Bogobojaznost ima svoje manifestacije. Ona kod vjernika treba biti vidljiva, kroz ponašanje njegovo se mora očitovati. Prva njena manifestacija je jezik. Bogobojazni svoj jezik usteže od laži, ogovaranja, besposlica... Bogobojazni, jezik uposli zikrom, učenjem Kur’ana, prenošenjem znanja, kazivanjem o dobru... Allah, dž.š., zloupotrebu jezika poredi s nečim vrlo ružnim, jedenjem mesa svog mrtvoga brata. Zloupotrijebiti jezik opasnost je i za pojedinca i za društvo. Počiniocu prijestupa, ružna riječ, ogovaranje..., uništava dobra djela, a u društvu remeti odnose među ljudima, narušava zajedništvo i društvo uvodi u nesigurnost i nepovjerenje. Kada nam Allah, dž.š., kaže, naređuje, da Ga se bojimo, to tada podrazumijeva da On od nas traži da ne činimo ono što zabranjuje i zato neka jezik naš govoreći samo korisno i dobro svjedoči našu bogobojaznost.

Slika naše bogobojaznosti je i naš stomak. Bogobojazni u njega unosi samo ono što je halal, i unosi onoliko koliko mu je potrebno. Allah, dž. š., strogo zabranjuje da ono što jedemo i pijemo bude haram. Zabranjuje da to budu oni proizvodi koji su po sebi haram kao što je svinjsko meso, lešina, krv, alkohol, ali nas upozorava, vrlo jasno nas upozorava, da ne smije u nama i na nama biti ništa što je na nedozovljen način stečeno. Ne može bogobojaznost i haram zajedno. Ako si bogobojazan, a to znači svjestan Božijeg sveznanja, ti ne prisvajaš tuđe, ne kradeš, ne varaš, alkohol ne piješ, ništa što je Uzvišeni zabranio nije tebe blizu. Ovdje imam potrebu, ne znam po koji put, naglasiti da su igre na sreću, kocka, haram i da je kladionica također haram. Koliko je nas koji s nestrpljenjem čekaju rezultat izvlačenja na bingu i lutriji, koliko je nas koji opskrbu, zaradu traže u kladionici? Bogobojazni to ne rade. Oni radom i trudom stiču da bi se hranili i u Allahovom zadovoljstvu živjeli.

Bogobojazni, dunjaluk ne gleda požudno i pogled svoj čuva od zabranjenog. Bogobojaznost je da gledamo ono iz čega se pouka crpi jer Allah, dž. š., naglašava da je u svemu tu oko nas poruka za razumom obdarene. Bogobojaznost ne zahtijeva da zatvorimo oči i da bi se od harama sačuvali iz svega isključimo. Biti nezainteresiran za ono što se oko nas događa, neodgovornost je. Bogobojaznost je da ne gledamo u ono što je haram, a da iz svega što vidimo, uzmemo pouku i protiv zla koje vidimo da se borimo. Ne kaže li Poslanik: „Ko vidi loše djelo neka ga ukloni...“?

Ruke bogobojaznog nastoje što više dobra učiniti jer znaju da je dobro djelo jedino blago kada u kabur stignemo i da će nas Allah, dž.š., po dobru, po bogobojaznosti vrednovati. Rekao nam je: „Najbolji od vas je onaj koji je najbogobojazniji.“(Hudžurat 13) Da bismo bili od tih najboljih, bogobojaznost naša mora biti vidljiva, u djelo pretočena, mora biti rukama našim manifestirana. Iman se sastoji, kako to Poslanik kaže, od sedamdeset i nekoliko ogranaka, a i ukloniti smetnju s puta je dio imana, potvrda bogobojaznosti. Bogobojazni, dakle, svugdje iza sebe ostavljaju urednost, sklad, ljepotu, jer vjera ih je naučila, da biti bogobojazan, znači biti dobročinitelj i zato se bogobojazni ponašaju kao da Boga vide, jer znaju da On njih uvijek vidi.

Svakim korakom, bogobojazni, očituju svoj strah od Allaha. Strah ih je besposličariti jer znaju da se proteklo vrijeme ne može vratiti. Strah ih je korak ne usmjeriti „sirati mustekimom“jer znaju da na svakoj drugoj stazi koračati je grijeh. Noge bogobojaznog ne propuštaju priliku da ka dobru koračaju. Kada god su u prilici u džamiju idu da bi se Bogu približili i što više grijeha sa sebe skinuli. Korak bogobojaznog usmjeren je ka porodici i roditeljima, to je korak koji podrazumijeva borbu za dunjalučka dobra kako bi se porodici obezbijedio dostojan život, o drugim ljudima neovisan. Korak bogobojaznog usmjeren je ka obilasku rodbine, on obilazi bolesne jer zna da će tamo naći Stvoritelja. Korakom se manifestira bogobojaznost kada se ide bratu i sestri na dženazu, kada se stupa u zajedničku džematsku akciju, kada se žuri pomoći unesrećenom, kada se žuri odmaknuti od grijeha, a učiniti dobro djelo.

Bogobojazni često razgovara sa sobom, preispituje se i bori se svoje srce očistiti od svega što bogobojaznosti zauzima prostor. U srcu bogobojaznom nema mjesta neprijateljstvu ni prema kome osim prema šejtanu i pomagačima njegovim. U tom, bogobojaznošću ispunjenom srcu, nema mjesta mržnji, zavisti, zluradosti... Bogobojazno srce ispunjava samilost, dobrotom je ispunjeno koja isijava i ljubavlju je ispunjeno koja obuhvata sva stvorenja Božija. Srce koje čovjeka podstiče na negativnosti i koje ga muči zavidnošću i mržnjom, nije bogobojazno srce. Zato je potrebno da čovjek često razgovara sa sobom i nastoji sebe ubijediti u istinu vjere i u vjeri koja se mir i zove, mir pronaći.

Ibadeti su manifestacija bogobojaznosti. To su posebno oni koji se ne mogu činiti ni radi koga osim u ime svjetova Gospodara. Farz namazi su čovjekova obaveza svugdje i uvijek, a poslije tih farzova najbolji je onaj namaz koji je stvarna potvrda bogobojaznosti. To je namaz u tajnosti svoga doma, u gluha doba noći, kada se ni radi koga osim radi Allaha ne abdesti i na serdžadu ne staje. Poslanik je tako svoju bogobojaznost jačao, a potom je živeći vjeru manifestirao. Nije to činio kroz razna okupljanja i manifestacije, kroz hvalisanje dobročinstvom i pretvaranjem i pokazivanjem pred ljudima.

Danas, ima nas skoro dvije milijarde. S kolikom smo bogobojaznošću pokazuje stanje u kojem smo i nemoć naša i neznanje da odgovorimo na izazove pred kojim smo. Zato je danas legitimno pitati, koliko je nas bogobojaznih, jer bogobojaznima Allah, dž .š., pokaže izlaz iz svake situacije. Izlaz iz našeg nezavidnog stanja, i kao naroda i kao ummeta, nemamo gdje tražiti osim u promjeni nas samih, u jačanju naše bogobojaznosti, koja mora biti u djelima i ponašanju našem vidljiva. Istinska bogobojaznost se manifestira i jezikom, i rukom i korakom i ibadetima predanim.

Uzvišeni Bože, pomozi nam da budemo bogobojazni i da ne umiremo osim kao muslimani, amin.