50godina.jpg

“A kada dijeljenju nasljedstva prisustvuje rodbina,

i siročad, i siromasi, vi iz toga [iz nasljedstva/imetka] nešto im podajte

i lijepu im riječ kažite...“

(an-Nisāʼ/Žene, 4:8)

Ovo je jedan “pravno-moralni“ odlomak Kurʼāna, on nam predočava jednu možebitnu scenu koja se dā, ukratko, opisati ovako: Dijeli se nasljedstvo, sva podjela se odvija po propisima kazanim drugdje u Kurʼānu (npr. 2:180-182; 4:11-12). Međutim, pri samoj podjeli nasljedstva može se tu, posve slučajno, zadesiti da budu prisutni siromasi, siročad, daljnja rodbina (koja nije obuhvaćena propisima nasljedstva).

Temeljna islamska sveta knjiga, Kurʼān, uzima u zaštitu te slučajne “putnike namjernike“: siromaha, siroče, daljnjeg rođaka, ucviljenog čovjeka, zanemarenu osobu... Kurʼān na lijep način sugerira nasljednicima, koji su tu zauzeti “krčmljenjem“ nasljedstva, da pogledaju te ljude koji su se tu našli kao nahodnici, koji su tu došli posve slučajno. I da se dobrim postupkom i uljudnom gestom osvrnu na njih. I pruže im štagod iz onog imetka koji se krčmi!

Ovo je jedno snažno dojmljivo mjesto u Kurʼānu (4:8), iz ovog retka Kurʼāna vidimo kako temeljna islamska sveta knjiga ne smatra da se sve može obuhvatiti propisima. Iz ove scene Kurʼāna potrebno je crpiti inspiracije za svojevrsnu kulturu ophođenja sa obespravljenim i marginaliziranim osobama, ženama, muškarcima, djeci...

Dakako, potrebno je da se ljudi rukovode pravednim i moralnim propisima (onim propisima koje su domislili svojim umom, u parlamentima, ili koje su izveli iz svojih svetih knjiga). Ali život sa sobom, posve neočekivano, uvijek donese nove prilike, nepredviđene situacije, iznenadne okolnosti. Kao da nam ovim svojim odlomkom Kurʼān poručuje: Život je u preobražajima, u stalnom kolanju, u bujanju, u iznenadnim obrtima sudbine... Stoga vi, o ljudi, upotrijebite svoj um i srce, svoje razmišljanje i svoju milost i riješite pravedno i milostivno to što iznenada iskrsne u životu.

Ovo spominjanje nevoljnika, prosjaka, siromaha, siročeta, daljnje rodbine... jeste samo jedno od mnogih mjesta u Kurʼānu koja često čitamo, ali preko njih često pređemo, kao da ih nismo ni pročitali, kao da spomen nevoljnih ljudi nismo ni čuli ni vidjeli.

A iz ovog mjesta iz Kurʼāna (4:8) raspoznajemo najmanje dvije stvari:

  1. A) jednu ozbiljnu, zasnovanu na stranama ili aspektima Kurʼāna za koje bi islamski hermeneutičari i egzegeti kazali da su “normativni“, i
  2. B) drugu, još ozbiljniju stvar – ona oslovljava kurʼānsku, a to u islamu znači Božansku, pažnju prema nevoljniku, prosjaku, ubožnjaku, siromahu, siročetu, daljnjem rođaku.

Ovim odlomkom Kurʼān snažno ustaje u odbranu i zaštitu “marginaliziranih“ ljudi, ženskinja i muškinja.

Ovo mjesto u Kurʼānu (4:8) prepuno je jednog bodrenja da se čini dobro. Iz scene koju je naznačila alineja (4:8) jasno vidimo: Dijeli se imetak, zakoniti nasljednici uzimaju dio po dio, zaostavština odlazi onima kojima pravno/zakonski pripada, oko zaostavštine okupili su se bližnji rođaci, cijele porodice.

