A

Među velikim brojem znamenitih žena, u Kur’ānu oslovljenih na različite načine, jeste i Āsiya (Āsija), žena faraonova (faraona koji je bio takmac Božijem poslaniku Mūsāu, a.s.)

Āsiya se u Kur’ānu ne spominje po imenu, sintagma imra’atu fir‘awn (إِمْرَأَةُ فِرْعَوْنَ) ili “žena faraonova” jeste način kako Kur’ān oslovljava ovaj važan lik na dva mjesta (al-Qaṣaṣ, XXVIII:9., i at-Taḥrīm, LXVI:11). Ismā‘īl Ḥaqqī al-Burūsawī (Rūḥu l-bayān, VI, 384.) tvrdi: ovoj ženi je ime Āsiya bintu Muzaḥim bin ‘Ubayd bin Rayyān bin al-Walīd. Za ovoga al-Walīda komentator Ismā‘īl Ḥaqqī tvrdi da je bio faraon Egipta u vrijeme Jūsufa (Yūsufa), a.s:

كَانَ فِرْعَوْنَ مِصْرَ فِي زَمَنِ يُوسُفَ الصِّدِّيقِ عَلَيْهِ السَّلاَمُ ...

Ovim Ismā‘īl Ḥaqqī (VI, 384) ukazuje da je Āsiya porijeklom bila iz faraonova naroda. Međutim, on navodi i mišljenje da je moguće da je Āsiya porijeklom jevrejka, iz Mūsāova, a.s., roda, a ima mišljenja i da je bila njegova tetka...

وَقيِلَ كَانَتْ مِنْ بَنِي إِسْرَائِيلَ مِنْ سِبْطِ مُوسَى وَقِيلَ كَانَتْ عَمَّتَهُ

Kad je posrijedi Āsiya kao ime koje su ovoj slavnoj ženi dali komentatori Kur’āna, vrijedno je spomenuti da je u Kur’ānu veoma vidljiv običaj da se žene ne oslovljavaju svojim imenima, već imenima svojih muževa, recimo “žena Lūṭova”, imra’atu Lūṭ – اِمْرَأَةُ لُوطٍ , ili “žena Nūḥova”, imra’atu Nūḥ - إِمْرَأَةُ نُوحٍ – (oba navoda su u at-Taḥrīm, LXVI:10). Sve su to istaknuti primjeri Kur’ānskog imenovanja (i oslovljavanja) žena po njihovim muževima. To potvrđuje i primjer Kur’ānskog oslovljavanja “žene ‘Azīzove”, imra’atu l-‘azīz – إِمْرَأةُ الْعَزِيزِ - [tj. žene faraonova uglednika iz doba Yūsufa, a.s., usp. suru Yūsuf, XII:51], kojoj su komentatori Kur’āna dali ime Zulejha (زُلَيْخَا - Zulayẖā).

Slavna i jedina iznimka u Kur’ānu je Merjema [مَرْيَمُ - Maryam, Marija], majka ‘Īsā, a.s., koju Kur’ān poimenice spominje trideset četiri (34) puta!

Koliko je ova žena slavna u islamskoj tradiciji pokazuju i česta Kur’ānska “opisivanja” samoga ‘Īsāa, a.s., kao Mesīha/Mesije, sina Merjemina [al-Masīḥu ’bnu maryam – الْمَسِيحُ ابْنُ مَرْيَمَ] ili kao ‘Īsāa sina Merjemina [‘Īsā ’bnu maryam – عِيسَى ابْنُ مَرْيَمَ]. Ovim se ukazuje da je Merjema (koju i muslimani i kršćani štuju, zbog njenih ostalih vrjednota, i kao Djevicu Mariju) toliko slavna i odabrana, da čak i sam ‘Īsā, a.s., prima mnogo svoje slave od nje, svoje poštovane majke!

Kad je posrijedi Āsiya, opće je mišljenje da je to ime koje su ovoj faraonovoj ženi dali komenta(to)ri Kur’āna (npr. tumačeći mjesto u sūri al-Qaṣaṣ, XXVIII:9), gdje se vidi uloga ove čestite žene u spašavanju i izbavljenju Mūsāa, a.s., kao malodobnog djeteta iz kovčega koji je plutao rijekom Nil:

وَقَالَتِ امْرَأَتُ فِرْعَوْنَ قُرَّتُ عَيْنٍ لِي وَلَكَ لَا تَقْتُلُوهُ عَسَى أَن يَنْفَعَنَا
أَوْ نَتَّخِذَهُ وَلَدًا وَهُمْ لَا يَشْعُرُونَ

A žena faraonova reče: “On će biti radost oka i meni i tebi [o faraone], nemojte ga ubiti! Možda će nam od koristi biti, ili ga možemo za posinka uzeti!” I ništa oni [faraonovi ljudi] ne osjetiše.

Drugi, iznimno važan, spomen “žene faraonove” (إِمْرَأَةُ فِرْعَوْنَ) nalazi se u suri at-Taḥrīm (LXVI:11-12), gdje se ona navodi kao “primjer vjernicima” (u čestitosti) zajedno sa najodabranijom ženom u islamu, Merjemom (Maryam), majkom ‘Īsāa, a.s:

وَضَرَبَ اللَّهُ مَثَلًا لِلَّذِينَ آمَنُوا امْرَأَتَ فِرْعَوْنَ إِذْ قَالَتْ رَبِّ ابْنِ لِي عِندَكَ بَيْتًا فِي الْجَنَّةِ وَنَجِّنِي مِن فِرْعَوْنَ وَعَمَلِهِ وَنَجِّنِي مِنَ الْقَوْمِ الظَّالِمِينَ. وَمَرْيَمَ ابْنَتَ عِمْرَانَ الَّتِي أَحْصَنَتْ فَرْجَهَا فَنَفَخْنَا فِيهِ مِنْ رُوحِنَا وَصَدَّقَتْ بِكَلِمَاتِ رَبِّهَا وَكُتُبِهِ وَكَانَتْ مِنَ الْقَانِتِينَ

A Bog navodi primjer i onima koji vjeruju: ženu faraonovu, kad ona reče: “Moj Gospodaru, sagradi mi kod Sebe kuću u džennetu, i od faraona i djela njegova me spasi, i spasi me od naroda zlotvorskoga!” I [Bog kao primjer navodi i] Merjemu, kćerku Imranovu, koja je nevinost zaštitila svoju, i Život [Duha] smo Mi od Nas u nju udahnuli, i ona je iskreno vjerovala u Riječi svoga Gospodara, i u Knjige Njegove, i od poslušnica bila je!

Āsiya se u komentarima Kur’āna navodi i izdašno opisuje kao čestita spasiteljica Mūsāa, a.s., kao novorođenčeta. Naime, ona, Āsiya, jeste njegova “druga majka”. Biološka majka Mūsāova morala je svoje dijete (Mūsāa) staviti u kovčežić (at-tābūtu - التَّابُوتُ) i pustiti ga niz rijeku, e da bi ostao živ, jer faraon je, na upozorenje astrologa da se među jevrejima rodilo dijete koje će ga uništiti, naredio ubijanje njihove muške djece, a živu su ostavljali njihovu žensku djecu - (يُذَبِّحُ أَبْنَاءَهُمْ وَيَسْتَحْيِي نِسَاءَهُمْ), usp. al-Qaṣaṣ, XXVIII:5.

I az-Zamaẖšarī (III, 396-397) tvrdi da je povod ubijanja muške djece jevreja bilo proročanstvo nekog svećenika koji je faraonu kazao da će se roditi dijete među jevrejima koje će svojom rukom uništiti faraonovu vlast.

وَسَبَبُ ذَبْحِ الأَبْنَاءِ: أَنَّ كَاهِنًا قَالَ لَهُ: يُولَدُ مَوْلُودٌ فِي بَنِي إِسْرَائِيلَ
يَذْهَبُ مُلْكُكَ عَلَى يَدِهِ

Kako je faraon naredio ubijanje muške djece među jevrejima, to je majci Mūsāovoj, Božanskim nadahnućem, zapovjeđeno sljedeće (al-Qaṣaṣ, XXVIII:7):

وَأَوْحَيْنَا إِلَى أُمِّ مُوسَى أَنْ أَرْضِعِيهِ فَإِذَا خِفْتِ عَلَيْهِ فَأَلْقِيهِ فِي الْيَمِّ وَلَا تَخَافِي
وَلَا تَحْزَنِي إِنَّا رَادُّوهُ إِلَيْكِ وَجَاعِلُوهُ مِنَ الْمُرْسَلِينَ

Doji ga ti, a kad se za njega uplašiš - u rijeku ga baci! I nemoj se bojati niti tugovati, Mi ćemo ga zbilja tebi vratiti, i poslanikom ćemo ga učiniti!

Prema ovoj istoj Kur’ānskoj suri (XXVIII:8) faraonova porodica je našla kovčeg (u kojem je bilo novorođenče, Mūsā), i izvadila ga je iz rijeke. Kovčeg je donesen faraonovoj ženi Āsiyi. Az-Zamaẖšarī ovako opisuje scenu otvaranja kovčega:

رُوِيَ أَنَّهُمْ حِينَ الْتَقَطُوا التَّابُوتَ عَالَجُوا فَتْحَهُ فَلَمْ يَقْدِرُوا عَلَيْهِ فَعَالَجُوا كَسْرَهُ فَأَعْيَاهُمْ فَدَنَتْ آسِيَةُ فَرَأَتْ فِي جَوْفِ التَّابُوتِ نُورًا فَعَالَجَتْهُ فَفَتَحَتْهُ فَإِذَا بِصَبِيٍّ نُورُهُ بَيْنَ عَيْنَيْهِ وَهُوَ يَمُصُّ إِبْهَامَهُ لَبَنًا فَأَحَبُّوهُ

Prenosi se: Kad su našli kovčeg [sa Mūsāom djetetom] pokušali su ga otvoriti, pa nisu mogli. Pokušali su kovčeg razbiti, pa nisu uspjeli. Približila se Āsiya i u unutrašnjosti kovčega vidjela svjetlost, pa je pokušala da ga otvori, pošlo joj je to za rukom: tad je [u kovčegu] vidjela muško dijete, između očiju bila mu je svjetlost, sisalo je mlijeko iz svoga palca, pa su ga zavoljeli...

Osim što je zatražila da Mūsāa ne ubiju, Āsiya je, prema Kur’ānu (XXVIII:9), rekla: قُرَّتُ عَيْنٍ لِي وَلَكَ - “On će [tj. Mūsā] biti radost oka i meni i tebi [o faraone]”. Prema komentarima Kur’āna, da je faraon potvrdio ove riječi svoje žene Āsiye, Bog bi ga uputio Pravim Putem. Ali, to faraon nije učinio. (Az-Zamaẖšarī, III:399):

فَقَالَ فِرْعَوْنُ: لَكِ لاَ لِي - Faraon je rekao: “Dijete pripada tebi [o ženo!], a ne meni!”

Uporednim čitanjem Kur’āna vidimo da izbavljenje Mūsāa, a.s., kao malodobnoga djeteta iz Nila ima svoju blisku paralelu u izbavljenju Yūsufa (Jūsufa, a.s.) iz bunara u koji su ga bacila njegova braća (usp. suru Yūsuf, XII:19. i dalje.) Nadalje, i Mūsā odrasta pod skrbništvom žene (Āsiye), kao što i Yūsuf odrasta pod skrbništvom Zulejhe (Zulayẖa). Prema izričitom slovu Kur’āna, kad je Āsiya vidjela Mūsāa (kao dijete) rekla je faraonu:

“Možda će nam od koristi biti, ili ga možemo za posinka uzeti” (عَسَى أَن يَنفَعَنَا أَوْ نَتَّخِذَهُ وَلَدًا - XXVIII:9). S druge strane, Zulejhin muž (Kur’ān ga imenuje kao al-‘Azīza - الْعَزيِزُ) kazuje iste te riječi svojoj ženi (Zulejhi):

 عَسَى أَن يَنفَعَنَا أَوْ نَتَّخِذَهُ وَلَدًا - (usp. suru Yūsuf, XII:21).

Usporedimo li ova dva mjesta i njihove kontekste, pomaljaju se dva krupna moralna lika, Āsiya (faraonova žena) i al-‘Azīz (velikaš na dvoru faraona iz vremena Yūsufa, tj. Zulejhin muž).

Zulejhin postupak u napastvovanju Yūsufa po svojoj nemoralnosti usporediv je sa faraonovim pokušajima da ubije Mūsāa, a.s.

Komentari Kur’āna hvale Āsiyu kao spasiteljicu Mūsāa, a.s. Ismāʻīl Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, (VI:384-385) tvrdi da je Āsiya uradila sljedeće važne dvije stvari:

1) Rekla je faraonu da ne ubija Mūsāa, jer on (navodno) nije dijete između jevreja. Kad su Āsiyu pitali “Kako znaš da on nije jevrejsko dijete?”, ona je rekla faraonu da se jevrejke boje za svoju djecu, kriju ih “da ih ti [faraone] ne ubiješ, pa kako onda pomisliti da bi majka svojim rukama bacila dijete u rijeku...?!”

فَقَالَتْ آسِيَةُ إِنَّهُ لَيْسَ مِنْ أَوْلاَدِ بَنِي إِسْرَائِيلَ فَقيِلَ لَهَا وَمَا يُدْرِيكِ فَقَالَتْ إِنَّ نِسَاءَ بَنِي إِسْرَائِيلَ يُشْفِقْنَ عَلَى أَوْلاَدِهِنَّ وَيَكْتُمْنَهُمْ مَخَافَةَ أَنْ تَقْتُلَهُمْ فَكَيْفَ يُظَنُّ بِالْوَالِدَةِ أَنَّهَا تُلْقِي الْوَلَدَ بِيَدِهَا فِي الْبَحْرِ

2) Āsiya je dala Mūsāu ime, naime, njegov kovčeg je nađen između vode i drveća, a u koptskom jeziku voda se kaže “mū”, a drvo “šā”, odatle “Mūšā/Mūsā”...

وَسَمَّتْهُ آسِيَةُ مُوسَى لِأَنَّ تَابُوتَهُ وُجِدَ بَيْنَ الْمَاءِ وَالشَّجَرِ، وَالْمَاءُ فِي لُغَتِهِمْ مُو، وَالشّجَرُ شَا

Ḡalāluddīn as-Suyuṭī (u Tafsīru l-ğalālayn, 561) o Āsiyi tvrdi sljedeće:

آمَنَتْ بِمُوسَى فَعَذَّبَهَا فِرْعَوْنُ بِأَنْ أَوْتَدَ يَدَيْهَا وَرِجْلَيْهَا وَأَلْقَى عَلَى صَدْرِهَا رَحًى عَظيِمَةً وَاسْتَقْبَلَ بِهَا الشَّمْسَ فَكَانَتْ إِذَا تَفَرَّقَ عَنْهَا مَنْ وُكِّلَ بِهَا ظَلَّلَتْهَا الْمَلاَئِكَةُ

“Āsiya je povjerovala u Mūsāa... pa ju je faraon mučio povezivanjem za kolce njenih ruku i nogu, a na prsa je stavio veliki žrvanj, okrenuo ju je prema suncu, a kada bi se od nje udaljili oni koji su bili određeni da je muče, meleki/anđeli bi joj pravili hlad...”

Ismā‘īl Ḥaqqī (IX, 71) tvrdi da su četiri žene dostigle stupanj savršenstva (kamāl – كَمَالٌ), on navodi predanje Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., u kojem se između ostaloga veli:

لَمْ يَكْمُلْ مِنَ النِّسَاءِ إِلاَّ أَرْبَعٌ آسِيَةُ بِنْتُ مُزَاحِمٍ وَمَرْيَمُ بِنْتُ عِمْرَانَ وَخَدِيجَةُ
بِنْتُ خُوَيْلِدٍ وَفَاطِمَةُ بِنْتُ مُحَمَّدٍ

“Samo su četiri žene savršene: Asija kćerka Muzahimova, Merjema kćerka Imranova, Hatidža kćerka Huvejlidova i Fatima kćerka Muhammedova...”

Izvori:

Badawi, Elsaid M. Badawi i Muhammad Abdel Haleem, Arabic-English Dictionary of Qur’anic Usage, Brill, Leiden, 2008.

Burūsawī, Ismā‘īl Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Ḫalīl al-Ḡurr, al-Mu‘ḡam al-‘arabiyyu al-ḥadīṯ, Librairie Larousse, Paris, 1973.

Suyuṭī, Ḡalāluddīn as-Suyuṭī (sa Ḡalāluddīn al-Maḥallījem), Tafsīru l-ğalālayn, Kairo, 2000.

Zamaẖšarī, ‘Umar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ‘an ḥaqā’iqi tanzīli wa ‘uyūni l-aqāwīli fī wuğūhi t-ta’wīli, Beirut, 2001.