D

I. Iḥsān – ljepota kao dobrota,
dobro(ta) na način lijepog

U svojim različitim izvedenicama realiziranim u Kurʼānu korijen ḥ-s-n (ح ، س ، ن) ukazuje na lijepe postupke, na ćudorednu ljepotu i dobročinstvo, na dobročinitelje, dobra djela, krjeposna djela i postupke, zatim na (neputenu, izvanputenu) ljepotu općenito, na ljepotu i dobrotu čovjekova čina, rada, djela... istovremeno, potom na lijepo i dobro kao takvo, dobro u ćudorednom značenju itd. Prema Al-Iṣfahānīju (118) riječ iḥsān (إِحْسَانٌ) u Kurʼānu se koristi u dva osnovna značenja:

وَالْإِحْسَانُ يُقَالُ عَلَى وَجْهَيْنِ أَحَدُهُمَا الْإِنْعَامُ عَلَى الْغَيْرِ يُقَالُ أَحْسَنَ إِلىَ فُلاَنٍ

Prvo, iḥsān je blagodatno ili blagodarno doprinošenje drugima, kaže se: aḥsana ilā fulān (أَحْسَنَ إِلَى فُلاَنٍ)  - “taj i taj je bio blagodaran ili dobročinstvenog i lijepog postupka  prema tome i tome“, i

وَالثَّانِي إِحْسَانٌ فِي فِعْلِهِ وَذَلِكَ إِذَا عَلِمَ عِلْمًا حَسَنًا أَوْ عَمِلَ عَمَلاً حَسَنًا.

Drugo, iḥsān je dobročinstvo u čovjekovom vlastitom činu/djelu, to jest “kada neko znade neko znanje na dobročineći način, ili kada  čini neko djelo na dobročineći način”.

 Protumačen na ovaj način, al-Iḥsān se  javlja i kao lijep i (ćudoredno) dobar čin, ali i kao lijepo i (ćudoredno) dobro znanje. Al-Iḥsān sadrži oba aspekta, i aspekt dobrog (lijepog i ćudorednog) čina, kao i aspekt dobrog (ćudorednog) znanja. Da ovo potkrijepi, Al-Iṣfahānī (118) se poziva na izreku Zapovjednika vjernika, ʻAlī Ibn Abī Ṭāliba, Bog njime bio zadovoljan:

وَعَلَى هَذَا قَوْلُ أَميِرِ الْمُؤْمِنيِنَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ: النَّاسُ أَبْنَاءُ مَا يُحْسِنُونَ، أَيْ مَنْسُوبُونَ

إِلَى مَا يَعْلَمُونَ وَمَا يَعْمَلُونَ مِنَ الْأَفْعَالِ الْحَسَنَةِ... 

“An-Nāsu abnāʼu ma yuḥsinūna – Ljudi pripadaju dobrom znanju koje znaju i dobrom djelu koje učine!” To jest, “ljude se povezuje sa poznavanjem dobrih djela i sa činjenjem dobrih djela!”

Al-Iḥsān (الْإحْسَانُ - dobročinstvo) značenjem je općenitije od al-Inʻām (الإنْعَام – obasipanje blagodatima, darivanje blagodatima) -  الإحْسَانُ أَعَمُّ مِنَ الْإنْعَامِ  -  veli Al-Iṣfahānī (118). Štaviše, prema Al-Iṣfahānīju (118), al-iḥsān ili dobročinstvo jeste iznad pravde (al-iḥsānu fawqa l-ʻadli – الإحْسَانُ فَوْقَ الْعَدْلِ). Iako se u Kurʼānu zapovijeda i pravda (al-ʻadl) i dobročinstvo (al-iḥsān), što jasno vidimo u suri An-Naḥl/Pčele (16:90): إنَّ اللهَ يَأْمُرُ بِالْعَدْلِ وَالْإحْسَانِ - “Bog zbilja zapovijeda pravdu i dobročinstvo!” – dobročinstvo je, ipak, iznad pravde zato što pravda znači “da čovjek dā [samo onoliko] koliko je dužan i uzme [samo ono] što mu pripada”.

فَالْإحْسَانُ فَوْقَ الْعَدْلِ وَذَاكَ أَنَّ الْعَدْلَ هُوَ أَنْ يُعْطي مَا عَلَيْهِ  وَيَأْخُذَ مَا لَهُ

S druge strane, dobročinstvo (al-iḥsān) znači “da čovjek dāje više nego je dužan, i da prima manje nego li mu pripada!”

