko odnošenje prema kršćanima, jevrejima, ljudima drugih vjera i uvjerenja. Naime, āyat: [To su oni čestiti] koji Govor [Kurʼān] slušaju i ono najljepše slijede u njemu! – jasno poručuje da iz Kurʼāna treba navoditi one riječi ili besjede, ili stavke i odlomke, čije će navođenje imati za posljedicu iḥsān ili “ljepotu u ljudskom činu” ili iḥsān u značenju “dobrote ljudskog čina”. Drukčije rečeno, nije dopušteno riječima Kurʼāna pobuđivati fasād (فَسَادٌ) - nered, razdor, smutnju, sukobe...

Na ovaj način protumačeno, āyat:

[To su oni čestiti] koji Govor [Kurʼān] slušaju i ono najljepše slijede u njemu! (Allaḏīna yastamiʻūna l-qawla fa yattabiʻūna aḥsanahū  - الَّذيِنَ يَسْتَمِعوُنَ الْقَوْلَ فَيَتَّبِعوُنَ أَحْسَنَهُ). (Az-Zumar/Skupine, 39:18) - treba čitati i kao važni metodološki naputak u komuniciranju poruke Kurʼāna ljudima, naputak u samom tumačenju Kurʼāna itd.

Kurʼān zapovijeda pristojnu verbalnu komunikaciju:

“Ne govorite preglasno sa Poslanikom kao što jedan s drugim govorite!” (Wa lā  tağharū lahū bi l-qawli ka ğahri baʻḍikum li baʻḍ - وَلاَ تَجْهَرُوا لَهُ بِالْقَوْلِ كَجَهْرِ بَعْضِكُمْ لِبَعْضٍ). (Al-Ḥuğurāt/Sobe, 49:2). Ovim se izričajem u Kurʼānu zahtijeva da ton ljudskoga glasa treba korigirati specifičnom kulturom kako slušanja, tako i samog govorenja. U vezi s ovim je i sljedeći zahtjev Kurʼāna (... ne podižite svoje glasove...).

Nije dopušteno podizati ton glasa:

O vjernici, ne dižite glasove svoje...! (lā tarfaʻū aṣwātakum  - يَا أَيُّهَا الَّذيِنَ آمَنوُا لاَ تَرْفَعوُا أَصْوَاتَكُمْ ...). (Al-Ḥuğurāt/Sobe, 49:2). S jedne strane, ovim imperativom Kurʼān poručuje da u čovjekovom govoru, u čovjekovim riječima, argumentatibilnost nimalo ne zavisi od visokog tona kojim se izriču same riječi. S druge strane, ovim imperativom (Al-Ḥuğurāt/Sobe, 49:2) Kurʼān afirmira kulturu lijepog, lijepo oblikovanog “glasovnog” ili “govornog” ophođenja i komuniciranja.

Potrebno je izbjegavati pogan govor, lažne riječi:

Upravo se na “pogan govor” ili na “patvorene riječi” ukazuje kurʼānskom sintagmom munkaran mina l-qawli wa zūran (مُنْكَرًا مِنَ الْقَوْلِ وَ زُورًا). (Al-Muğādala/Rasprava, 58:2). Zapravo se riječi iz Kurʼānskog izvornika munkaran mina l-qawli wa zūran mogu prevesti i kao “prezrene riječi”, “pokuđene besjede”.

Govoriti govorom dobročinstva:

U mnogim prilikama Kurʼān opominje ljude na posljedice njihovih riječi. Svakako, čovjekove riječi trebalo bi da imaju dobročinstvo za posljedicu. Ili barem pobudu na dobročinstvo (maʻrūf). To se vidi iz ovog retka Kurʼāna:

I riječima dobročinstva [o vi, žene!] govorite! (wa qulna qawlan maʻrūfan –وَ قُلْنَ قَوْلاً مَعْرُوفًا ). (Al-Ahzab/Saveznici, 33:32).

Kurʼān je na svoj način uzdigao “riječi dobročinstva” i ugradio ih u svoju posebnu etiku  “kulture govora” ili “kulture riječi”.

Sa roditeljima komunicirati plemenitim riječima:

U ohrabrivanju ljudi da posežu za plemenitim riječima (qawl karīm), Kurʼān posebno izdvaja roditelje. Roditelje, majku i oca, te, dakako, nenu i djeda, potrebno je obasipati plemenitošću.

...i plemenitom riječju roditeljima zbori! (wa qul lahumā qawlan karīman – وَقُلْ لَهُمَا قَوْلاً كَريِمًا).(Al-Isrā/Noćno putovanje, 17:23).

Ističući veliku važnost kulturne i ćudoredne komunikacije sa roditeljima, pogotovo one verbalne, u Kurʼānu se još potcrtava i sljedeće:

Roditeljima se ne smije reći ni “uh!”:

...ti roditeljima ni  “uh” ne reci! (fa lā taqul lahumā uffin – فَلاَ تًقُلْ لَهُمَا أُفٍّ ) (Al-Isrā/Noćno putovanje, 17:23).

Na roditelje se ne smije podvikivati:

I na roditelje ne podvikni! (wa lā tanhar humā – وَ لاَ تَنْهَرْهُمَا). (Al-Isrā/Noćno putovanje, 17:23).

Sada dolazimo do jedne važne teme Kurʼāna, do verbalne komunikacije koja se odvija i realizira  “lagodnom” besjedom, “rasterećujućom” riječju i govorom koji olakšava teška ili tjeskobna stanja u kojima se ljudi mogu naći. Uputiti lagodnu i rasterećujuću riječ – samo po sebi je dobro djelo, to nije teško učiniti, potrebno je samo osloviti nutarnje pobude spram velikih, i istovremeno plemenitih, mogućnosti koje pružaju  mnogoliki duhovni resursi sadržani u riječima i govoru općenito. Prema Kurʼānu:

U svakoj prilici treba naći koju lagodnu riječ:

...ti opet ljudima reci koju lagodnu riječ! (fa qul lahum qawlan maysūran – فَقُلْ لَهُمْ قَوْلاً مَيْسوُرًا). (Al-Isrā/Noćno putovanje, 17:28).

Na ovoj dionici teksta iznova skrećemo pažnju da je, kad su riječi posrijedi, istina i istinita riječ onaj važan akcenat koji je u Kurʼānu tako vidljiv. Jer, naime:

Trebaju se govoriti riječi istinite:

...Boga se bojte i Riječ Istinitu vi govorite! (...ittaqūʼllāha wa qūlū qawlan sadīdan - ...اتَّقوُااللهََ وَقوُلُوا قَوْلاً سَديِدًا). (Al-Aḥzab/Saveznici, 33:70).

VII. Kultura namāza (islamske “molitve”)

Neposrednim uvidom u stranice Kurʼāna vidi se jedno prefinjeno utkano spoznanje u retke i odlomke te Knjige, naime to da Objavitelj Kurʼāna, dragi Bog, u Svojoj Knjizi daje naputke o tome kojim glasom obavljati namāz (“molitvu”). Podsjećamo na neke među tim veličanstvenim savjetima Kurʼānske Objave.

 Spominjati Boga tiho, krotko, sa strepnjom:

Boga treba spominjati krotko, sa strepnjom i ne zboreći preglasno! (وَاذْكُرْ رَبَّكَ فيِ نَفْسِكَ تَضَرُّعًا وَخيِفَةً وَدُونَ الْجَهْرِ مِنَ الْقَوْلِ  - ...taḍarruʻan wa ẖīfatan wa dūna l-ğahri mina l-qawli). (Al-Aʻrāf/Bedemi, 7:205).

Ovo je poziv da se kulturom čovjekova glasa u namāzu postigne intenzitet “namāskog/molitvenog” doživljaja. Taj prefinjeni doživljaj ne smije biti razoren rogobatnom jačinom i grubom sonornošću čovjekova “molitvenog” glasa.

Bogu nije potrebna ljudska dernjava:

Ne treba se preglasno Bogu obraćati/“moliti”,  jer on znade tajno i skrovito. (وَإِنْ تَجْهَرْ بِالْقَوْلِ فَإِنَّهُ يَعْلَمُ السِّرَّ وَأَخْفَى  – innahū yaʻlamu s-sirra wa aẖfā). (ṬāHā, 20:7).

Baš kao i mistici u drugim velikim religijskim tradicijama svijeta, i islamski mistici su pred svoje ostvarenje “molitve” postavljali jedan ideal – da to bude “molitveni glas” tako uravnotežen kao što je uravnoteženo i tiho bilo ili tihi otkucaji čovjekova srca. Inače, u nekim islamskim mističkim djelima srčano bilo je predstavljeno kao jedna “permanentna molitva”.

Ovi vrhunaravni savjeti Kurʼāna danas su od dragocjene važnosti za muslimane, naročito onu jednu bučnu i grubu manjinu među njima. Nažalost, danas ima muslimana koji svoju “molitvu” ili namāz, obavljaju grubo, bučno, osorno, srdito...

VIII. Kurʼānski pozivi štovanju raznolikih svjetova pohranjenih u riječi

Podsjetimo, posve na kraju ove naše skice, i na druge dragocjene planove u Kurʼānu o štovanju lijepe riječi.

Kurʼān spominje kalimah sawāʼ (كَلِمَةٌ سَوَاءٌ) ili  “Riječ jednaku i muslimanima i kršćanima i jevrejima” (usp. Āli ʻImrān/Porodica Imranova, 3:64). Ta riječ “jednaka svima njima” otvara prostore razumijevanja i onih riječi “koje im nisu jednake”, ali o kojima svi trebaju raspravljati na najljepši način.

Kalimatu rabbika l-ḥusnā (كَلِمَةُ رَبِّكَ الْحُسْنَى) ili  “dobročinstvena riječ Tvoga Gospodara” (Al-Anʻām/Stoka, 6:115). Ovom se riječju poručuje da učinak  “Božije Riječi” treba biti unutar iḥsāna (اِحْسَانٌ) ili ljepote i dobrote.

Kalimah ṭayyibah (كَلِمَةٌ طَيِّبَةٌ) ili “lijepa riječ” (usp. Ibrāhīm, 14:24.-26. i dalje). Kurʼān ovoj “lijepoj riječi” pridaje velike plodonosne i kreativne snage dobra i dobročinstva. “Lijepu riječ” Božija Objava uspoređuje sa “lijepim drvetom”:

“Lijepa riječ je kao lijepo drvo (šağarah ṭayyibah – شَجرَةٌ طَيِّبَةٌ), korijen mu je čvrst u zemlji, a grane prema nebu, i ono plod svoj daje u svako doba dozvolom svoga Gospodara!”

Dakako, naspram “lijepe riječi” stoji ona “ružna riječ” (kalimah ẖabīṯah – كَلِمَةٌ خَبيِثَةٌ). Božiji Govor nas podsjeća:

“A ružna riječ nalik je ružnu drvetu (šağarah ẖabīṯah – شَجَرَةٌ خَبيثَةٌ) – izvaljenom drvetu iz zemljina tla nema opstanka!”

Recimo posve na kraju da se na stranicama Kurʼāna nalaze i spomeni sljedećih “riječi”:

Kalimatu l-kufr (كَلِمَةُ الْكُفْرِ) –  “riječ nevjerništva”. Usp. at-Tawbah/Pokajanje, 9:74. Zapravo, kalimatu l-kufr  jeste  “riječ nezahvalništva” čovjekova na obilju Božanskih darova koji se nahode u čovjeku i svijetu u kojem živi.

Kalimah bāqiyah (كَلِمَةٌ بَاقِيَةٌ) – “trajna riječ” (ili vječita riječ monoteizma Ibrāhīma a.s koju je prenio svemu svome potomstvu). Usp. Az-Zuẖruf/Ukrasi, 43:28. Ova “trajna /vječita/ riječ” ili kalimah bāqiyah ukazuje na velike ili “trajne vijesti” koje se obznanjuju cijelim svijetom i Univerzumom – da ima Bog, da je On jedan i jedini.

Kalimatu t-taqwā (كَلِمَةُ التَّقْوَى) “riječ bogobojaznosti”. (Usp. al-Fatḥ/Pobjeda, 48:26). Moglo bi se reći da je kalimatu t-taqwā ili “riječ bogobojaznosti” u ulozi zasvodnog kamena u nepreglednom zdanju Kurʼānskih uputa o tome kako da čovjek bude biće lijepe riječi, odgovorne, prostrane  i pomirljive, one riječi koja je sama po sebi  “radosna riječ” koja “širi čovjekove grudi” i odagnava tjeskobu iz njih – kako to Kurʼān na jednome mjestu podsjeća. (Usp. al-Inširāḥ/Širokogrudost, XCIV:1. i dalje).

Izvori i literatura:

Burūsawī, Ismāʻīl Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Der Koran (arabisch – deutsch), Aus dem Arabischen von (s arapskog preveo) Max Henning, Cagri Yayinlari, Istanbul,  2009.

Dimišqī, ʻAlī ibn ʻAlī ibn Muḥammad ibn Abī l-ʻIzz ad-Dimišqī, Šarḥu l-ʻaqīdati ṭ-ṭaḥāwiyyah, II, izd. Muʼassasatu r-risālah, Bejrut, 1997.

Georgii Wilmhelmi Freytagii, Lexicon Arabico Latinum,  I  svezak, Librairie du Liban, Bejrut, 1975.

Ibn Manẓūr, Lisānu l-ʻarab al-muḥīṭ (لِسَانُ الْعَرَبِ الْمُحيِطِ), I, Dāru l-ğīl, Bejrut, 1988.

Isfahānī, ar-Rāgib al-Isfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.  

Qušayrī, Laṭāʼifu l-išārāt, I - III, izd. Dāru l-kutubi l-ʻilmiyyah, Bejrut, 2007.

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.