B

Blagdan (ʻīd - عيِدٌ) spominje se samo jednom u Kurʼānu, dok se trpeza (māʼidah –مَائِدَةٌ ), upravo u vezi sa riječju ʻīd ili blagdan, spominje u dva navrata. Ar-Rāgib al-Iṣfahānī navodi da se u arapskom ʼal-māʼidom naziva svaki sto na kome je hranaʼ.

الْمَائِدَةُ الطَّبَقُ الَّذيِ عَلَيْهِ الطَّعَامُ

Sa ovakvim definiranjem riječi al-māʼidah slaže se i jezikoslovac Ḫalīl al-Ğurr. U svome djelu al-Muʻğamu l-ʻarabī al-ḥadīṯ  on navodi da al-māʼidah znači “sto na kojem je hrana“.

الْمَائِدَةُ: الْخِوَانُ عَلَيْهِ الطَّعَامُ

Prema al-Iṣfahānīju, na arapskom se kaže mādanī, yamīdunī u značenju ‘nahranio me jeʼ, ʼpočastio me je večeromʼ.

وَ يُقَالُ مَادَنيِ يَميِدُنيِ أَيْ أَطْعَمَنيِ، وَ قيِلَ يُعَشّيِنيِ

Zanimljivo je da al-Iṣfahānī u riječi al-māʼidah (trpeza) pronalazi i namisao o večeri ili večernjoj trpezi, napose je to znakovito u vezi sa komentatorskim mišljenjima da al-māʼidah, barem izdaleka,  znači “Posljednja večeraʼ (al-ʻašāʼu al-aḫīru – الْعَشَاءُ الْأَخيِرُ) iz kršćanske utemeljiteljske tradicije. Ovome ćemo se vratiti kasnije u ovom eseju.

Al-Māʼidah je i ime istoimene sure (الْمَائِدَةُ - Trpeza), pete po knjiškom redoslijedu Kurʼāna, u kojoj se bilježi znamenita scena iz svete povijesti monoteizma i kršćanstva, a na posredan način, i samoga islama (5:112 – 114):

إِذْ قَالَ الْحَوَارِيّوُنَ يَا عيِسَ بْنَ مَرْيَمَ هَلْ يَسْتَطيِعُ رَبُّكَ أَنْ يُنَزِّلَ عَلَيْنَا مَائِدَةً مِنَ السَّمَاءِ. قَالَ اتَّقوُا اللهَ إِنْ كنْتُمْ مُؤْمِنيِنَ، قَالوُا نُريِدُ أَنْ نَأْكُلَ مِنْهَا وَتَطْمَئِنَّ قُلوُبُنَا وَنَعْلَمَ أَنْ قَدْ صَدَقْتَنَا وَنَكوُنَ عَلَيْهَا مِنَ الشَّاهِديِنَ ، قَالَ عيِسىَ بْنُ مَرْيَمَ اللهُمَّ رَبَّنَا أَنْزِلْ عَلَيْنَا مَائِدَةً مِنَ السَّمَاءِ تَكوُنُ لَنَا عيِدًا لِأَوَّلِنَا وَآخِرِنَا وَآيَةً مِنْكَ وَارْزُقْنَا وَأَنْتَ خَيْرُ الرَّازِقيِنَ .

“A kad učenici (apostoli, al-ḥawāriyyūn) upitaše: ‘O ʻĪsā, sine Merjemin! Da li je Gospodar tvoj u stanju – nama s neba spustiti trpezu?!ʼ

A ʻĪsā reče: ‘Boga se bojte ako ste vjernici!ʼ

A učenici rekoše: ‘Mi želimo s nje da jedemo i da srca naša budu smirena, i da znamo da si nam zborio istinu ti, a i da trpeze mi budemo svjedoci!ʼ

Pa ʻĪsā, sin Merjemin, reče:

‘Bože, o naš Gospodaru, s neba nam Ti spusti trpezu, da nam blagdan ona bude i čudo od Tebe, i našim prvim i našim potonjim ljudima! I opskrbi nas, jer si Ti opskrbitelj najbolji!ʼ”

Iz ove kurʼānske cjeline (5:112-114) doznajemo o jednom uobičajenom prizoru, ‘vidljivomʼ i na drugim stranicama Kurʼāna. Naime, savremenici mnogih Božijih poslanika provodili su dosta vremena kako u obredima tako i u razgovorima s njima. Od njih bi njihovi savremenici često tražili da ‘proizvedu neko čudoʼ. Od Mūsāa, a.s., njegovi su, na primjer, tražili da im ‘pokaže Boga na javiʼ (arinā ʼllāha ǧahratan - 4:153), od Muhammeda, a.s., protivnici su tražili, između ostalog, ‘da im smjesta donese knjigu s nebaʼ (kitāban mina s-samāʼi - 4:153), Ṣāliḥu, a.s., govorili su ‘daj neka nas zadesi to [kazna, udes] čime nam prijetišʼ (iʼtinā bimā taʻidunā – 7:77)  itd.

Ovaj odlomak iz sūre Trpeza/al-Māʼidah (5:112) kao da, na svoj način, dinamizira gradaciju zahtjeva koje Božijim poslanicima ispostavljaju njihovi savremenici. Naime, u 5:112., traži se nešto ‘paradoksalnoʼ i ‘nečuvenoʼ - da sām Bog spusti trpezu zgotovljene hrane i raznovrsnih jemeka među ʻĪsāa al-Masīḥa i njegove učenike  (al-ḥawāriyyūn) ili apostole. Povik ʻĪsāa al-Masīḥa ‘bojte se Boga!ʼ posvjedočuje da se i on itekako začudio zahtjevu svojih učenika i najbližih sljedbenika. Ali, oni mu kazuju nekolio razloga zašto žele ‘da im Bog baš s neba spusti trpezuʼ, a kao da je najvažniji upravo taj ‘da tako saznaju da im je on, ʻĪsā, ipak, zborio istinuʼ (wa naʻlama an qad ṣadaqtanā).

وَنَعْلَمَ أَنْ قَدْ صَدَقْتَنَا

Kako se iz ovih kurʼānskih redaka vidi, na izravnu ʻĪsāovu molbu, u kojoj on dragome Bogu kaže da će ta trpeza biti blagdan (ʻīdan) ‘i njihovim prvim i njihovim potonjim ljudimaʼ – čudo se zbiva, trpeza biva spuštena s neba, ali uz jednu iznimno snažnu Božansku prijetnju apostolima (i drugim vidiocima ovog čuda):

فَمَنْ يَكْفُرْ بَعْدُ مِنْكُمْ فَإِنّيِ أُعَذِّبُهُ عَذَابًا لاَ أُعَذِّبُهُ أَحَدًا مِنَ الَعَالَميِنَ

‘A koji od vas [vidioca spuštanja trpeze s neba] budete i dalje poricali/nevjerovali, ja ću kazniti žestokom kaznom, kojom na svijetu nikog dotad kaznio nisam!ʼ

Nesumnjivo je to da se čudotvornom zbiljom trpeze sa izobilnom hranom i njezinim spuštanjem s neba osnažila poslanička misija ʻĪsā, a.s. K tome, vidljivo je da Kurʼān, na svoj način, trpezu povezuje sa sljedbenicima ʻĪsāa, a.s., ili zajednicom od koje su se formirali kršćani. Naime, Božiji govor Kurʼāna posve jasno u ovoj istoj suri (5:14) obznanjuje da je Bog od ʻĪsāovih sljedbenika uzeo jedan zavjet:

وَمِنَ الَّذيِنَ قَالوُا إِنَّا نَصَارىَ أَخَذْنَا ميِثَاقَهُمْ ...

“I od onih koji kažu ‘Mi smo kršćani!ʼ zavjet njihov smo uzeli...“

Napomenimo da je mīṯāq (ميِثَاقٌ) u ovakvim kontekstima u Kurʼānu uvijek onaj zavjet koji obnavlja i učvršćuje vjeru u Jednog Jedinog Boga. Tako se na čudotvorno spuštanje trpeze (māʼdah) može gledati kao na jedan je od načina osnaživanja ovog zavjeta sljedbenika ʻĪsāa al-Masīḥa.

Kurʼān ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima, ukazuje na nebo. Iz Kurʼāna se (5:112) posve jasno razumije da je ova blagdanska trpeza upravo s neba (māʼdah mina s-samāʼi) i da je ona jedno od čuda (āyah, muʻǧizah) u potporu poslaničke i vjeronavjestiteljske misije Božijeg poslanika ʻĪsāa al-Masīḥa. Time što se za ovu trpezu kaže da je spuštena s neba, to jest, da je s neba objavljena (podsjetimo: glagol anzala /spustiti, objaviti/ često se koristi za objavljivanje Tawrāta/Tore, Inǧīla/Evanđelja i Kurʼāna, kao uostalom i za kišu itd), želi se istaknuti važnost samog događaja.

Razumljivo je da su mnogi komentatori Kurʼāna, posežući za drevnim vijestima i predanjima, ovu epizodu o trpezi opisali u kontekstu velikog niza događaja i zbudova duge monoteističke povijesti čovječanstva.

Ibn Ğarīr aṭ-Ṭabarī usredotočuje se na riječi ʻĪsāa, a.s: “da nam blagdan ona [trpeza] bude“, smatra da te ʻĪsāove riječi znače:

نَتَّخِذُ الْيَوْمَ الَّذيِ نَزَلَتْ فيِهِ عيِدًا نُعَظِّمُهُ نَحْنُ وَ مَنْ بَعْدَنَا ...

“Prihvatićemo blagdanom onaj dan u kojem se [trpeza] spustila; svetkovaćemo ga mi [sadašnji] i oni koji dolaze iza nas [buduća pokoljenja]...”

Aṭ-Ṭabarī donosi nizove predanja iz kojih se vidi da želi istaknuti ‘čudo spuštanja trpeze s nebaʼ kao događaj koji utemeljuje jedan blagdan od velike važnosti. Da li se ovdje radi o ‘Posljednjoj večeriʼ (al-ʻašāʼu al-aḫīru – الْعَشَاءُ الْأَخيِرُ) ili ʼTajnoj večeriʼ  koja se ponekada na arapskom oslovljava i kao al-ʻašāʼu as-sirriyyu (الْعَشَاءُ السِّرِّيُّ)? Ili je, pak, riječ o Gospodnjoj večeri (al-ʻašāʼu ar-rabbāniyyu – الْعَشَاءُ الرَّبَّانِيُّ )? Ima komentara Kurʼāna koji ove mogućnosti ne negiraju, ali se u te mogućnosti može samo vjerovati, teško ih je tretirati kao nepobitne činjenice. Vidjeli smo da al-Iṣfahānī (umro 1108. po ʻĪsāu, a.s.) u riječi al-māʼidah pronalazi intenciju ‘služenja večereʼ ili ‘čašćenja večeromʼ. Al-Iṣfahānī ostavlja svojim čitateljima da sami zaume ‘Gospodnju večeruʼ.

Pođemo li dalje, komentatori Kurʼāna pitaju: Kakva je hrana bila servirana na ovoj čudotvornoj trpezi?

U odgovorima na to pitanje važan nam je aṭ-Ṭabarī, koji je umro 923. godine po ʻĪsāu, a.s., i koji je bio u prilici da, u okeanima rane usmene i pisane literature, pronađe tradicije ili predanja o naravi jela i jemeka koji su servirani na ovoj trpezi. Aṭ-Ṭabarī se, prvo, bavi riječju blagdan (ʻīd) iz 5:114., koji ova trpeza uspostavlja, tvrdi da blagdan ovdje znači ‘dan kada ćemo klanjatiʼ (nuṣallī fīhi), ‘kada ćemo se molitiʼ. Također, blagdan (ʻīd) za aṭ-Ṭabarīja znači i dan ‘kada ćemo sa trpeze svi jestiʼ:

نَأْكُلُ مِنْهَا جَميِعًا

Ali, budući da blagdan (ʻīd) na arapskom ima značenje ‘povratka Boguʼ, aṭ-Ṭabarī dodaje da al-māʼidah (trpeza) jeste ‘ona koja se vraća ili dolazi nama od Boga, Veličanstven je Spomen Njegov, e da bi nam bila dokaz i jamstvoʼ.

