Prije nekoliko godina, prijatelj nam je pričao kako je jedan profesor u Iranu pitao studente zašto sada, u 21. stoljeću, ne mogu iznjedriti nekog poput Hāfiza Šīrāzīja. Davani su raznorazni odgovori. Profesor je samo rekao: “Zato što jedemo salamu!” Ova takozvana orijentalna hiperbola posve ima smisla. On je htio na jedan upečatljiv način prikazati vezu između onoga što unosimo u sebe putem hrane i onoga što se ispoljava na duhovnoj ravni. Drugim riječima, “ono si što jedeš”. Nije slučajno što su mnogi tesavvufski velikani, koji su, prije svega, duhovni predvodnici, ogromnu pažnju posvećivali svemu onome što se tiče (is)hrane (pogledati djelo Kathleen Seidel Sufijski kuhar).

Halal za halal ili šta može marketing

Nažalost, našem čovjeku je važnije pročitati desetine komentara koji ga se ne tiču, nego čitati sastojke na prehrambenim proizvodima koji ga se tiču – svakodnevno ih unosi u svoje tijelo, o čijem zdravlju ovisi i zdravlje duha – te plaća nešto što ne poznaje do kraja. U predmodernom dobu s razlogom se naglašavala zdravstvena korist mnogih jela i začina. Nije promoviranje zdrave ishrane moderni fenomen! Razmatranje toga šta je halal često se svodi na propitivanje da li određeni proizvod sadrži sastojke svinjskog porijekla, a ne da li je taj proizvod nezdrav, zbog čega bi trebala biti upitna njegova dozvoljenost. Na tom tragu, očito bi svaki vjernik trebao čitati deklaraciju na prehrambenim proizvodima. Nije samo u pitanju vjerska dužnost da se očuva zdravlje, već kupovina nečega što ne bismo kupili kad bi nam se predstavilo u pravom svjetlu. Zato su sveprisutne marketinške igre.

U nastavku iznosimo samo neka od marketinških zamajavanja koja smo uspjeli primijetiti kao obični kupci, sluteći koliko toga ima što još uvijek ne možemo dokučiti, a možda će se otkriti u dogledno vrijeme. Krenimo od pića. Na ambalaži krupnim slovima i iznad same deklaracije jednog soka piše da je nar 100%, kad vidite sastav, otkrijete da ima 65% nara. Slična je igra sa sokom od jagode, na kojem piše 100% jagoda – asocijacija da je stopostotni – a, ustvari, ima više jabuke (42%) od jagode (24,5%), kao i s jednim sokom od borovnice – tako barem piše na ambalaži – a zapravo je mnogo veći procenat grožđa (17%) od borovnice (3%). Posebno je “zanimljivo” da ima jedan gazirani sok od nara u kojem uopće nema nara, a isto tako ima gazirani sok od zove i limete u kojem ih nikako nema! Isti slučaj je s jednim salepom. Čitamo sastojke i ustanovimo da nikako nema salepa! Tako je i sa slatkišima. Na jednom pakovanju bosanskog lokuma nacrtan je orah i piše orah, ali ga u sastojcima nikako nema, kao i kad je u pitanju jedan rahatlokum, navodno s orahom, a u sastavu ima samo aromu oraha.

Maslac je posebna priča. Na tržištu su mnogi “maslaci” s manje od 82% mliječne masti. Zato se proizvođači na razne načine dovijaju. Lažni maslaci se prodaju uz prave maslace. Možemo naći i takozvani veganski puter, a zapravo je u pitanju margarin, naravno, po skupljoj cijeni. Često umjesto butter (maslac/puter) piše buttery (puterasto) – ovu ogromnu razliku, zbog samo jednog dodanog (stranog) slova, rijetko će koji kupac primijetiti. Jedan proizvođač se dosjetio da u riječi butter, drugo slovo t zamijeni njemu najsličnijim slovom, kako se iz daljine ne bi uočilo da nije riječ o maslacu. Postoje i keksići od putera, a u sastojcima se vidi da ima više margarina. Ima i ekstremnijih slučajeva, naprimjer, u nekim pekarama se prodaju puter-kifle, ali kada se približite i pročitate sastav, vidite da u njima uopće nema putera. Ali kada bi ih nazvali margarin-kiflama, ne bi ih mogli prodavati po tim visokim cijenama. Slično se radi i s nekim slatkišima, pri čemu se ističe da su s medom, iako je u sastavu više šećera nego meda.

Prevara je dio visoke cijene brzog života

Često se kupci zavaravaju bojom. Jedan proizvođač nudi rezance s jajima, no, kada vidite sastojke, ustanovite da ima i kurkume, koja, ustvari, ima ulogu pojačati žutu boju da kupac ima dojam kako je veći procenat jaja u tim rezancima. Kurkuma se dodaje zbog boje, a ne zbog njenih pozitivnih učinaka na ljudsko zdravlje. Rijetko ko je svjestan da je većina slatkih vrhnja u Bosni i Hercegovini biljnog porijekla, bez obzira na to što su bijele boje, koja kod kupca izaziva pomisao da je u pitanju mliječni proizvod. Za pudinge od vanilije još nismo ustanovili zašto su žute boje, premda mahune vanilije nemaju nikakve veze s tom bojom.

Također, ponekad se prave suptilne razlike u nazivima proizvoda zbog zakonskih ograničenja. Tako, naprimjer, na ambalaži piše “grčki tip jogurta” jer nije u pitanju “grčki jogurt”, čija je proizvodnja skuplja. Jedan proizvođač slatkog namaza tvrdi da u istom ima 30% šećera manje nego u ostalim. Ostaje nejasno kojim. Drugi, popularniji slatki namaz sadrži više od pola šećera. Jasno je da se nedostatak kvalitetnih sastojaka, kad su u pitanju slatkiši, nadomještava velikom količinom šećera ili dobrim marketingom.

Jedna torta na našem tržištu pravljena je, navodno, po porodičnom armenskom receptu, mada se kod pažljivijeg kupca javlja sumnja da je u izvornom receptu korišteno palmino ulje, kao što sada radi proizvođač te torte. Prisutni su i drugi anahronizmi. Upratili smo prije sedam godina vijest da su, povodom obilježavanja duha srednjovjekovne Bosne, na tvrđavi u Vranduku kod Zenice posjetioci imali priliku uživati u hrani iz tog vremena, a na jelovniku se našla i potkriža. Kada je jedna gospođa objašnjavala način pripreme ovog tradicionalnog jela, u receptu se našla mješavina začina nastala polovinom prošlog stoljeća. Čitajući taj recept, čovjek bi pomislio da su naši preci u “srednjem vijeku” koristili vještačke pojačivače okusa prisutne u toj poznatoj mješavini začina.

Zarad svog zdravlja, kupac treba biti oprezan. U većini instant-supa i temeljaca nalaze se umjetne boje, konzervansi, šećeri i spomenuti pojačivači okusa. Opasnost je veća jer kupac asocijativno povezuje supe i temeljce sa zdravom hranom. A kad su u pitanju deserti, gotovo su nezaobilazne vještačke arome koje se dobijaju hemijskim putem. Zato u sastojcima, ako nisu naglašene prirodne arome i ako samo piše “arome”, onda je velika vjerovatnoća da su u pitanju vještačke. Čak se može pročitati u sastojcima nekih slatkiša da imaju i prirodne i vještačke arome. Iznenadili smo se kad smo prije nekoliko dana vidjeli da i u jednom hljebu domaćeg proizvođača ima vještačkih aroma.

Ovo je samo kap u moru! Mi, u suštini, plaćamo visoku cijenu brzog života, koji uglavnom ne biva posljedica nedostatka vremena zbog mnogobrojnih obaveza, već lijenosti. Stoga, vjernik je onaj koji je uvijek trezven, pa čak i kad naspram sebe ima ogromnu marketinšku mašineriju – moderne sāhirūne – koja ulaže velike novce kako bi ga ubijedila da kupuje ono što mu ne treba, što ne opravdava cijenu i što mu pri tome ugrožava prijeko potrebno zdravlje. Ne samo fizičko.