وَ الْإحْسَانُ أَنْ يُعْطي أَكْثَرَ مِمَّا عَلَيْهِ وَ يَأْخُذَ أَقَلَّ مِمَّا لَهُ...

Dobročinstvo (al-iḥsān) je, dakle, puno više od pravde, ili “dodatak na pravdu”, “dopuna pravdi”, kaže Al-Iṣfahānī (118) - fa l-iḥsānu zāʼidun ʻalā l-ʻadli (فَالْإحْسَانُ زَائِدٌ عَلَى الْعَدْلِ).

Jer, naime, pridržavanje pravde jeste dužnost (wāğib - وَاجِبٌ), dok  pridržavanje dobročinstva znači krjeposna posvećenost (nadb - نَدْبٌ) i dobrohotnost, dobrovoljnost (taṭawwuʻ - تَطَوُّعٌ), kaže Al-Iṣfahānī (118).

...فَتَحَرِّي الْعَدْلِ وَاجِبٌ وَتَحَرِّي الْإحْسَانِ نَدْبٌ وَتَطَوُّعٌ...

II. Ḥusn kao prethodnica iḥsāna

Riječ ḥusn (حُسْنٌ) jeste posve srodna riječi iḥsān, iz istog je etimološkog stabla, u Kurʼānu se ḥusn često navodi, označava dobrotu i ljepotu (istovremeno), to se vidi u suri Porodica ʻImrānova/Āli ʻImrān, 3:14., gdje se spominje “mjesto povratka najboljega/najljepšega” (ḥusnu l-maʼāb – حُسْنُ الْمَآبِ) kod Boga. Također, dobročinstven “zajam Bogu” (qarḍan ḥasanan – قَرْضًا حَسَنًا) spominje se u suri Krava/Al-Baqara, 2:245. Inače se qarḍan ḥasanan u Kurʼānu spominje na nekoliko drugih mjesta, ljude se podstiče da s draga srca “daju zajam Bogu”.

Na tjelesnu ljepotu (i istovremeno duhovnu dobrotu) žena ukazuje se riječju ḥusnuhunna (حُسْنُهُنَّ), npr. u 33:52. Na istom se mjestu u Kurʼānu veli da  “ljepota ovih žena” pobuđuje divljenje (aʻğabaka ḥusnuhunna – أَعْجَبَكَ حُسْنُهُنَّ).

Arapsko-latinski rječnik prevodi riječ ḥusn kao pulchritūdo (ljepota, izvrsnost, vrsnoća), za riječ ḥusn engleski prijevodi Kurʼāna najčešće daju riječ  beauty (ljepota, ćudoredna ljepota), a daju beauty i kao adekvatan prijevod za iḥsān, dok njemački prijevodi Kurʼāna riječ ḥusn prevode riječju Schönheit (ljepota). Arapsko-latinski rječnik prevodi riječ ḥasanah (حَسَنَةٌ) kao “dobro djelo” (bonum opus, benefactum).

Dobrota i ljepota (ḥusn - حُسْنٌ) ili, češće, dobro i lijepo (ḥasan - حَسَنٌ) u Kurʼānu se često kao pridjev (ono dobrō, ono lijepō) pridodaju uz različite imenice. Uz spomenuti  “lijepī zajam Bogu” (qarḍan ḥasanan – قَرْضًا حَسَنًا) spominje se (u 3:37) još da je Hazreti Merjemu (Djevicu Mariju) dragi Bog obasuo “lijepom pažnjom, zadivnim prihvatanjem” (bi qabūlin ḥasanin – بِقَبُولٍ حَسَنٍ), na istom mjestu se veli da je Hazreti Merjema od Boga bila darovana  “lijepim odrastanjem” (wa anbatahā nabātan ḥasanan – وَأَنْبَتَهَا نَبَاتًا حَسَنًا).

Sintagma balāʼan ḥasanan (بَلاَءً حَسَنًا) spominje se kao “podareno dobro i podareno lijepo”  koje je dato u teškim prilikama, udesima sudbine, teškim ratnim iskušenjima. Sura Al-Anfāl/Ratni plijen (8:17) spominje takve ratne okolnosti.

Zanimljivo je spomenuti i sljedeće sintagme Kurʼāna:

Matāʻan ḥasanan (مَتَاعًا حَسَنًا - Hūd, 11:3) znači  “život ispunjen (ćudoredno pohvalnim) uživanjem i ljepotom”.

