ŠUPLJA DEBLA PALMINA

Avgust 07, 2018

Motiv “šupljih debala palminih“ spominje se samo jednom u Kurʼānu, u suri al-Ḥāqqah/Čas neizbježni (69:6-7). Dakako, tom motivu treba pridodati i motiv “izvaljenih stabala palminih“ koji se spominje u suri al-Qamar/Mjesec (54:20).

Dakako, strašan je to spomen, odnosi se na ljude i kataklizme koje ih pogađaju. Na “šuplja debla palmova“ na različite načine aludira se i na mnogim drugim stranicama Kurʼāna, iako se tamo izričito ne spominju. Ali, svaki dio Kurʼāna u gustim je smisaonim tkanjima vezan sa svakim drugim dijelom Kurʼāna. Komentatori Kurʼāna kažu: Koji čitaju Kurʼān kroz ta njegova nevidljiva značenjska i smisaona tkanja – ispravno ga čitaju.

Doista, kakvo značenje, ili još bolje: kakvo znamenje sadrži sintagma “šuplja debla palmova“?

Sura al-Ḥāqqah/Čas neizbježni (69:6-7) govori o drevnom arabljanskom narodu ʻĀd koji je bio uništen vjetrom, ledenim, moćnim, nezaustavljivim. Božijom odredbom taj vjetar pogodio je nastambe naroda ʻĀd, lomljavinska oluja trajala je “sedam noći i osam dana uzastopnih“, ljudi su bili usmrćeni, “povaljani poput šupljih debala palminih!“

Ovo je jedno od mnogih mjesta iz Kurʼāna gdje se govori o masovnim stradanjima ljudi sred strašnih kataklizmi: oluja, orkana, poplava, zemljotresa, ratova, kuga, pogibelji različitih vrsta...

Kao i ovo mjesto u Kurʼānu (69:6-7), i druga mjesta o olujama, orkanima, poplavama, zemljotresima, pogibeljima... saopćavaju se kao “ono nešto“ što nadilazi čovjeka. Savremena filozofska i teološka literatura, nastala nakon industrijske revolucije, kad se čovjek oboružao mašinama i čvrstim betonskim i čeličnim zgradama, svjesna je, naravno, da se čovjek “ne može suprotstaviti prirodi“, jer ima nešto što se zove our superiors (ono nešto, to jest: mnogo toga što nas nadmaša, što nas nadilazi!)

A da se oluje uvijek vraćaju na dijelove čovječanstva vidljivo je iz samog sazvučja kurʼānske riječi ʻĀd. Naime, ʻĀd znači, komentatorski tumačeno, onaj koji se vraća (ta je riječ izvedena iz kurʼānskog korijena ʻA-W-D, u osnovnom značenju vratiti se), i u osnovi to je simboličko značenje imena tog naroda koji je uništen olujnim vjetrima! To, nadalje, znači da je bilo (i biće još mnoštvo) naroda na koje će se vratiti “sudbina“ naroda ʻĀd! Naime, spram strašnih olujnih vjetrova ljudske ruke su uglavnom nemoćne – poruka je Kurʼāna!

Skriveno znamenje Kurʼāna tu se posve jasno pokazuje: sudbina naroda ʻĀd može se (s)vratiti svakom narodu. Potencijalno, svi narodi, svi segmenti čovječanstva su ʻĀd, jer su, potencijalno, izloženi olujama, orkanima, poplavama, zemljotresima, pogibeljima, ratovima, cunamijima, stradanjima... Our superiors (ili ono što nadmaša naše ljudske moći) naprosto je tu, stalno, povrh naših glava.

Znamenito je i značenje “povaljanih šupljih debala palmovih“. Ta kurʼānska sintagma pokazuje da je jednoj oluji vrlo lahko oboriti “šuplje stablo“.

K tome, olujom ili zemljotresom povaljani ljudi vide se po zemlji kao“šuplja stabla“, nikakvog životnog sadržaja u njima nema, krug njihova života, pa i njihova stradanja, posve se zatvorio.

Dakako, “povaljana šuplja debla palmova“ u kurʼānskom tekstu i kontekstu imaju još značenja, a najvažnija su ona moralna. Prema kurʼānskom viđenju svijeta, ljudi bivaju izloženi olujama, orkanima, poplavama, zemljotresima, pogibeljima, ratovima, stradanjima... onda kad posve napuste moralne pragove u svome životu.

Ljudi koje ispunjava zlo, bijes, mržnja, ljudi u kojima nema težnje za dobrom i plemenitošću i sami bivaju skloni da postanu nalik “povaljanim šupljim deblima palmovim“.

