LJ

Ne samo da je kazivajuća forma Kur’āna u sebi jedno obilno očitovanje ljepote, već je Kur’ān i spletom svojih tema knjiga koja bogato oslovljava ljepotu kao spektar fenomena usred kojih stanuje i prebiva čovjek i čovječanstvo, ali ti spektri fenomena jednako tako stanuju i u čovjeku. Temeljna “drevna” arabljanska riječ za ljepotu (ğamāl - جَمَالٌ) u Kur’ānu se spominje u vezi sa karakterističnim čovjekovim radovanjem jednom zadivnom prirodnom prizoru, ili doživljaju ljepote u činu “vraćanja stočnoga blaga sa ispaše ili kad se stoku vodi na ispašu”.

وَالْأَنْعَامَ خَلَقَهَا لَكُمْ فِيهَا دِفْءٌ وَمَنَافِعُ وَمِنْهَا تَأْكُلُونَ وَلَكُمْ فِيهَا جَمَالٌ حِينَ تُرِيحُونَ وَحِينَ تَسْرَحُونَ

“A stvorio je [Bog] i stoku; u njoj vam je zaštita od studi, i druge koristi, a stokom se i hranite! U njoj vam je i gizda/ljepota kad je sa ispaše vraćate i kad je na ispašu gonite”. (An-Naḥl, XVI:5-6).

Klasični rječnici Kur’āna, na primjer onaj od al-Iṣfahānīja, riječ ğamāl (جَمَالٌ) definiraju kao “izobilnu ljepotu (mnogu divotu!)” (الْجَمَالُ: الْحُسْنُ الْكَثيِرُ).^[1]

Također, na čin čovjekova divljenja ili zadivljenosti (إعْجَابٌ) prizorima i fenomenima Ovog svijeta ukazuje se u suri “Željezo” (al-Ḥadīd, LVII:20), gdje se veli da Ovaj Svijet jeste “nalik kiši, bilje od nje [čak i] nevjernike zadivljuje”. (كَمَثَلِ غَيْثٍ أَعْجَبَ الْكُفَّارَ نَبَاتُهُ).

Ljepota kao činjenica prirode,
kulture, nutarnje svijesti

Prethodne napomene ukazuju da najveći broj riječi Kur’āna koje govore o ljepoti, ili nekim od aspekata ljepote, upućuju na Prirodu i njene fenomene. Ali, kako ćemo vidjeti, u Kur’ānskom pogledu na svijet prelijevaju se jedna u drugu ljepote “stvorene” čovjekovom rukom i ljepote koje čovjeka oslovljavaju iz Prirode. To vidimo i po Kur’ānskoj upotrebi riječi nakit (zīnah - زيِنَةٌ), naime, Kur’ān, iako ukazuje na činjenicu korištenja nakita kao otkrića kulture, tu riječ i njene značenjske sadržaje izvorno prepoznaje u ljepoti Prirode.

Tako se zīnah (زيِنَةٌ), to jest ukras, nakit, spominje na jedanaest mjesta u Kur’ānu, ali je primjer, u suri “Pećina” (al-Kahf, XVIII:7), iznimno uočljiv jer izjavljuje da je sva Zemlja urešena nakitom: “Doista smo Mi sve što na Zemlji postoji njoj kao nakit stvorili.” (إِنَّا جَعَلْنَا مَا عَلَى الْأَرْضِ زيِنَةً لَهَا).

Ali je i nebo, prema Kur’ānu, u cijelosti u zīnatu ili nakitu zvijezda! Sura “Redovi” ili aṣ-Ṣāffāt (XXXVII, 6) svečano izjavljuje:

إنَّا زَيَّنَّا السَّمَاءَ الدُّنْيَا بِزيِنَةٍ الْكَوَاكِبِ – Mi smo nebo najbliže vama ukrasili ukrasom zvijezda!

Nakit u značenju (zlatnih, srebrenih...) narukvica, prstenja, zatim biser(ja) i sl. spominje se u Kur’ānu riječju ḥilyah (حِلْيَةٌ). Tako se u suri “Pčele” (an-Naḥl, XVI:14) ukazuje da je Bog ljudima potčinio more, “e da iz njega nakit (biserje) vadite kojim se ukrašavate” (وَتَسْتَخْرِجُوا مِنْهُ حِلْيَةً تَلْبَسُونَهَا).

U vrlo sličnom značenju Kur’ān spominje i riječ zuḫruf (زُخْرُفٌ) u širokom značenju uresa ili ukrasa, odnosno predmeta od ukrašena zlata. (Ima mišljenja da riječ zuḫruf označava onaj nakit ili ures koji ljudi spravljaju isključivo od zlata, nakit koji nije posljedica djelovanja Prirode). Al-Iṣfahānī definira az-zuḫruf kao “ukrašeni, izrezbareni nakit” (الزُّخْرُفُ الزِّنَةُ الْمُزَوَّقَةُ), a onda odmah dodaje da se zlato naziva zuḫruf (وَمِنْهُ قيِلَ لِلذَّهَبِ زُخْرُفٌ),^[2] jer je zlatni nakit obično urešen, “izrezbaren”. Arne A. Ambros tvrdi da Kur’ānska riječ zuḫruf (زُخْرُفٌ) znači, prije svega, “izrađevine od zlata” (works of gold).^[3] Abdullah Yusuf Ali tu riječ prevodi engleskom sintagmom the gold adornments.^[4] Poglavlje Kur’āna XLIII nosi ime “Ukras”, az-Zuḫruf (الزُّخْرُفُ). Karakteristično je da se riječ zuḫruf (زُخْرُفٌ) spominje svega četiri puta u Kur’ānu, tri puta u “negativnom” kontekstu (u vezi sa idolopoklonicima, zatim sa šejtanom/sotonom, te sa nevjerujućima općenito), a samo jednom u “pozitivnom” kontekstu: ukrasi Zemlje ili njeno rastinje i bilje nazivaju se zuḫruf (زُخْرُفٌ).

U “Noćnom putovanju” (al-Isrā’, XVII:93) idolopoklonici traže od Vjerovjesnika Muhammeda, a.s., da “treba da ima kuću od ukrasa/zlata” (أَوْ يَكُونَ لَكَ بَيْتٌ مِنْ زُخْرُفٍ), pa će oni onda u njega povjerovati. K tome, u suri “Stoka” (al-An‘ām, VI: 112) veli se da sotone, đavli, šejtani... bajaju svojim prijateljima “urešenim/kitnjastim riječima” (zuḫruf al-qawl – زُخْرُفُ الْقَوْلِ). Ovim se (u)kazuje da često “kitnjaste besjede” mogu biti privlačne i zavodljive, ali njihova je posljedica loša. Mohammed Marmaduke Pickthall sintagmu zuḫruf al-qawl prevodi kao plausible discourse,^[5] time hoće ukazati na intenciju “slatkorječivosti” u sintagmi zuḫruf al-qawl. U samoj suri XLIII ili az-Zuḫruf (الزُّخْرُفُ), u stavcima 33-34., navodi se jedna iznenađujuća tvrdnja o ljudskoj naravi općenito, njenoj sklonosti ka srebru, zlatu i nakitu (ili srebroljupstvu). Naime, gotovo bi svi ljudi postali poricatelji Boga ukoliko bi vidjeli da oni koji već Boga poriču posjeduju “krovove kuća od srebra” (سُقُفًا مِنْ فِضَّةٍ), te “od zlata ukrase” (وَزُخْرُفًا). Ali, Bog takvo što neće dati, već iskušava ljude kako u njihovom vjerovanju tako i u nevjerovanju.

U svome insistiranju na ljepoti kao prirodnoj, kulturnoj, tjelesnoj i nutarnje duhovnoj činjenici Kur’ān na više mjesta spominje jednu važnu staroarapsku riječ za “lijepo”, naime: (ṭayyib – طَيِّبٌ).

Na primjer Kur’ānska riječ ṭayyibāt (طَيِّبَاتٌ) su “lijepa jela” ili ljepote uopće, kao i “lijepe”, “čedne”, “neporočne” žene. (“Neporočni”, “čedni” muškarci nazivaju se aṭ-ṭayyibūn – الطَّيِّبُونَ - vidjeti niže). U V. suri (al-Mā’idah ili “Trpeza”) izričito se riječ ṭayyibāt koristi da se ukaže na ljepote općenito, naime: “O vjernici, ne zabranjujte sebi ljepote koje vam Bog dozvolio je!”

يَا أَيُّهَا الَّذيِنَ آمَنُوا لاَ تُحَرِّمُوا طَيِّبَاتٍ مَا أَحَلَّ اللهُ لَكُمْ

Naspram ovako kazanog “lijepog” (aṭ-ṭayyib), Kur’ān spominje “ružno” (al-ḫabīṯ – الْخَبيِثُ), ukazuje se (sura Āli ‘Imrān ili “Porodica ‘Imrānova”, III:179.) da sām Bog razlučuje “lijepe” (dobre) od “ružnih” (zlih) ljudi.

...حَتَّى يَميِزَ الْخَبيِثَ مِنَ الطَّيِّبِ...

Također, prema Kur’ānu, nije jednako to što je “ružno” i to što je “lijepo” (لاَ يَسْتَوِي الْخَبيِثُ وَالطَّيِّبُ), objelodanjuje se u suri al-Mā’idah ili “Trpeza” (V:100.). To znači, ružni/zli ljudi nisu ravni lijepim/dobrim ljudima. Kur’ān oslovljava čestite (dobre) muškarce nazivom aṭ-ṭayyibūn (الطَّيِّبُونَ), također čestite (dobre/čedne) žene naziva aṭ-ṭayyibāt (الطَّيِّبَاتُ), usp. sura an-Nūr ili “Svjetlost” (XXIV:26.).

Educirajući ljude u mnoštvu “estetskih gradacija”, na jednome mjestu (sura Luqmān, XXXI, 19) u Kur’ānu se snažno potcrtava da je “revanje magarca” (ṣawtu l-ḥamīr - صَوْتُ الْحَمِيرِ) – najružniji glas (ankaru l-aṣwāt).

S ciljem razbuđivanja nutarnjih čula za mnogolike razine i aspekte ljepote, čitav je spektar upotrebe izvedenica iz “lijepog” (čednog, čestitog) ili aṭ-ṭayyib (الطَّيِّبُ) u Kur’ānu. Taj spektar obuhvata:

- prirodu,

- kulturu,

- tijelo, i

- duhovni život.

Na primjer, sam život kao “ugodan” i “lijep” (ḥayātan ṭayyibatan – حَيَاةً طَيِّبَةً) u Kur’ānu se spominje u suri an-Naḥl ili “Pčela” (XVI:97.). Potom Kur’ān priznaje status ljepote na mnogo razina u Postojanju (Ovog i Onog svijeta). Tako sura Āli ‘Imrān (III:38.) spominje “lijepo potomstvo” (ḏurriyyah ṭayyibah – ذُرِّيَّة طَيِّبَة), sura Yūnus (X:22.) navodi “lijep/ugodan/blagi vjetar” (رِيحٌ طَيِّبَةٌ) kao svojevrsni primjer [nevidljive] ljepote Prirode, k tome, “lijepo stablo” (šağarah ṭayyibah – شَجَرَة طَيِّبَة) spominje se u suri Ibrāhīm (XIV:24.), kao pojava koja je vidljiva diljem čovjekovih prostora življenja i stanovanja, potom se, na istom mjestu, “lijepo stablo” uspoređuje s “lijepom riječi” (kalimah ṭayyibah - كَلِمَة طَيِّبَة), gdje se vidi povezivanje prirodnih i kulturnih razina. Sedma sura al-A‘rāf ili “Bedemi” (VII:58.) navodi spomen “lijepoga i čistoga kraja” (al-balad aṭ-ṭayyib – الْبَلَدُ الطَّيِّبُ), dok sura Saba’ (“Kraljevstvo od Sabe”) (XXXIV:15.) ukazuje na “lijep kraj(olik)” (baldah ṭayyibah – بَلْدَة طَيِّبَة). Štaviše, mnoge ljepote (u)sred kojih žive minerali, biljke, životinje i čovjek, ne ostaju samo kod njih, stvorenja! Naime, sura “Stvoritelj” ili Fāṭir (XXXV:10) izričito kaže: “K Bogu se penje/uzdiže Riječ Lijepa” (al-kalimu ṭ-ṭayyibu – الْكَلِمُ الطَّيِّبُ), to jest ljepota transcendentalno vodi k Bogu, ona uzdiže, raskriva prostranstva ugode i radosti.

Kur’ān snažno razbuđuje čovjekova nutarnja i vanjska čula spram ljepote, kao i želje, da kao biće stanovanja treba da “stanuje usred ljepote”. Tako sura aṣ-Ṣaff ili “Red”, LXI:12., spominje “nastambe divne” (masākin ṭayyibah – مَسَاكِن طَيِّبَة).

Niti jedna druga riječ u Kur’ānu koja označava ljepotu, dobrotu, čednost..., nije zastupljena na ovoliko mjesta kao riječ aṭ-ṭayyib sa njenim izvedenicama.

U opisima/prozorima izdašne ljepote raja ili Ğannata (جَنّةٌ) u Kur’ānu je čovjek, rajski stanovnik, pokazan kao lijepo biće usred visoke kulture koju saodređuje i samjerava ljepota.

Stanovnici raja ne piju iz ruke, ne, nipošto! Rajski stanovnici piju iz “čaša i ibrika” (bi akwāb wa abārīq – بِأَكْوَابٍ وَأَبَاريِقَ), kao i iz pehara (ka’s - كَأْس).^[6] Oni sjede na “sjedištima postavljenim” (‘alā sururin mawḍūnatin – عَلَى سُرُرٍ مَوْضُونَةٍ),^[7] stanovnici raja “nagizdani su narukvicama od zlata i dragulja (yuḥallawna fīhā min asāwira min ḏahabin wa lu’lu’ā...), a u njima [rajskim baščama] svila im je odjeća (wa libāsuhum fīhā ḥarīr).”^[8] Itd.

Sura “Tegobna nevolja” ili al-Gāšiyah (LXXXVIII: 12-16) sugestivno spominje izvor vode pokraj kojeg su postavljeni divani. “Medij vode” ovdje je istaknut jer, u islamskom pogledu na svijet, Priroda posredstvom vode zakoračuje u kulturu, a kultura se, posredstvom vode vraća u Prirodu. Evo opisa Raja (zapravo se radi o opisu visoke kulture stanovanja u islamu): فيِهَا عَيْنٌ جَارِيَةٌ – U njoj [rajskoj bašči] je izvor koji stalno teče, فيِهَا سُرُرٌ مَرْفُوعَةٌ – u njoj su divani uzdignuti! وَأكْوَابٌ مَوْضُوعَةٌ – i pehari postavljeni! وَنَمَارِقُ مَصْفُوفَةٌ – i jastuci poredani! وَزَرَابِيُّ مَبْثُوثَةٌ – i ćilimi rasprostrti!

I tako dalje. S druge strane, Pakao (Ğahannam - جَهَنَّمُ) je opisan kao ružno i odvratno mjesto, sa posudama punim pomija/splačina, mjesto zadimljeno i sa usplamtjelom vatrom, bez svježine.

Nesumnjivo je da su visoke muslimanske kulture, poglavito one gradskoga tipa, stoljećima svoj uzor u prevođenju ljepote u vrtove, dvorišta, divane i prostore stanovanja, imale prije svega u Kur’ānskim deskripcijama raja.

U Kur’ānu je karakteristično i navođenje sintagme “dozvoljeno i lijepo” (ḥalālan ṭayyiban – حَلاَلاً طَيِّبًا) što se vidi na nekim mjestima (npr. u al-Mā’idah, V:88.). Time se za riječ ḥalāl, uz njeno “pravno” važenje, osigurava i jamstvo ljepote. Naime, ono što je ḥalāl treba da istovremeno bude i lijepo, a i lijepo treba da bude ḥalāl. To je intenzivno naglašena poruka upotrebe riječi ḥalāl u Kur’ānu.

Planovi prirodnih ljepota

Priroda koju sa svojih stranica promovira Kur’ān prepuna je znakova (āyāt) koji ukazuju na Boga. Sam Bog se kroz stranice Kur’āna opisuje u “najljepšim imenima” (al-asmā’u l-ḥusnā - الْأسْمَاءُ الْحُسْنَى),^[9] na mnoštvu mjesta u Kur’ānu Bog se opisuje kao al-muṣawwir (الْمُصَوِّرُ), Koji daje lijep oblik, koji oblikuje lijepo, Koji je Divan, Zadivan (al-Badī‘u - الْبَدِيعُ), Uzvišen (al-‘Aliyyu - الْعَلِيُّ), Veličanstven (al-Ğalīlu - الْجَليِلُ).

Kur’ān snažno potcrtava da je Priroda, cijeli Svemir, jedan veliki zavičaj ljepote i savršenstva. Kur’ān izjavljuje da je Bog “Onaj koji je lijepom dao [aḥsana] svaku stvar koju stvorio je!” (As-Sağda, XXXII, 7).

الَّذِي أحْسَنَ كُلَّ شَيْءٍ خَلَقَهُ

I sljedeći āyat koji navodimo, u glagolskoj formi spominje savršenstvo ili itqān (إِتْقَانٌ) u Božijem stvaranju Univerzuma.

وَتَرَى الْجِبَالَ تَحْسَبُهَا جَامِدَةً وَهِيَ تَمُرُّ مَرَّ السَّحَابِ صُنْعَ اللَّـهِ الَّذِي أَتْقَنَ كُلَّ شَيْءٍ 

“A ti vidiš planine i misliš da su one nepomične, a one hodom oblaka hode! Božije je to djelo (صُنْعَ اللَّهِ) Koji savršeno je dao sve (أَتْقَنَ)...^[10]

Ovu utkanost “savršenstva” ili itqāna (إِتْقَانٌ) u Prirodu Kur’ān na mnogo mjesta neodoljivo snažno raskriva. Tako se u suri al-Ḥiğr (XV:16.) kaže da su “sazviježđa” (burūğ – بُرُوجٌ) posljedica “Božijega činjenja”, ali to činjenje nije bahata snaga, niti besciljno bahuljanje, već Božansko stvaranje koje se obavezalo na “ljepotu”, jer “za [ljudske] vidioce sazviježđa su lijepa, urešena”.

وَلَقَدْ جَعَلْنَا فِي السَّمَاءِ بُرُوجًا وَزَيَّنَّاهَا لِلنَّاظِرِينَ

A Mi smo na nebu sazviježđa stvorili, i za vidioce ih ukrasili (وَزَيَّنَّاهَا).

U stavcima Kur’āna u kojima se opisuje stvaranje čovjeka [kao bića koje ima i tijelo] koriste se riječi taqwīm (تَقْويِمٌ), “srazmjer, simetrija (koja je lijepa), rabi se glagol sawwā (سَوَّى), “ujednačiti srazmjerno”, zatim ‘adala (عَدَلَ), “stvoriti nešto skladno”, itd.

Također, u izravnom oslovljavanju prirodnih ljepota u Kur’ānu nalazimo spomen “boje” (lawn - لَوْنٌ) ili “boja” (alwān - أَلْوَانٌ). Sura al-Fāṭir (XXXV:27.-28.) u iznimno svečanom tonu izjavljuje “da Bog s neba vodu spušta, pa Mi pomoću nje izvodimo plodove raznolikih boja (فَأَخْرَجْنَا بِهِ ثَمَرَاتٍ مُخْتَلِفًا أَلْوَانُهَا), a ima i planina bijelih i crvenih puteva, raznolikih boja, i onih tamnih, crnih!”

(وَمِنَ الْجِبَالِ جُدَدٌ بِيضٌ وَحُمْرٌ مُخْتَلِفٌ أَلْوَانُهَا وَغَرَابِيبُ سُودٌ).

Draž ovih ulomaka Kur’āna nahodi se u spomenu vode (kao začudne tečne tvari bez boje, okusa i mirisa), te potom u izravnom spomenu raznolikih boja.

Voda je u bojama nevidljivo prisutna, ali ona konstituira boje u njihovu nastanku, zapravo: voda presudno saodređuje boje. Time se sugeriraju putevi kako odmišljati Božije stvaranje i “Božije prisustvo” u svijetu.

Sam Raj (ğannat - جَنَّةٌ) u Kur’ānu se opisuje kao obilje izvora, i kao carstvo tekuće i žuboreće vode. Kako je to pokazao Alija Bejtić u svome radu Ideja lijepog u izvorima islama,^[11] izvori rajski u Kur’ānu imaju svoja osobna imena, oni su izvjesne osobnosti, subjektiviteti: Kāfūr (كَافُور), Zanğabīl (زَنْجَبيِل), Tasnīm (تَسْنِيم), itd. Sva ta imena ukazuju na časovito izbijanje svježe vode, na šumno kuljanje njenih rukavaca, na izlijevanje pitke vode na sve strane.

U vezi sa izvorima vode u Kur’ānu na mnogo mjesta spominju se zajedno vrtovi i bašče. U suri ar-Rahmān (LV, 64) spominje se motiv snažnih izvora u svježim baščama – مُدْهَامَّتَانِ - mudhāmmatān su - “dvije modrozelene bašče” sa obiljem vode. Također, u istoj suri (āyat 48.) daje se snažna slika “bašče sa razgranatim šumarcima/stablima” (ذَوَاتَا أفْنَانِ).^[12]

U detektiranju ljepote Kur’ān u više navrata ukazuje na Zemlju (u njenoj mnogostrukoj planetarnoj cjelini.) Biljni svijet, naime floralno (iz)obilje Zemlje, sugestivno se ističe na mnogo mjesta u Kur’ānu. Tvrdnja Kur’āna o “svakovrsnom bilju prelijepom” vidljiva je u āyatu: “I po Zemlji da nikne svakovrsnog bilja prelijepog Mi smo dali... (وَأَنْبَتنْا فِيهَا مِنْ كُلِّ زَوْجٍ بَهِيجٍ - Qāf, L, 7). Ulomak min kulli zawğin bahīğ akcenat težišno smješta na riječ bahīğ (بَهيِجٌ) koja je i u svojoj glasovnoj “tonalnosti” neodoljiva.

Naime, riječ bahīğ (بَهِيجٌ) dva puta se spominje u Kur’ānu u značenju “divote”, “ljepote”, “krasote”. Kur’ān spominje raznovrsne biljke i voće, recimo smokvu (at-tīn - التِينُ), maslinu (az-zaytūn – الزَيْتُونُ), šipak (ar-rummān – الرُّمَّانُ), tikvu (yaqṭīn – يَقْطِينُ), itd. Sva ta raznovrsnost uključuje i raznovrsnost boja, okusa, mirisa, itd., to jest – raznovrsnost ljepote na razinama vida, okusa, mirisa...

Al-Iṣfahāni tvrdi da Kur’ānska riječ bahğat (بَهْجَةُ) znači “ljepota boje i očitovanje radosti” (الْبَهْجَةُ حُسْنُ اللَّوْنِ وَظُهُورُ السُّرُورِ).^[13] Ovo tumačenje Al-Iṣfahānī daje i pritom navodi āyat (An-Naml, XXVII, 60) koji govori o “vrtovima punim ljepote/divote” (حَدَائِقَ ذَاتَ بَهْجَةٍ).

Ljepota čovjeka i poruke moralne ljepote

Dakako, sve što Kur’ān kazuje o ljepoti u svojim nepreglednim planovima (Univerzum, Svemir, Sazviježđa, Nebesa, Sunce, Zemlja, Mjesec, voda, flora i fauna, čovjek...) u vezi je s razbuđivanjem čovjeka spram ljepote kao znaka Božijega. “Bog [Allāh] je lijep i voli ljepotu” (إنَّ اللهَ جَمِيلٌ وَيُحِبُّ الْجَمَالَ), često se navodi izreka Vjerovjesnika Muhammeda, a.s.^[14]

Ljepota čovjeka posebna je poruka stranica Kur’āna, sura Vjernik ili al-Mu’min (XL:64) poručuje: “Pa vas je [Bog] oblikovao (وَصَوَّرَكُمْ), i vaš lik lijepim dao (فَأَحْسَنَ صُوَرَكُمْ), i ljepotama (الطَّيِّبَاتِ) vas opskrbio!”

Ovaj āyat ukazuje na vrstu ljepote koju Kur’ān oslovljava riječju ḥusn (حُسْنٌ) ili ḥasan (حَسَنٌ), što ujedno znači i ljepota i dobrota.

Na mnogobrojnim horizontima ljepote o kojima Kur’ān govori čovjek je istaknut na onom najbližem, Kur’ān u više navrata ukazuje na čovjekov sklad, uspravnost njegova tijela, te obličje koje je posljedica Božijeg izbora.

يَاأيُّهَا الإنْسَانُ مَا غَرَّكَ بِرَبِّكَ الْكَريِمِ - “O čovječe šta te obmanjuje glede tvoga Gospodara plemenitoga?!”

الَّذِي خَلَقَكَ فَسَوَّاكَ فَعَدَلَكَ – “Koji te je stvorio, i skladnim i uspravnim te učinio!”

فِي أيِّ صُورَةٍ مَا شَاءَ رَكَّبَكَ – “i u obličju kakvom je htio tebe je sastavio?”^[15]

Ljepota čovjeka izravna je posljedica stvoriteljskog čina Božijega ili stvoriteljskoga čina “Plemenitog Gospodara” (رَبُّهُ الْكَرِيم). U mozaiku Kur’ānske “estetike” pomalja se intencija vjere kao čovjekova duga Bogu za taj Njegov izdašni stvoriteljski čin.

K tome, osim raspoznavanja ljepote/dobrote na sebi, čovjek je itekako dužan da lijepo i ljepotu raspoznaje u svojim činima/djelima. Kur’ān opetovano izjavljuje: Kao što lijepo ili aṭ-ṭayyib stoji naspram ružnog ili al-ḫabīṯ (الْخَبِيثُ), tako naspram lijepog kao al-ḥasanu (الْحَسَنُ) stoji ružno ili zlo, as-sū’u (السُّوءُ). To se izravno vidi u sljedećem āyatu (Fātir, XXXV:8):

زُيِّنَ لَهُ سُوءُ عَمَلِهِ فَرَآهُ حَسَنًا - “Ružna njegova [čovjekova] djela (سُوءُ عَمَلِهِ) pričinjavaju mu se lijepim (حَسَنًا).” Ovdje na jednom mjestu imamo moralno osvješćivanje kroz diskurs o ljepoti, naime zīnah, hasan i sū’u.

Ljubav za nakitom prerasta u porok, a može završiti i u idolopoklonstvu najtežeg oblika. “Zlatno tele” bilo je “izljeveno” od zlatnog nakita [Mūsāova] naroda (مِنْ زِينَةِ الْقَوْمِ), kaže Kur’ān (Tā Hā, XX:87).

Kur’ānski rijek je prepun takvih kazivanja koja njedre gradaciju ljepote (i onog što joj je suprotnost). K tome, u Kur’ānu se veoma često spominje i riječ karīm (كَرِيمٌ), koja njedri poruku “plemenitosti”, “darežljivosti”, “izdašnosti”, “duševnosti”.

Al-Karīm (الْكَرِيمُ) je Božansko svojstvo, naime: Bog je “plemenit”, “darežljiv”. Čovjeku se obećava ugodno boravište ili “plemenito mjesto/položaj” (maqām karīm – مَقَامٌ كَرِيمٌ),^[16] zatim izobilna i plemenita opskrba (rizq karīm – رِزْقٌ كَرِيمٌ),^[17] itd.

Kur’ān, također (Yūsuf, XII, 83.), ističe da je “strpljenje lijepo” (فَصَبْرٌ جَمِيلٌ), poručuje [posredstvom Muḥammeda a.s.] čovjeku: فَاصْبِرْ صَبْرًا جَمِيلًا - “Zato se ti strpi strpljenjem lijepim!” (al-Ma‘āriğ, LXX, 5).

Ljepota – put ka Bogu (zauviječnoj ljepoti)

Prema al-Iṣfahānīju, “dvije su vrste ljepote: jedna je ona ljepota kojom se odlikuje čovjek u svojoj duši, tijelu ili djelu (činjenju).^[18]

 وَذَلِكَ ضَرْبَانِ: أَحَدُهُمَا: جَمَالٌ يَخْتَصُّ الِإنْسَانُ بِهِ فِي نَفْسِهِ أوْ بَدَنِهِ أوْ فِعْلِهِ

Prema al-Iṣfahānīju, “druga vrsta ljepote jeste ona kojom se stiže do nečeg drugog.”

وَالثَانِي: مَا يَتَوَصَّلُ مِنْهُ إِلَى غَيْرِهِ.

Ljepota vodi k Bogu kao Neprolaznoj, Vječnoj Ljepoti, poruka je ovih al-Iṣfahānījevih fragmenata. Po tome kako su Kur’ānska kazivanja o ljepoti saopćena i načinu kako su stilizirana, razvidno je da je skrivena poruka Kur’āna u tome kako sva ljepota dolazi od Boga. “Kur’ānsko estetsko” prepliće se sa onim moralnim. Dobrota je lijepa, ljepota je dobra. To je prva poruka Kur’ānskih ulomaka o ljepoti.

Druga poruka sadržana je u poruci o prolaznosti Ovoga svijeta, pa i ljepote na njemu. Kad Kur’ān govori o ljepoti, podsjeća nas na nizove gradacija prolaznosti. Bilje je lijepo, njime sva Zemlja ustreperi, ali ga pogodi prolaznost, pa ga na kraju vija nevidljivi vjetar, i sve nestaje netragom – često se tako kaže ili izdaleka poručuje u Kur’ānu.

Prolaznost, pa i prolaznost ljepote, je integralno svojstvo stvorenja.

Bog je za sebe zadržao vječnost. Sljedeći Kur’ānski redovi upravo nas na to podsjećaju:

هُوَ الَّذِي يُسَيِّرُكُمْ فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ حَتَّى إِذَا كُنْتُمْ فِي الْفُلْكِ وَجَرَيْنَ بِهِم بِرِيحٍ طَيِّبَةٍ وَفَرِحُوا بِهَا جَاءَتْهَا رِيحٌ عَاصِفٌ وَجَاءَهُمُ الْمَوْجُ مِن كُلِّ مَكَانٍ وَظَنُّوا أَنَّهُمْ أُحِيطَ بِهِمْ دَعَوُا اللَّـهَ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ لَئِنْ أَنجَيْتَنَا مِنْ هَـذِهِ لَنَكُونَنَّ مِنَ الشَّاكِرِينَ

“Bog vam podaruje da kopnom i morem hodite i kad u lađama ste koje s blagim vjetrom (بِرِيحٍ طَيِّبَةٍ) plove i putnici se tome na njima razvesele, olujni vjetar (رِيحٌ عَاصِفٌ) puhne i valovi na njih zapljusnu sa strana svih, i oni pomisle da će potopljeni biti, tad Boga najiskrenije mole... (Yūnus, X:22)

 اِعْلَمُوا أَنَّمَا الْحَيَاةُ الدُّنْيَا لَعِبٌ وَلَهْوٌ وَزِينَةٌ وَتَفَاخُرٌ بَيْنَكُمْ وَتَكَاثُرٌ فِي الْأَمْوَالِ وَالْأَوْلَادِ كَمَثَلِ غَيْثٍ أَعْجَبَ الْكُفَّارَ نَبَاتُهُ ثُمَّ يَهِيجُ فَتَرَاهُ مُصْفَرًّا ثُمَّ يَكُونُ حُطَامًا وَفِي الْآخِرَةِ عَذَابٌ شَدِيدٌ وَمَغْفِرَةٌ مِنَ اللَّـهِ وَرِضْوَانٌ وَمَا الْحَيَاةُ الدُّنْيَا إِلَّا مَتَاعُ الْغُرُورِ

“Znajte da je Život na Ovom svijetu igra (لَعِبٌ), i zabava (لَهْو), i gizda (زِينَةٌ), i gordo nadmetanje (تَفَاخُر) među vama, i nadmetanje u mnoštvu imetaka i djece (تَكَاثُر)! Nalik je kiši, bilje od nje nevjernike zadivljuje (أَعْجَبَ الْكُفَّارَ), i ono potom, nakon kiše, uzbuja (يَهِيجُ), ali ga zatim vidiš požutjela i potom sasušeno biva (حُطَامًا)... (Al-Ḥadīd, LVII:20)

 

^[1]      Ar-Rāgib al-Iṣfahānī, Mu‘ğamu mufradāti l-Qur’ān, izd. Dāru l-fikr, Bejrut, 1972., ṣ. 95.

^[2]      Al-Iṣfahānī, str. 216.

^[3]      Arne A. Ambros, Stephan Prochazka, A Concise Dictionary of Kuranic Arabic, izd. Reichert Verlag, Wiesbaden, 2004., p. 121.

^[4]      Usp. The Holy Qur’ān, translated by Abdullah Yusuf Ali, izd. Wordsworth Classics of World Literature, Birmingham, 2000., p. 416.

^[5]      Mohammed Marmaduke Pickthall, The Meaning of the Glorious Koran, izd. Penguine books, London, New York (bez godine izdanja), p. 116.

^[6]      Qur’ān, al-Wāqi‘ah, LVI, 18.

^[7]      Qur’ān, al-Wāqi‘ah, LVI, 15.

^[8]      Qur’ān, al-Ḥağğ, XXII:23.

^[9]      Qur’ān, al-A‘rāf, VII, 180.

^[10]     Qur’ān, an-Naml, XXVII:88.

^[11]     Usp. Alija Bejtić, Ideja lijepog u izvorima islama, “Prilozi za orijentalnu filologiju” (POF), XXIV, Sarajevo, 1974., str. 33.-54.

^[12]     O ovome šire u Alija Bejtić, isto, str. 44.

^[13]     Al-Iṣfahānī, isto, ṣ. 61.

^[14]     Usp. Ṣaḥīḥu l-Muslim, Kitābu l-īmān, bāb, 93/1.

^[15]     Qur’ān, al-Infiṭār, LXXXII, 6. – 8.

^[16]     Qur’ān, aš-Šu‘arā’ (XXVI:58).

^[17]     Qur’ān, al-Anfāl (VIII:4).

^[18]     Al-Iṣfahānī, isto, ṣ. 95.