A onda se čuje moralni poziv Kurʼāna:

“A kada dijeljenju nasljedstva prisustvuje rodbina,

i siročad, i siromasi, vi iz toga [iz nasljedstva/imetka] nešto im podajte

i lijepu im riječ kažite...“ [4:8].

U toj zaostavštini koja se krčmi ima svoje pravo slučajni nahodnik koji je siromašan, ubog, obespravljen, gladan, koji je, ukratko, odbačeno ljudsko biće, žensko ili muško. Ovdje Kurʼān, kao i na mnogim drugim mjestima, uzima u zaštitu to ljudsko biće. Zašto? Zato što su nasljednici koji krčme imovinu/zaostavštinu već uzeti u zaštitu okriljem propisa, odredbi, “zakonitog“ reda i procedure.

Recimo na kraju da ovaj stavak Kurʼāna posve jasno poručuje sljedeće: Svi propisi, bili oni Božanski ili ljudski, trebalo bi da uzmu u obzir slabe, nemoćne, nezaštićene i odbačene.

Također, ovim mjestom (4:8) Kurʼān ne kaže ljudima koliko će iz tog imetka (ili iz sredstava) dati siromahu, siročetu, daljnjem rođaku... Kurʼān to ostavlja procjeni ljudi, njihovom razmišljanju ili iğtihādu.

Kako se i iz ovoga mjesta iz Kurʼāna vidi, čovjekova vjera u Boga treba biti posljedica saradnje Boga i čovjeka, potom čovjeka i čovjeka. Na mnogo mjesta, i u mnogim pasažima, Kurʼān poziva upravo takvoj saradnji i harmoniziranju kako Božije i čovjekove volje, tako i volje ljudi među njima samima.

(...)

“A šta ti je to u ruci desnoj, o Mūsā?“

“Ovo je štap moj!“ – odgovori on –

“oslanjam se na njega ja,

ovcama svojim lišće skidam njime,

a i u druge koristi mi svrhe!“

“Baci ga [štap], o Mūsā!“ – naredi Bog.

Nekoliko puta smo u ovim esejima istaknuli da u Kurʼānu ima obilje mjesta, zapravo detalja, u kojima se sabire cijeli Kurʼān. S jedne strane, svojom cjelinom Kurʼān obuhvata detalje, a s druge, svojim detaljima Kurʼān obuhvata svoju cjelinu.

Saobražavanje detalja i cjeline, s jedne, potom saobražavanje cjeline i detalja s druge strane, uvijek je bio glavni metod u tumačenju Kurʼāna kod muslimanskih klasičnih hermeneutika i egzegeza.

Pogledajmo još jednom ājete/versove navedene u suri ṬāHā (20:17-21): Bog pita Mūsāa:

“A šta ti je to u ruci desnoj, o Mūsā?“

“Ovo je štap moj!“ – odgovori on – “oslanjam se na njega ja,

ovcama svojim lišće skidam njime,

a i u druge koristi mi svrhe!“

“Baci ga [štap], o Mūsā!“ – naredi Bog.

Dakako, Bog znade da se u Mūsāovoj desnici nalazi njegov štap. Pogledamo li original Kurʼāna, pitanje glasi:

Wa mā tilka bi yamīnika...

(A šta ti je to u ruci desnoj?).

 Arapska zamjenica tilka je ženskoga roda, a i štap (ʻaṣā) u arapskom jeziku je ženskog roda. Prema tome, nije ovdje posrijedi Božansko traganje za informacijama. Ne. Bog Kurʼāna je sveznajući Bog. Nesporno je da Bog znade šta to Mūsā u svojoj desnici imade!

Iz kurʼānskog navoda se posve jasno vidi da Mūsā, alejhiselam, objašnjava Bogu da je to njegov štap, te kaže šta sve sa njim radi, štaviše, oslanja se na štap dok hoda čuvajući stoku...

A onda, iznenada, nastupa kulminacija u ovom ājetu: Bog naređuje Mūsāu da odmah baci svoj štap!

Zašto mu to Bog naređuje?

Klasični komentatori Kurʼāna daju sljedeće objašnjenje: Pa, sam Mūsā je rekao da se oslanja na štap.

Zar se to on, Mūsā, alejshiselam, Božiji poslanik, može oslanjati na nešto drugo, osim samo na Boga?!

Baš zato je uslijedila naredba od Boga, prolomio se glas Božiji:

“Baci štap svoj! [i osloni se na Boga!]“.

I, doista, Mūsā baca štap svoj. Štap se pretvara u ružnu zmijurinu.

Nije li ovdje poruka Mūsāu i svim ljudima – poruka iz kurʼānskog zahtjeva kako da se osjeća i shvati Ovaj Svijet – da je često sve to na šta se ljudi oslanjaju na Ovom Svijetu zapravo nešto otrovno, poput otrovne zmijurine koju je Mūsā, alejhiselam, ugledao kad je bacio svoj štap.

Ali, čudna je sudbina čovjekova. Bog čovjeku često zapovijedi (kao što je zapovijedio i Mūsāu u ovom primjeru) da to što je otrovno i opasno, uzme opet u svoje ruke.

I tako, s Božijom pomoći, to što je od Ovog Svijeta bilo opasno - postade opet spasonosno.

(...)

PRVO TREBA UŽINATI!

Avgust 07, 2018

“I kad njih dvojica [Musa i njegov pratilac, mladić

Yašuʻa ibn Nūn] dopriješe do susretišta mora dva,

ribu svoju zaboraviše,

a ona, prihvativši se svoga puta, skliznu u more!

A kad [još dio puta] odmakoše,

Musa momku svome reče:

“Daj nam užinu našu! Već smo se umorili podosta

od ovoga našega putovanja!“

(Al-Kahf/Pećina, 18:61-62)

Ova dva ājeta iz znamenite sure al-Kahf/Pećina dio su zakučaste kurʼānske epizode koja govori o Mūsāovoj potrazi za tajnovitom osobom koja živi kraj “susretišta dva mora“, tu osobu komentari Kurʼāna obično imenuju kao “al-Ḫidr“. Ovaj al-Ḫidr je znalac mnogih razina iz svijeta skrivenih stvari, on je onaj koji odgoneta mnoge dionice Nepoznatog koje opkriljuju čovjeka.

Kako se vidi iz ova dva ājeta, Božiji poslanik Mūsā je sa sobom poveo jednoga mladića, e da mu bude od pomoći u potrazi za al-Ḫidrom.

Svako putovanje, pa i ono u kojem se traga za mudrim osobama koje znaju onostrane Tajne i ezoterijske dubine svijeta, donosi umor. Mūsā alejhiselam se umorio, a tako isto i njegov mladić koji ga prati. “Daj nam užinu našu! Već smo se umorili podosta od ovoga našega putovanja!“ – riječi su Mūsāa koje su zabilježene u Kurʼānu.

Ali, kad je Mūsāov mladić posegnuo za torbom u kojoj je bila prethodno spremljena i ispečena riba, vidio je da ribe nema. Štaviše, tek tad se sjetio da je riba, na tajnovit način, oživila i skliznula u more kod jedne stijene gdje su se njih dvojica prvi put bili odmarali. Ta se stijena nalazila kod “susretišta mora dva“, koje je i samo po sebi tajanstveno. Mūsāov pratilac, mladić Yašūʻa ibn Nūn, počeo se izvinjavati i pravdati zašto on to, što je tamo bio primijetio, nije odmah rekao Božijem poslaniku Mūsāʼu.

Ali, zadržimo li se sada na Mūsāovim riječima: “Daj nam užinu našu!“ – posve jasno vidimo da se ni posred najvećih potraga za vrhunaravnim istinama ne smiju zanemarivati obične, legitimne i “halal potrebe“ tijela i duše, među kojima je uzimanje hrane jedna od onih temeljnih.

Iako Mūsā traži al-Ḫidra da mu objasni “stvarnost iza ove stvarnosti“, Mūsā se, ipak, pobrinuo da u svojoj popudbini ima spremljenu užinu! Mūsā se drži redoslijeda stvari, on poštuje svojevrsnu kulturu prioriteta, to jest: iako još nije bio našao al-Ḫidra, štaviše umorio se tražeći ga, potrebno je uraditi ono prvo što nam je dosežno, što nam stoji legitimno pri ruci i u datim okolnostima. A za Mūsāa i njegova pratioca taj prvi prioritet bila je – užina!

Time kao da nam Mūsā poručuje: dok god smo živi na Ovom svijetu, treba da se brinemo o legitimnim i, kako bi islamski teozofi kazali, “halal potrebama“ koje ovosvjetska sredina od nas traži. Mūsā je u Kurʼānu, a napose u komentarima Kurʼāna, poznat kao primatelj i kao širitelj mnogih egzoteričkih zakona, kao onaj ko je primio Božijih “Deset zapovijedi“, kao i mnoštvo drugih moralnih naputaka. On je Božiji glasonoša šerijata, kažu za njega teozofi.

Ali, vrijeme je da ovdje kažemo i poentu oko užine Mūsāove i njegova pratioca Yašūʻe ibn Nūna. Upravo u trenu kad je njihov nesuđeni ručak skliznuo u more, to jest, kad ona pečena riba, tajanstveno oživljava na mjestu “susretišta dva mora“ – dolazi do otkrivanja mjesta gdje boravi al-Ḫidr. Istina, njih dvojica će se toga mjesta sjetiti tek kad su trebali užinati, kad su trebali udovoljiti jednu ovosvjetsku i posve svakodnevnu potrebu.

Drugim riječima, da se Mūsā nije prvo pobrinuo za “šerijatsku“ ili vanjsku (ili egzteričku!) stranu svijeta (i ponio užinu ka popudbinu), on ne bi tako lahko našao zavičaj al-Ḫidra, znalca “ḥaqīqata“, onoga koji je upućen u mnoge tajne Onostranosti, u svjetove ezoteričkog.

(...)

“I obradovasmo ga [Ibrāhīma] dječakom blagim.

Pa kad je stasao da mu je i u poslu pomagao, on reče:

“O sinko moj! Doista sam u snu vidio

da bih te zbilja zaklati trebao!

Pa šta ti misliš?“

A on reče: “O moj oče! Čini šta ti se naređuje.

Naći ćeš da sam ja, ako Bog dā, međʼ strpljivima!“

(eṣ-Ṣāffāt/Redovi, 37:101-102)

Ovo mjesto u Kurʼānu ubrajaju u najteža ne samo za tumačiti, već i za shvatiti. Nije ovdje posrijedi samo dalekosežno snoviđenje Božijeg poslanika Ibrāhīma, već je posrijedi i pitanje: A kako to, to jest: zar može biti baš to - da dragi Bog, Svemilosni i Samilosni Stvoritelj, može takvo što strašno [klanje ili prinošenje svoga sina/djeteta kao žrtve!] uopće zatražiti od Ibrāhīma alejhiselam?!

Gdje je tu Božija pravda, gdje je tu Njegova milost, gdje je tu Božije saosjećanje sa čovjekom?!

Ova pitanja, naravno, stoje. Do izvjesne mjere ona važe, vrijede, razložna su, čovječanstvo ih nije prestalo spominjati, zato što se u svakom vremenu ponavlja, na mirijade načina, roditeljska briga i bdijenje spram svojih kćeri i sinova. I zebnja spram njihova stradanja.

Ali, mnogo je važnije ovdje prisjetiti se da nama temeljne vjerske knjige, Kurʼān prije svih, velike likove čovječanstva predstavljaju iz samog vrtloga života. Nisu oni iz života u dibi, svili i kadifi. Veliki likovi Kurʼāna ne kazuju nam samo one svoje susrete sa Sudbinom, već nam na najizravniji način kazuju i naše vlastite susrete sa Sudbinom. Tu je razlog pa učimo od Božijih poslanika (i baš zato oni su uzori čovječanstva).

