50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

NATHAN MUDRI u Evropskom Jerusalemu 

Autor: Elvedin Subašić Septembar 02, 2021 0

O kakvim džennetskim prostranstvima sanjamo i kakvom Kraljevstvu Božijem se nadamo kada pravimo pakao na Zemlji? Svojom šutnjom ga čuvamo. Vazimo i propovijedamo o zlu i spletkama nevidljivog Nečasnog, a njegovi oficiri u kravatama vidljivi među nama nered siju

Postoje djela u kojima priče unutar njih kao zasebne cjeline imaju svoj zaseban život. Takve su priča o sudbini nesuđenog sultana Džema u romanu Prokleta avlija ili priča o čovjeku kojeg ubijaju majka i sestra u romanu Stranac. Jedna od priča koja je postala popularnija i od same radnje djela u kojem se nalazi jeste priča o tri prstena u djelu Nathan Mudri, njemačkog pisca Gottholda Lessinga koji je umro prije 240 godina. Prema mišljenju stručnjaka inspiraciju je dobio zahvaljujući Dekameronu. Irin Shagrir s Hebrejskog univerziteta u Izraelu napisala iscrpan rad o tome da priča svoje korijene ima u pseudohistorijskom djelu na arapskom jeziku prevedenu na engleski kao History of the Kings of the Persians, dok se prva alegorija na ovu temu može pronaći i u dijalogu između nestorijanskog patrijarha i halife El-Mehdija u 8. stoljeću, kada je umjesto prstena glavni simbol pouke bio biser. 

 

Pitao bih muslimana je li ga stid Muhammeda što preko prosjaka preskače da dođe do džamije pet puta. Pitao bih kršćanina je li ga stid Isusa kada s prezirom gleda migranta i još ga vrijeđa. Zar je Isus došao da osudi ili, pak, da spasi?

Radnja Lessingove drame smještena je u vrijeme križarskih ratova u Jerusalemu. U jednom dijelu nalazi se i priča koju priča Jevrej Nathan nakon što ga Salahudin el-Ejubi pita koja je od tri vjere ispravna: judaizam, kršćanstvo ili islam. Nathan je ispričao priču o ocu koji upoznaje svoja tri sina o prstenu koji ima moć da njegov vlasnik postane Bogu i ljudima ugodan. Pred smrt otac napravi kopije prstena i svakom sinu ostavi po jedan prsten. Nakon njegove smrti sinovi se počnu svađati kod koga je prsten s moćima pošto su svi isto izgledali. U potrazi za rješenjem dileme dolaze do spoznaje da nije bitno koji je pravi prsten, već je bitno da se svako od njih treba ponašati kao da posjeduje pravi prsten.

Gdje je impuls vjere

S krajem ove priče Nathan, iako to čini i tokom samog govora kada objašnjava da su temelji vjera isti, ukazuje se da bi svaka religija trebala u čovjeku buditi ono najbolje u njemu. Ova priča, zapravo njena popularnost, može biti problem mnogim puritancima bez obzira kojoj religijskoj tradiciji pripadali. Prema određenim navodima crkva je bila protiv ove priče, što crkveni krugovi negiraju pa tako u hrvatskom Glasu koncila navodi se da je to potvora na crkvu. Na isti način ferventni muslimani bi mogli s tri uzvičnika upozoravati da se ovom pričom relativizira islam i kako sve vjere nisu iste. Naravno, ona bi mogla biti dobra osnova za ideje kao što je sinkretizam, deinstitucionalizacija vjere i individualni pristup duhovnom iskustvu u duhu riječi Wilfreda Cantwella Smitha da je istina šira od vjere ili Danila Kiša da za vjernika nema prihvatljive religije, ali i odraz filozofskih stavova Lessinga, koji je vodio burne rasprave i o teologiji, kada bi onda ona predstavljala ideju prosvjetiteljstva i humanizma pri čemu se relativizira Bog, ukazuje da nijedna posebna religija nije ispravna, a najveće vrijednosti jesu sloboda i spoznajne moći čovjeka, odnosno um je vrhovno načelo. Ipak, parabola o prstenju je ostala tema, prije svega, o međuvjerskoj toleranciji i u tom kontekstu se i danas priređuje Lessingovo djelo na pozorišnim daskama od New Yorka do Berlina. Ovaj članak nema cilj dogmatsku i/li akaidsku analizu priče o tri prstena, već suštinsko poimanje pouke ove priče u društveno-političkom kontekstu bosanskohercegovačke svakodnevice i to ne kako bismo kao vjernici muslimani, katolici i pravoslavci trebali biti okrenuti licem jedni prema drugima, već koliko snagu svoje vjere i uvjerenja projiciramo na stvarnost kako bismo mijenjali društvo nabolje u cjelini. U duhu spomenute priče naša “jerusalemska“ konstelacija više liči ovakvom trojstvu, ali u ovom pitanju ne izostavljamo ni jevreje, zapravo ne zamjenjujemo ih pravoslavcima, niti bilo kojeg drugog vjernika. Šta, pijući s istog vrela Božijeg, možemo ponuditi ovom društvu da i sama vjera bude ugodna ljudima, a mi sami Bogu ugodni?

Jesmo li uopšte živi? Gdje je ta snaga vjere kada trebamo shodno njenom učenju da dignemo zajednički glas protiv korupcije, čekanja u redu za smrt dok se dogovore ko bi trebao staviti potpis na uvoz vakcina, zlostavljanja djevojaka na našim fakultetima, smeća u parkovima?

 

Čuvari Pakla na Zemlji

Ne vjerujem da ijedan imam, katolički ili pravoslavni svećenik govori vjernicima o vjeri samo za džamiju i crkvu. Tokom komunizma njihove kolege su umirale sa željom da vjera izađe na ulice, van džamija i crkava. Vjerovali su da je vjera ta snaga koja može mijenjati društvo nabolje. Svakog petka, subote i nedjelje vjernici iznose novi impuls svoje vjeru na ulicu i s njom hodaju gradom, idu na posao, u kino, u bolnice… Međutim, pateći se pod stegom korupcije, kriminala, neodgovornosti, za što krive samo političare i nosioce javnih funkcija pa njima onda ostaju, izgleda, sveprisutna nekultura i zloćudnost, pitanje je koliko je jak taj impuls? Jesmo li uopšte živi? Gdje je ta snaga vjere kada trebamo shodno njenom učenju da dignemo zajednički glas protiv korupcije, čekanja u redu za smrt dok se dogovore ko bi trebao staviti potpis na uvoz vakcina, zlostavljanja djevojaka na našim fakultetima, smeća u parkovima? Toliko vjernika u ovoj zemlji, a toliko nepravde. Je li zlo nadvladalo ili nam se Božije riječi nikada nisu prelile iz Knjiga u srca? O kakvim džennetskim prostranstvima sanjamo i kakvom Kraljevstvu Božijem se nadamo kada pravimo pakao na Zemlji? Svojom šutnjom ga čuvamo. Vazimo i propovijedamo o zlu i spletkama nevidljivog Nečasnog, a njegovi oficiri u kravatama vidljivi među nama hodaju i nered siju. Neke od njih guramo u prve redove džamija i crkava. Široka im zemlja bosanska, jer su nam djecu, i braću, i sestre svojom bahatošću u tuđinu poslali. Ima li išta u našem poimanju vjere što nas ujedinjuje da se zajedno borimo protiv nepravde i ovih oficira? 

Nažalost, jedan poraz je što nismo spremni zajedno mijenjati društvo u cjelini nabolje, a drugi što nismo još spremni ispuniti ni svoje okruženje vjerom. Pitao bih muslimana je li ga stid Muhammeda što preko prosjaka preskače da dođe do džamije pet puta. Pitao bih kršćanina je li ga stid Isusa kada s prezirom gleda migranta i još ga vrijeđa. Zar je Isus došao da osudi ili, pak, da spasi? Koliko smo uistinu vjernici, a koliko smo, možda, samo crkveni i džamijski ljudi? Srećom pa naše vjere ljudi u potpunosti ne tumače gledajući u nas.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine