B

Kur’ān daje riječ barzaẖ (بَرْزَخٌ) u tri navrata, gotovo uvijek u značenju A) izvjesnog mjesta, određenog međuprostora, razdiobne međe, graničja koje razdvaja “dva mora”, dvije krajnje oprečnosti, ili se pak barzaẖ spominje u značenju B) onosvjetskog, preliminarno eshatološkog zavičaja i boravišta ljudskih (i drugih) duša, sve do Dana njihova Onosvjetskog proživljenja ili do Sudnjega dana, te, napokon, riječ barzaẖ spominje se (to jest, tumači se) u značenju C) vremena, kako “predegzistentnog vremena” (od stvaranja duša do rađanja na Ovom svijetu), tako i vremena (tj. barzaẖa) koje duše provode (ili stanja i mjesta u kome su) od časa smrti do proživljenja na Onom svijetu, na Danu Sudnjem.

Ova tri značenja riječi barzaẖ najčešće se tumače u komentarima Kur’āna.

 U suri al-Furqān (XXV:53) barzaẖ se spominje kao “pregrada i granica zaštitna” između dva mora.

وَهُوَ الَّذىِ مَرَجَ الْبَحْرَيْنِ هَذَا عَذْبٌ فُرَاتٌ وَهَذَا مِلْحٌ أُجَاجٌ وَجَعَلَ بَيْنَهُمَا بَرْزَخًا وَحِجْرًا مَحْجوُرًا

I On [Bog] je Taj koji je rastavio mora dva: ovo pitko i slatko, a ovo slano i gorko! I među njima pregradu je i granicu zaštitnu dao.

Barzaẖ (بَرْزَخٌ) se spominje i u suri ar-Raḥmān (LV:19-20) u značenju pregrade, opet u vezi sa motivom “dva mora”.

مَرَجَ الْبَحْرَيْنِ يَلْتَقَيَانِ بَيْنَهُمَا بَرْزَخٌ لاَ يَبْغِيَانِ

Pustio je (stvorio je) dva mora da se susreću, između njih je pregrada i njih dva se među se ne prelijevaju.

Ova dva navođenja riječi barzaẖ istoga su značenja, barzaẖ je u značenju pregrade/zapreke, ona razdvaja “dva mora” (al-baḥrayn – الْبَحْرَيْن), te su komentatori Kur’āna pokušali da ovu upotrebu riječi barzaẖ objasne posrednim putem, objašnjenjem naravi ta “dva mora”.

U suri al-Mu’minūn (XXIII:100.) barzaẖ (بَرْزَخٌ) se, također, spominje u značenju pregrade, ali i u značenju stanja, pa i boravišta.

وَمِنْ وَرَائِهِمْ بَرْزَخٌ إِلىَ يَوْمِ يُبْعَثوُنَ

 Iza njih pregrada će biti do Dana kad će biti proživljeni.

Vratimo li se barzaẖu u značenju pregrade/prevlake između “dva mora”, az-Zamaẖšarī (III:292.) tumači riječ barzaẖ u suri al-Furqān riječima:بَرْزَحًا – حَائِلاً مِنْ قُدْرَتِهِ - “Brana/zaklon/zaštita (koja je sazdana) od Njegove/Božije moći.” Bog je stvorio “da su svako od ta dva mora u ulozi međusobnih nadvladatelja.” (Az-Zamaẖšarī, III:293).

... جَعَلَ كُلَّ وَاحِدٍ مِنْهُمَا فيِ صوُرَةِ الْبَاغِي عَلىَ صَاحِبِهِ ...

Barzaẖ je tu da spriječi jedno more da nadvlada drugo, jer barzaẖ je “brana [koja je tu data] od Božije moći” - (حَاجِزٌ مِنْ قُدْرَةِ اللهِ تَعَالىَ). (Az-Zamaẖšarī, III:293).

K tome, barzaẖ je nevidljiv, okom neperceptibilan, između slatkovodnog i slanovodnog područja nema razdiobe koju bi oko opazilo (لاَ فَصْلَ بَيْنَ الْمَائَيْنِ فيِ مَرْأَى الْعَيْنِ). (Az-Zamaẖšarī, III:293).

Ḡalāluddīn as-Suyūṭī (Tafsīru l-ğalālayn, 364) riječ barzaẖ (u kontekstu ovog mjesta u Kur’ānu) tumači riječju ḥāğiz (حَاجِزٌ). On doslovno kaže: ... بَرْزَخًا – حَاجِزًا لاَ يَخْتَلِطُ أَحَدُهُمَا بِالْآخَرِ što u prijevodu znači: “Barzaẖ [znači] ḥāğiz/branu/prevlaku [postavljenu] da se ne (po)miješa jedno more s drugim morem.” Prema as-Suyūṭīju (isto, 522), barzaẖ je ḥāğiz/brana/prevlaka [sazdana] od Božije moći.

...بَرْزَخٌ – حَاجِزٌ مِنْ قُدْرَتِهِ تَعَالَى

Komentatori su daleko veću pažnju posvećivali tumačenju riječi barzaẖ u suri al-Mu’minūn (XXIII:100): وَمِنْ وَرَائِهِمْ بَرْزَخٌ إِلىَ يَوْمِ يُبْعَثوُنَ - “Iza njih pregrada (barzaẖ) će biti do Dana kad će biti proživljeni.”

Razlog velikog zanimanja komentatora Kur’āna za riječ barzaẖ je u izravnom duhovnom, onosvjetskom i “zagrobnom” značenju riječi barzaẖ u suri XXIII:100. Naime, barzaẖ na ovom mjestu neki tumače “zaprekom/ogradom koja se nalazi između ljudi (njihovih duša) i između Povratka na Ovaj svijet sve do Dana proživljenja”. (Az-Zamaẖšarī, III:205).

أَمَامَهُمْ حَائِلٌ بَيْنَهُمْ وَبَيْنَ الرَّجْعَةِ إِلىَ يَوْمِ الْبَعْثِ

Prema više komentara Kur’āna, “povratak na Ovaj svijet” (tafsīrski termin za to je ar-rağ‘ah – الرَّجْعَةُ ) u vezi je s ljudima griješnicima (i nevjernicima) koji će pred Sudnji dan moliti Boga da ih vrati opet na Ovaj svijet (ad-dunyā –الدُّنْيَا ), e kako bi (da bi) radili dobra djela! Ali, barzaẖ je mjesto iz kojeg neće moći izići.

Prema Ismā‘īlu Ḥaqqīju Burūsāwīju (VI:106), riječ barzaẖ na ovom mjestu u Kur’ānu (sura XXIII:100) treba shvaćati u kontekstu molbe koju će proživljene duše/ljudi uputiti Bogu, prije samog čina Onosvjetskog suđenja pred Bogom, da se vrate u još jedan ovozemaljski život, e kako bi (pro)živjeli život čedno i kreposno (i tako izbjegli Onosvjetsku kaznu). Ovaj komentator kaže da je to smisao “traženja ponovnog povratka na zemlju” (ṭalabu r-rağ‘ah – طَلَبُ الرَّجْعَةِ), a o tom traženju (ili usrdnoj molbi) upravo je riječ u suri al-Mu’minūn (XXIII:99-100):

حَتَّى إِذَا جَاءَ أَحَدَهُمُ الْمَوْتُ قَالَ رَبِّ ارْجِعوُنِ لَعَلِّى أَعْمَلُ صَالِحًا فيِمَا تَرَكْتُ...

I kad nekog od njih smrt pohodi, on govori: “Moj Gospodaru, Ti me povrati [opet u život na zemlji]! Da bih ja radio kakva dobra u onom što propustio sam [dok sam tamo živio]!”

Iza ovih riječi, Kur’ān posve odsječno kaže:

كَلاَّ إِنَّهَا كَلِمَةٌ هُوَ قَائِلُهَا

 Nikada [neće biti povratka mrtvih na zemlju!]. To je riječ koju je on [mrtvi čovjek u času dok je umirao] već govorio.

وَمِنْ وَرَائِهِمْ بَرْزَخٌ إِلىَ يَوْمِ يُبْعَثوُنَ

Iza njih [umrlih ljudi] pregrada [barzaẖ] će biti do Dana kad će biti proživljeni.

Ismā‘īl Ḥaqqī Burūsāwī (VI:106) u svome komentaru izričito kaže da je barzaẖ zapravo grob (الْقَبْرُ - al-qabr), kao zapreka da se ti mrtvi vrate na zemlju - بَرْزَخٌ ...حَائِلٌ بَيْنَهُمْ وَبَيْنَ الرَّجْعَةِ وَهُوَ الْقَبْرُ - (iako će pred Sudnji Dan htjeti da se vrate na zemlju, e da bi radili dobra djela i iznova proveli čedan i krepostan život i tako se spasili od Onosvjetske kazne!). U vezi sa mišljenjem da riječ barzaẖ znači grob, dobro je prisjetiti se da u kolokvijalnom arapskom riječ barzaẖiyy (بَرْزَخِيٌّ) znači “zagrobni” (život, to jest: život nakon nastanjivanja groba, život nakon (ili između) smrti čovjeka i njegova proživljenja, i sl.).

Ḡalāluddīn as-Suyūṭī (Tafsīru l-ğalālayn, 348) također smatra da je uloga barzaẖa, spomenuta u suri XXIII:100., upravo u tome da brani/sprječava mrtve da se vrate na zemlju (بَرْزَخٌ – حَاجِزٌ يَصُدُّهُمْ عَنِ الرُّجوُعِ).