Stoga nam je Božiji poslanik Ibrāhīm ovdje osvijetljen jednim udvojenim ili dvostrukim bljeskom svjetlosti i pokazan, s jedne strane kao Božiji poslanik (treba se ispuniti “neshvatljivi“ Božiji nalog!), i s druge strane kao roditelj (treba spasiti svoje dijete!).

A time dolazimo do druge, važne skaline u tumačenju ovog mjesta iz Kurʼāna. Naime, svaki roditelj sudjeluje u tzv. ibrāhīmovskim brigama, u spašavanju svoga djeteta ili djece.

Ko ne razumije ovo kazivanje o Ibrāhīmu, a.s., tom glasovitom Božijem poslaniku, potrebno je da posjeti bolnička odjeljenja na kojima leže mnoga djeca oboljela od raka i njegovih opakih vrsta. Sva su ta djeca nedužna, kao što je i Ibrāhīmov sin bio nedužan. I svi oni roditelji koji u naručju drže oboljelu djecu, kao da su ona ibrāhīmovska multiplikacija, kao da oni – i ne znajući – nose svoja draga čeda i koračaju sve bliže i bliže, simbolički rečeno, onom mjestu gdje će djeca biti “žrtvovana“, to jest predata u naručje nepojamne smrti!

Ibrāhīmova odluka da žrtvuje sina nije odluka jednog arogantnog, nabusitog i nerazumnog čovjeka, već ljudskog bića koje sebe i druge članove čovječanstva želi da poduči tome šta, doista, jeste život sred neposrednog zijeva smrti!

Dakako, Kurʼān spominje i stranu djeteta, potom roditelja, ali naglašava i onu moćnu, Božansku stranu.

Božija pomoć, ili od Njega darovani izlaz, dolazi najčešće onda kad roditelj spozna da ga ovo Sveobuhvatno opkriljuje, nadvladava, a borba s bezizlaznim nedaćama tu se afirmira kao svojevrsna kultura strpljivosti.

Naravno, Ibrāhīm nije žrtvovao svoga sina, ali je zaimao iskustvo kao da je to on doista i učinio. Iz toga roditelji teško oboljele djece uzimaju trajne poruke. Mnogi roditelji suočiće se sa smrću svoje bolesne ili na drugi način postradale djece. Tu za njih nije bilo drugog izlaza. To je granična situacija koju mnogi ljudi ne mogu prenebregnuti. Na toj granici treba ostati priseban i strpljiv. Stamenih stopa i koraka. Lahko je to reći, a teško učiniti.

Ali, s druge strane, mnoga djeca će i ozdraviti. I, kao što se Božija pomoć Ibrāhīmu javila u obličju velike žrtve ili kurbana (aṣ-Ṣāffāt/Redovi, 37:107), tako se ona u spasonosnim lijekovima javi mnogoj teško oboljeloj djeci, pa ozdrave – na radost svojih roditelja.

(...)

ŠUPLJA DEBLA PALMINA

Avgust 07, 2018

Motiv “šupljih debala palminih“ spominje se samo jednom u Kurʼānu, u suri al-Ḥāqqah/Čas neizbježni (69:6-7). Dakako, tom motivu treba pridodati i motiv “izvaljenih stabala palminih“ koji se spominje u suri al-Qamar/Mjesec (54:20).

Dakako, strašan je to spomen, odnosi se na ljude i kataklizme koje ih pogađaju. Na “šuplja debla palmova“ na različite načine aludira se i na mnogim drugim stranicama Kurʼāna, iako se tamo izričito ne spominju. Ali, svaki dio Kurʼāna u gustim je smisaonim tkanjima vezan sa svakim drugim dijelom Kurʼāna. Komentatori Kurʼāna kažu: Koji čitaju Kurʼān kroz ta njegova nevidljiva značenjska i smisaona tkanja – ispravno ga čitaju.

Doista, kakvo značenje, ili još bolje: kakvo znamenje sadrži sintagma “šuplja debla palmova“?

Sura al-Ḥāqqah/Čas neizbježni (69:6-7) govori o drevnom arabljanskom narodu ʻĀd koji je bio uništen vjetrom, ledenim, moćnim, nezaustavljivim. Božijom odredbom taj vjetar pogodio je nastambe naroda ʻĀd, lomljavinska oluja trajala je “sedam noći i osam dana uzastopnih“, ljudi su bili usmrćeni, “povaljani poput šupljih debala palminih!“

Ovo je jedno od mnogih mjesta iz Kurʼāna gdje se govori o masovnim stradanjima ljudi sred strašnih kataklizmi: oluja, orkana, poplava, zemljotresa, ratova, kuga, pogibelji različitih vrsta...

Kao i ovo mjesto u Kurʼānu (69:6-7), i druga mjesta o olujama, orkanima, poplavama, zemljotresima, pogibeljima... saopćavaju se kao “ono nešto“ što nadilazi čovjeka. Savremena filozofska i teološka literatura, nastala nakon industrijske revolucije, kad se čovjek oboružao mašinama i čvrstim betonskim i čeličnim zgradama, svjesna je, naravno, da se čovjek “ne može suprotstaviti prirodi“, jer ima nešto što se zove our superiors (ono nešto, to jest: mnogo toga što nas nadmaša, što nas nadilazi!)

A da se oluje uvijek vraćaju na dijelove čovječanstva vidljivo je iz samog sazvučja kurʼānske riječi ʻĀd. Naime, ʻĀd znači, komentatorski tumačeno, onaj koji se vraća (ta je riječ izvedena iz kurʼānskog korijena ʻA-W-D, u osnovnom značenju vratiti se), i u osnovi to je simboličko značenje imena tog naroda koji je uništen olujnim vjetrima! To, nadalje, znači da je bilo (i biće još mnoštvo) naroda na koje će se vratiti “sudbina“ naroda ʻĀd! Naime, spram strašnih olujnih vjetrova ljudske ruke su uglavnom nemoćne – poruka je Kurʼāna!

Skriveno znamenje Kurʼāna tu se posve jasno pokazuje: sudbina naroda ʻĀd može se (s)vratiti svakom narodu. Potencijalno, svi narodi, svi segmenti čovječanstva su ʻĀd, jer su, potencijalno, izloženi olujama, orkanima, poplavama, zemljotresima, pogibeljima, ratovima, cunamijima, stradanjima... Our superiors (ili ono što nadmaša naše ljudske moći) naprosto je tu, stalno, povrh naših glava.

Znamenito je i značenje “povaljanih šupljih debala palmovih“. Ta kurʼānska sintagma pokazuje da je jednoj oluji vrlo lahko oboriti “šuplje stablo“.

K tome, olujom ili zemljotresom povaljani ljudi vide se po zemlji kao“šuplja stabla“, nikakvog životnog sadržaja u njima nema, krug njihova života, pa i njihova stradanja, posve se zatvorio.

Dakako, “povaljana šuplja debla palmova“ u kurʼānskom tekstu i kontekstu imaju još značenja, a najvažnija su ona moralna. Prema kurʼānskom viđenju svijeta, ljudi bivaju izloženi olujama, orkanima, poplavama, zemljotresima, pogibeljima, ratovima, stradanjima... onda kad posve napuste moralne pragove u svome životu.

Ljudi koje ispunjava zlo, bijes, mržnja, ljudi u kojima nema težnje za dobrom i plemenitošću i sami bivaju skloni da postanu nalik “povaljanim šupljim deblima palmovim“.

Možda nam je teško prihvatiti da Kurʼān na ovom mjestu (69:6-7) nudi ovakvu poruku, ali se, ipak, treba natkučiti nad njegovu usporedbu “olujom usmrćenih ljudi“ sa “povaljanim šupljim deblima palmovim“.

(...)

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija