Z

U Kurʼānu se od četiri godišnja doba izričito oslovljavaju samo zima i ljeto, a i to u jednom retku. Sūra Kurejš/Qurayš (106:1-2) spomen  zime i ljeta donosi vrlo kratko, ta sūra u cjelini glasi:

لِإيِلاَفِ قُرَيْشٍ
إِيلاَفِهِمْ رِحْلَةَ الشِّتَاءِ وَالصَّيْفِ
فَلْيَعْبُدوُا رَبَّ هَذَا الْبَيْتِ
الَّذيِ أَطْعَمَهُمْ مِنْ جوُعٍ وَآمَنَهُمْ مِنْ خَوْفٍ

“Radi navike (sigurnosti) Kurejšija,
navike (sigurnosti) njihove da zimi i ljeti putuju,
[Bog im je zapovjedio:] neka [da] oni Gospodaru Hrama ovoga robuju,
Koji ih za gladi hrani i od straha štiti.”

Prema al-Iṣfahānīju, ljeto je godišnje doba (al-faṣlu) koje je nasuprot(no) zimi, također, kiša koja nastupa ljeti (fī ṣ-ṣayfi) naziva se ṣayfan (ljetnja kiša), kao što se i kiša koja nastupa u proljeće (fī r-rabīʻi) naziva rabīʻan (proljetnom kišom)...

الصَّيْفُ الْفَصْلُ الْمُقَابِلُ للشِّتَاءِ ... وَسُمِّيَ الْمَطَرُ الْآتِيُ فيِ الصَّيْفِصَيْفًا
كَمَا سُمِّيَ الْمَطَرُ الْآتِيُ فيِ الرَّبيِعِ رَبيِعًا ...

Kurejšije ili Kurejš (Qurayš) koji se ovdje spominju, i po kojima je ova kratka sūra dobila ime, jesu saplemenici Muhammeda, a.s. Tekst i kontekst ove sūre ukazuju da su same Kurejšije  duge periode vremene živjeli u stanju īlāfa (إِيلاَفٌ), to jest, sami su podržavali neku vrstu svoje zajedničke navike, saglasnosti, jamstva, sigurnosti, ugovora, pakta, saveza, alijanse... da putuju (i trguju) zimi i ljeti, da u sigurnosti ostanu pri svojoj višestoljetnoj potrebi da obavljaju svoju unosnu trgovinu. Sūra Kurejšije (Kurejš/Qurayš) podrazumijeva jednu geografiju ili život ovog znamenitog plemena i naroda u gotovo surovim pustinjskim uvjetima, u kraju ili pojasu za koji Božanska riječ Kurʼāna kaže (usp. Ibrahim/Ibrāhīm, 14:37) da je Ibrāhīm upravo tu, u dolini Mekke, nastanio neke svoje potomke – bi wādin gayri ḏī zarʻin – to jest  “u dolini bez rastinja, bez sjetve“:

بِوَادٍ غَيْرِ ذيِ زَرْعٍ

Posve je moguće da spomen “Gospodara ovoga Hrama” (rabbu hāḏa l-bayt) u 106. sūri ukazuje na središnji položaj Kaʻbe, samim time i Mekke u Arabiji, kao i na to da se ljudi sa svojih putovanja zimi i ljeti tom hramu i tom gradu vraćaju, da ga hodočaste. Također, spomen  “Gospodara“ (Rabb) ukazuje na vjersku i “onostranu” uvjetovanost samog ovosvjetskog postojanja Hrama, ili postojanja Središta, ne samo geografskog već i duhovnog. Prema az-Zamaḫšarīju, još u davna vremena ljudi Qurayša su, upravo iz Mekke kao svoga središta, poduzimali “dva putovanja, zimi su putovali u Jemen, a ljeti u Siriju, namirivali su se namirnicama, robom i trgovali...”

وَ كَانَتْ لِقُرَيْشٍ رِحْلَتَانِ: يَرْحَلوُنَ فيِ الشِّتَاءِ إِلىَ الْيَمَنِ،
وَفيِ الصَّيْفِ إِلىَ الشَّامِ، فَيَمْتَارُونَ وَيَتَّجِروُنَ...

Az-Zamaḫšarī povezuje sigurnost (īlāfihim) ovih dvaju putovanja Kurejšija sa činjenicom da su oni uživali dobru reputaciju diljem Arabije, jer bili su porijeklom iz Mekke, bili su čuvari Božijeg Hrama ili Kaʻbe, niko ih nije napadao:

وَ كَانوُا فيِ رِحْلَتَيْهِمْ آمِنيِنَ لِأَنَّهُمْ أَهْلُ حَرَمِ اللهِ وَوُلاَةُ بَيْتِهِ،
فَلاَ يُتَعَرَّضُ لَهُمْ...

U svome komentaru Kurʼāna Ismāʻīl Ḥaqqī Burūsawī tvrdi da je razlog ovakvog rasporeda putovanja Qurayša u tome što su “krajevi Jemena topli i vreli (pa je tamo bolje putovati zimi), dok su krajevi Sirije visoki i hladni (pa je tamo bolje putovati ljeti).”

... علىَ الرِّحْلَتَيْنِ فيِ الشِّتَاءِ إِلىَ الْيَمَنِ وَفيِ الصَّيْفِ إِلىَ الشَّامِ
لِأَنَّ بِلاَدَ الْيَمَنِ حَامِيَةٌ حَارَّةٌ وَبِلاَدَ الشَّامِ مُرْتَفِعَةٌ بَارِدَةٌ ...

Ponuđen je veliki broj tumačenja za “īlāfihim riḥlata š-šitāʼi wa ṣ-ṣayfi” (“usljed navike njihove /ili pakta njihova/ da putuju zimi i ljeti”). Ibn Ğarīr aṭ-Ṭabarī donosi mnoga od tih tumačenja. Evo nekih:

إِيلاَفُهُمْ ذَلِكَ فَلاَ يَشُقُّ عَلَيْهِمْ رِحْلَةَ شِتَاءٍ وَلاَ صَيْفٍ ...

“[Kurejšije su se] naviknule na to /uspostavile savez o tim putovanjima/, pa im stoga nije teško putovati ni zimi, ni ljeti [radi trgovine]...”

لِإِيلاَفِ قُرَيْشٍ: نِعْمَتيِ عَلىَ قُرَيْسٍ

“Li īlāfi qurayš...” /znači/: usljed blagodati Moje [Božije] spram Kurejšija...

Aṭ-Ṭabarī donosi i varijantu ovog tumačenja na oblik:

لِنِعَمِ اللهِ عَلَى قُرَيْشٍ

“Usljed Božijih blagodati spram Kurejšija”.

Nakon ovih uobičajenih tumačenja, aṭ-Ṭabarī nudi i drugačija objašnjenja koja sintagmu “īlāfi qurayš” stavlja u kontekst prijekora:

إِعْجَبُوا لِإيِلاَفِ قُرَيْشٍ رِحْلَةَ الشِّتَاءِ وَالصَّيْفِ، وَتَرْكِهِمْ عِبَادَةَ رَبِّ هَذَا الْبَيْتِ،
الَّذيِ أَطْعَمَهُمْ مِنْ جوُعٍ، وَآمَنَهُمْ مِنْ خَوْفٍ...

“Pogledajte /začudite se!/ navici /paktu, savezu/ Kurejšija, da putuju zimi i ljeti, a da, unatoč tome,  zapostavljaju i zanemaruju štovanje Gospodara ovoga Hrama, Gospodara Koji ih za gladi hrani i od straha brani...”

Ako se na ovaj način razumije prvi redak 106. sūre, u tom slučaju se ovim “putovanjima Kurejšija” pririče prizvuk neodobravanja, jer ova zimska i ljetnja putovanja odvlače njihovu pažnju od samoga Mekanskoga Hrama i Gospodara toga Hrama (Boga).

Ipak, drugi komentatori Kurʼāna (npr. az-Zamaḫšarī, aṭ-Ṭabarī...), da bi protumačili riḥlata š-šitāʼi wa ṣ-ṣayfi (ili “putovanja Kurejšija zimi i ljeti”) kao Božiju blagodat tome plemenu i narodu, ovu 106. sūru Kurejš/Qurayš (106:1-2) povezuju sa 105. sūrom (Slon/al-Fīl) koja govori o “jednoj drugoj Božijoj blagodati spram plemena Qurayš” – toj da je sam Bog uništio  “vojsku koja je nastupala sa slonom” (aṣḥābu l-fīl – أَصْحَابُ الْفيِلِ) i koja je napadala Mekku i namjeravala srušiti samu Kaʻbu! 

Naime, zavojevač Abrahah (Ebreha), namjesnik Abesinije u Jemenu, pokrenuo je 570. godine (iste godine kad se rodio Muhammed, a.s.) kaznenu ekspediciju ili kampanju protiv Mekke i plemena Qurayš. Komentatori Kurʼāna tvrde da je do ove kaznene ekspedicije došlo usljed toga što su mekanski pagani i idolopoklonici zapalili crkvu u Sani (Sanʻāʼ u Jemenu), koju je Ebreha dao sagraditi u namjeri da tu otvori sajmište i da tako ekonomski i religijski oslabi Mekku i paganske sajmove koji su u njoj održavani kao središnji i koji su podupirali Mekku kao glavno trgovačko uporište u Arabiji. Iako je “vojska koja je nastupala sa slonom” (aṣḥābu l-fīl) bila moćna, Bog je poslao “jata ptica koje su na tu vojsku bacale komadiće gline okamenjene” (105:3-4):

tarmīhim bi ḥiǧāratin min siǧǧīl

تَرْميِهِمْ بِحِجَارَةٍ مِنْ سِجّيِلٍ

Na posljetku, Bog je učinio da ta silna “Abrahina vojska bude uništena, bila je poput iscrvotočenog lišća” (105:5):

fa ǧaʻalahum ka ʻaṣfin maʼkūlin

فَجَعَلَهُمْ كَعَصْفٍ مَأْكوُلٍ

Ako se kraj 105. sūre (“Bog je Ebrehinu vojsku učinio poput iscrvotočenog lišća”) poveže sa samim početkom 106. sūre (to povezivanje traži Ismāʻīl Ḥaqqī Burūsawī: mutaʻallaq bimā qablahū – مُتَعَلَّقٌ بِمَا قَبْلَهُ), onda se posve jasno vidi da je to Bog učinio “poradi ili usljed navike Kurejšija, ili, pak, usljed ili poradi sigurnosti Kurejšija da u spokojstvu putuju [i trguju] zimi i ljeti!”

Kad se obje ove sūre (105. i 106.) čitaju u kontekstu cjeline Kurʼāna, one govore o nagovještaju dolaska islama i monoteizma. Obje sūre aludiraju i na prosperitet koji će ne samo grad Mekka, već i pleme Qurayš i sami Arabljani, doživjeti dolaskom islamskog monoteizma.

Izvori i literatura:

Burūsawī, Ismāʻīl Ḥaqqī, Tafsīru Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421. (h).

Ğurr,  Ḫalīl al-Ğurr, al-Muʻğamu l-ʻarabī al-ḥadīṯ, Librarie Larousse, Paris, 1973.

Iṣfahānī, ar-Rāgib al-Iṣfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-Qurʼān, Bairut, 1972.

Kaptein, Nico J. G., Seasons,  u Jane Dammen-McAullife (urednica), Encyclopaedia of the Qurʼān, vol. 4.,  Brill, Leiden – Boston, 2004.

Māwardī, ʻAlī b. Muḥammad al-Māwardī, an-Nukatu wa l-ʻuyūnu fī t-tafsīr, Beirut, 1992.

Muftić, Teufik, Arapsko-bosanski rječnik, el-Kalem, Sarajevo, 2004.               

Rāzī, Faḫruddīn ar-Rāzī, Mafātīḥu l-gayb, Kairo, 1933. (također: Beirut, 1981).             

Ṭabarī, Ibn Ğarīr aṭ-Ṭabarī, Ğāmīʻu l-bayān fī tafsīri l-Qurʼān, Kairo, 1954.-1968.

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.