Možda nam je teško prihvatiti da Kurʼān na ovom mjestu (69:6-7) nudi ovakvu poruku, ali se, ipak, treba natkučiti nad njegovu usporedbu “olujom usmrćenih ljudi“ sa “povaljanim šupljim deblima palmovim“.

(...)

Četrdeset šesta sura Kurʼāna nosi naslov “Pješčane dine“ ili “Pješčani brežuljci“ (al-Aḥqāf). U dvadeset i prvom retku ove sure Poslaniku Muhammedu, a.s., zapovijeda se:

“i spomeni brata ʻĀdova

kad je svoj narod opominjao kod pješčanih brežuljaka,

a i prije njega i nakon njega

opominjatelji su im (narodu ʻĀda) dolazili i odlazili...“

 Kao i drugdje u Kurʼānu, ovaj ulomak je bremenit porukama koje se odnose na znamenja, skrivena ili raskrivena, u drugim dionicama Kurʼāna, u njihovim međuse isprepletenim porukama. Naime, za Poslanika Muhammeda, alejhiselam, kao i za njegove sunarodnike iz sedmog stoljeća, ovaj ulomak je značio konkretni zahtjev, ili dva-tri prijedloga:

- krenuti do pješčanih dina gdje još ima ostataka nastambi drevnog arabljanskog naroda ʻĀda!

- potom, sred tih pješčanih dina, poslušati da li od naroda ʻĀda preosta ikakav glas!

- i razmisliti o ostacima zidina koji se pomaljaju iz onog šutljivog tajanstva pješčanih dina!

Ali, ovdje je potrebno nakratko vratiti se tim dvjema riječima “pješčane dine“. Ko je ikada boravio u pjeskovitim pustinjama mogao je vidjeti da nevidljivi vjetrovi oblikuju vidljive pješčane dine ili brežuljke. Prenose njihov prah sa jednog na drugo mjesto, taj se proces zbiva stalno.

Zapravo, ono što je tu stalno jeste – nestalnost oblika pješčanih dina.

Šta je danas bilo ovdje, već za sedam dana je pomjereno tamo. A šta se bilo ustalilo tamo, u narednim vremenima biće pomjereno dalje, ili vraćeno negdje blizu svoga prvotnog boravišta.

Kurʼānski zov iz “pješčanih dina“ (46:21) ukazuje na “Božije dane“ na Zemlji. Bog te Svoje dane dariva sad jednima, sad drugima, ili ih šalje sad na jedne, sad na druge. Promjena je neminovna, iza ljudskih civilizacija ostaju ruševine koje, potom, oblikuje i razgrađuje nevidljivo vrijeme baš onako kako nevidljivi vjetrovi oblikuju vidljive pješčane dine mijenjajući im svakodnevno njihove vanjske oblike.

Kurʼānski zov ili snažni glas iz “pješčanih dina“ ukazuje i na seobu ljudskih civilizacija Zemljom i njihovo nestajanje. Krenemo li mnogim putevima Kurʼāna, kroz redove njegovih sura, naići ćemo i na vijesti o nestalim narodima: Semudu, Ejki, Tubbeu, zatim narodu Nuhovu, narodu Faraonovu, narodu Lutovu...

Sve su to sada, u našem pogledu u dubine dalekih prošlosti i zgaslih drevnih vremena, “pješčane dine“. I kazivanja o njihovom prahu!

“Pješčane dine“ su poruka iz Kurʼāna da ćemo i mi nekada biti “pješčane dine“.

Kurʼān je jedno moćno pripovijedanje o ljudskom prahu koji se vraća zemljanom prahu od kojeg je prvotno i uzet.

Ali, čovjekov boravak u tom prahu nije bio uzalud!

(...)

Kurʼān posvjedočuje da nije samo Bog taj koji zapovijeda čovjeku (npr. Deset Zapovijedi), već i čovjek jeste taj koji “zapovijeda“ Bogu!

Ovo je zanimljiva spoznaja i njome su se, odvažno i hrabro, bavili mistički komenta(to)ri Kurʼāna.

 Znaju ljudi koji se bave svetim knjigama, i koji se pokušavaju natkučiti nad vječne istine u njima, da se na stranicama tih knjiga ponekada nalaze obraćanja Bogu u trećem licu, ili naprosto govor o Bogu u trećem licu. Filozofi i teozofi su te dionice svetih knjiga prozvali kazivanjima o, prividno, Odsutnom Bogu (Deus Absconditus). Tu su, dakako, i kazivanja svetih knjiga koje na svojim stranicama govore o Prisutnom Bogu, Njemu se čovječanstvo obraća u drugom licu, kao dragom sagovorniku.

U krajnjemu, načini takvih diskursa o Bogu raspoznaju se samo “ovamo“, na “našoj ljudskoj strani“. Bog je Apsolut, on ne podliježe ljudskim ograničenjima i relativiziranjima kakva su odsutnost, daljina, distanca, mjesto, i sl.

Ovo rečeno sve od praskozorja islama znaju i komentatori Kurʼāna. Ima stranica Kurʼāna gdje Bog kaže “Ja“ (usp. 20:12-14), i gdje se diskurs vidi u, gramatički gledano, prvom licu. Ima stranica Kurʼāna gdje Bog razgovara sa čovjekom, a i čovjek sa Bogom, tu se Bog, gramatički gledano, pomalja u drugom licu. Napokon, opet gledano gramatički, imamo i velikih dionica Kurʼāna gdje se o Bogu govori u trećem licu.

Sve je to i zato jer je moć jezika i govora svete knjige Kurʼāna velika, u neku ruku mi smo tim govorom obuhvaćeni na sličan način na koji su i stanovnici okeana obuhvaćeni njegovim nesagledivim prostranstvima.

Zanimljivo je ovom prilikom osloviti jedno važno pitanje – rekli bismo: jednu važnu dionicu Kurʼāna – onu gdje čovjek “zapovijeda“ Bogu, gdje čovjek “naređuje“ Bogu ovo ili ono... Dakako, zanimljivo je kroz Kurʼān pratiti te čovjekove zapovijedi Bogu (o nekoliko njih će biti riječi u drugim esejima).

Sada je važno da se pozabavimo Prvom Zapovijedi koju ljudski dvonožac saopćava Bogu. U kurʼānskoj Prolegomeni zvanoj al-Fātiḥa (sura Prva, ili ona “kojom se otvara Kurʼān“) nalazi se ova Prva Čovjekova Zapovijed kazana dragome Bogu. Ta Zapovijed kazana je u obliku jednoga imperativnog prototipa – dat je veoma jasno:

Na Pravi Put Ti nas uputi! (1:5).

Slijedimo li Kurʼān njegovim knjiškim redoslijedom, to je Čovjekova Prva Zapovijed upućena Bogu. Praktički, ovom čovjekovom Zapovijedi prva kurʼānska sura al-Fātiḥa dijeli se, ili se razlama, na dva dijela. Prvi dio je od Boga objavljeni Božanski Prolog Bogu (njega izgovara čovjek):

U ime Boga, Svemilosnog, Samilosnog!

Hvala Bogu, Gospodaru svjetova,

Svemilosnom, Samilosnom,

Vladaru Dana Sudnjega!

Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo.

(Al-Fātiḥa, 1:1-4)

Drugi dio Prve kurʼānske sure Al-Fātiḥe (1:5) počinje od Boga objavljenom izravnom Čovjekovom Zapovijedi kazanom Bogu:

Na Pravi Put Ti nas uputi! (1:5).

Kako jasno vidimo, prvi dio Prve sure Kurʼāna čovjek izgovara krotko, ponizno, prihvatanjem. I sve to kazano je kao da se govori o, prividno, “Odsutnom Bogu“. A onda, u drugom dijelu ove sure dolazi do čovjekove inicijative. Kao da je čovjek, sa svoje strane, primijetio da i on, ljudski dvonožac, postoji! I da i on može Boga osloviti, štaviše – zapovjediti Mu! I on, čovjek, može se i treba osoviti na svoje noge i na svoju volju, i glasno zazvati dragoga Stvoritelja:

Na Pravi Put Ti nas uputi! (1:5).

Dolaze ove riječi u al-Fātiḥi, najednom, rekli bismo – iznenada! Slijedi obraćanje Bogu, u drugom licu, u upravnom govoru. Čovjek traži uputu na Pravi Put. Ali i sam Bog traži da Mu čovjek baš to “zapovjedi“.

A kad je Pravi Put posrijedi, preliminarno se može reći da sva druga poglavlja Kurʼāna, nakon Prve sure al-Fātiḥe, izlažu smisao, značenje i svrhu Pravoga Puta. Kao i to kako su njime hodili, ili se na njemu pokliznuli, znameniti pojedinci čovječanstva, ali i narodi, pokoljenja, naraštaji, drevne civilizacije...

Te civilizacije, naraštaji, pokoljenja, narodi i pojedinci – nestali su. Pravi Put je ostao, a ostala je i potreba za onim čovjekovim imperativom Bogu:

Na Pravi Put Ti nas uputi! (1:5).

Sa ove stranice Kurʼāna jasno se raspoznaje potreba deriviranja kulture jedne svojevrsne verbalne komunikacije između čovjeka i Boga. Mnoge stranice Kurʼāna u tome nam mogu biti od velike pomoći.

(...)

Kao Božija Riječ Kurʼān se na mnogo mjesta može čitati i kao mnoštvo usrdnih poziva “pobunjenom čovjeku“.

Čovjeka se poziva da preispita svoj “ustanak“ protiv Boga, da pokuša da se, ćudoredno i preispitujuće, nadnese nad svoju osionost, zadrtost, bigotizam i zastranu.

U tim kurʼānskim pozivima kao da vidimo neku nedokučivu, ali svakako snažnu “Božansku želju“ da čovjek stane na Božiju stranu, da u sebi prepozna Božije stvorenje te, potom, da u sebi raskrije Božijeg štovatelja (ʻabdullāha). K tome, kao da se osjeća i jedan tonalitet ili zvôn “Božanske saosjećajnosti“ prema “odmetnutom čovjeku“, “saosjećajnosti“ sadržanoj u želji da se čovjek “vrati Bogu“ i da od sebe odbaci “zaborav Boga“.

Sūra Yā Sīn/Jāsin (36:77) moćno oglašava i jednu veoma strašnu Božansku optužbu protiv čovjeka. Naime, bude prilika kad je čovjek “otvoreni neprijatelj“ spram Boga:

“Zar čovjek ne vidi

da ga Mi stvaramo od sjemena kapi,

a on – neprijatelj otvoreni!“

I drugdje su stranice Kurʼāna protkane motivom o rečenoj “čovjekovoj neznatnosti“ kad je bio “kaplja sjemena“. Potom je prošlo vrijeme od nekoliko mjeseci, čovjek je rođen, uspravio se i prohodao. A onda minu godine, čovjek stasava, postaje snažan, osion, nehajan. Često postaje “neprijatelj Božiji“. Sūra Yā Sīn čovjeka podsjeća na njegov početak, kad sebe nije bio svjestan, kad ništa sa sobom nije mogao. Tako se “otvoreno neprijateljstvo“ pokazuje osim kao bahatost i kao – glupost i tupavost.

U ovom je smislu vrlo važno i mjesto u Kurʼānu u sūri al-Infiṭār/Rascjepljenje neba, 82:6-9. Tu poziv “pobunjenom čovjeku“ glasi ovako:

“O čovječe, šta te obmanjuje

[pa si nezahvalan] spram tvoga Gospodara [Boga] plemenitoga,

Koji te je stvorio, i skladnim i uspravnim te učinio,

i u obličju kakvom je htio tebe je sastavio!

A ne valja tako! Vi Sudnji Dan lažnim smatrate...“

Kurʼān podsjeća da je sada posrijedi obmana. Čovjeka obmanjuje Ovaj svijet, puste želje, ambicije, pohlepa za imetkom... Naposljetku, nezahvalnost Bogu biva posljedicom koje se teško lišiti.

Božansko podsjećanje čovjeka da je “stvoren, učinjen skladnim, uspravnim, u dostojanstvenom obličju...“ - sve to kao opomena sada dolazi od Boga.

Jer, naime, zaborav Boga vodi zaboravu Dana Sudnjega. Jedan zaborav ima za posljedicu drugi zaborav, i tako unedogled.

Na kraju, treba podsjetiti da se o svemu ovome govori i u sūri “Rascjepljenje Neba“.

Zaboraviti Boga strašno je kao što je strašan prizor “Rascjepljenja Neba“.

U svojim mnogolikim prostranstvima Kurʼān je, i vidljivo i skrovito, protkan snažnom porukom otklona od politeizma (širka). Kao da na stranicama Kurʼāna vidimo jedno “mrgođenje“ spram i same pomisli da bi se mogli divinizirati ljudi ili njihove idolatrijske rukotvorine (kipovi, kumiri, idoli, totemi...). Također, u svojim poglavljima Kurʼān na više mjesta upozorava da je politeizam i to kad se divinizira neku zvijezdu, Sunce, Mjesec...

Dakako, Božansko stvaranje je impozantno i moćno. Ono samo po sebi impresionira čovjeka. Univerzum je tu, tik našeg vida i sluha, kao prisutno čudo koje se razvija oko nas. Nemoguće je da Univerzum ne oslovljava čovjeka, da ga ne zadivljuje. Spram veličine i beskraja Univerzuma koji nas obuhvata nemoguće je ostati ravnodušan.

Ipak, Kurʼān poručuje da ta zadivljenost Univerzumom nije nešto loše ako se pritom ima u vidu Stvoritelj svega, Jedan Jedini Bog, Koji sve nebeske katove stvara, Koji je Vidljivi (aẓ-Ẓāhir), ali ne toliko da istovremeno ne bi bio i Nevidljivi (al-Bāṭin).

Upravo to da se Bog svojim stvaranjem nebrojenih svjetova “pokazuje“, ali istovremeno i “zakriva“ – središnja je zagonetka Božanske Tajne. Ta je Tajna dokraja nespoznatljiva, teško ju je objasniti čovjekovim diskurzivnim moćima.

Moguće je da baš u toj Tajni postoji onaj glavni razlog pa ljudi traže ili su tražili “da vide Boga na javi“ (K., 2:55; K., 7:143).

U ovom smislu je veoma zanimljiv primjer Ibrāhīma (Abrahama), Božijeg poslanika. On je želio da “vidi“ Boga. Njegov slučaj je utoliko zanimljiviji što se u potragu za Bogom, Jednim i Jedinim, otisnuo na put okrećući se od vidljivih lažnih božanstava politeizma. Sūra al-Anʻām/Stoka (6:74-79) kazuje da je Ibrāhīm rekao svome ocu Āzaru da odbacuje njegove kumire kao božanstva i smatra da su “i njegov otac i njegov narod u zabludi očiglednoj!“

Ibrāhīm se potom zaputio u Prirodu, gdje mu je pokazano “Carstvo nebesa i Zemlje“.

Pade večer, Ibrāhīm zvijezdu vidje.

“To je Gospodar moj!“ – smjesta reče.

Ali, zvijezda je zašla na mjestu svoga zahodišta,

Ibrāhīm se sneveseli, reče da “ne voli one koji zalaze!“

Potom je izgrijao Mjesec, Ibrāhīm uskliknu: “E, ovo je Gospodar moj!“

Ali, Mjesec je zašao, Ibrāhīm se sneveselio, slutio je:

Ako ga Gospodar njegov ne uputi, biće od onih posve zalutalih.

Napokon, granulo je Sunce, Ibrāhīm uzviknu:

“Evo Gospodara moga, evo najvećega!“

Ali, nastupila je noć, i Sunce je zašlo, suton je padao unaokolo...

Ibrāhīmovo zrenje tad je dosegnulo vrhunac, spoznao je da on treba “lice svoje predano i čiste vjere okrenuti Onome Koji je stvorio nebesa i Zemlju!“

Kao i drugdje u Kurʼānu, i ovaj ulomak se izdašno nudi za zadivna tumačenja.

Prvo, Ibrāhīmova potraga za Bogom, Jednim i Jedinim, u ovom svijetu “materijalnih“ očitovanja, pojava i promjena ide putanjom od “najmanjeg“ do “najvećeg“. Ibrāhīm odlazi od kipova i kumira, prihvata sjajnu zvijezdu na nebeskom horizontu, pa je napušta, prihvata izgrijali Mjesec, pa ga napušta, i, napokon, prihvata žarko Sunce kao ono što mu se ukazalo kao “najveće“, to jest najsjajnije. Pa i Sunce, nakon što je zašlo, napušta.

Drugo, baš kad mu se u ovom svijetu “materijalnih“ pojava pojavilo ono “najsnajnije“, samo Sunce, Ibrāhīm je načinio presudni duhovni korak svoje potrage za Bogom: Kad je Sunce zašlo, Ibrāhīm je spoznao: Ima Onaj Stalni, Onaj koje je posvuda, Onaj Koji ne zalazi! On je u vremenima pojava koje su Ibrāhīma privremeno obodrile, ali On je i iznad tih vremena. On iz Svoje vječnosti sve to saodređuje, nimalo ne gubeći Svoju sveprisutnost.

Treće, Ibrāhīm je spoznao da su zvijezda, Mjesec, Sunce... znakovi (āyāt) koji ukazuju na Boga. Oni sami nisu božanstva.

Ovo kazivanje o Ibrāhīmu pokazuje da se cijeli Kurʼān može (i treba!) čitati kao Poruka koja uči čovječanstvo da se u nebrojenim svjetovima Prirode čitaju znakovi koji ukazuju na Boga, Jednoga i Jedinoga.

(...)

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija