Vjerodostojna intelektualnost ili puko specijaliziranje
Nije rijetkost da se neko usavrši u određenoj islamskoj disciplini, te da tu zaista postigne vrlo zavidne rezultate, ali da se i pored toga ne uspijeva izboriti s jednom vrlo simptomatičnom jednoobraznošću i nemogućnošću da pomenuto, u vlastitom vremenu i na dostatan način, artikuliše, pri čemu nije rijetkost da istupi u javnosti takvih “znalaca“ ne samo da nisu na zadovoljavajućem nivou već mogu biti okarakterisani retrogradnim i banalizirajućim, što opet otvara toliko složeno pitanje koncepta učenosti, odnosno intelektualnosti. Pošto se sve vrijeme rado pozivamo na najumnije muslimanske civilizacijske izdanke, uglavnom iz srednjovjekovlja, upravo njih (Ibn Sinu, imama Gazalija, Ibn Rušda, Ibn Arebija, pa ako hoćete i Ibn Tejmijju) karakteristisala je izvanredna intelektualna potentnost i otvorenost bez bilo kakvih zadrški (bez obzira na njihove međusobne optužbe): oni su magistralne civilizacijske teme komunicirali iz ugla vlastitog tradicijskog naslijeđa, ali unutar tada prisutnog referentnog intelektualnog okvira, što mi odavno nismo u stanju činiti, zahvaljujući samonametnutom intelektualnom rascjepu. Istovremeno bismo da teme o kojim govorimo budu relevantne, a nismo u stanju da im sadržajno na zadovoljavajući način priđemo. Naravno, ovo nipošto ne znači da svaki teolog mora biti i književnik i filozof, ali bi, ako ništa drugo, morao ostati otvoren i za filozofiju i za književnost, ako želi biti vjerodostojan u teologiji. Zanimljivo je da pravoslavni teolozi redovno, nakon završenog matičnog teološkog studija, nastavljaju master studije na filozofiji ili obratno, i to je nešto što se podrazumijeva i što ne izaziva bilo kakvo čuđenje. Pošto je to kod muslimana presedan, ili potpuno izostaje, i to govori o načinu na koji se na pomenuti sadržaj dominantno motri iz ugla, rekao bih, “zvanične teologije” (na određenim akademijama čiji je osnivač Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini prisutan je otklon i u odnosu na kelam, odnosno, klasičnu muslimansku teologiju i tesavvuf koji je sama srčika islama, a da ne govorimo o filozofijskom uklonu). Dakle, kod značajnog broja muslimanskih teologa prevladava pučka percepcija, odnosno ismijavanje i potpuni otklon u odnosu na pomenuti sadržaj, a sve to da bi se, navodno, vlastita pravovjernost zaštitila. I pored toga što upravo filozofijsko-književni diskurs dominantno determinira ukupne kulturološke tokove koji, naposlijetku, u manjoj ili većoj mjeri utječu i na naše promišljanje religije islama i svijeta, mi, potpunim otklonom upravo unutar takvoga svijeta, nismo u stanju da se valjano intelektualno pozicioniramo niti da budemo dostojni sagovornici unutar našega civilizacijskog miljea. Vodeći se vlastitim viđenjem, za studente teologije bi, pored čitanja autorskih djela prof. Silajdžića, akademika Hafizovića, rahmetli Beglerovića, Karića, Hodžića, Bajraktarevića i drugih, gotovo jednako važno bilo čitanje profesora Muhameda Filipovića, Kasima Prohića, Abdulaha Šarčevića i drugih, kao i književnika Meše Selimovića, Ive Andrića, Nedžada Ibrišimovića, Abdulaha Sidrana, Ćamila Sijarića i ostalih. Naravno, niko od studenata teologije, ponovo ističem, i ne očekuje da budu enciklopedisti, ali određena intelektualna rezervisanost naspram vlastitoga intelektualnog naslijeđa i otvorenost u odnosu na druge tokove morala bi se podrazumijevati. Budući da se, uslovljeni ovim kontekstom, ne uspijevamo potpuno intelektualno-duhovno uspraviti, i biti ravrnopravni sagovornici drugima, nužno kreiramo vlastite mikrosvjetove unutar kojih, kasnije, vlastitu poziciju prenaglašavamo ili apsolutiziramo, i pored toga što suštinski “naš glas” ne utiče niti najmanje na ukupno društveno određenje. Štaviše, odnjegovali smo kulturu alternativnog toka, a vlastitu inferiornost prikrivamo suhoparnim supremacijskim stavovima i navodnom intelektualnom hrabrošću. Opet, moguće je da se problem krije i u pristupu: mladim ljudima diktiraju se isuviše složeni filozofijski konstrukti, usljed čega oni već u mladosti, budući da ih ne razumijevaju, naprave snažan otklon, kojemu su kasnije životno vjerni.
Usudio bih se pretpostaviti da smo, kada je posrijedi i teološki spektrum, skloni da vrlo složene i bremenite historijske tokove na ovaj ili onaj način pojednostavljujemo, da bismo udovoljili određenim obrascima koje držimo vjerodostojnim, pri čemu samu mogućnost traganja i istraživačkog duha kod mladih osoba poništavamo i posve obesmišljavamo.
U jednoj tako ogoljenoj kulturi, čitanje i istraživački pothvat smatra se dangubljenjem, a personifikacija učenosti postaju oni učitelji islama koji su u stanju “napamet” reproducirati nebrojene sadržaje klasične kulture islama, te uvijek “iz rukava” ponuditi odgovore, opet bez i najmanje osjetljivosti na svu složenost vlastite kulture kojom su određeni, i bez imalo senzitivnosti za vlastito vrijeme o kojem su tako brižljivo govorili svi veliki sufije.
Bilo koja promjena, ako se suštinski želi, mora se dogoditi iznutra, izvana nije moguća, budući da primaoci s nelagodom promatraju promjene “iz vana”, a i pravo je pitanje jesu li ih u stanju iznijeti. Opet, bilo koji teologijski, reformski proces nije moguće motriti isključivo na akademskom nivou, a da se ne uzme u obzir i srednjoškolsko, odnosno, medresansko obrazovanje, budući da se upravo tu događa prvo ozbiljnije oformljenje svijesti koja se kasnije, u zadatom smjeru, na ovaj ili onaj način profiliše. I, naravno, nije moguće od srednjoškolaca očekivati da kritički posmatraju određene procese, budući da je njihov intelektualni vidokrug i dalje vrlo sužen, no, za razliku od drugih škola, rekao bih da medresansko posmatranje (sve ovo govorim kao nastavnik u Medresi) karakteriše jedn neotriježnjeni, dogmatički odnos prema stvarnosti koji nije spreman da se kasnije nosi sa svom intelektualnom, kulturološkom, pa, ako hoćete, i ljudskom divergentnošću. Medresanti i teolozi danas dominantno komuniciraju unutar vlastitog miljea, i obično se to predstavlja kroz romantičarske konstrukte, no, pravo je pitanje jesu li uopšte osposobljeni komunicirati izvan pomenutog spektruma? Da je Muhammed, alejhi selam, na takav način djelovao, sumnjam da bi se poruka koju je promicao igdje uspjela etablirati.
Deficitarnost imamskog kadra: Potreba za samopoštovanjem
Budući da se reformski proces teološkog studija na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu nerijetko dovodi i u kontekst s deficitarnošću imamskog kadra, želio bih samo istaknuti sljedeće: čak i onda kada se ponude svi mogući uslovi za vjerskog službenika, opet se do njega ne dolazi lahko, budući da izostaje puno važniji element od finansijskog i svakog drugog, a to je samopoštovanje. Da bi se to uspijelo iznjedriti i sačuvati, neophodno je kreairati takav ambijent u Zajednici u kojem će najzahvalnije, u svakom smislu, biti obnašanje funkcije imama, i u kojem neće biti nezamislivo da i muftija, nakon završenog mandata, ponovo obnaša funkciju imama, što se, koliko je meni poznatno, u našoj recentnoj historiji nikada nije dogodilo. I umjesto da imami kontinuirano uživaju podršku od strane brojnih vrhuški u instituciji, oni su radije pritisnuti brojnim formalnostima koje su dužni ispunjavati, a da bi se opravdalo egzistiranje određenih ureda (s druge strane, njih i njihove probleme nema ko saslušati). Opet, onima iz vrhuški ne naumpada da se ponovo vrate imamskom poslu, i upravo je to ponajviše razočaravajuće: duboki otklon i „oslobođenje“ od hodžinskog posla koji imami, itekako, osjećaju. Također, smatram da Zajednicu, dobrim dijelom, u očima ljudi delegitimira članarina i plaćanje pogrebnih usluga, koliko god mi to držali floskulom. Opet, sve to ide „preko pleća“ imama. Dugoročno bi Islamska zajednica morala praviti strategijski otklon i u odnosu na članarine i u odnosu na pogrebne usluge. To je jedino izvodljivo uz vrlo snažan vakufski potencijal. To je, opet, moguće jedino uz prethodno uživanje vrlo visokog kredibiliteta koji imami, duboko u to vjerujem, neizostavno i uživaju, te kroz iznalaženje odgovarajućega modela unutar kojeg će biti moguće u kontinuitetu revitalizirati i unapređivati vakufski potencijal. Na taj način bi trajno bio zaštićen kredibilitet imama, odnosno religijskih službenika (kojima ljudi ne bi neprestano spočitavali da ih upravo oni plaćaju, nerijetko su to članovi džematskog odbora), koji bi onda uživali znatno veću reputaciju, te mogli promicati određeni narativ, odnosno, koncept kojega će Zajednica prethodno prepoznati kao suštinski važan, odnosno, integrativni. Finansijsku centralizaciju suštinski nije moguće provoditi bez vrlo potentnog vakufskog potencijala, a opet naglasak treba biti na konceptualnoj koja nam decenijama unazad izmiče, a koja je suštinski važna u interpretativnom, ali i svekolikom, određenju Zajednice. Uostalom, o kakvoj centralizaciji ili jedinstvu govorimo ukoliko teolozi iz Bihaća, Gradačca, Sarajeva, Novog Pazara, Prijepolja, Rožaja i Podgorice ne promiču istu konceptualnost, odnosno narativ?
Neujednačenost narativa
Nije rijetkost da na osnovu elementarne komunikacije s nekim od svršenika medrese, vi jasno možete ustanoviti koju je medresu dotični završio, a potpuno je isto i s drugim visokoškolskim ustanovama čiji je osnivač Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini. Naravno, mi ovdje ne govorimo u prilog neophodnosti okoštale i umrtvljujuće jednoobraznosti narativa koji će se promicati. No, ukoliko se zaista uvažava i posve vjerodostojno transferira hanefijsko-maturidijski teološki tok (ne treba zaboraviti da je bilo i onih koji su obnašali vrlo visoke funkcije u Islamskoj zajednici, a koji su problematizirali maturidijiski teološki tok, i to u javnosti), ali i sve ono što je ukupnost bosanske tradicije, vjerujem da interpretativno određenje ne bi izostalo, no, da bi i unutar pomenutog određenja ostalo dovoljno prostora za vrlo kreativno intelektualno samoodnošenje o kojemu tako temeljito piše prof. Adnan Silajdžić u knjizi „Muslimani u traganju za identitetom“. Budući da katkada s pomenutim određenjem nismo načisto, te da vršimo brojne konceptualno-interpretativne kompromise zarad tobožnjeg, integrativnog institucijskog odnošenja, i konceptualnost iznutra biva rasplinuta, vjerodostojno samoodnošenje posve onemogućeno, a onda i komuniciranje s vanjskim svijetom svedeno na banalizirajuće i potrošene konstrukte. Uostalom, neko ko suštinski ne posvješćuje vlastito trajanje, nije u stanju s drugima ravnopravno komunicirati. Zapravo, uz izostanak konceptualne integrisanosti, pri čemu nipošto ne mislim na jednoumlje, finansijska centralizacija pokazala bi se nedostatnom, odnosno nesuvislom. Uz vakufski potencijal, kao i integrativne narative koji bi se konstantno iznutra regenerirali, Zajednica bi uživala puno veću relevantnost, te bi suštinski mogla uticati na brojne društvene procese i to na načine koje ona prepozna kao najrespektabilnije. To bi je, na koncu, zaštitilo i u odnosu na odveć kontaminirani politički prostor.
Umjesto zaključka
Odlučili smo se da napišemo ovaj tekst da bismo, barem djelimično, osvijetlili određeni kutak koji držimo vrlo važnim u ukupnom određenju Zajednice. Sve što se prethodnih tridesetak godina događalo u Zajednici, sva složenost, isprepletenost narativa, sve se to sručilo i na onaj najviši, akademski nivo. To je prosto bilo neizbježno, a pravo je pitanje da li je bilo moguće drugačije reagirati još ranije, uz alarmiranje najodgovornijih te korištenje svih raspoloživih sredstava. Što se tiče narativa, u jednom ambijentu sveukupnog uprošćavanja svih mogućih društvenih činilaca, izuzetno je teško zaštititi tradicijsko nasljeđe uz uvažavanje novonastalih okolnosti u našemu promišljanju svijeta i religije islama, te će to biti jedan od osjetljivijih zadataka koji se stavlja pred najodgovornije u Zajednici. Što se tiče deficitarnosti imama, vjerujem da bi, za početak, bilo najkorektnije pozvati sve one koji su odlučili da napuste časni posao imama na razgovor, te istinski uvažiti njihovu poziciju i istaknute razloge. S druge strane, ako se taj glas ne uvaži, te ako o budućnosti imamskog poziva budu odlučivali oni koji prethodno, možda, nikada nisu obnašali funkciju imama, vjerujem da će se nerazumijevanje nastaviti, čime će i problemi biti sve evidentniji.
