H

Temeljna riječ Kur’āna koja označava hranu je ṭa‘ām (طَعَامٌ). Prema al-Iṣfahānīju (313), riječ aṭ-ṭu‘mu (الطُّعْمُ) znači uzimanje hrane (tanāwulu l-giḏā’i – تَنَاوُلُ الْغِذَاءِ), a i ono što se uzima kao jelo naziva se ṭu‘m odnosno ṭa‘ām (وَيُسَمَّى مَا يُتَنَاوَلُ مِنْهُ طُعْمٌ وَطَعَامٌ).

U Kur’ānu je, u velikom broju sūra, širok spektar riječi koje ukazuju na hranu, na tvari od kojih je hrana spravljena, kao i na voće, povrće i žitarice. Komentatori Kur’āna s oduševljenjem uočavaju da ta knjiga s velikim poštovanjem spominje okus (ṭa‘m – طَعْمٌ), potom hljeb/kruh (ẖubz - خُبْزٌ), zatim voće: smokvu (tīn – تينٌ), šipak (rummān – رُمَّانٌ), datule (naẖl – نَخْلٌ), grožđe (‘inab – عِنَبٌ), banane (ṭalḥ – طَلْحٌ), potom povrće: krastavice (qiṯṯā’ – قِثَّاءٌ), crveni luk (baṣal – بَصَلٌ), leću (‘adas – عَدَسٌ), k tome, veoma je dojmljivo kako Kur’ān spominje maslinu (zaytūn – زَيْتُونٌ) i maslinovo ulje (zayt – زَيْتٌ). U Kur’ānu se spominje i med (‘asal – عَسَلٌ), mana ili medno inje i rosa (mann - مَنٌّ), potom so (milḥ – مِلْحٌ), meso (laḥm – لَحْمٌ), ptičije meso (laḥm ṭayr –لَحْمُ طَيْرٍ), loj (šuḥūm – شُحُومٌ), pečeno tele (‘iğl ḥanīḏ – عِجْلٌ حَنيِذٌ), debelo tele (‘iğl samīn – عِجْلٌ سَميِنٌ), pečene prepelice (salwā – سَلْوَى), mlijeko (laban – لَبَنٌ), pšenica (fūm – فوُمٌ), žitarice, sjemenke, zrnje (ḥabb – حَبٌّ), itd. itd. U Kur’ānu su i hrana i (vjerom dopuštene) vrste pića istaknuti kao fenomeni koji bitno obilježavaju kako čovjekov život na Ovom tako i na Onom svijetu. Snažna slika o tome vidi se u suri Muḥammad (XLVII:15) gdje se navode četiri rajske rijeke: Od vode neustajale (anhārun min mā’in gayri āsin - أَنْهَارٌ مِّن مَّاءٍ غَيْرِ آسِنٍ), od mlijeka nepromijenjena ukusa (wa anhārun min labanin lam yatagayyar ṭa‘muh - وَأَنْهَارٌ مِّن لَّبَنٍ لَّمْ يَتَغَيَّرْ طَعْمُهُ), od neopojna vina slasna pijačima (wa anhārun min ẖamrin laḏḏatin li š-šāribīn - وَأَنْهَارٌ مِّنْ خَمْرٍ لَّذَّةٍ لِّلشَّارِبِينَ), i od meda procijeđenoga (wa anhārun min ‘asalin muṣaffā - وَأَنْهَارٌ مِّنْ عَسَلٍ مُّصَفًّى). Iz ovog mjesta u Kur’ānu vidi se da ne prestaje čovjekova ovisnost o hrani i tečnostima čak ni na budućem, vječnom svijetu. Zapravo, u Kur’ānu se na mnogim mjestima ističe činjenica da je čovjek (sa svim drugim animalnim i vegetativnim stvorenjima na Zemlji) biće koje se hrani, koje pije vodu, koje je tako vezano za planetu Zemlju iz koje niču živežne namirnice i iz koje izvire čista voda.

Uzimati hranu, hraniti se (ṭa‘ima - طَعِمَ) spominje se u različitim izvedenicama pedesetak puta u Kur’ānu. Također, i glagol jesti (akala - أَكَلَ) u Kur’ānu je vrlo frekventan. Zapaža se da u svetoj knjizi islama riječ akala (jesti) ide često uz svoj parnjak, šariba (شَرِبَ), piti. Na primjer, u al-Baqarah (II:60) navode se Mūsāove/Mojsijeve riječi kazane jevrejima: “Jedite i pijte iz opskrbe Božije” (kulū wa š-šrabū min rizqi ’llāh – كُلوُا وَاشْرَبُوا مِنْ رِزْقِ اللهِ). Također se u Kur’ānu upotrebom riječi rizq (رِزْقٌ) podsjeća da “opskrba” živežnim tvarima (plodovima, vodom, voćem, povrćem, itd.) u krajnjem ovisi o Bogu kao Opskrbitelju (ar-razzāq - الرَّزَّاقُ). Kur’ān izričito podsjeća (an-Nisā, IV:85) da je Bog taj koji je “Hranitelj” (muqīt - مُقيِتٌ). Ova riječ muqīt iz istog je korijena kao i riječ qūt, hrana, koja se u množini (aqwāt - أَقْوَاتٌ) također spominje u Kur’ānu (usp. Fuṣṣilat, XLI:10). Podsjećamo: Naslov jednoga ṣūfījskog djela Qūtu l-qulūb (قُوتُ الْقُلوُبِ) ili (duhovna) “Hrana srdaca” od Abū Ṭāliba al-Makkīja (umro 386/996) predstavlja zanimljivo štivo u kojem se riječ qūt koristi u svrhu objašnjavanja duhovne podrške ili “hrane” čovjekovom (duhovnom) srcu.

Imajući u vidu da hrana dolazi iz Prirode, te visok status koji Priroda i njezini fenomeni uživaju u Kur’ānu, razlozi su da u ovoj knjizi nalazimo česta i časovita ukazivanja na “područja” i na “planove” Prirode kao izvora čovjekova opstanka i života. Svi ti mnogobrojni spomeni izloženi su na način pokazivanja ili rasprostiranja “Božijih znakova” ili znamenja (āyatu ’llāh – آيَاتُ اللهِ) pred čovjekom, te je tako i hrana jedan od “znakova Božijih”.

Voće se u Kur’ānu spominje jedanaest puta u jednini (fākihah - فَاكِهَةٌ) i tri puta u množini (fawākih - فَوَاكِهُ). Kur’ān oslovljava kako ovosvjetsko tako i voće na Budućem svijetu, time se voću daje izniman dignitet jer ono nastanjuje ad-dunyā (الدُّنْيَا) i al-āẖirah (الْآخِرَةُ), i tako povezuje razine oba svijeta. Zapravo, Kur’ān snažno svjedoči (al-Baqarah, II:25) da stanovnici Raja, kad god im se iz rajskih bašči daje kakav plod kao opskrba (kullamā ruziqū minhā min ṯamaratin rizqan - كُلَّمَا رُزِقُوا مِنْهَا مِن ثَمَرَةٍ رِّزْقًا), oduševljeno govore: “Ovim smo bili mi i prije ospkrbljeni!” (qālū hāḏā llaḏī ruziqnā min qablu - قَالُوا هَـذَا الَّذِي رُزِقْنَا مِن قَبْلُ). Drugim riječima, već su na Ovom svijetu jeli takvo voće, a na Budućem su ga samo prepoznali.

U al-Mu’minūn (XXIII:19) govori se o “vrtovima palmi (naẖīl) i grožđa (a‘nāb), u njima vi [ljudi] mnogo voća imate...” (fawākihu kaṯīrah - جَنَّاتٍ مِّن نَّخِيلٍ وَأَعْنَابٍ لَكُمْ فِيهَا فَوَاكِهُ كَثِيرَةٌ). Kao što je i drugdje običaj u Kur’ānu, i ovdje se u više mahova na voće gleda kao na rasprostranjeno i predivno znakovlje Božijeg stvaranja. Ljude se podstiče (npr. u al-An‘ām, VI: 99): “Pogledajte plod voća kad napupa i sasvim dozrije” (unẓurū ilā ṯamarihī iḏā asmara wa yan‘ih - اُنظُرُوا إِلَى ثَمَرِهِ إِذَا أَثْمَرَ وَيَنْعِهِ). Smokva (at-tīn - التّيِنُ) kao važno sredozemno voće spominje se u istoimenoj suri at-Tīn (XCV:1), zajedno sa biljkom, po kojoj je region Sredozemlja također prepoznatljiv, i koja se često klasificira i kao voće i kao povrće, naime maslinom (az-zaytūn - الزَّيْتُونُ). I smokva i maslina predmet su veličanstvenog Božijeg zaklinjanja na ovom mjestu u Kur’ānu. Uglavnom u vezi sa maslinovim drvetom (zaytūnah - زَيْتُونَةٌ), u Kur’ānu se spominje i ulje, zayt (زَيْتٌ), oboje se navodi u suri an-Nūr (XXIV:35), ovaj put ne kao jestivi artikal, već kao “ulje maslinovo, koje gotovo da sija, premda ga vatra nije ni dotakla” (yakādu zaytuhā yuḍī’u wa law lam tamsashu nārun - يَكَادُ زَيْتُهَا يُضِيءُ وَلَوْ لَمْ تَمْسَسْهُ نَارٌ). Druga, važna Kur’ānska riječ za ulje je duhn (دُهْنٌ), u suri al-Mu’minūn (XXIII, 20) ukazuje se na “drvo koje raste na Sinajskome brdu” (wa šağaratan taẖruğu min ṭūri saynā’a - وَشَجَرَةً تَخْرُجُ مِن طُورِ سَيْنَاءَ), to drvo “niče sa uljem” (tanbutu bi d-duhni - تَنبُتُ بِالدُّهْنِ) i ono je “začin onima koji ga jedu” (wa ṣibgin li l-ākilīn - وَصِبْغٍ لِلْآكِلِينَ).

Šipak, mogranj ili nar (rummān - رُمَّانٌ) triput se spominje u Kur’ānu, dva puta kao ovosvjetsko voće (al-An‘ām, VI:99., 141) a jednom kao voće koje uspijeva u samom raju (ar-Raḥmān, LV:68). U suri al-Ḥāqqah (LXIX:23) spominju se grozdovi voća (grožđa, plodova, banana...) ili “nanizano voće” (usp. quṭūf - قُطُوفٌ) odnosno quṭūf dāniyah (قُطُوفُهَا دَانِيَةٌ) ili “plodovi voća nadohvat ruke”.

Datule ili hurme su kao voće čest motiv u Kur’ānu, npr. u al-An‘ām (VI:99) se vrlo dojmljivo govori o tome kako Bog svojom moći “iz palmi, iz njihova pupoljka, izvodi grozdove nadohvat ruke.” (وَمِنَ النَّخْلِ مِن طَلْعِهَا قِنْوَانٌ دَانِيَةٌ). Riječ qinwān (قِنْوَانٌ) ili grozd, grozdovi, samo se jednom spominje u Kur’ānu, ali odzvanja estetski dojmljivim zvȏnom. Također, plodovi banana nanizanih (ṭalḥ manḍūd – وَطَلْحٍ مَنْضوُدٍ) spominju se u al-Wāqi‘a (LXVI:29). Uočljivo je i spominjanje palmi sa čaškama” (wa n-naẖlu ḏātu l-akmām - وَالنَّخْلُ ذَاتُ الْأَكْمَامِ) u ar-Raḥmān (LV:11).

Az-Zamaẖšarī (IV:18), tumačeći riječi iz sure Yā Sīn (XXXVI:35): Li ya’kulū min ṯamarihī wa mā ‘amilathu aydīhim - لِيَأْكُلُوا مِن ثَمَرِهِ وَمَا عَمِلَتْهُ أَيْدِيهِمْ

“... da oni (ljudi) jedu plodove Njegove, a to nisu njihove ruke sačinile/spravile!” - otvara mogućnost da se ovaj āyat protumači (prevede) i ovako:

“... da oni (ljudi) jedu plodove Njegove, a i ono što su njihove ruke sačinile/spravile!”

Naime, az-Zamaẖšarī spominje čovjekovu aktivnost u gajenju plodova (voća, povrća i žitarica): obrezivanje (al-gars - الْغَرْسُ), navodnjavanje (as-saqy – السَّقْيُ) i oprašivanje (al-ābār – الآبَارُ). Potom az-Zamaẖšarī ukazuje na činjenicu da je gajenje plodova područje saradnje Boga i čovjeka, on tvrdi:

... يَعْنِي أَنَّ الثَّمَرَ فِي نَفْسِهِ فِعْلُ اللهِ وَخَلْقُهُ وَفيِهِ آثَارٌ مِنْ كَدِّ بَنِي آدَمَ

“...naime, po sebi plodovi su djelo Božije i Njegovo stvaranje, a(li) u njima (plodovima) su i tragovi čovjekova truda...”

Među brojnim rastinjem i biljem imenovanim općenito u Kur’ānu kao zar‘ (زَرْعٌ) ili nabāt (نَبَاتٌ), povrće (baql – بَقْلٌ) zauzima važno mjesto. U suri al-An‘ām (VI:99) spominje se “rastinje svakojako” (nabāt kulli šay’in – نَبَات كُلِّ شَيْئٍ), kaže se da iz toga rastinja nastaje zelenilo, zelen (fa aẖrağnā minhu ẖaḍiran - فَأَخْرَجْنَا مِنْهُ خَضِرًا). U al-Baqarah (II:61) navodi se vapaj jevreja koji su, usred pustinje, pred Mūsāom, a.s., zavikali:

 لَن نَّصْبِرَ عَلَى طَعَامٍ وَاحِدٍ فَادْعُ لَنَا رَبَّكَ يُخْرِجْ لَنَا مِمَّا تُنبِتُ الْأَرْضُ مِن بَقْلِهَا وَقِثَّائِهَا وَفُومِهَا وَعَدَسِهَا وَبَصَلِهَا 

“Na jednoj hrani mi se nećemo strpjeti! Zamoli, nas radi, Gospodara svoga da nam dā ono čime zemlja rađa: povrća (min baqlihā), i krastavica (qiṯṯāihā), i pšenice (fūmihā), i leće (‘adasihā), i luka crvenoga (baṣalihā)!”

Nabrajanjem povrća, krastavica, pšenice, leće i luka crvenoga na ovom mjestu ukazuje se na živežne namirnice koje označavaju sjedilački život čovjeka. Sam kontekst ukazuje da jevreji traže ove namirnice u pustinji, daleko od grada, daleko od obrađenih polja i ugode koju pruža život u naseljima.

U Kur’ānu ima mjesta gdje se znakovito navodi “druženje” čovjeka i biljaka. Tako se tikva (yaqṭīn – يَقْطيِنُ) spominje (aṣ-Ṣāffāt, XXXVII: 146) u vezi sa Božijim poslanikom Jūnusom (Yūnus - يُونُسُ), izričito se kaže da je on bio bolestan, pa se, kontekstom, ukazuje na Božansko darivanje “vriježe tikve” (šağaratan min yaqṭīn – شَجَرَةً مِنْ يَقْطيِنٍ) kao na darivanje lijeka. Sličan spomen, ali u vezi sa palmom (an-naẖlah - النَّخْلَةُ), nalazimo u suri Maryam (XIX:25), gdje se Merjemi (Maryam - مَرْيَمُ), kojoj su došli porođajni bolovi (pred rođenje ‘Īsāa a.s.), reklo: “Zatresi stablo palme, po tebi posuće svježe datule” (وَهُزِّي إِلَيْكِ بِجِذْعِ النَّخْلَةِ تُسَاقِطْ عَلَيْكِ رُطَبًا جَنِيًّا). Ruṭab ğaniyyā ili “svježe datule” ovdje se, također, spominju kao ljekovita hrana.

Hrana (ṭa‘ām - طَعَامٌ) u općenitom značenju te riječi spominje se više puta u Kur’ānu, u različitim kontekstima i namjerama: Čovjekova ovisnost o hrani, Božija neovisnost o hrani, islamska “ekonomija” ishrane, hrana kao znak Božiji, hrana kao milodar i sredstvo udjeljivanja siromasima i ubogima, također, davanje (dijeljenje) hrane siromasima i ubogima kao svojevrsna kompenzacija za nemogućnost izvršenja obligatnih obreda, itd.

Kako god svi ljudi, žene i muškarci, uzimaju hranu, tako su je uzimali i Božiji poslanici, jer i oni su Božija stvorenja, hranili su se. Al-Furqān (XXV:20) podsjeća da su svi Božiji poslanici “hranu jeli i po trgovima hodili” (ya’kulūna ṭ-ṭa‘āma wa yamšūna fi l-aswāq - لَيَأْكُلُونَ الطَّعَامَ وَيَمْشُونَ فِي الْأَسْوَاقِ). Ovom tvrdnjom se ukazuje da je samo Bog neovisan o hrani, uzimanjem hrane Božiji poslanici slični su ostalom čovječanstvu. Za ‘Īsā’a (Isusa) i njegovu majku Maryamu (Mariju) u Kur’ānu se (al-Mā’idah, V:75) kaže da su “njih dvoje uzimali/jeli hranu” (kānā ya’kulāni ṭ-ṭa‘āma - كَانَا يَأْكُلاَنِ الطَّعَام). I za samog poslanika Muḥammada donosi se čuđenje idolopoklonika (al-Furqān, XXV:VII) zato što su vidjeli da uzima hranu, da jede: “Šta je ovom poslaniku? Jede hranu i hoda po trgovima!” (mā li hāḏa r-rasūli ya’kulu ṭ-ṭa‘āma wa yamšī fī l-aswāq - مَا لِهَـذَا الرَّسُولِ يَأْكُلُ الطَّعَامَ وَيَمْشِي فِي الْأَسْوَاقِ). Ovim se u Kur’ānu odriče mogućnost egzistencije čovjeka i čovječanstva bez uzimanja hrane i vode.

Podsjećamo još jednom, Kur’ān spominje i riječ aqwāt (množina od qūt - قوُتٌ / أقوَاتٌ) u značenju hrane ili plodova. Npr. u Fuṣṣilat (XLI:10) kaže se da je Bog po Zemlji planine nepomične stvorio, i zemlju blagoslovio, i s mjerom hranu/plodove (aqwāt) zemljine u četiri dana/perioda odredio (wa qaddara fīhā aqwātahā fī arba‘ati ayyām - وَقَدَّرَ فِيهَا أَقْوَاتَهَا فِي أَرْبَعَةِ أَيَّامٍ)! Veoma je važno podsjetiti još jednom da se od istog korijena, q-w-t (ق و ت) u Kur’ānu spominje i riječ muqīt (مُقيِتٌ), to jest, Bog kao “hranitelj” svake stvari, Bog je izdržavatelj svake stvari! U an-Nisā (IV: 85) to se jasno poručuje: wa kāna ’llāhu ‘alā kulli šay’in muqītā (وَكَانَ اللَّـهُ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ مُقِيتًا).

Kako smo vidjeli, Bog kao hranitelj, hrana kao Božiji dar jeste snažna poruka Kur’āna. Naime, uzimanje hrane je jedna od “graničnih situacija” čovjeka (te sveg vegetativnog i animalnog svijeta, i, u neku ruku, svega stvorenog). Čovjek se hrani, a Bog se ne hrani, Bog je iznad ograničenja “uzimanja hrane”, to je jedna od mnogih odlika Njegove transcendencije. Npr. sūra al-An‘ām (VI:14) Boga oslovljava kao Stvoritelja (fāṭir – فَاطِرٌ) nebesa i Zemlje, koji “hrani [Svoja stvorenja], a Koji se ne hrani” – wa huwa yuṭ‘imu wa lā yuṭ‘amu - (...فَاطِرِ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرِضِ وَهُوَ يُطْعِمُ وَلاَ يُطْعَمُ). Snažno insistiranje Kur’āna na Božijoj neovisnosti o hrani ima, također, i vrlo praktične poruke u kontekstu politeističke i paganske sredine drevnih Arabljana, kao i drevnoga politeizma općenito. Mnogobošci su svojim božanstvima prinosili žrtve, podrazumijevalo se da “božanstva uzimaju hranu”. Kur’ān na više mjesta sa svojih stranica strogo poručuje da ne odobrava takva vjerovanja, praksu i postupke. Kako god Kur’ān snažno i nedvojbeno razglašava vijesti da je “Bog jedan i jedini”, tako isto decidirano ne prihvata prinošenje žrtava bilo kojim božanstvima; štaviše, njima se odriče bilo koja istina. U al-Mā’idah (V:3) strogo se podvlači da je zabranjeno jesti “ono što je na [mnogobožačkim] žrtvenicima žrtvovano” (wa mā ḏubiḥa ‘alā n-nuṣubi – وَمَا ذُبِحَ عَلَى النُّصُبِ), makar se radilo o životinjama koje je inače u islamu dopušteno jesti. Napominjemo da Kur’ān (kao ni islam u svojim vjerovanjima, obredoslovljima, običajima) nije instalirao nikakve ceremonijalne žrtvenike “jednome Bogu”, takvi lokaliteti su nepoznati u muslimanskim društvima. Diljem tradicionalnih zavičaja islama, diljem kulturalnih zona islama nigdje nema žrtvenika u ime Allaha, i ova činjenica je iznimno važna u načinu kako Kur’ān doprinosi evoluciji čovječanstva iz politeizma u monoteizam, te kako “tematizira” hranu i čovjekovu potrebu za hranom. Naime, u vezi sa hranom općenito je prisutan ton Kur’āna da se hrana i čin ishrane odmaknu od “magijske svijesti” i od “magijske prakse”, a primaknu praksi iskrene pobožnosti (‘ibādah – عِبَادَةٌ). Kad ljudi uzimaju hranu, kad jedu i piju vodu i dopuštene napitke, treba da budu ispunjeni zahvalnošću (šukr –شُكْرٌ) Bogu. Nezahvalnost Bogu u Kur’ānu se često naziva kufrom (كُفْرٌ), što je, također, sinonimna riječ za nevjerovanje. Jer, hrana je kao Božiji dar, naprosto, znak postojanja Boga, stoga sura ‘Abasa (LXXX:24) poručuje:

“Deder, nek’ čovjek u hranu svoju pogleda!” (fa l-yanẓuri l-insānu ilā ṭa‘āmihī – فَلِيَنْظُرِ الْإنْسَانُ إِلَى طَعَامِهِ).

K tome, Kur’ān pita ljude (al-Wāqi‘a, LVI:68):

“Vidite li vodu koju pijete?!” (أَفَرَأَيْتُمُ الْمَاءَ الَّذِي تَشْرَبُونَ).

U Kur’ānu ima mnogo mjesta, poput ovih navedenih, u kojima se čovjeku poručuje da je uzimanje hrane jedna čovjekova granična situacija koju ne može nadići niti prevladati. Stoga se u Kur’ānu hrana često spominje u vezi sa pobožnošću i ljudskom zahvalnošću Bogu, koji je opskrbitelj i darivatelj hranom.

Da bi se shvatila Kur’ānska i islamska “ekonomija” ishrane, nužno je imati u vidu jevrejske i kršćanske “ekonomije” ishrane. Osim ako u Kur’ānu ili u Sunnetu nije navedena iznimka, sva “hrana jevreja i kršćana” dopuštena je muslimanima, kao što je i “muslimanska hrana” dopuštena jevrejima i kršćanima. Sura al-Mā’idah (V:5) izričito kaže:

وَطَعَامُ الَّذِينَ أُوتُوا الْكِتَابَ حِلٌّ لَّكُمْ وَطَعَامُكُمْ حِلٌّ لَّهُمْ

“Vama je dozvoljena hrana onih kojima je data Knjiga [hrana jevreja i kršćana], a i vaša hrana njima je dozvoljena!”

 Prema komentatorima Kur’āna, ova proklamacija ima u vidu zajedničko monoteističko nasljeđe (tj. pripadništvo objavljenim nebeskim vjerama) jevreja, kršćana i muslimana. Aṣ-Ṣābūnī (Ṣafwatu t-tafāsīr, III:7) navodi kako se ovim prevalentno misli na dozvoljeno konzumiranje mesa “životinja koje su preklali jevreji i kršćani” (ḏabā’iḥu l-yahūdi wa n-naṣārā ḥalālun lakum – ذَبَائِحُ الْيَهوُدِ وَالنَّصَارَى حَلاَلٌ لَكُمْ), kao što je jevrejima i kršćanima dozvoljeno meso životinja koje su muslimani preklali (ḏabā’iḥukum ḥalālun lahum – ذَبَائِحُكُمْ حَلاَلٌ لَهُمْ).

U vezi sa “demitologiziranjem” i “odmicanjem od magijskog tretmana hrane” zanimljivi su dijelovi Kur’āna (al-Mā’idah, V:103) u kojima se spominju mnogobožačke prakse prema životinjama koje su drevni Arabljani nazivali baḥīrah (بَحِيرَةٌ), sā’ibah (سَائِبَةٌ), waṣīlah (وَصِيلَةٌ) i ḥām (حَامٌ) i na različite načine ih uključivali u svoje politeističke postupke (zavjete, obredne zahvale, itd). O ovome će biti više riječi u odrednici u kojoj govorimo o životinjama i animalnom svijetu općenito.

Islamska “ekonomija” ishrane pomalja se sa nekoliko stranica Kur’āna, u različitim povodima. Opće pravilo Kur’āna glasi: Treba jesti ono što je lijepo (u al-Baqarah, II:172. kaže se: “Jedite prijatna/lijepa jela (ṭayyibāt – طَيِّبَاتٌ) kojim smo vas opskrbili” - كُلُوا مِن طَيِّبَاتِ مَا رَزَقْنَاكُمْ). U vezi sa biljnim svijetom dovoljno je reći da islam zabranjuje one biljke, rastinje i plodove, te tečnosti iz njih koje se dobiju vrenjem pa opijaju (npr. vino, analogno tome, sva alkoholna i opojna pića, droge, sve što pomućuje um, razbor, moralno osjećanje, itd.). Međutim, u Kur’ānu se detaljnije tretira hrana animalnog porijekla. Tako se u al-Baqarah (II:173) pobraja nekoliko stavki koje se muslimanima zabranjuju, kao strvina (krepano, al-maytah - الْمَيْتَةُ), krv (ad-damu - الدَّمُ), svinjsko meso (laḥmu l-ẖinzīr - لَحْمُ الْخِنْزيرِ), analogijom se zabranjuje i svinjska mast, kosti, itd., a mnogo je pravnika koji zabranjuju u upotrebu svinjske kože, kostrijeti, itd. Također, muslimanima se zabranjuje i meso životinja koje “su u nečije drugo, a ne u ime Božije, zaklane” (wa mā uḥilla bihī li gayri ’llāhi - وَمَا أُهِلَّ بِهِ لِغَيْرِ اللهِ). Zanimljivo je da Kur’ān navodi još neke “namirnice životinjskog porijekla” i skreće pažnju da se one ne konzumiraju. Npr. u al-Mā’idah (V:3) tretiraju se životinje koje je, inače, dopušteno konzumirati, ali je nastao neki razlog, povod ili okolnost pa su postale strogo zabranjene. Tako se zabranjuje jesti i konzumirati ona životinja koja je “udavljena” (al-munẖaniqah - الْمُنْخَنِقَةُ), koja je “ubijena” (al-mawqūḏah - الْمَوْقُوذَةُ), “koja je svratala, koja je strmoglavljena” (al-mutaraddiyah - الْمُتَرَدِّيَةُ), koja je “rogom [druge životinje] nabodena” (an-naṭīḥah - النَّطِيحَةُ), te koja je “od zvijeri naklana, osim ako je čovjek nije stigao preklati” (wa mā akala s-sabu‘u illā mā ḏakkaytum - وَمَا أَكَلَ السَّبُعُ إِلَّا مَا ذَكَّيْتُمْ), također, na istom mjestu Kur’ān zabranjuje meso koje je dobiveno “kockanjem” strelicama (wa an tastaqsimū bi l-azlāmi - وَأَن تَسْتَقْسِمُوا بِالْأَزْلَامِ).

Kako se vidi iz navedenog, većina stavki kur’ānske ekonomije ishrane određena je praksom tzv. “šerijatskog klanja”. Naime, ima mnogo mišljenja da čak i meso od “šerijatski dopuštenih” životinja za jelo postaje nedopušteno ukoliko nije obavljeno tzv. obredno, šerijatsko klanje. O ovome se danas vode rasprave (o tzv. ḥalāl hrani), posebno na Zapadu, gdje žive brojne dijasporalne muslimanske zajednice.

Spomenimo tek uzgredno, širok je popis vrsta životinja čije je meso, salo, loj, kosti, itd., zabranjeno konzumirati: Zvijeri, grabljive životinje, ptice grabljivice, nepreživači, itd. O ovome je potrebno konsultirati temeljna djela iz ovog područja.

Uz navedene eshatološke, fiziološke, vjersko-pravne i prirodne/naravne planove u kojima Kur’ān spominje hranu i hranjive tvari, veoma je naglašen i plan kultur(al)nog odnosa spram hrane i njenog konzumiranja.

I na drugim mjestima u ovom Enciklopedijskom leksikonu Kur’āna govorimo o činjenici da je čovjek kojem se obraća Kur’ān kao svome prisnom sugovorniku (i sljedbeniku), opisan kao kulturno biće. Taj čovjek je čist, okupan, odjeven, on pije napitke iz čaša i pehara (ne iz ruke!), sjedi na ukrašenim divanima, i razgovara, itd. S tim u vezi, u Kur’ānu se na više mjesta pobuđuje svijest o “ljepotama” ili “lijepim jelima” (ṭayyibāt - طَيِّبَاتٌ), a na nekim stranicama kaže se da ṭayyibāt dolaze iz Božije opskrbe. Tu su razlozi da se Kur’ān, govoreći o hrani, obraća svojim recipijentima (koje ta knjiga želi pridobiti kao svoje sljedbenike!) sa zahtjevom da budu umjereni. Prijekorno se gleda na one koji su neumjereni u uzimanju hrane, za njih se veli (sura Muḥammad, XLVII:12) da “oni žderu baš kao što stoka ždere” (wa ya’kulūna kamā ta’kulu l-an‘āmu - وَيَأْكُلُونَ كَمَا تَأْكُلُ الْأَنْعَامُ). U vezi s ovim, umjerenost spram hrane i pića se promovira na više mjesta u Kur’ānu (npr. u al-A‘rāf, VII:31): وَكُلُوا وَاشْرَبُوا وَلَا تُسْرِفُو - “Jedite i pijte [ono što je dozvoljeno], ali ne pretjerujte!”

Užasne slike Pakla Kur’ān opetovano niže na svojim stranicama, e da bi kod svojih recipijenata pobudio i svojevrsnu “estetiku ishrane”. Stanovnici Pakla jedu s [bodljikavog] drveta Zakkūm (مِن شَجَرٍ مِّن زَقُّومٍ), puniće njegovim plodovljem svoje trbuhe (fa māli’ūna minhā l-buṭūna - فَمَالِئُونَ مِنْهَا الْبُطُونَ), vrelu vodu će u se sasipati (fa šāribūna ‘alayhi mina l-ḥamīmi - فَشَارِبُونَ عَلَيْهِ مِنَ الْحَمِيمِ), i piti nalik strašno ižednjelim kamilama (fa šāribūna šurba l-hīm - فَشَارِبُونَ شُرْبَ الْهِيمِ). Također, u sličnom kontekstu razvijanja estetskog odnosa prema lijepoj i čistoj hrani, Kur’ān (al-Ḥāqqah, LXIX:36) spominje pomije ili splačine (gislīn - غِسْليِنٌ), kaže da griješnicima u Paklu pripada ta “hrana” (wa lā ṭa‘āmun illā min gislīn - وَلَا طَعَامٌ إِلَّا مِنْ غِسْلِينٍ). U suri al-Gāšiyah (LXXXVIII:6) spominje se da će stanovnici Pakla jesti trnje (laysa lahum ṭa‘āmun illā min ḍarī‘in - لَيْسَ لَهُمْ طَعَامٌ إِلَّا مِن ضَرِيعٍ).

Recimo na kraju da su Kur’ānske upute o uzimanju hrane i pića našle svoj povijesni izraz u velikom broju tradicionalnih kuhinja (magrepska, arapska, turska, perzijska, indijska, dalekoistočna, itd.).

Izvori:

Badawi, Elsaid M. Badawi i Muhammad Abdel Haleem, Arabic-English Dictionary of Qur’anic Usage, Brill, Leiden, 2008.

Isfahānī, ar-Rāġib al-Isfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.

Ṣābūnī, Muḥammad ‘Alī aṣ-Ṣābūnī, Ṣafwatu t-tafāsīr, izd. Dāru l-Qur’āni l-karīm, Bejrut, 1981.

Suyuṭī, Ḡalāluddīn as-Suyuṭī (sa Ḡalāluddīn al-Maḥallījem), Tafsīru l-ğalālayn, Kairo, 2000.

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqā’iqi tanzīli wa ʻuyuni l-aqāwīli fī wuğūhi t-ta’wīli, Beirut, 2001.