J

1. Uvod

Kao što je bez komentara Kurʼāna teško iz samog Kurʼāna protumačiti ko je bio (i kada je bio) Ḏūlqarnayn ili ʼDvorogiʼ, također je bez komentara Kurʼāna teško protumačiti na šta se odnose imena Yaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ.

Krenemo li od onog što je u pisanju ovih priloga najvažnije, od same tekstualne evidencije Kurʼāna,  Yaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ spominju se u sūrama  Pećina/al-Kahf, 18:94., i Vjerovjesnici/al-Anbiyā, 21:96.  Sūra 18:94., spominje da je ʼDvorogiʼ ili Ḏūlqarnayn, na svome (vojnom?) pohodu sa zapada na istok, naišao na jedan narod, treći koji susreće zaredom, koji mu se požalio na Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa:

قَالُوا يَا ذَا الْقَرْنَيْنِ إِنَّ يَأْجُوجَ وَمَأْجُوجَ مُفْسِدُونَ فِي الْأَرْضِ فَهَلْ نَجْعَلُ لَكَ خَرْجًا عَلَىٰ أَن تَجْعَلَ بَيْنَنَا وَبَيْنَهُمْ سَدًّا

“O Zulkarnejne!“ – oni povikaše – “Jedžudž i Medžudž, doista, na Zemlji nered čine! Hoćeš li da ti nagradu damo neku, da ti između nas i njih sagradiš jednu prepreku?“

 Tekst Kurʼāna nije izričit o tome koju vrstu nereda (mufsidūn - fasād) čine Yaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ (kao što ostaje i posve otvoreno da li se ovim aludira na biblijskog Goga i Magoga, usp. knjigu Ezekiel, 38:2-3). Iz Kurʼāna se vidi samo to da se   ugroženi narod želi zaštititi od nereda Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa jednom preprekom  ili branom (saddan - سَدًّا - 18:94), a od Ḏūlqarnayna traže gradnju te brane kao prijeko potrebne zaštite. 

Drugi izričiti spomen Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa nalazi se u sūri Vjerovjesnici/al-Anbiyā, 21:96. Tu se već govori, makar i u vrlo tajnovitim nagovještajima,  o velikoj provali ili ʼosvajanju svijetaʼ ili dijela svijeta od Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa:

حَتَّىٰ إِذَا فُتِحَتْ يَأْجُوجُ وَمَأْجُوجُ وَهُم مِّن كُلِّ حَدَبٍ يَنسِلُونَ

“A kad se Jedžudž i Medžudž otvore (puste). i kad se oni budu hitro spuštali niz sve doline!“

Iz tekstualne evidencije Kurʼāna ovo je sve što se kaže o Yaʼǧūǧu i Maʼǧūǧu. Da bi se ikoliko znalo ko su ta dva naroda, komentatori Kurʼāna pribjegavali su izvankurʼānskim štivima i eksternoj građi koja u islamu nema status objave ili waḥya, ali  su se ti izvori koristili za tumačenje Kurʼāna. Tako je Yaʼǧūǧ  i Maʼǧūǧ u islamskim komentarima, legendarnim hagiografijama i milenarističkim povijestima postala tema koja je opisivana ne samo unutar tumačenja katastrofičnih događaja, već i kao jedan od važnih predznaka Smaka svijeta i eshatoloških vremena. O svemu ovome ovdje se mogu dati samo kratke napomene.

2. Ko su /šta su/ Jedžūdž i Medžūdž (Yaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ) – pretpostavke i nagađanja

Jedžūdž i Medžūdž (Yaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ - يَأْجوُجُ وَمَأْجوُجُ) jesu dva imena koja, vjerovatno, u Kurʼānu označavaju  dva ljudstva, dva plemena, dva naroda, dva divlja društva ili dvije civilizacije. Da su bili mnoštvo dokaz je sam tekst Kurʼāna, kaže se da su oni “sijači nereda“ (mufsidūn - مُفْسِدوُنَ) na Zemlji. Po tekstu  i kontekstu Kurʼāna, ova dva naroda živjela su u vrijeme Ḏūlqarnayna ili ʼDvorogogʼ (Aleksandar Veliki? Aleksandar Makedonski?), ali iz Kurʼāna se ne vidi namjera da nam se kaže kad je bilo to vrijeme. Sljedstveno tome,  ne spominje se ni era po kojoj je, ili unutar koje je,  to vrijeme pro/teklo.

Rječnici Kurʼāna daju kratke napomene o Yaʼǧūǧu i Maʼǧūǧu. Prema al-Iṣfahānīju (ṣ. 6), izraz Yaʼǧūǧ wa Maʼǧūǧ upotrijebljen je da se [spomenom ta dva imena i njihovim značenjima] oni predoče posredstvom “razjarene vatre i  ustalasane i uzburkane vode, sve usljed njihova ogromnog nereda“ koji će izazvati:

وَيَأْجوُجُ وَمَأْجوُجُ  مِنْهُ شُبِّهوُا بِالنَّارِ الْمُضْطَرِمَةِ وَالْمِيَاهِ الْمُتَمَوِّجَةِ

لِكَثْرَةِ إِضْطِرَابِهِمْ...

Ovim al-Iṣfahānī na uvijen način sugerira da će Yaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ izazvati veliki nered, ili da su već izazvali mnogo nereda (kaṯratu iḍṭirāb) kopnom i morem. Po komentarima Kurʼāna vidi se da al-Iṣfahānī ovim sugerira da Yaʼǧūǧ simbolizira ʼrazjarenu vatruʼ, a Maʼǧūǧ ʼuzburkanu voduʼ. Ali, kao da ti katastrofični događaji idu naporedo, kao što ide naporedo i spomen Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa.

U svome A Concise Dictionary of Koranic Arabic (p. 21),   Arne A. Ambros, baš kao i al-Iṣfahānī, navodi da je korijen ove dvije riječi (Yaʼǧūǧu i Maʼǧūǧu) od trilitera ʼ-Ğ- Ğ (أ-ج-ج). Tako kurʼānska riječ ʼuǧāǧ  (أُجَاجٌ) označava “ono što ima ljut, gorak okus“ (“having a burning taste“), npr. triliter ʼ-Ğ- Ğ (أ-ج-ج)  spominje se u sūrama 25:53; 35:12; 56:70., kao riječ ʼuǧāǧ (أُجَاجٌ) – u značenju gorko, gorkoslano (voda, more). Da li se značenjem ove riječi ʼuǧāǧ  hoće ukazati na oporu, gorku, divlju narav ljudstva ili zlih gorštačkih naroda zvanih Yaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ,  to je tema za raspravu, ali i za komentatorsko nagađanje. Prema Hughesovom Dictionary of Islam (pp. 148-149), Yaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ su

“A barbarous people of Central Asia, perhaps the Turkomans, who are in the Qurʼān represented as doing evil in the days of  Ẕū ʼl-Qarnain (or Alexander).“

“Barbarski narod srednje Azije, možda Turkmeni, koji su u Kurʼānu predstavljeni kao oni koji čine zlo u vrijeme Ḏūlqarnayna (ili Alexandera)“.

Iz ovih riječi vidi se da Hughes koristi kurʼānski spomen Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa uvodeći svoje neskriveno nastojanje da  Turkmene prikaže kao “barbarski narod“. Naravno, u Kurʼānu takva intencija ne postoji i, kao što ćemo vidjeti, još su neki komentatori Kurʼāna upali u istu ili sličnu zamku, naime da, tumačeći identitet Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa, kažu nešto nepoželjno, pa i ružno, o narodima koji su se pojavili nekada u povijesti.

Konsultiramo li Arabic-English Dictionary of Qurʼanic Usage od Badawija i   Abdel Haleema Muhammada (p. 864), vidi se da oni sintagmu Yaʼǧūǧu wa Maʼǧūǧu ne vezuju za triliter ʼ-Ğ- Ğ (أ-ج-ج), već pod odrednicom Maʼǧūǧu (kao vlastitim imenom /proper name/ koje je navedeno korijenskim slijedom m-ʼ-ǧ-ǧ) daju objašnjenje i za Yaʼǧūǧu. Tvrde da se ova dva vlastita imena “u Kurʼānu pojavljuju dvaput“ (occuring twice in the Qurʼan). Također, Badawi i Abdel Haleem Muhammad navode da “mnogi komentatori smatraju da su to mongolska ili tatarska plemena srednje Azije...“ (are thought by many commentators to be Mongol or Tatar tribes of central Asia).  I ova dva autora, slijedeći legendarne priče komentara Kurʼāna, posežu za transponiranjem predanja o lošim ili zlim karakteriziranjima i deskripcijama, te ih usmjeravaju protiv povijesnih naroda. Ipak, i historijski i povijesno, nemoguće je kazivanja o Ḏūlqarnaynu ili Yaʼǧūǧu i Maʼǧūǧu konkretizirati tako što će se neki povijesni narod ili narodi moralno denigrirati, degradirati i kazati da su baš oni taj Yaʼǧūǧ ili Maʼǧūǧ, da su baš oni Gog ili Magog!

Krenemo li dalje, i poznati komentator al-Bagawī sklon je tome da se Yaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ protumače u značenju konkretnih povijesnih naroda. On navodi sljedeće:

“Historičari tvrde: ʼTri su Nūḥova sina: Sām, Ḥām i Yāfiṯ. Sām je praotac Arapa, Perzijanaca i Grka; Ḥām je praotac Abesinjana, Crnaca, Nubijaca. A Yāfiṯ je praotac Turaka, Ḫazara, Slavena i Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa.ʼ“

قَالَ أَهْلُ التَّوَاريِخِ: أَوْلاَدُ نوُحٍ ثَلاَثَةٌ سَامُ وَحَامُ وَيَافِثُ، فَسَامُ أَبوُ الْعَرَبِ وَالْعَجَمِ

وَالرّوُمِ، وَحَامُ أَبوُ الْحَبَشَةِ وَالزَّنْجِ وَالنُّوبَةِ، وَيَافِث أَبوُ التُّرْكِ وَالْخَزَرِ وَالصَّقَالِبَةِ

وَيَأْجوُجَ ومَأْجوُجَ ...

Al-Bagawī na ovom mjestu, dajući proizvoljno odabrana predanja, dovodi Turke u vezu sa Yaʼǧūǧom i Maʼǧūǧom. Poziva se na aḍ-Ḍaḥḥāka koji je rekao: “Yaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ su naraštaj od Turaka“ (هُمْ جِيْلٌ مِنَ التُّرْكِ), zatim se poziva na as-Suddīja: “Turci su čete Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa“ (التُّرْكُ سَرِيَّةٌ مِنْ يَأْجوُجَ وَمَأْجوُجَ), itd.  Štaviše, komentator Qatāda je koristio popularnu etimologiju riječi Turk, Turci (at-turku - التُّرْكُ), povezujući riječ at-turku sa arapskim glagolom taraka (تَرَكَ) u značenju “ostaviti“. To jest, kad je Ḏūlqarnayn zazidao narode Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa, izvan zidova su ostali at-turku (Turci)!

قَالَ قَتَادَة: أَنَّهُمْ إِثْنَانِ وَعِشْريِنَ قَبيْلَة بَنىَ ذوُ الْقَرْنَيْنِ السَّدَّ عَلىَ إِحْدىَ وَعِشْريِنَ قَبيِلَة، فَبَقِيَتْ قَبيِلَةٌ وَاحِدَةٌ فَهُمُ التُّرْكُ سموا التُّرْكُ لِأَنَّهُمْ تُرِكوُا خَارِجيِنَ ...

“Qatāda tvrdi: ʼYaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ se sastoje od dvadeset i dva plemena. Ḏūlqarnayn je podigao zid naspram dvadeset i jednog plemena. Ostalo je [izvan] jedno pleme, to su Turci, nazvani su Turci jer su ostali vani [nezazidani].ʼ“

Sve ovo su zaključci iz proizvoljne komentatorske slobode. Ove tvrdnje i predanja tako treba i shvatiti. Nažalost, u komentarima Kurʼāna ponekada naiđemo na nemilo nastojanje komentatora, koji svojim tumačenjem tajnovitih izričaja Kurʼāna, kurʼānske aluzije i metafore protežu na konkretne povijesne narode, epohe, vremena.

3. Silništvo Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa

Aṭ-Ṭabarī nabraja vrste nereda (fasād –فَسَادٌ ) koje su narodi Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa činili na Zemlji:

A) Jeli su ljude /kanibalizam/  (كَانوُا يَأْكُلوُنَ النَّاسَ);

B) U ponašanju su bili nalik životinjama (وَهُمْ أَشْبَاه الْبَهَائِمِ);

C) Jeli su korov (وَيَأْكُلوُنَ الْعُشْبَ);

D) Trgali su životinje i divljač kao što rade zvijeri (وَيَفْتَرِسوُنَ الدَّوَابَّ وَالْوُحوُشَ كَمَا تَفْتَرِسُهَا السِّبَاعُ);

E) Jeli su sve što gmiže zemljom kao što su zmije i škorpije (وَيَأْكُلوُنَ خَشَاشَ الْأَرْضِ كُلَّهَا مِنَ الْحَيَّاتِ وَالْأَقَارِبِ) itd.

Keith Lewinstein, u svome enciklopedijskom prilogu Gog and Magog, slijedeći komentare Kurʼāna, navodi da su oni “ljudi ili poluljudi“ (p. 332), da su produkt “Adamova sjemena i zemlje“, odatle su nastali, a ne od Adama i od Eve (p.332). U vezi s ovim, komentator al-Qurṭubī navodi nevjerovatnu priču o tome “da je Adam, Bog ga blagoslovio, polucirao na zemlju, sjeme mu se pomiješalo sa zemljom... pa su Yaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ od te mješavine stvoreni...“

إِحْتَلَمَ آدمُ – عَلَيْهِ السَّلاَمُ – فَاخْتَلَطَ مَاؤُهُ بِالتُّرَابِ ... فَخُلِقوُا مِنْ ذَلِكَ الْمَاءِ ...

Keith Lewinstein nastavlja i kaže “da Yaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ posjeduju (kako smo već vidjeli iz aṭ-Ṭabarījevih navoda) monstruozne ili animalne fizičke kvalitete. “Oni pasu travu kao divlje životinje“ (they graze as wild beasts), “i love svoje lovine kao grabežljivci“ (and hunt their prey as predatory animals) (p. 332). Također, “jedu placente /posteljice/ svojih žena“ (and the placentas of their wives). Itd. Komentatori Kurʼāna, također, govore o neuobičajeno velikim /neljudskim/ dimenzijama tijela pripadnika  Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa. Na primjer, ne izostavljaju istaknuti ni to da su imali tako velike, gigantske uši, da su njima mogli pokrivati svoja tijela (able to use their giant ears as covering for their bodies). (p. 332). Dakako, sva ova predanja treba shvatiti samo kao predanja i kritički im pristupati.

4. Eshatološka pojava Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa

Sūra 21:96. kao da podrazumijeva i poručuje da će ʼona brana iza koje su zazidani Yaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ“ biti, na neki način, uklonjena. Narodi Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa će biti ʼpušteniʼ na svijet (futiḥat - فُتِحَتْ), oni će pokuljati u velikom broju, preplaviće ʼsve dolineʼ (min kulli ḥadabin yansilūn).

Već spominjani Hughes također kaže da se u sūri 21:95-96. o ljudstvu Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa govori kao o “narodu koji će se pojaviti pred Sudnji dan“ (“as a people who shall appear in the last days“). Dakako, takvih apokaliptičnih tumačenja identiteta dva ljudstva ili dva naroda, zvanih Yaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ, ima i u mnogim klasičnim komentarima Kurʼāna.

Prema al-Qurṭubījevom tafsīru, u predeshatološka vremena narodi Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa će izađi na svijet (yaḫruǧūn - يَخْرُجوُنَ), ostali narodi i ljudi bježaće ispred njih,  “zatvoriće se u tvrđave“.

وَيَتَحَصَّنُ النَّاسُ بِالْحُصوُنِ...

Al-Qurṭubī donosi i druga strašna predanja o vremenima nakon što Yaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ pokuljaju Zemljom. Ukazujući na to da će oni Zemlju preplaviti u velikim mnoštvima, al-Qurṭubī tvrdi da je Božiji poslanik, a.s., kazao da “nijedan pripadnik naroda Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa ne umre prije negoli što vidi hiljadu konjanika svoje djece“.

لاَ يَموُتُ أَحَدُهُمْ حَتَّى يَنْظُرَ إِلىَ أَلْفِ فَارِسٍ مِنْ وَلَدِهِ ...

I al-Qurṭubī, kao komentator arapskog porijekla i Andalužanin, ne uspijeva izbjeći predanja u kojima se Turci poistovjećuju ili dovode u vezu sa Yaʼǧūǧom  i Maʼǧūǧom, ta predanja je, u najmanju ruku, neugodno čitati. Na jednom mjestu al-Qurṭubī donosi vrlo sumnjivo predanje o tome da “će doći vrijeme pa će se muslimani obračunati sa Turcima“. Imamo li u vidu da je al-Qurṭubī živio u trinaestom stoljeću (Kordova 1214 – Kairo 1273), te da je bio svjedokom pada mnogih gradova u Andalusu ili muslimanskoj Španiji, kao i da je bio svjedokom pada Bagdada 1258. pod mongolsku vlast, lahko je objasniti njegove komentatotorske sklonosti prema legendarnim i apokaliptičnim predanjima. Također, neki arapski autori komentara Kurʼāna iz ovog perioda jedva da prave razliku između Mongola i Turaka. Ali, to je tema za posebnu obradu.

Vratimo li se Ibn Kaṯīru, kao i kod drugih komentatora klasičnog perioda (prije dvanaest, deset ili sedam stoljeća), i on donosi apokaliptična predanja, npr. veli da će narodi Yaʼǧūǧa i Maʼǧūǧa, nakon što pokuljaju iz svoje prapostojbine, “popiti vodu na Zemlji“ (وَ يَشْرِبوُنَ مِيَاهَ الْأَرْضِ). 

Ibn Kaṯīr uskoro uvodi i priču o Antikristu (ad-Daǧǧāl –الدَّجَّالُ ), spominje ponovni dolazak ʻĪsāa, a.s., i tako dalje. U jednom predanju Ibn Kaṯīr navodi da će nered koji će prouzrokovati Antikrist trajati četrdeset dana (arbaʻīna yawman), itd. Dakako, eshatološkim temama Kurʼāna i njihovim komentatorskim obradama  treba posvetiti posebnu pažnju. Temu zvanu Yaʼǧūǧ i Maʼǧūǧ, koja se opširno tumači u komentarima Kurʼāna, potrebno je čitati imajući u vidu duhovna raspoloženja vremena u kojima su pisani ti komentari.

Izvori i literatura:

Ambros, Arne A., u saradnji sa Procházka Stephan, A Concise of Dictionary of Koranic Arabic, Reichert Verlag, Wiesbaden, 2004.

Badawi, Elsaid M, Abdel Haleem Muhammad, Arabic-English Dictionary of Qurʼanic Usage, Brill, Lieden – Boston,  2008.

Bagawī, al-Ḥusayn ibn Masʻūd, Maʻālimu t-tanzīl, I-IV, Beirut, 1983.

Ğurr,  Ḫalīl al-Ğurr, al-Muʻğamu l-ʻarabī al-ḥadīṯ, Librarie Larousse, Paris, 1973.

Hughes, Thomas Patrick, Gog and Magog, Dictionary of Islam, Kazi Publications, Chicago, 1994., pp. 148-149.

Ibn Kaṯīr, al-Ḥāfiẓ ‘Imāduddīn Abī l-Fidā᾿ ‘Ismā‘īl, Tafsīru l-qur᾿āni l-‘aẓīm, I-IV, Kuwait, 1996.

 Isfahānī, ar-Rāgib al-Isfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.  

Lewinstein, Keith, Gog and Magog, u: Jane Dammen McAuliffe, Encyclopaedia of the Qurʼān, II, Brill, Leiden-Boston, 2002., pp. 331-333.

Maḫlūf, Ḥasanayn Muḥammad, Kalimātu l-qurʼān, Kairo, 2006.

Muftić, Teufik, Arapsko-bosanski rječnik, el-Kalem, Sarajevo, 2004.

Qurṭubī, Abū ʻAbdillāh Muḥammad ibn Aḥmad, al-Ğāmiʻu li aḥkāmi l-qurʼān, 20 svezaka, Beirut, 1965-1967.

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.