K

Odnos prema kamenu i kamenju u svetim knjigama i tekstovima semitskog monoteističkog ili jednobožačkog vjerskog izvorišta saodređen je dugom poviješću semitskog politeizma ili mnogoboštva.

Jevreji, Ajsori, Amarićani, Aramejci, Akađani, Arapi i drugi semitski narodi imali su dugu politeističku i idolopoklonsku povijest. Prasemitsko i semitsko idolopoklonstvo i mnogoboštvo uglavnom se rasplitalo oko različitih “kultova kamena”. Annemarie Schimmel (Islam, p. 7) tvrdi da su “...pećine i /kao što je to bilo uobičajeno za Semite/ kamenje smatrani svetim i da su ispunjeni blagoslovnom moći, barakah...”). Ismā‘īl Ḥaqqī Burūsawī (Rūḥu l-bayān, I, 81) tvrdi da je “većina kipova bila od kamenja” (أَكْثَرُ الْأَصْنَامِ كَانَ مِنَ الْحِجَارَةِ). Semiti su živjeli uz tri nepregledna prostranstva, prvo, prostranstvo mora (Sredozemno more, Indijski okean, te potom Atlantski okean), zatim dvaju plodnih polja i žitnica (oko rijeka Nila u Egiptu, te Eufrata i Tigrisa u Iraku), te uz velika prostranstava kamena (stjenovitih planina i pustinja).

Kamen je impresionirao idolopoklonske Semite prije svega svojom rasprostranjenošću i čvrstinom, tvrdoćom. Al-Iṣfahānī u svome rječniku Kur’āna (Mufradāt, 107) ukazuje na to da Kur’ānska riječ kamen (ḥağar – حَجَرٌ) sadrži intenciju, odnosno značenje tvrdoće, al-Iṣfahānī daje ovakvu definiciju kamena (ḥağar – حَجَرٌ): to je “poznata tvrda tvar/supstanca” (الْحَجَرُ الْجَوْهَرُ الصَّلْبُ الْمَعْرُوفُ). On još dodaje da su u arapskom jeziku riječi aḥğār (أَحْجَارٌ) i ḥiğārah (حِجَارَةٌ) oblici množine od riječi ḥağar (حَجَرٌ - kamen).

K tome, kamen je u dugim epohama drevnog svijeta bio glavno građevinsko sredstvo, napose u njegovim velikih državnim ostvarenjima kao što su drevni Babilon, Akadsko carstvo, Asirsko carstvo, Egipat, Perzijsko carstvo itd., praktički, sva “drevna čuda staroga svijeta” bila su uveliko u pradomovini Semita ili u njihovim bliskom susjedstvu (Piramide u Kairu, Semiramidini vrtovi u Babilonu, Svjetionik u Aleksandriji, Hram u Efesu...), i sva su ova zdanja bila sazdana od kamena. Semiti su imali slavne neimare koji su u kamenu oblikovali geometrijska tijela: Loptu, piramidu, kocku, kupu, kvadar, valjak, prizmu, itd. Babilonska matematika i geometrija dvije su slavne etape semitske apstrakcije. (Drevni monoteisti su smatrali da ukrašavanje stambenih prostora geometrijskim tijelima: loptom, piramidom, kockom, valjkom... ne predstavlja idolatriju, jer se ne radi o preinačavanju kamena, ili drugih tvari/materijala, u ljudske ili životinjske likove.) Otuda veliko oduševljenje islamske naučne renesanse u vrijeme Abbasijskog carstva spram matematike, geometrije i sličnih “apstraktnih” nauka. Praktički, kasniji razvoji kaligrafije u islamu baštine naglašeno “odsustvo prikazivanja lika”, te posezanje za floralnim elementima.

Osim rasprostranjenosti kamena, Semite je impresionirala i čvrstina i “neprolaznost” kamena. Faraonske i druge grobnice Staroga Svijeta građene su od kamena i politeistički ljudi su ih obilazili kao “Kuće Vječnosti”. K tome, u posvemašnjoj rasprostranjenosti kamena diljem kopnenih dijelova planete Zemlje, zatim u činjenici da mora i okeani počivaju na kamenitim i pjeskovitim dnima, te, dakako, postojanje raznolikih vrsta “dragog kamenja” - u svemu tome nalaze se glavni razlozi semitskog (i općenito drevnog čovjekovog) oduševljenja kamenom, te povezivanja kamenja kao čvrste tvari sa vječnim trajanjem. Odatle semitski (i općenito drevni) politeizam preobražava kamen u različite vrste kipova, idola, kumira, te takvim magijskim komuniciranjem sa kamenom posreduje prolaznog ovozemnog čovjeka i neprolaznu vječnost.

Politeističke tradicije Semita koje su dale kipove od kamena, kamene idole, kumire i kamena svetilišta – umnogome su utjecale na to da je opći odnos prema kamenu i kamenju u Kur’ānu (kao knjizi koja beskompromisno promovira monoteizam) - negativan. Na slična mjesta neodobravanja kamena nailazimo i u Bibliji.

Kamenje (ḥiğārah – حِجَارَةٌ) ili kamen (ḥağar - حَجَرٌ) u Kur’ānu se spominju na dvanaest mjesta u razuđenim kontekstima, ali gotovo uvijek u kontekstu moralne osude klanjanja kipovima, idolima, kumirima, statuama. Također, mnogo je komentatora Kur’āna koji smatraju zlato i srebro (oboje se spominje u Kur’ānu) “vrstama kamenja”, a na stranicama ove svete knjige oštro se zabranjuje “gomilanje zlata i srebra” (yaknizūna ḏ-ḏahaba wa l-fiḍḍata... – يَكْنِزُونَ الذَّهَبَ وَالْفِضَّةَ). Usp. npr. devetu suru at-Tawbah (IX:34) u kojoj se još i prijeti onima koji tako nagomilano drago kamenje, to jest zlato i srebro “ne dijele na Božijem Putu” (lā yunfiqūnahā fī sabīli llāh – لاَ يُنْفِقُونَهَا فِي سَبِيلِ اللهِ).

Ipak, nekoliko je motiva oko kojih se Kur’ānski spomen kamenja usredotočuje, a četiri su glavna:

1) Kamenje i ljudi kao gorivo Pakla;

2) Usporedba kamenja i ljudskih srdaca;

3) Božije čudo intervenira, pa u pustinjskom kamenu nastaje izvor vode; i

4) Kamenje kao sredstvo Božije kazne na Ovom Svijetu.

Ako se Kur’ān čita redoslijedom svoje knjiške ustrojenosti, uočava se da prvi spomen kamenja dolazi relativno brzo, druga sura (al-Baqarah, II:24) nudi jedan paradoksalni prizor Pakla ili Džehennema:

فَاتَّقُوا النَّارَ الَّتِي وَقُودُهَا النَّاسُ وَالْحِجَارَةُ 

“...čuvajte se Vatre [Pakla]! Gorivo njeno ljudi su i kamenje...”

Sura at-Taḥrīm (LXVI:6) je u ovom pogledu izravno upozorenje samim vjernicima:

 يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا قُوا أَنفُسَكُمْ وَأَهْلِيكُمْ نَارًا وَقُودُهَا النَّاسُ وَالْحِجَارَةُ

“O vjernici, čuvajte sebe i porodice svoje od Vatre, čije gorivo biće ljudi i kamenje.”

Dakako, ovaj strašni spomen “ljudi i kamenja” kao goriva u Paklu ima svoje objašnjenje i svoj kontekst. Prethodni, to jest 23. stavak sure (al-Baqarah) izravno je upućen politeistima, taj redak predmnijeva da je Kur’ān “Božija Riječ”, a ako politeisti sumnjaju u to, onda neka oni donesu makar “jedno poglavlje nalik poglavljima Kur’āna” (فَأْتُوا بِسُورَةٍ مِنْ مِثْلِهِ), neka u tu svrhu pozovu upomoć i “svjedoke svoje” (وَادْعُوا شُهَدَاءَكُمْ). “Svjedoci politeista” ili “jemci mnogobožaca” su, naravno, njihovi kameni kumiri, kameni kipovi, idoli, itd.

U Kur’ānskom imaginariju na ovom je mjestu prisutan sarkazam, naime, budući da kameni kipovi ne mogu svjedočiti niti uopće govoriti, ljude se implicitno pita: “Kako to da se klanjate onome što vam ne može (po)svjedočiti?!”, te se, potom, iznosi strašna prijetnja Paklom u kojem su “gorivo ljudi i kamenje”, to jest, politeisti i njihovi kameni idoli. Naravno, uvijek postoji beskrajna Božanska milost koja prašta i može oprostiti ljudima ovu strašnu kaznu.

Na pitanje kako to da u Paklu (Ğahannamu - جَهَنَّمُ) mogu biti ljudi i kamenje, az-Zamaḫšarī (I:133) daje sljedeći odgovor:

لِأَنَّهُمْ قَرَنُوا بِهَا أَنْفُسَهُمْ فِي الدُّنْيَا حَيْثُ نَحَتُوهَا أَصْنَامًا وَجَعَلُوهَا لِلهِ أَنْدَادًا

“[Ljudi su sa kamenjem gorivo Pakla] jer su se ljudi na Ovom Svijetu poistovjećivali s kamenjem, klesali su iz njih kipove i smatrali ih takmacima Bogu.”

I az-Zamaḫšarī, kao i brojni drugi komentatori Kur’āna, navode Kur’ānsku prijetnju ljudima (al-Anbiyā, XXI:98):

إِنَّكُمْ وَمَا تَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّـهِ حَصَبُ جَهَنَّمَ أَنتُمْ لَهَا وَارِدُونَ

“I vi [ljudi] i ono čemu vi mimo Boga robujete, gorivo džehennemsko [u Paklu] ste! U njega ćete stupiti vi!”

Ovim se ukazuje da je monoteistički glas Kur’āna zapravo, osnova i potka te knjige. Taj se jednobožački glas neprestano razglašava, podupire se čak i ovako strašnim prijetnjama čovječanstvu. Razlog tome je u nekoj vrsti aksioma Kur’āna da je čovječanstvo koje vjeruje u kipove, idole, kumire (ili u svoje nazore kao kipove, u svoje ideologije kao kumire) jedno neslobodno čovječanstvo. Predanost jednome i jedinome Bogu je istinska sloboda.

Na ovom mjestu potrebno je spomenuti da šerijat ne poznaje ovosvjetsko kažnjavanje ljudi vatrom. Tu se šerijat pokazuje liberalnijim od idolopoklonskih semitskih zakona Babilona koji su Abrahama (Ibrāhīma, a.s.) osudili na kaznu lomačom, jer je ustao protiv idolopoklonskog religijskog poretka. (U ovom pogledu šerijat se može sagledavati unutar jedne davne “teologije oslobođenja”.)

Usporedba kamenja i ljudskih srdaca jeste naredni, veoma snažan motiv, u Kur’ānu. Naime, Kur’ānski je stav da samo bezosjećajno čovjekovo srce može ostati gluho na Božanski poziv. Takvo srce je okrutnije, grublje, hladnije čak i od kamenja. Ovdje se (u suri al-Baqarah, II:74) potcrtava da, naime, i samo kamenje “strepi pred strahom od Boga”, pa kako da, onda, čovjek ne pokaže strepnju sa svoje strane:

ثُمَّ قَسَتْ قُلُوبُكُمْ مِن بَعْدِ ذَلِكَ فَهِيَ كَالْحِجَارَةِ أَوْ أَشَدُّ قَسْوَةً وَإِنَّ مِنَ الْحِجَارَةِ لَمَا يَتَفَجَّرُ مِنْهُ الْأَنْهَارُ وَإِنَّ مِنْهَا لَمَا يَشَّقَّقُ فَيَخْرُجُ مِنْهُ الْمَاءُ وَإِنَّ مِنْهَا لَمَا يَهْبِطُ مِنْ خَشْيَةِ اللَّهِ

“Potom srca vaša otvrdnuše, kao kamen ili još tvrđa postadoše. A ima kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, ima i onoga koje puca pa iz njega voda kulja, a i onoga koje se ruši, doista, od strepnje pred Bogom!”

Motiv Božijeg čuda koje intervenira, pa u pustinjskom kamenu nastaje izvor vode - donosi se na dva mjesta u Kur’ānu, npr. prizor (al-Baqarah, II:60):

 وَإِذِ اسْتَسْقَى مُوسَى لِقَوْمِهِ فَقُلْنَا اضْرِب بِّعَصَاكَ الْحَجَرَ فَانفَجَرَتْ مِنْهُ اثْنَتَا
عَشْرَةَ عَيْنًا

“I kada Mūsā zatraži vode narodu svome, naredismo Mi: “Udari štapom svojim po kamenu (stijeni)”, [tad] iz kamena dvanaest vrela provrije...”

(Ovaj nadnaravni događaj opisuje se gotovo istim riječima i u suri al-A‘rāf, VII:160). Poruka o nadnaravnom čudu koje za predmet svoga događanja ima kamen u ova dva mjesta iz Kur’āna je posve jasna. Naime, opet je prisutan izdaleki sarkazam sadržan u Božijoj Riječi: U politeističkoj praksi - ma koliko da se kamen može isklesati, preobraziti i preinačiti u idole, kumire, statue – kamen, ipak, i dalje ostaje neplodan.

S druge pak strane, Božiji navjestitelj Mūsā (Mojsije), kao slavni predstavnik monoteizma među Semitima, kao oštri starozavjetni protivnik rabljenja kamena za izradu idola, kipova, kumira... - svojim štapom i Božijim čudom iz kamenja i stijena izvodi vodu, zapravo: izvodi ne samo jedno vrelo, već dvanaest vrela! To znači da će monoteistička poruka koju donosi Mūsā (ili Mojsije) raznježiti (ona gruba i surova) ljudska srca, ona će postati izvorom vjere u Boga, kao što kameno stijenje postaje izvorom životodavne vode. (Ovdje se treba prisjetiti da voda simbolizira monoteizam ili jednoboštvo, ili, pak, trijeznost. Kao što voda – ma koliko je čovječanstvo pilo - nikada ne opija, tako ni monoteizam ne vodi krivim stazama i stranputicama!)

Kamenje kao sredstvo Božije kazne na Ovom Svijetu jeste naredni, veoma snažan motiv Kur’ānskog spominjanja kamenja.

Prema Kur’ānu, kamenje je tokom povijesti (i strašnih katastrofa na planeti Zemlji kao što su erupcije vulkana, zemljotresi u kojima se ruše čitava brda na ljudska naselja i gradove, itd.) još na Ovom Svijetu sredstvo za strašnu kaznu koju su svojim zlim djelima “zaslužili” nekoji dijelovi čovječanstva (npr. Hūd, XI:82):

فَلَمَّا جَاءَ أَمْرُنَا جَعَلْنَا عَالِيَهَا سَافِلَهَا وَأَمْطَرْنَا عَلَيْهَا حِجَارَةً مِن سِجِّيلٍ مَّنضُودٍ

“Pa kad Naša odredba dođe, Mi učinismo da u staništima ono gornje bude dolje, i na njih kamenje od gline pečene u talasima neprekidnim sručismo.”

(Sličan motiv “sručivanja kamenja od gline pečene” – amṭarnā ‘alayhim ḥiğāratan min siğğīl - nalazi se u suri al-Ḥiğr, XV:74). Također, sura aḏ-Ḏāriyāt (LI:33) spominje “skamenjenu glinu” ili “kamenje od gline” (ḥiğāratan min ṭīn).

Kao što Kur’ān ne propisuje spaljivanje vatrom kao ovosvjetsku kaznu protiv ljudi (epizodu sa Ibrahimom/Abrahamom, a.s. spominje kao idolopoklonski zakon), također Kur’ān ne promovira (i ne zapovijeda!) kamenovanje kao kaznu koju bi, zbog nekog grijeha, imali pravo izvršiti jedni ljudi nad drugim ljudima.

Naime, svaki spomen kamenovanja u Kur’ānu odnosi se na izravne idolopoklonske prijetnje davnim Božijim poslanicima, to jest, slavnim monoteistima, da će ih oni, politeisti i mnogobožački pagani, kazniti kamenovanjem. K tome, u Kur’ānu se šejtan ili sotona naziva “ar-rağīm” (الرَّجيِمُ - onaj kamenovani, tj. prokleti), mistici bi kazali: Šejtan je ar-rağīm, onaj kamenovani, jer je ljude nastojao učiniti bezosjećajnim, kao kamenje. Motiv Božanskog “kamenovanja šejtana” (zvijezdama ili “meteoritima”) u Kur’ānu je spomenut u jednom predivnom kontekstu.

I u ovom pogledu Kur’ān se itekako može proučavati unutar jedne “teologije oslobođenja”.

Potcrtajmo na kraju da se u Kur’ānu uvjerava ljude da će biti proživljeni na Onom Svijetu. Njihove kosti i zemne ostatke Bogu je lahko proživiti. Štaviše, biće proživljeni makar da su postali kamenje ili željezo! U ovom pogledu karakteristična je sura al-Isrā (XVII:49-50):

وَقَالُوا أَإِذَا كُنَّا عِظَامًا وَرُفَاتًا أَإِنَّا لَمَبْعُوثُونَ خَلْقًا جَدِيدًا.

قُلْ كُونُوا حِجَارَةً أَوْ حَدِيدًا.

I [pagani/mnogobošci] još kažu: “Zar kada kosti i prašina budemo mi, zar ćemo kao stvorenja nova biti proživljeni?!” Ti reci: “Bićete [proživljeni], taman da kamenje ili željezo ste...”

Posve na kraju ove odrednice napominjemo da Kur’ān ni na jednom mjestu ne navodi sintagmu al-ḥağaru l-aswadu (الْحَجَرُ الأَسْوَدُ), ili “Crni kamen”.

Izvori:

Burūsawī, Ismā‘īl Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, I, Osmanli Yayinevi, Istanbul, 1421. (h).

Isfahānī, ar-Rāġib al-Isfahānī, Mu‘ğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.

Schimmel, Annemarie Schimmel, Islam, State University of New York Press, New York, 1992.

Zamaḫšarī, ‘Umar az-Zamaḫšarī, al-Kaššāfu ‘an ḥaqā’iqi tanzīli wa ‘uyūni l-aqāwīli fī wuğūhi t-ta’wīli, I, Bejrut, 2001.