Lekcija iz historije: Životna drama žandarmerijskog kaplara Ahmeda Boškaila u Polhovom Gradcu, Slovenija Istaknuto

Autor: Nedžad Grabus i Denis Striković Oktobar 24, 2024 1473 0

U slovenskom mjestu Polhov Gradec 1940. godine, žandarmerijski kaplar Ahmed Boškailo suočio se s izazovima i pritiscima da napusti islam. Njegova sudbina privukla je pažnju Islamske zajednice, koja je poduzela odlučne korake kako bi ga podržala u teškim trenucima, daleko od doma i zajednice.

U periodu od februara do maja 1940. godine odvijala se životna drama Ahmeda H. Boškaila, žandarmerijskog kaplara, u koju su bili uključeni Ulema medžlis iz Sarajeva, reisul-ulema Fehim-ef. Spaho, imam Imamata džemata Ljubljana Halil-ef. Imamović i komandant žanadrmerije u Beogradu general Stefanović. Ahmed H. Boškailo, porijeklom iz Imamata u Crnićima kod Stoca, bio je raspoređen na službu u žandarmerijskoj stanici u Polhovom Gradcu, udaljenom dvadesetak kilometara od Ljubljane u Sloveniji. Sresko načelništvo u Ljubljani je aktom broj 697/1 od 5. februara 1940. godine dostavilo Imamatu džemata u Crnićima, srez stolački, prijepis zapisničkog očitovanja Ahmeda Boškaila, žandarmerijskog kaplara od 3. februara 1940. o istupu imenovanog iz islama i stupanju u rimokatoličku vjeru. Istim aktom je traženo da se imenovanog briše iz muslimanske matice jer je prijelaz u drugu vjeru zasnovan na Zakonu od 25. maja 1868. i ministarskoj naredbi od 18. januara 1869. godine. Imamat u Crnićima dostavio je navedeni akt sreskog načelništva u Ljubljani Ulema medžlisu u Sarajevu, kojeg je Ulema medžlis izvorno ustupio Imamatu džemata Ljubljana pod brojem 2172/40 od 5.3. 1940. U dopisu je Ulema medžlis tražio da se ustanovi da li je u konkretnom slučaju postupljeno po važećim zakonskim propisima koji vrijede za teritorij Dravske Banovine i zamolili su džematskog imama u Ljubljani da stupi u kontakt s Ahmedom Boškailom te da ga pokuša odvratiti od namjere istupanja iz islama.

Neizdrživi izazovi samoće

Imam Imamata džemata u Ljubljani Halil-ef. Imamović u dopisu broj 73 datiran 29. marta 1940. napisao je detaljan izvještaj o posjeti Ahmedu Boškailu 25.03.1940. u Polhovom Gradcu. Potvrdu o posjeti svojeručno je potpisao Ahmed H. Boškailo. U dopisu je imam Imamović napisao da je ustanovio da u konkretnom slučaju nije postupljeno po postojećim zakonskim propisima. Napisao je da se praktikuje da koja god osoba zatraži istupnicu iz vjere, to i dobije i u srezu i u poglavarstvu. Navodi da mu je to osobno potvrdio sreski načelnik u razgovoru 22.03.1940. Zatražio je i dobio dozvolu od komandanta Dravskog žandarmerijskog puka za slobodan odlazak i razgovor s A. Boškailom. Kao potvrdu je priložio i autobuske karte odlaska u i povratka iz Polhovog Gradeca 25.03.1940. Dalje piše kako se javio komandiru stanice u Polhovom Gradcu koji mu je dozvolio da obavi razgovor u kasarni s A. Boškailom. Razgovor opisuje izuzetno teškim i emocionalnim. Prvi odgovor je A. Boškailo izgovorio kroz plač: “Efendija ja tebe poznajem kada sam u Tivtu 1932. služio kadrovski rok i ono dvanaest predavanja kada ste držali vjeronauku i to je moja sva vjerska naobrazba.

Od tada pa do danas nisam čuo žive riječi o vjeri od moga sveštenika, a u žandarmeriji sam pet godina, kao i to da za svoje praznike niti znam, a niti mi se da za praznik slobodno vrijeme, nego samo služba i služba. Sve ovo vrijeme proveo sam u Sloveniji, premještajući me sa stanice na stanicu i gdje je bilo najteže i najopasnije, jer sam kako računam od mlađih žandara najbolji i od najslobodnijih, a u mojoj karijeri bio sam zapostavljen mogu reći zašto sam musliman. U vjerskoj naobrazbi slab sam jer sam sin seljaka i nisam imao ni mekteba kod kuće što priznajem da sam slabo otporan da se branim sa vjerskog gledišta, kada me nekada prihvate moji drugovi i stariji pa bila šala ili zbillja.” Imam Halil-ef. Imamović piše kako je davao odgovore koji su bili potrebni, tumačeći ajete i hadise. Naveo je da je razgovor trajao dva i pol sata, na kraju je Ahmed Boškailo i samoga imama Imamovića “natjerao” na suze slijedećim riječima: “Efendija ja sam uzeo istupnicu od strane sreza, nisam još ništa učinio više iako je na mene pritisak, ne direktno no indirektno, iako me moje pretpostavljene starješine mrze i crn sam kod istih. Ostajem Ahmed i ostajem do zadnjeg časa i vjerujem u Allaha i Muhameda.”

Imam Imamović piše da su Ahmeda Boškaila oblile suze, zaplakao je kao malo dijete i rekao je da zna da će biti upropašten. Hladna soba i težak ambijent u kasarni teško su pali i imamu Imamoviću, te su zajedno otišli u restoran i, uz topao čaj i hranu, nastavili razgovor do šest sati poslije podne, kada se imam uputio za Ljubljanu. U svom zaključku imam Imamović navodi da je i komandant potvrdio da je A. Boškailo “dobar kao službenik, kao čovjek, kao drug, da sa ženama nema posla i da nije razlog problem što nema pravo na ženidbu za pet godina.” Imam Imamović smatra da je “A. Boškailo imao slab kućni odgoj, skoro bez vjerskog odgoja i pritisak na njega.” Naveo je “ako Visoki naslov želi spasiti ovog čovjeka od prijelaza u drugu vjeru a i od drugoga da ne bude upropašten samo se može učiniti to da se naš vjerski starješina zauzme i istoga iz ovog puka prebaci u drugi puk gdje ima muslimana. To je jedini spas i to što prije jer se bojim da i ovaj trud ne bude uzalud.” Imam Imamović je naveo da je emocionalno stanje A. Boškaila bilo teško jer od pritiska nije mogao sam napisati ni izjavu da ga je posjetio imam Imamović kazavši mu: “Ne mogu efendija, ruke mi ne mogu da pišu, ne mogu ni da mislim.” Na kraju imam Halil-ef. Imamović moli “hitni premještaj mladića Ahmeda Boškaila tamo gdje ima muslimana pa makar to bila najzabitija stanica”.

Institucije na djelu: Spašavanje Boškaila od pritiska i prozelitizma

Ulema medžlis je, na osnovu navedenog izvještaja Imamata u Ljubljani, uputio dopis pod brojem 3005/40 3. aprila 1940. naslovljen njegovoj preuzvišenosti Reisul-ulemi s molbom da se zauzme kod nadležnih vlasti da se Ahmed Boškailo premjesti u mjesto gdje ima muslimana. Zamolili su Reisul-ulemu i za povratnu informaciju, obavještavajući ga da su dali potrebne upute imamatima u Crnićima i Ljubljani kako će postupati u ovom predmetu. Reisul-ulema je u dopisu broj 685 od 6.4.1940, a prepisano 8.4. 1940, uputio dopis komandi žandarmerije u Beogradu sa zahtjevom za premještaj A. Boškaila iz Polhovog Gradca. U dopisu je navedeno da niko od organa Islamske vjerske zajednice nije bio pozvan da prisustvuje aktu prevjeravanja. Referira se na izvještaj imama iz Ljubljane Halil-ef. Imamovića i izjavu, kako piše, samog prevjerenog Ahmeda. U dopisu piše: “Jedini razlog za njegov prijelaz u katoličanstvo je utjecaj sredine i jake katoličke propagande. Prema izjavi nije bilo presije od starješina, kaje se za učinjeno te bi se rado povratio u islam, samo ga je potrebno odvući iz te sredine i premjesti u mjesto gdje ima muslimana. Čast mi je zamoliti Vas, Gospodine Đenerale, da ovog službenika izvolite premjestiti u bilo koje mjesto, gdje ima muslimana.”

Komandant žandarmerije sa sjedištem u Beogradu je 8. maja 1940. uputio dopis reisul-ulemi Fehim-ef. Spahi. “Vaša Preuzvišenosti, u odgovoru na Vaše pismo pov. broj. 34 od 8. aprila ove godine, po pitanju premeštaja žandarmeriskog kaplara Boškaila H. Ahmeda sa žandarmeriske stanice Polhovgradec u bilo koje mesto gde ima muslimana, čast mi je izvestiti Vas, da sam imenovanog premestio u Drinski žandarmeriski puk i naredio da se rasporedi u smislu Vaše želje. Molim Vašu Preuzvišenost, da i ovom prilikom primite uverenje o mom osobitom poštovanju.” U potpisu, đeneral Stefanović.

Životna drama Ahmeda Boškaila, prikazana na osnovu postojeće dokumentacije pokazuje važnost i ulogu institucije u životu pojedinca, suočenog s okolnostima na koje nije mogao samostalno utjecati. Ovdje moramo istaći važnost promptnog djelovanja Ulema medžlisa, Imamata u Crnićima, imama u Ljubljani i Reisul-uleme. Sve ovo se događalo kada su u Evropi već bili na sceni prvi sukobi pred Drugi svjetski rat. Kakva je bila sudbina rahmetli Ahmeda Boškaila nakon prekomandovanja u Drinski puk nismo mogli utvrditi. Posebno se čini važnim naglasiti kako je postojala posvećenost rješavanju problema s kojim su bili suočeni nosioci različitih odgovornih pozicija, na svim nivoima djelovanja IZ. To je inspiracija i za naše vrijeme. Imam Imamata džemata u Ljubljani rahmetli Halil-ef. Imamović je svojim prijedlozima i izvještajem dao osnovne smjernice za rješavanje problema. Pokazao je da je imam najvažnija karika u djelovanju IZ. Uz svesrdnu podršku Ulema medžlisa i samog Reisul-uleme životna drama Ahmeda H. Boškaila, suočenog s problemom prozelitizma, riješena je pozitivno.

Polhov Gradec je lijepo mjesto u Sloveniji u kojem smo bili više puta. Od sada ovo mjesto će nas podsjećati na uspješnu diplomatsku aktivnost, daleko od medija i javnosti, koju su u praskozorje Drugog svjetskog rata poduzeli Ulema medžlis, imam u Ljubljani Halil-ef. Imamović i reisul-ulema Fefim-ef. Spaho u izvršavanju odgovorne i časne uloge pružanja ruke pomoći Ahmedu Boškailu, žandarmerijskom kaplaru u žandarmerijskoj stanici Polhov Gradec u životnoj drami s kojom je bio suočen, istupanju iz islama i prelasku na katoličasntvo. Molimo Allaha, dž.š., da podari svoj rahmet svim sudionicima ove časne misije.

ocijeni
(1 glas)

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine