Preporod: Poštovani muftija, kada smo posljednji put razgovarali za Preporod, u vrijeme dok ste bili ljubljanski muftija počeli smo pitanjem šta znači biti muftija u Sloveniji. S obzirom na to da ste skoro dvije godine sarajevski muftija – šta znači biti muftija u Sarajevu?
Grabus: To znači pripadati duboko ukorijenjenoj zajednici. Sarajevo je, prema historijskim podacima, već 1517. godine imalo muftiju, što znači da ta tradicija traje više od pet stoljeća. Biti muftija u Sarajevu znači biti unutar jedne autentične zajednice koja je svoje islamsko-evropsko iskustvo uspjela pretvoriti u specifični kontekst i postoje velike razlike u odnosu na to šta znači biti muftija u Sloveniji. Ovdje imamo učene ljude i najvažnije institucije Islamske zajednice; administrativne, obrazovne. Imamo tradiciju, etabliranu zajednicu vjernika, imamo džemat koji već stoljećima njeguje islamske vrijednosti, za razliku od konteksta u kojem sam ranije djelovao i u kojem smo se morali, najprije, sami artikulirati, definirati i boriti za svoje mjesto pod suncem.
Preporod: Sarajevsko muftijstvo ima specifičnu poziciju, s obzirom da je u Sarajevu i sjedište Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Ima li to svoje prednosti u odnosu na druga muftijstva?
Grabus: S obzirom na historiju ovog muftijstva koje je između dva svjetska rata bilo ukinuto, pa je vraćeno 1993. s novim Ustavom Islamske zajednice, područja koja pripadaju Sarajevu nisu zadobila neku vrstu zajedničkog emocionalnog identiteta ili pripadnosti pa je zbog toga bilo malo teže organizirati neke stvari. Kada govorimo o administrativnoj poziciji Sarajevskog muftijstva, to je vjerovatno jedino muftijstvo koje u odnosu na druga muftijstva nema potpun vlastiti identitet, imajući u vidu da se na području Sarajeva nalazi više naših institucija koje imaju svoje samostalne programe. Držim da bi trebalo razmišljati o nekom koordinacionom tijelu za saradnju između Rijaseta, Muftijstva i Medžlisa Islamske zajednice Sarajevo. Tako bi naš rad bio efikasniji, mogli bismo uraditi puno projekata. Iako imamo velike potencijale, „tapkamo“u mjestu što nije dobro ni za nas, ni za djelovanje viših organa IZ jer otvara vrata prebacivanju odgovornosti. Mislim da će se dugoročno morati promišljati i o samoj poziciji, kako bi sarajevski muftija u nekom kontekstu mogao sudjelovati u projektima viših organa zajednice i kako bi bio informisan o tome šta se konkretno na području grada Sarajeva radi i na koji način se planiraju projekti od interesa za muslimane na ovom području.
Svi naši izazovi
Preporod: Šta biste kazali da su ključni izazovi u širem kontekstu, s kojima se muslimani Bosne i Hercegovine suočavaju i šta vi činite kao dio struktura Islamske zajednice kako bi se s njima lakše nosili?
Grabus: Izazovi s kojima se mi kao muslimani suočavamo u kontekstu promijenjenog društvenog djelovanja u BiH se odnose na raslojenost i fragmentiranost državnog sistema. Mi smo se tridesetak godina bavili određenim pitanjima redefiniranja našeg identiteta i djelovanja Islamske zajednice te suočavanja s različitim idejama koje su nam se sručile na glavu. Ako pogledate literaturu i knjige kojima smo se bavili do 1990. godine i literaturu koju imamo u periodu od ‘91. i ‘92. godine do danas, vidjet ćete da je to potpuno drugačiji kontekst. Po prvi put u povijesti Sarajevo je postalo glavni grad nezavisne države Bosne i Hercegovine. Glavni grad ne smije upadati u zamke da bude marginalizirano, i uvjetno kazano rubno mjesto. Mi kao IZ i kao muslimani, kao Bošnjaci u cjelini, imamo izazov tu da Sarajevo razvijamo kao svoj ne samo politički, nego i duhovni, intelektualni i kulturni centar. Bez tog centra jedan narod ne može funkcionisati. Ovdje ima puno, kako sam primijetio, neke vrste natjecateljskog duha da se nekim rubnim gradovima u BiH da prioritet u odnosu na ono što jeste Sarajevo. Ta jedna često negativna, ja bih rekao i percepcija glavnog grada unutar našeg naroda nije dobra dugoročno za razvoj bošnjačkog bića. Ne bi trebalo ovdje praviti neki konflikt između bilo kojih dijelova BiH. Moramo tražiti neku vrstu sinteze i pokušaja da pronađemo najbolje moguće rješenje za naše vrijeme u odnosu između Sarajeva i svih drugih gradova u BiH. Sarajevo je bilo i ostat će inkluzivno, to je priroda velikih gradova. Prirodno je da se u Sarajevu događaju najvažnije stvari jer to je centar i državnih i svih drugih ustanova. Što se tiče nekih segmenata i neusklađenosti određenih sistema kao što je zdravstveni sistem u odnosu na druge kantone koji su u nadležnosti državnih instanci - to su problemi koji se tu moraju i rješavati.
Suočavanje s novim svijetom
Preporod: Da se vratimo i izazovima druge vrste.
Grabus: Da. Počeli smo govoriti o njima. Ti izazovi su, između ostalog, kod nas bili dugo godina. Poslije 11. septembra, neposredno poslije agresije na BiH, svjetska politička struktura se počela mijenjati. Ona se i danas nije uspostavila na način na koji smo bili navikli u jednom periodu kada su pedesetak godina trajali odnosi bipolarne podjele svijeta. Unutar te promjene strukture i političkih odnosa u svijetu i mi smo kao muslimani bili izloženi različitim vrstama iskustava i iskušenja. Najprije mi jesmo Evropljani, ali s obzirom na taj teret koji se na svjetskoj globalnoj ravni bio pokrenuo o islamskom pitanju, mi smo nekako navikli da se svi bavimo globalnim pitanjima. Pogledajte neke naše tekstove, knjige, istupe vjerskih dostojanstvenika. Ako pratite tu literaturu, mi smo se bavili pitanjima koja jesu važna na globalnom nivou, ali su teško bila razumljiva unutar našeg bh. konteksta. Ta pitanja su za eksperte. Otkako je Bosna i Hercegovina stekla nezavisnost, Sarajevo je postalo centar u koji je zbog poslova, diplomatskih predstavništava i novih okolnosti, stiglo mnogo ljudi iz različitih zemalja svijeta. Suočavamo se s tim da su otvoreni novi centri, kulturni centri i škole, nastao je novi nevladin sektor koji se bavi navedenim pitanjima. Unutar bosanskohercegovačkog iskustva velike nacije su otvorile svoje centre: arapske, iranske, turske, francuske, njemačke, američke i tako dalje. To je za nas novo iskustvo. Mi se nismo ranije morali s tim suočavati i sada mnoga ta pitanja koja su važna teško se prelamaju preko našeg bosanskohercegovačkog identiteta. Zato je Sarajevo specifično, jer to se uglavnom događa u Sarajevu. Ne događa se tako izraženo u nekim drugim, manjim sredinama. Dalje, kada usporedite nove teme našeg doba, evo baš papa je neki dan govorio o toj novoj ideologiji promjene spola kao jednom od pitanja koje je on nazvao novim tipom kolonijalizma, postajemo svjesni izazova i za teološke, etičke, pravne i političke eksperte.
Sada imamo pitanje kako uopće govoriti u našem kontekstu o tim dilemama koje evo sada otvaramo i u obrazovnom smislu, javnom diskursu i kao vjernici smo po prvi puta pred iskušenjem kako nastupati prema temama koje nam nisu bile poznate. Eto to su neka velika pitanja.
Preporod: Kako će se u tom smislu profilirati institucije IZ. Postoje li pitanja koja su u tom smislu urgentna i u kojem smjeru se krećemo?
Grabus: Postoje pitanja koja smo već i ranije otvarali, ali su i dalje i aktuelna i važna, kao što je ono koje se tiče našeg vjerskog govora i toga kako u javnom kontekstu govoriti o islamu. Očigledno je to pitanje koje je uvijek aktuelno i koje se stalno mora redefinirati kako ne bismo upadali u te zamke koje nam postavljaju različiti centri moći, a kojima je cilj naša diskreditacija. To je jedno od urgentnih pitanja kojima se ustvari kontuinirano moramo baviti. Drugo je pitanje obrazovnog sistema. Mi se danas suočavamo s činjenicom da najveći broj mladih ljudi, odličnih učenika ne želi više, pogotovo kada završe medrese, nastaviti studije islamskih nauka na našim fakultetima koji su primarno osnovani da razvijaju i sačuvaju našu duhovnu, vjersku i kulturnu tradiciju. O budućim generacijama muškaraca i žena koji će biti u službi našem narodu mora se već danas misliti, kako bismo osigurali da će najbolji iz naših škola biti u misiji Islamske zajednice. O tim pitanjima se moramo očitovati. I o njima moramo stalno razgovarati jer urgentno je pitanje kako i kakvi ćemo biti prisutni unutar našeg naroda. Jedan od odsjeka koji je potpuno doživio krah na FIN-u je odsjek za imame, tačnije Studijski program za imame, hatibe i muallime. Kada vidite koliko trenutno ima studenata na tom odsjeku, to ne samo da je urgentno pitanje, nego je to pitanje nad kojim se svi mi kao i Islamska zajednica moramo zamisliti i vidjeti zašto nam taj odsjek uopće ne funkcioniše.
Imamo situaciju da imam živi svoje radno vrijeme, naprimjer obavi teraviju i mora biti u džamiji do kasno navečer. On ujutro mora biti i na sabahu, a već ima mekteb u 10 sati u subotu i nedjelju. Kada imam vidi koliko je posao administracije IZ ili vjeroučitelja u tom smislu potpuno drugačije uređen i da djeluje izvan tog njima namijenjenog sistema – to može biti demotivirajuće. Trebalo bi otvoriti razgovor o faktorima koji su na to utjecali, ali se mora imati u vidu kako mi prvi put imamo toliku administraciju koja je potrebna u novim uvjetima, ali najveći tereti su ostali tamo gdje su bili ranije – na imamskom pozivu
Imamski posao – najvažniji i najzahtjevniji
Preporod: Šta mislite zašto je tako? Je li to primarno pitanje statusa imama koji također nije ujednačen na nivou BiH ili perspektive imama danas?
Grabus: To je sigurno temeljno pitanje jer se kontekst promijenio. Do 1990. godine status imama je bio sličan u svim dijelovima BiH.
Preporod: Ali nije bio pitanje?
Grabus: Nije na današnji način. Sada je novi kontekst i to je pitanje koje se mora rješavati na najvišim instancama Islamske zajednice. Ne vjerujem da je to jedini problem u djelovanju Islamske zajednice. On je veoma važan. Imamo imame u nekim dijelovima evropskih zemalja koji imaju lošiji status od imama u nekim dijelovima BiH. Dakle, to je veoma važno pitanje i ne bi trebalo zatvarati oči pred tim dilemama. Postoji prigovor o tome kako su riješena statusna pitanja. Ali on se ne odnosi na imame. Gledajte, mi imamo situaciju da imam živi svoje radno vrijeme, naprimjer obavi teraviju i mora biti u džamiji do kasno navečer. On ujutro mora biti i na sabahu, a već ima mekteb u 10 sati u subotu i nedjelju. Kada imam vidi koliko je posao administracije IZ ili vjeroučitelja u tom smislu potpuno drugačije uređen i da djeluje izvan tog njima namijenjenog sistema – to može biti demotivirajuće. Trebalo bi otvoriti razgovor o faktorima koji su na to utjecali, ali se mora imati u vidu kako mi prvi put imamo toliku administraciju koja je potrebna u novim uvjetima, ali najveći tereti su ostali tamo gdje su bili ranije – na imamskom pozivu. To su pitanja na koja nema niko egzaktnog odgovora, brzog i jednostavnog rješenja.
Preporod: Razgovarate li o tome na Vijeću muftija?
Grabus: O svim pitanjima se na Vijeću muftija razgovara. Vjerujem da je, u to sam se uvjerio više puta, naš reisul-ulema Husein-ef. Kavazović ulagao i ulaže kontinuiran i ogroman trud da bi otvorio neka pitanja. To ne može riješiti jedan čovjek, u jedan ili dva mandata. To su novi izazovi pred kojima se nalazimo i to je pitanje za naše zajedničko djelovanje. Bilo je različitih prijedloga, pokušaja, međutim to nisu ad hoc rješenja koja se mogu nametnuti odjednom.
Preporod: Izazovi i zahtjevi vremena traže brže djelovanje. Mnogo je otvorenih pitanja o administriranju. A s druge strane, upravo zbog toga, postoje prigovori da su vjerske zajednice, ne samo Islamska zajednica, zaokupljene sobom i svojim strukturama, a manje zajednicom vjernika.
Grabus: Tu se ne slažem. O drugima ne bih govorio, ali što se tiče Islamske zajednice, s tim se ne slažem. Islamska zajednica je u trideset godina napravila povijesni iskorak. U infrastrukturnom i kadrovskom smislu, to je potpuno i vidljivo poboljšana zajednica. To što je Islamska zajednica ostvarila u infrastrukturnom smislu, od obnove porušenih džamija i drugih objekata, izgradnje novih objekata i revitalizacije vjerskog djelovanja gdje je to, pa i u najmanjoj mjeri bilo moguće, to je zaista rezultat na koji moramo biti ponosni i u stalnoj zahvalnosti Bogu. Što se tiče kadrovskog potencijala, gledajte samo Školu hifza na području Muftijstva sarajevskog, za pet godina je više od 25 mladića i djevojaka položilo hifz. To je Škola hifza. Ne govorimo o medresama. To su djeca koja su prolazila kroz mekteb itd. Kada pogledate koliko danas imamo različitih medijskih platformi za djelovanje Islamske zajednice i obrazovnih institucija – sve su one namijenjenje na neki način vjernicima i ta komunikacija s vjernicima je svakodnevna. Nikada u povijesti nismo imali toliko mogućnosti da dopremo do ljudi. Da, čujemo i prigovore kako bez obzira na naš trud i prisustvo – društveni ambijent nije dobar, a da vjernici nisu kao što su nekada bili. Zaboravljamo koliko je kontekst potpuno drugačiji. I svijet oko nas. Jer je u vremenu u kojem mi djelujemo, način na koji pokušavamo prenijeti poruku islama možda zastario i često ni mi najbolje ne razumijemo kako komunicirati na društvenim mrežama s mladom generacijom, ali je činjenica da je IZ uložila ogromna sredstva za olakšavanje pristupa zajednici vjernika – jer su oni važni. Dakle, prvi put Islamska zajednica kroz svoje djelovanje, kroz Bejtul-mal, kroz društvenu brigu, vraća ogromna sredstva vjernicima. Kada pogledate koliko je Islamska zajednica obrazovala učenika i studenata, finansirala studenata, pomogla siromaha, izgradila kuća siromašnim osobama, pomogla različite humanitarne organizacije, pa to je za svaku pohvalu. I važno je da ne upadnemo u neku smicalicu da se to što smo dobro uradili predstavlja kao negativno. To nije dobro. S druge strane, ne smijemo prestati govoriti o svojim slabostima. Kada je čovjek spreman mijenjati se nabolje, onda on ima šansu da ga Allah, dž.š., kako je to naš svijet govorio, pogleda i da mu oprosti, a na kraju krajeva da mu učini stanje boljim. Hvala Bogu imamo slobodu i nema potrebe sakrivati naše slabosti. Ako smo definirali da postoji slabost sistema u funkcioniranju naprimjer nekog studijskog odsjeka, ili u djelovanju finansijskog sektora za plaćanje imama na području gdje djeluju, ili ideološkim problemima – onda bi to trebalo pokušati popravljati. Niko otvaranje tih pitanja ne treba doživljavati kao borbu protiv bilo koga. To su naše zajedničke brige na koje nastojimo odgovoriti. Nažalost, 2023. godine čini se da ne vidimo kako je destruktivno ne ohrabrivati još otvorenije razgovore o našim institucionalnim slabostima. Naravno, tu se mora biti dostojanstven, imati dignitet i što bi kazao profesor Mustafa Spahić – ne smijemo ići ad hominem, nego moramo govoriti o problemima s kojima se suočavamo.
Moćnici teže zloupotrebi vjere
Preporod: Čini se da su upravo ti izazovi i način suočavanja s njima često predmet zloupotrebe i banalizacije. Jednom ste kazali da svakoj vlasti i moćnicima čije su pozicije neupitne odgovara banaliziranje vjerskog načina života.
Grabus: Apsolutno je tako. Dakle, ovdje nemamo jednu političku strukturu, suočavamo se s različitim političkim agendama. Jedne su lokalnog bosanskohercegovačkog profila, druge su koje dolaze iz nama susjednih zemalja, a treće su koje dolaze iz evropskog ili svjetskog konteksta. Islam je velika religija. Sjećam se jednog razgovora sa sveštenikom Srpske pravoslavne crkve u Ljubljani, kada me „savjetovao“da s predstavnicima političkog i javnog života u Sloveniji moram razgovarati na poseban način. Onda sam se našalio kako je on samo balkanski problem, a da sam ja „svjetski“problem. To znači da kada govorimo o islamu, moramo imati na umu činjenicu da to nije samo bh. kontekst već globalni u kome postoje različiti aktori i faktori. Vidite koliko različitih zemlja, iz nama poznatog arapskog svijeta, ulaže sredstava u lobiranje u najjačim zemljama da bi njihova pozicija bila bolja, koliko pokreću različitih platformi na diplomatskom planu, međureligijskom planu itd. Mi mislimo da će se u BiH, često je taj dojam, stvari same od sebe završiti. Bošnjaci se ne smiju tako ponašati. Ta snaga koju imamo je trenutno artikulirana kroz pojedinačne izraze koje predstavljaju jake osobnosti u BiH, a pogotovo u Americi i Evropi. Nedostaje nam kolektivne povezanosti, jedinstva i uvažavanja. To je možda jedan od najvećih izazova jer politički moćnici ne samo da banaliziraju, nego i izravno zloupotrebljavaju sve za svoju korist. Naprimjer, trenutna kriza i rat u Ukrajini i nije primarno obilježen muslimanskim pitanjem, nego pravoslavnim, i nacionalnim i teritorijalnim, između Rusije i Ukrajine koje ima evropske i svjetske posljedice. Ali kad smo imali krizu u Siriji, kontekst je bio za bh. muslimane i Bošnjake veoma težak. Ne samo zbog tog nesnalaženja mladih u novim uvjetima, nego i zbog naše nespremnosti da shvatimo šta se dogodilo na nekom regionalnom, ili globalnom planu. U tom smislu moramo više učiti i više se sretati s našim prijateljima. Htio bih s vama podijeliti iskustvo koje sam imao s jednim američkim ambasadorom kada su dva etnička Slovenca otišla u Siriju. Tada mi je predstavnik jedne ambasade došao i obavijestio me o tome. Pozvao sam ambasadora i rekao sam mu: “Vaša ekselencijo, to nisu članovi naše zajednice.” Objasnio sam mu o čemu se radi, objasnio sam mu čak da vjerovatno nisu ni bili u to doba kada su tamo otišli muslimani. On je meni rekao: “Muftija ja Vas razumijem. Sve mi je jasno šta mi govorite, ali refleksije na to što ste mi ispričali će ići direktno na Vas i na Vašu zajednicu.” U bh. kontekstu su neki političari koji zloupotrebljavaju poziciju moći to dobro shvatili. I oni koji stoje iza njih i servisiraju ih s različitim informacijama i koji ih instruiraju kako da govore u svojim političkim istupima – to čine da postojeću negativnu iskru usmjeravaju upravo ka muslimanima. Evropski kontekst ne razumije ili ne reagira na taj etnički problem koliko reagira na religijski. Mi ćemo imati taj teret i s tim teretom se moramo nositi. On nije zaključen. Kao poseban identitet na ovom prostoru – gdje smo u vrh prioriteta, između ostalog, stavili naš vjerski, muslimanski identitet – pozvani smo da o tome govorimo i da našu omladinu, studente i učenike, pa i širu javnost senzibiliziramo za to pitanje. To je jedan od najvećih problema našeg identitetskog snalaženja ili nesnalaženja na ovim prostorima.
Preporod: Uz porast globalne islamofobije – to o čemu govorite je danas vrlo iskoristivo i na našem području.
Grabus: Različite države u Evropi, Kanada, Amerika, imaju svoje odjele za rad na tim poljima. Dakle, islamofobija je fenomen koji se kao takav aktikulira posljednjih 15-20 godina. To znači da prvi puta postoje značajne u svakom smislu zajednice muslimana koje žive u tom evropskom, odnosno američkom širem društvenom kontekstu koje izražavaju i artikuliraju neke svoje interese. Jedan je problem islamofobija, a drugi je antimuslimanska mržnja, ili izražavanje različitih vrsta diskriminacije prema muslimanima. Taj kontekst u kojem se bilježi porast islamofobije koji je globalni se odražava na mnoga pitanja i probleme s kojima se suočavamo u svome definiranju odnosa u BiH, to ide naruku nacionalističkim političarima koji nisu sposobni otvoriti raspravu o pitanjima koja su dobra za sve ljude. Najlakše je unutar takvog konteksta nekoga targertirati i označiti ga metom, ukoliko mu govorite o njegovim muslimanskim elementima kao potencijalnoj prijetnji. To je opasna prikrivena islamofobija. Dijalog je otvaranje, a ne zatvaranje
(...)
Cijeli intervju je dostupan u izdanju Preporoda od 1. aprila ove godine
