U nekoliko prethodnih brojeva „Preporoda“ imao sam priliku da čitam rubriku „Glas imama“, gdje sam pratio hvale vrijedno intelektualno-iskustveno sagledavanje imamsko-muallimske svakodnevice od strane imama kolega. Ponukan željom da tome pružim svoj lični doprinos, pišem ovaj osvrt iz pozicije imama koji promišlja vrijeme i stanje u kojem se nalazi naša zajednica, prvenstveno džemat i džematlije. Želja mi je da se osvrnem na ulogu i poziciju današnjeg imama kao takvog, koji svakodnevno dijeli sudbinu svojih džematlija koji su nedvojbeno pod raznim utjecajima, iskušenjima, dilemama itd. Opravdano se nameće pitanje: kakvog imama treba (čitaj: traži) današnji džemat i džematlija? Sagledavajući stanje naših džematlija danas moramo naglasiti da je porodica (ali i pojedinac) suočena sa brojnim teškoćama i problemima kako bi se održala i ispunila pretpostavljenu funkciju i očekivanu ulogu. Promjene koje se odvijaju velikom brzinom u svim segmentima savremenog društva ostavljaju značajne posljedice na stanje, razvoj, ulogu i mjesto kako pojedinca tako i porodice u društvu.
Imajući to na umu, imam u džematu treba biti i dalje opredijeljen i ustrajan u nastojanju da promoviše univerzalne vrijednosti islama kako bi se u konačnici mogli nadati prevazilaženju pomenutih anomalija. S time u vezi, s pravom se može postaviti pitanje: može li i kako današnji imam uspješno odgovoriti izazovima vremena u svome džematu i postići uspjeh u svome da`vetskom radu? Smatramo da je moguće uspjeti u svojoj časnoj misiji, ali samo onom imamu (hodži, efendiji) koji bude aktivno, vrijedno i planski pristupao svome džematu i džematlijama. Međutim, šta to konkretno znači? To, između ostalog, znači da će imam-efendija na godišnjem nivou praviti plan i program svoga rada, a sedmično ili mjesečno će sumirati i analizirati rezultate svoga rada. Tako će svakodnevno podizati granice svojih mogućnosti u imamsko-muallimskim poslovima i strijemiti ka većim ciljevima. Smatram da je među važnijim zadacima da imam ustrajno obilazi džematlije, razgovara sa njima, što će sigurno rezultirati boljem međusobnom upoznavanju, razvijanju povjerenja i uspostavljanju korektnih odnosa među njima. Uz obilaske će popisati svoj džemat, kako bi imao tačne informacije o ljudima sa kojima želi ostvariti vrijednosti vjere. Ovdje ne mislim o pukom popisu domaćinstava, već o prikupljanju životnih i realnih podataka koji će mu pomoći u planiranju aktivnosti. Ne treba posebno isticati da će ti podaci biti svestrano korisni za sve struktire IZ. Dalje, kada sagleda realno stanje, džematski imam bi trebao bez imalo oklijevanja, staviti akcenat svoje pažnje i djelovanja na omladinu: npr. kroz predavanja, druženja, mektebski klub, vikend mekteb, halke Kur`ana i hadisa, sportski susreti (mektebska liga), ekskurzije, omladinski hor itd. Ovo je važno potencirati posebno u sredinama gdje su Bošnjaci u manjini, jer je strateški bitno kod omladine razvijati pored vjerskog i nacionalni identitet. Ukoliko se ne posvetimo našoj omladini, uvijek postoji ona negativna alternativa koja se ogleda u slijedećem: kvaziduhovne vođe (paradžemati), virtuelna (ne)stvarnost i prijatelji (youtube predavanja „kvazi“ predavača, facebook, twitter), nasilne video igre, kafići, kladionice, alkohol, droge itd. A sve to u konačnici ima za rezultat negativne posljedice, društvenu neaktivnost kao što su otuđenost, agresivnost (maloljetničku delikvenciju), izbjegavanje braka, siromaštvo, vjersku i nacionalnu neodređenost itd.
Mektebsku nastavu neću posebno tretirati jer su u zadnje vrijeme pisani vrijedni radovi na tu temu i u toku su procesi reforme mektebske nastave. Ali ću istaknuti jednu pozitivnu praksu koju možemo svi implementirati u mektebu kada je u pitanju redovno prisustvo nastavi. Naime, dešava nam se da su nam pojedina djeca neredovna, pa čak i potpuno odsutna iz mekteba, opravdano ili neopravdano. Rješenje ovog problema vidim u našem aktivnijem tretiranju ovoga i to na način da u pomenetom slučaju obavezno kontaktiramo roditelje i priupitamo za dijete i razlog njegova izostanka sa nastave. A ukoliko to ne dadne rezultat, onda ćemo dotičnim upriličiti posjetu kako bismo se upoznali sa situacijom. Vrlo vrijedan imamski angažman je moguć i u obilascima bolesnih džematlija u bolnici, ili u kući. Posebno je važno posjećivati iznemogle starije džematlije koji su bili u džamiji ili u nekim drugim džematskim aktivnostima i tako im dati do znanja da su nam i dalje važni i da ih nismo zaboravili.
Na kraju, zaključimo da nam je bitan svaki džematlija kojem trebamo našim savjesnim radom, dati do znanja da smo tu za njega. Sve činjenice koje smo iznijeli su sa intencijom da potvrdimo naše navode o značaju aktivnog imamskog rada u džematu.