Ismā‘īl Ḥaqqī Burūsāwī (VI:106) otvara i određenje barzaẖa kao perioda vremena. On se poziva na djelo at-Ta’wīlātu an-Nağmiyyatu (التَّأْويِلاَتُ النَّجْمِيَّةُ) od ’Alā’u d-Dawlata as-Samnānīja (um. 654./1255.), u kojem se kaže da je barzaẖ “traje između (od) smrti do Proživljenja”, to jest [barzaẖ je nekoje vrijeme] između Ovoga Svijeta i Onoga Svijeta.

وَفىِ التَّأْويِلاَتِ النَّجْمِيَّةِ هُوَ مَا بَيْنَ الْمَوْتِ إِلىَ الْبَعْثِ أَىْ بَيْنَ الدُّنْيَا وَالْآخِرَةِ ...

Dakako, Ismā‘īl Ḥaqqī Burūsāwī na istom mjestu dodaje da ovo nije i jedini barzaẖ, jer ima i barzaẖ koji traje između svijeta Praslika/Pralikova/Ideja u kojima borave duše i svijeta ovog tvarnog/materijalnog Postanka.

وَهُوَ غَيْرُ الْبَرْزَخِ الَّذىِ بَيْنَ عَالَمِ الْأَرْوَاحِ الْمِثَالِيِّ وَبَيْنَ هَذِهِ النَّشْأَةِ الْعُنْصُرِيَّةِ ...

Prema Ibn ‘Arabīju (II:279-280) barzaẖ je “životinjska/animalna duša koja ne boravi niti u jasnoći čistih duša i njihovoj prozračnosti, niti u težini materijalnih tjelesa i njihovoj gustini”.

... بَرْزَخٌ هُوَ النَّفْسُ الْحَيْوَانِيَّةُ الَّتىِ لَيْسَتْ فىِ صَفَاءِ الأَرْوَاحِ الْمُجَرَّدَةِ وَلَطَافَتِهَا
وَلاَ فِى كُدُورَةِ الأَجْسَادِ الْهَيُولاَنِيَّةِ وَكَثَافَتِهَا ...

Ovo Ibn ‘Arabījevo objašnjenje barzaẖa uslovljeno je njegovim tumačenjem motiva “dva mora”. Prema njemu, ta dva mora jesu “more materijalno-tjelesno, koje je so gorka, i more čistoga duha koje je pitko i slatko.” (II:280).

... بَحْرُ الْهَيُولِىِّ الْجِسْمَانِيَّةِ الَّذىِ هُوَ الْمِلْحُ الأُجَاجُ وَبَحْرُ الرّوُح ِالْمُجَرَّدِ الَّذىِ هُوَ الْعَذْبُ الْفُرَاتُ

Ḡalāluddīn as-Suyuṭī bavio se vrlo široko “životom u barzaẖu”, u djelu al-Ḥāwī li l-fatāwā (sveska II, ṣ. 169. i dalje) tome je on posvetio nekoliko stranica (أَحْوَالُ الْبَرْزَخِ - “Prilike u barzaẖu”). U ovom odjeljku on postavlja sljedeća pitanja:

1. Znaju li mrtvi kad ih [na grobljima] posjećuju živi, znaju li u kakvim prilikama živi žive? (هَلْ يَعْلَمُ الأَمْوَاتُ بِزِيَارَةِ الأَحْيَاءِ وَبِمَا هُمْ فيِهِ);

2. Čuju li mrtvi govor živih ljudi i to šta se kaže? (هَلْ يَسْمَعُ الْمَيِّتُ كَلاَمَ النَّاسِ وَمَا يُقَالُ فيِهِ);

3. Gdje borave duše mrtvih? (أَيْنَ مَقَرُّ الْأَرْوَاحِ);

4. Da li se duše mrtvih sastaju/druže i jedna drugu vide? (هَلْ تَجْتَمِعُ وَيَرَى بَعْضُهُمْ بَعْضًا);

5. Da li će za svoja djela biti pitan šehid/mučenik i dijete? (هَلْ يُسْأَلُ الشَّهيِدُ وَالطِّفْلُ).

As-Suyūṭī odgovara potvrdno na prvo i drugo pitanje. Tvrdi da mrtvi znaju kad ih živi posjećuju, znaju u kakvim stanjima živi žive. Raduju se kad saznaju da čine dobro, a žaloste i očajni su kad njihovi živi čine zlo. Također, tvrdi da mrtvi ljudi čuju govor i riječi živih ljudi. Što se tiče trećeg pitanja, as-Suyūṭī tvrdi da (dobre) duše borave u obličju prefinjeno lijepih ptica, okolo rajskih potoka i rijeka. As-Suyūṭī navodi ḥadīṯ Poslanika Muhammeda, a.s.: “Duša vjernika (nasmatu l-mu’min) hoda po džennetu/raju kud god hoće, a duša nezahvalnika/nevjernika boravi u siğğīnu/strašnoj tamnici/dnu pakla”.

إِنَّ نَسَمَةَ الْمُؤْمِنِ تَسْرَحُ فىِ الْجَنَّةِ حَيْثُ شَاءَتْ وَنَسَمَةُ الْكَافِرِ فىِ سِجّيِنٍ

Također, navodi i ḥadīṯ da će “na jednome brdu u raju/džennetu Ibrāhīm i Sāra hraniti i brižiti o djeci vjernika do vremena kad će ih na Sudnjem danu vratiti njihovim roditeljima.”

أَوْلاَدُ الْمُؤْمِنيِنَ فىِ جَبَلٍ فىِ الْجَنَّةِ يَكْفُلُهُمْ إِبْرَاهيِمُ وَسَارَةُ حَتَّى يَرُدَّهُمْ إِلىَ آبَائِهِمْ
يَوْمَ الْقِيَامَةِ

Kako iz ovih objašnjenja vidimo, as-Suyūṭī tvrdi da se barzaẖ proteže i kao stanje, ali i kao mjesto, od samoga groba, pa do raja/dženneta i pakla/džehennema.

I na četvrto pitanje as-Suyūṭī odgovara potvrdno. Naime, kao i u prethodnim slučajevima, on navodi ḥadīṯ Poslanika Muhammeda, a.s., u ovom slučaju on glasi: “Mrtvi će se među se poznavati kao što se među se poznaju ptice na krošnjama drveća.”

...إِنَّهُمْ لَيَتَعَارَفوُنَ كَمَا تَتَعَارَفُ الْطَّيْرُ فىِ رُؤُسِ الشَّجَرِ

Na pitanje da li će šehīd (šahīd) i dijete biti pitani za ono što su na Ovom svijetu (u)činili, as-Suyūṭī odgovara odrično. Za šehīda tvrdi, pozivajući se opet na ḥadīṯ Poslanika, a.s.:

كَفَى بِبَارِقَةِ السُّيوُفِ عَلَى رَأْسِهِ فِتْنَةً

 “Sijev mačeva po njegovoj glavi dosta mu je kao iskušenje!”

 Prema as-Suyūṭīju, barzaẖ je velikog prostranstva, a u njemu mrtvi sudjeluju u mnoštvu stanja ugode i neugode, već prema tome kakav su život živjeli na Ovom svijetu.

 Ar-Rāġib al-Isfahānī (Mufradāt, 41) donosi nekoliko kratkih određenja barzaẖa. Prvo, barzaẖ je granica između dvije stvari (الْحَدُّ بَيْنَ الشَّيْئَيْنِ), drugo, barzaẖ je na Sudnjem danu al-‘aqabah (الْعَقَبَةُ), tj. “zapreka”, “smetnja”, “poteškoća” pred zlim ljudima da postignu stanja do kojih mogu doći samo oni čedni, dobri.

وَتِلْكَ الْعَقَبَةُ مَوَانِعُ مِنْ أَحْوَالٍ لاَ يَصِلُ إِلَيْهَا إِلاَّ الصَّالِحُونَ

Treće, Isfahānī još tvrdi da barzaẖ označava period vremena između smrti i Proživljenja (وَقيِلَ الْبَرْزَخُ مَا بَيْنَ الْمَوْتِ إِلَى الْقِيَامَةِ).

Barzaẖ je velika tema mističkih i teozofskih komentara Kur’āna. Preovlađuje mišljenje da se temom barzaẖa u komentarima Kur’āna posve zanijekala mogućnost ništavila u smrtnom stanju čovjeka. Čovjek i nakon smrti traje, njegova duša traje, ona je neuništiva. Barzaẖ je opisan kao život, ili kao neka vrsta života duše u smrtnom ruhu, i s onu stranu Ovosvjetskog bivstvovanja.

Izvori:

Burūsāwī, Ismā‘īl Ḥaqqī Burūsāwī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Ibn ‘Arabī, Muḥyuddīn Ibn ‘Arabī, Tafsīru Ibn ‘Arabī, Kairo/Bejrut (?), 1968.

Isfahānī, ar-Rāġib al-Isfahānī, Mu‘ğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.

Suyuṭī, Ḡalāluddīn as-Suyuṭī (u saradnji sa Ḡalāluddīn al-Maḥallījem), Tafsīru l-ğalālayn, Kairo, 2000.

Suyuṭī, Ḡalāluddīn as-Suyuṭī, al-Hāwī li l-fatāwā, Damask, 1982.

Zamaẖšarī, ‘Umar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ‘an ḥaqā’iqi tanzīli wa ‘uyuni l-aqāwīli fī wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.