مَعْنَى قَوْلِهِ «عِيداً» عَائِدَةٌ مِنَ اللهِ تَعَالَى ذِكْرُهُ عَلَيْنَا وَ حُجَّةً وَ بُرْهَاناً

Kad je posrijedi to šta je bilo na Trpezi, dug je popis artikala koje aṭ-Ṭabarī pronalazi u različitim predanjima. Tako on tvrdi da je na Trpezi bila služena riba (ḥūtan) i hrana (ṭaʻāman), ‘pa je [sav] narod jeo sa Trpeze...ʼ

فَأَكَلَ الْقَوْمُ مِنْهَا ...

I drugi komentatori Kurʼāna tvrde da nisu samo ʻĪsā, a.s., i ḥawāriyyūn ili apostoli jeli sa trpeze, već cijeli narod. Ponekada tafsīri spominju da se blagdanski pogostilo nekoliko hiljada ljudi!

Vraćajući se vrstama hrane na blagdanskoj trpezi, aṭ-Ṭabarī iz jednoga predanja navodi da su tu bili ‘kruh i ribaʼ (ḫubzan wa samakan – خُبْزًا وَسَمَكًا ). Ovim komentator želi, na posredan način, ukazati na kršćanska štovanja ‘kruhaʼ i ‘ribeʼ. Komentatori Kurʼāna, među njima i aṭ-Ṭabarī, itekako dobro poznavali su Evanđelja, npr. ono po Ivanu (usp. 6:12) gdje se govori o ‘Isusu koji nosi kruhove (pet ječmenih ragīfa) i dvije ribe i koji se zahvaljuje Bogu...ʼ Na arapskom to mjesto iz Evanđelja po Ivanu glasi:

وَ أَخَذَ يَسوُعُ الْأَرْغِفَةَ وَ شَكَرَ ... وَ كَذَلِكَ مِنَ السَّمَكَتَيْنِ ...

Iako za kurʼānsko kazivanje o Trpezi s neba u Evanđeljima nemamo podudarnog mjesta, ili naličnog zbuda, komentatori Kurʼāna su, ipak, posve jasno ukazali na ‘kršćansku atmosferuʼ kojom se može protumačiti kazivanje o māʼidi i ʻīdu (5:112-114).

Pozivajući se na jedno predanje, aṭ-Ṭabarī kaže da je ‘na Trpezi služena riba, ona koja je imala okus svake hrane.ʼ

سَمَكَةٌ فيِهَا طَعْمُ كُلِّ طَعَامٍ

Prema aṭ-Ṭabarīju, sama trpeza (koju on na jednom mjestu imenuje perzijskom riječju ḫiwān - خِوَانٌ) bila je neiscrpna i bila je pokretna, ‘spuštena je ʻĪsāu sinu Merjeme i ḥawāriyyūnima, na trpezi su bili kruh i riba, sa nje su jeli kad god bi htjeli i odsjeli.ʼ

...نَزَلَتْ عَلىَ عيِسىَ ابْنِ مَرْيَمَ وَالْحَوَارِيّيِنَ خِوَانٌ عَلَيْهِ خُبْزٌ وَسَمَكٌ، يَأْكُلوُنَ مِنْهُ أَيْنَمَا نَزَلوُا إِذَا شَاؤُوا ...

Iz ovog predanja posredno se razumije da je bilo dovoljno trpezu (māʼidah, ḫiwān) samo nositi, na njoj bi se na čudotvoran način, u prisustvu ʻĪsāa, a.s., pomaljala hrana, obično kruh i riba, u jednom predanju aṭ-Ṭabarī nalazi da je “uz kruh bilo i mesa” (ḫubzan wa laḥman – خُبْزًا وَ لَحْمًا). Ali, aṭ-Ṭabarī dodaje da u jednom predanju stoji da je na “trpezi bilo mnogo vrsta hrane” (alwān min ṭaʻām), potom bilježi da je na “trpezi još bilo sedam riba i sedam ječmenih kruhova”:

...أَلْوَانٌ مِنْ طَعَامٍ ... عَلَيْهَا سَبْعَةُ أَرْغِفَةٍ وَسَبْعَةُ أَحْوَاتٍ ...

Štaviše, budući je trpeza bila spuštena s neba, “na njoj je bilo plodova iz samoga raja”:

نَزَلَتِ الْمَائِدَةُ وَعَلَيْهَا ثَمَرٌ مِنْ ثَمَرِ الْجَنَّةِ

(يَنْزِلُ عَلَيْهَا الثَّمَرُ مِنْ ثِمَارِ الْجَنَّةِ)

Jela je bilo u izobilju, navodno su mnogi koji su sa ove blagdanske trpeze jeli poželjeli da hrane nikada ne nestane (lā yanfadu – لاَ يَنْفَدُ)!

Ne samo aṭ-Ṭabarī, već i mnogi drugi komentatori (az-Zamaḫšarī, Ibn Kaṯīr, Ismāʻīl Ḥaqqī)  spominju, ili aludiraju na to, da je tadašnjim Izraelićanima rečeno da će blagdanska trpeza biti među njima sve dok ne učine neko zlodjelo, recimo dok sa blagdanske trpeze ne budu počeli uzimati previše i ‘gomilati hranu za sutraʼ (wa lā yaddaḫirū li gadin – وَ لاَ يَدَّخِروُا لِغَدٍ), ili dok ne izdaju ʻĪsāa al-Masīḥa (an la yaḫūnū – أَنْ لاَ يَخوُنوُا ). Ali, do izdajstva je došlo, blagdanska trpeza je podignuta na nebo.

Ima i onih komentatora koji navode mišljenja da je  blagdansku trpezu (māʼdatan mina s-samāʼi takūnu lanā ʻīdan)  potrebno protumačiti u duhovnom smislu i značenju. Tako al-Iṣfahānī navodi mišljenje da su apostoli (ili al-ḥawāriyyūn) zapravo “tražili znanje i to znanje oni su imenovali trpezom s obzirom na to da je znanje (al-ʻilm) jelo za srca, baš kao što je i hrana jelo za tijela...”

وَقيِلَ اسْتَدْعَوْا عِلْمًا، وَسَمَّاهُ مَائِدَةً مِنْ حَيْثُ أَنَّ الْعِلْمَ  غِذَاءُ الْقُلوُبِ كَمَا أَنَّ الطَّعَامَ غِذَاءُ الْأَبْدَانِ ...

Recimo na kraju da se u tafsirima može naći povezivanje ove Blagdanske trpeze sa Ramazanskim bajramom (ʻīdu l-fiṭr – عيِدُ الْفِطْرِ). Iz činjenice da se riječ blagdan -  ʻīd (عيِدٌ) - spominje u sūri Trpeza/al-Māʼidah (5:114),  i da tu riječ izgovara ʻĪsā al-Masīḥ, komentatori zaključuju da je ʻĪsā, a.s., znao da njegovi al-ḥawāriyyūn poste post u trajanju od trideset dana!

To, praktički, znači da su se al-ḥawāriyyūn ili apostoli iftarili ili omrsili hranom i jemecima spuštenim s neba.

Izvori i literatura:

Al-Kitābu l-muqaddas ay kutubu l-ʻahdi l-qadīmi wa l-ʻahdi l-ǧadīd (الْكِتَابُ الْمُقَدَّسُ أَيْ كُتُبُ الْعَهْدِ الْقَديِمِ وَ الْعَهْدِ الْجَديِدِ), Cambridge, 1956.

Biblija, Stari i Novi Zavjet, izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974.

Ğurr,  Ḫalīl al-Ğurr, al-Muʻğamu l-ʻarabī al-ḥadīṯ, Librarie Larousse, Paris, 1973.

Firestone, Reueven, Shakhinah, u Jane Dammen-McAullife (urednica), Encyclopaedia of the Qurʼān, Brill, Leiden – Boston, 2004.

Iṣfahānī, ar-Rāgib al-Iṣfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-Qurʼān, Bairut, 1972.

Māwardī, ʻAlī b. Muḥammad al-Māwardī, an-Nukatu wa l-ʻuyūnu fī t-tafsīr, Beirut, 1992.

Muftić, Teufik, Arapsko-bosanski rječnik, el-Kalem, Sarajevo, 2004.

Radscheit, Matthias, Table, u: Jane Dammen McAullife, Encyclopaedia of the Qurʼān, V, Brill, Leiden – Boston, 2006., pp. 188-191.

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.