Danas je sveprisutno mišljenje da je za trenutno stanje u našem društvu odgovorna isključivo vladajuća elita. Ustvari, na društvenoj sceni je jedno opće razočarenje koje uglavnom proizilazi iz usvojenog stava da sva pokvarenost, nered i korumpiranost u javnom prostoru dolazi odozgo, sa samog vrha hijerarhijske ljestvice vlasti. Dakle, vladajuća vrhuška je označena jedinim krivcem za cjelokupnu situaciju. Ovakvo razumijevanje stanja naroda proizilazi iz shvatanja da je svaki društveni ambijent posljedica dobre ili loše vladavine. Vlast na svim nivoima i razinama jeste prva adresa koja je ad hoc zadužena da prati i popravlja društvene procese i stanja. Međutim, ovdje želimo zadržati našu pažnju na još jednoj dimenziji razumijevanja odgovornosti za postojeći društveni ambijent – odgovornost svakog pojedinca. Naravno da ni pod razno ne želimo vladajuće grupe, partije, elitu amnestirati odgovornosti. Samo želimo kazati da svako ima svoju odgovornost. Ako ne posmatramo stvarnost na ovakav način, za vlastiti neuspjeh ćemo stalno tražiti krivca u drugom. A svaki član zajednice će imati prigodan izgovor za svoj nerad, lijenost i sve druge nedostatke.
Ovdje se želimo referirati na Kur’an i hadis Poslanika, a. s., po ovom pitanju.
Prvo, Kur’an u pojedinim situacijama pripisuje narodu / sljedbenicima grešku, a ne vlastodršcima: I on zavede narod svoj, pa mu se pokoriše / fe stehaffe kavmehu fe etaauuhu /; oni su doista, bili narod grešni. (Ez-Zuhruf, 54)
U ajetu se spominje faraon kao vlastodržac i nasilnik. Ali spominje se i narod grešni, koji je grešan zbog samog pristanka na pokvarenu, korumpiranu i tiransku vlast kakva je bila faraonova. Ovo u osnovi znači da je čovjek nevaljao čim mu je Allah poslao nevaljalca da upravlja njime.
U navedenome kur’anskom ajetu glagol istehaffe dolazi u značenju da je faraon tražio ovim svojim izjavama hiffet (lahkoću i slabost) njihovih pameti pa ih je tako i zaveo. Ustvari, faraon je lahkoumnim učinio narod svoj, pa kada ih pozva u zabludu oni mu se pokoriše. Eto zašto su oni bili narod grešnički. Faraon je poticao svoj narod na lahkomislenost i oni su ga u tome, a kasnije i u svemu ostalom bespogovorno slijedili. Njihova pokvarenost je proistekla iz pristajanja na tu bespogovornu pokornost pokvarenom vladaru. To je poruka navedenog kur’anskog ajeta.
Drugo, Poslanik, a. s., veli: “Kakvi vi budete, takvi će vam biti i vaši vladari.“Jedan broj učenjaka ovu predaju smatra hadisom mada je slabog seneda, što ne isključuje njenu ispravnost i obistinjenost u raznim vremenima i situacijama.
To znači da Allah, dž. š., daje da nad ljudima vladaju i njima upravljaju elite kakve oni na temelju svog ponašanja zaslužuju.
Za ovaj kontekst je karakterističan i sljedeći kur’anski ajet: Tako isto Mi prepuštamo vlast jednim silnicima nad drugima zbog onoga što su zaradili. (ElEn’am, 129)
Značenje ovoga časnog ajeta prema komentarima Kur’ana je sljedeće: kao što je jedna propala skupina za svoje prijatelje uzela džine, koji su ih u zabludu odveli, isto tako će Allah učiniti i s nasilnicima te će jedni druge pokoriti, jedni druge uništiti i jednima će se posredstvom drugih osvetiti – zbog nepravde i nasilja koje su činili. Ovo je kur’anski princip koji je stalno prisutan u društvenim kretanjima. Silnici zavode jedni druge pomoću svojih zlih djela. Oni međusobno šapću očaravajuće poluistine namijenjene opsjenjivanju duha. Narod slijedi silnike i zato zaslužuje takve ispred i iznad sebe. Vide li to ljudi ili ne, razumiju li tu zakonitost ili ne, to je sasvim drugo pitanje.
U vezi s prethodno kazanim možemo razumjeti mnoge predaje o ovoj temi. Tako, naprimjer, ako se šire narodne mase zalažu i žive po pravdi, nad njima će vladati vladar pravednik, ali i obratno: “Ko pomogne silnika, Allah će učiniti da on njime zavlada.” (Ibn Asakir, hadis)
Seid prenosi od Katade da je, tumačeći prethodno citirani ajet, rekao: “Allah, dž. š., daje da se ljudi međusobno druže shodno njihovim opredjeljenjima i djelima, pa je vjernik prijatelj vjerniku gdje god se našao, a nevjernik prijatelj nevjerniku gdje god se našao.»
Anonimni pjesnik je slično rekao: “Nema nijedne ruke a da Allahova nije iznad nje, i nema nijednog silnika a da neće biti iskušan većim silnikom od njega.” (Tefsir Ibn Kesira, 437)
Prenosi se da je Hasan Basri čuo nekog čovjeka kako proklinje vladara Hadžadža pa mu reče: “Nemoj to raditi, krivicu što je on takav, snosite vi sami. Bojim se da će vam ako on bude smijenjen, vladari biti majmuni i svinje.” (Taberani)
Ovakvih mudrih izjava ima više: “U svakom vremenu Allah, dž. š., pošalje vladara koji je poput njegovih sljedbenika – ako im bude propisano dobro, pošalje im onoga ko će ih upućivati dobru, a ako im je određena propast, onda im pošalje onoga koji će ih u tu propast odvesti.” (Ke’ab el-Ahbar) Tu je i slučaj Abdulmelika ibn Mervana, koji je rekao svojim sljedbenicima: “O ljudi, vi niste korektni prema nama (vladarima), od nas tražite da se ponašamo poput Ebu Bekra i Omera, r. a., a vi se ne ponašate niti prema nama ophodite kao što su se prema njima ophodili Osman, Alija, r. a., i drugi ashabi.”
Treće, svaki kur’anski princip predstavlja životni aksiom – kad god se pojavi velika obijest među ljudima, Allahova kazna biva neizbježna. Svijet se može mijenjati na ovaj ili onaj način, ali princip ostaje nepromjenjiv: A kad god smo htjeli Mi uništiti grad neki, onima na raskoš sviklim u njemu dobro smo naređivali, ali oni bi u gradu griješili i riječ protiv njega obistinjena bī, i Mi smo ga do temelja rušili! (El-Isra’, 16)
Uzvišeni Allah pošalje upozorenje ljudima koji su potpuno obuzeti potragom za užicima (emerna mutre fiha) i ako oni unatoč tome nastave postupati grešno, kazna izrečena tom narodu se izvršava, do temelja biva uništen (fe demmernaha tedmira). Oni koji vladaju na vlast dolaze shodno karakteru ljudi koji ih biraju. Pa ne biraju vladajuću elitu vanzemaljci, već narod. Ne podilaze, ne traže povlastice, ne sarađuju s njima neka druga bića, već upravo njihov narod.
Na temelju već kazanog proizilazi da je odgovornost na ljudima, odnosno na svakom pojedincu. Ustvari, stanje jednog naroda se ne popravlja (samo) odozgo, nego pojedinci kao članovi zajednice moraju biti odgojeni i odgajati svoje potomke. Spomenut ćemo ovdje jedan vrlo poznat primjer – objavljivanje Kur’ana u Meki je svojim sadržajem i intencijama išlo ka odgajanju pojedinaca koji će kasnije osnovati čvrstu zajednicu u Medini.
U jednoj predaji od Malika b. Dinara se kaže da je Allah u Zeburu još kazao: „Ja se osvetim munafiku munafikom i tako se osvetim svim munaficima.” Slično je kazano u ranije citiranome časnom ajetu da Allah daje vlast jednim silnicima nad drugima. Stoga, ako imaš nasilnika za vladara, vrlo vjerovatno je do tebe.
Imajući u vidu sve dosad kazano, sami možemo izvesti zaključak. Naime, svako sagledavanje društvene destrukcije i nemoralnosti isključivo kao posljedice pokvarenosti drugog (pa makar da je riječ i o vlasti), bez trunke samokritičnosti, predstavlja vrlo opasno stanje duha kako pojedinca tako i naroda. Ustvari, u takvim slučajevima ljudski vidokruzi se sužavaju i traže se svakojaki izgovori da se spere odgovornost sa sebe – mi nismo odgovorni ni za što. U društvenom ambijentu stvorenom na takvim zasadama ne može se racionalno i promptno razmišljati.
Evo nekoliko vrlo eklatantnih primjera kako nam promiču važne stvari u promišljanju postojećeg stanja.
Kako to da želimo uređenu državu a zaboravljamo na temeljnu Božiju naredbu (En-Nisa’, 58) da za odgovorne poslove moramo birati samo one koji su dostojni tih pozicija (naučenije, najiskusnije, moralne, dokazano ispravne…)? Međutim, danas za neznatnu ovosvjetsku korist i vlastiti interes uglavnom kršimo ovo kur’ansko pravilo na svim nivoima društva. Ili, kako da očekujemo perfektnu zajednicu a ne slušamo Poslanika, a. s., kada je kazao da je najvrliji i najbolji džihad kada smogneš snage sručiti istinu / kelimetul hakki / nepravednom vladaru u lice? Na isti način kako je to učinio Musa, a. s., kada je najvećem tiraninu, faraonu u lice kazao da je izgubljen i da će biti uništen (El-Isra’, 102).
Kako to da očekujemo perfektno društvo, a u njemu trenutno jedan mali procenat obavlja beš-vakat namaza? Neki podaci govore da se taj procenat kreće oko tek 10%. Ako imamo na umu činjenicu da je namaz stub vjere, to znači da strašno velik broj naših Bošnjaka živi bez stuba vjere.
Kako to da tražimo (vrlo često i iznuđujemo) da drugi priznaju genocid i poštuju žrtve našeg naroda, a istovremeno dovodimo u naše “najmuslimanskije” gradove tzv. estradne umjetnike koji su do jučer javno negirali Bošnjake kao narod?
Kako to očekujemo od drugih da nas ne varaju i ne lažu, a mi učimo svoju djecu i laganju i varanju kada im namjestimo radna mjesta koja ne zaslužuju ni po kakvim uzusima?
Možemo dalje ostati u ovoj našoj zapitanosti, nažalost. Ali, sva ova pitanja i njima slična idu ka čovjeku kao pojedincu i njegovoj odgovornosti.
Pogrešno naučeni bespogovorno slušati
Ovom prilikom valja istaknuti da vrlo često imamo naslijeđeno promišljanje i razumijevanje određenih tema u javnom diskursu. Smatramo da se površnim čitanjem kur’ansko-hadiskih tekstova muslimani uče bespogovornom slušanju. Takvo stanje duha reproducira odsustvo kritičkog sagledavanja društvenih pojava i relacija te direktno vodi životu u hladovini nezainteresiranosti i vlastite bespomoćnosti rješavanja problema u društvu.
Tako je između ostalog i s odnosom prema pretpostavljenima, vlastima itd. Citiraju se i na neki način zloupotrebljavaju predaje na ovu temu. Nema sumnje da je Poslanik, a. s., izrekao mnoge predaje o poslušnosti naspram pretpostavljenih, ali s ciljem suzbijanja plemenskog mentaliteta Arapa, koji je bio vrlo impulzivan, a nikako da bi ugušio svaki vid kritičnosti pojedinca spram društvenih pojava. Evo jedne predaje koja ide tome u prilog.
Zabilježeno je u “Musnedu” i oba “Sahiha” od Alije da je rekao: „Allahov Poslanik je poslao izvidnicu i postavio nad njome nekog čovjeka od Ensarija. Kada su izašli, ovaj im se nešto zamjerio zbog čega im reče: ‘Zar vam nije Allahov Poslanik naredio da mi budete pokorni?!’ Rekoše: ‘Jeste.’ Ovaj im onda naredi: ‘Sakupite drva’, a zatim zatraži da se raspali vatra i odmah je naloži tim istim drvima. Potom izjavi: ‘Čvrsto sam odlučio da morate u nju ući!’ I pođoše da uđu u nju, ali tada neki momak među njima reče: ‘Vi ste pribjegli Allahovom Poslaniku bježeći od vatre, zato ne požurujte ovo sve dok ne susretnete Vjerovjesnika pa ako vam on naredi da uđete u nju, onda uđite.’ Zatim se vratiše do Vjerovjesnika i obavijestiše ga o onome što se desilo pa im on odgovori: ‘Da ste ušli u vatru, ne biste nikad iz nje izašli! Zaista pokornost važi samo u dobru.’“
Poruke ove predaje su više nego očite:
- ne pokorava se vladaru u onome što je grijeh prema Allahu – ko mu se pokori u stvarima koje predstavljaju nepokornost prema Allahu, biva grešan;
- ljudi ne smiju slijepo slijediti pretpostavljene i na takav način postati poput stada koje ide kuda mu čobanin trasira put;
- treba dobro gledati, procjenjivati i na kraju krajeva znati / osjećati ko može biti tvoj autoritet kojeg ćeš slijediti i pokoravati mu se (na mnogim mjestima u Kur’anu jasno se sugeriše čovjeku da samo oni koji imaju istinsko znanje i vid / ulu-l elbab ve-l ebsar / uzimaju pouku).
Samo odgovoran pojedinac gradi bolje društvo
U historiji čovječanstva 14. stoljeće se opisuje kao vrlo teško vrijeme jer su ljudi masovno umirali od kuge i drugih bolesti. Upitali su tada jednog alima Es-Subkija u Siriji (1370), koji je bio kadija, a i sam je obolio od kuge: “Kako ćemo zadržati i ovo malo blagodati što nam je preostalo, a one izgubljene povratiti?” Naime, njegov narod je uživao mnoge blagodati koje su usljed bolesti sve izgubljene. Zabrinuto su pitali kadiju za savjet, a on im je odgovorio: “Svaka blagodat se zadobiva pa i zadržava putem zahvalnosti. A zahvalnosti ima tri vrste: 1. srcem, 2. jezikom i 3. djelom.”
U našem javnom diskursu ima mnogo priče, a malo djela. Malo je zahvalnosti na blagodatima koje su nam date. A ako je malo zahvalnosti na jeziku i djelima, možemo pretpostaviti kakvo je stanje sa zahvalnošću u ljudskim srcima. No, kako se djelom izriče zahvalnost? Jednostavno – raditi na najbolji način ono što ti je Uzvišeni Bog dosudio da radiš, bilo da si vladar, učitelj ili zanatlija. EsSubki daje preko stotinu primjera kako biti zahvalan djelima, odnosno kako biti zahvalan dragom Bogu na onom što nam je podario.
Es-Subki navodi u svojima savjetima da volja vladara nije apsolutna; nalog nadređenog ne oslobađa pojedinca profesionalne odgovornosti; postoji obaveza neposlušnosti prema nadređenim u pojedinim momentima. Ovaj alim upozorava kako svaki egzekutor mora znati da ako mu dovedu čovjeka za kojeg zna da je nepravedno osuđen, on ga ne smije ubiti. Ako bi bio natjeran i izvršio taj čin, bio bi krivično odgovoran. Eto opet odgovornosti pojedinca. Ovaj primjer nam pojašnjava činjenicu da sve što je zapisano na papiru (u pravilnicima, zakonima..) u pojavnom svijetu ne predstavlja istovremeno vladavinu prava i obavezu primjene. S druge strane, nije svaka naredba vladara za sprovođenje, a kamoli za slijepo slijeđenje svega i svakoga u svakom momentu.
Zanimljivo je da ovaj alim u 14. stoljeću sugerira onima koji obnašaju javne pozicije kako nije njihovo da idu na noćne namaze (tj. obavljaju nafile), već trebaju da obezbijede takav društveni ambijent u kojemu će svaki građanin moći ostvariti svoje pravo. Poenta Es-Subkijevih savjeta jeste da profesionalizam svakog pojedinca predstavlja put do Božijeg zadovoljstva i jedan je vid zahvalnosti Njemu.
Da rezimiramo, islam insistira na pojedincu koji mora imati u sebi ugrađen moralni kompas koji će ga usmjeravati i davati impulse na ovom svijetu.
Čovjeku je imanentno da pravda svoje propuste i pogreške u životu, na takav način prebacujući odgovornost na drugoga. Čovjek jeste biće koje je sklono dugim pričama i raspravama (El-Kehf, 54) o svakome i svačemu, samo kako bi saprao sa sebe bilo koji vid odgovornosti.
Kur’an insistira na pojedinačnoj odgovornosti na ovome svijetu. Pred Boga se ide usamljeno i pojedinačno / furada /. (El-En’am, 94 )
Popravljanje stanja u društvu dolazi odozdo posmatrajući društvenu ljestvicu. Samo dobri pojedinci grade bolje društvo.