Ağran ḥasanan (أَجْرًا حَسَنًا) spominje se u suri Al-Kahf/Pećina (18:2) u značenju “lijepe nagrade” na Onom svijetu “vjernicima koji su dobro činili”.

Waʻdan ḥasanan (وَعْدًا حَسَنًا - ṬāHā, 20:86)  donosi se kao lijepo obećanje koje je Bog dao jevrejima.

Rizqan ḥasanan (رِزْقًا حَسَنًا – Al-Ḥağğ/Hodočašće, 22:58) navodi se u značenju “lijepe/divne opskrbe”.

III. Iḥsān – kriterij dobrote i ljepote
u međuljudskim odnosima

Riječ iḥsān (إحْسَان) ili ljepota čovjekova čina i znanja, ili, pak, dobročinstvo i dobročinstveno odnošenje čovjeka prema drugima, u Kurʼānu se spominje dvanaest puta u raznolikim kontekstima.

Prvo, sura An-Naḥl/Pčele (16:90) proglašava da sam “Bog zapovijeda pravdu ili al-ʻadl, zatim dobročinstvo ili al-iḥsān...” (innallāha yaʼmuru bi l-ʻadli wa l-iḥsāni... – إنَّ اللهَ يَأْمُرُ بِالْعَدْلِ وَ الْإحْسَانِ). Ovo je karakteristično mjesto u Kurʼānu gdje se zapovijeda al-iḥsān.

Drugo, sura Ar-Raḥmān/Svemilosni (55:60) blagovijesno podsjeća “da za dobročinstvo postoji jedna jedina nagrada, a to je dobročinstvo sāmo”. To se  na ovom mjestu u Kurʼānu naglašava jednim retoričkim pitanjem:

هَلْ جَزَاءُ الْإحْسَانِ إلاَّ الْإحْسَانُ

“Zar je nagrada za dobro(činstvo) nešto drugo doli dobro(činstvo)?!”

Treće, u sljedećim surama Al-Baqarah/Krava (2:83), An-Nisā/Žene (4:36), Al-Anʻām/Stoka (6:151), Al-Isrā/Noćno putovanje (17:23) i Al-Aḥqāf/Pješčane dine (46:15), u svim ovim surama zaredom spominje se jedan veliki moralni proglas Kurʼāna: وَبِالْوَالِدَينِ إِحْسَانًا - Wa bi l-wālidayni iḥsānā! A prema roditeljima -  dobročinstveno postupanje! Ili: Roditelji (od svoje djece, od svoga poroda) zaslužuju iḥsān!

Upravo se riječ iḥsān, u toj svojoj formi činjenja najvišeg dobra, u Kurʼānu najviše puta spominje uz roditelje. Time se poručuje: roditelji se kod svoje djece, kćerki i sinova, najljepše osjećaju ako su obasuti iḥsānom.

Četvrto, u parničnoj nagodbi u cilju prevazilaženja odmazde za ubojstvo,  u Kurʼānu se (sura 2:178) predlaže sudu izlaz zvani dobročinstvo ili iḥsān. Poruka Kurʼāna je ovim jasna: Treba spriječiti daljnje prolijevanje krvi i tražiti da sve parnične strane prihvate rješenje zvano iḥsān ili dobročinstvo.

Peto, sura 2:229. moralnim savjetima traži da se procedura razvoda braka (kad, ipak, do nje dođe) obavi dobročinstveno ili po iḥsānu, to jest ako se,  nakon svih pokušaja očuvanja braka, u tome ipak ne uspije – proceduru razvoda braka treba provesti na najljepši način (tasrīḥ bi iḥsān – تَسْريِحٌ بِإحْسَانٍ).

Šesto, sura At-Tawbah/Pokajanje (9:100) zagovara jedan veoma važan moralni savjet potonjim ili kasnijim pokoljenjima muslimana, naime, ta pokoljenja treba da slijede  prve muslimane, muhādžire i enṣārije, u dobročinstvu ili na dobročinstven način.

وَالَّذيِنَ اتَّبَعُوهُمْ بِإحْسَانٍ - Wa ʼllaḏīna t-tabaʻūhum bi iḥsānin...

Ovaj zahtjev Kurʼāna je etičke naravi, on savjetuje potonja muslimanska pokoljenja da se od predaka i njihove historije treba uzimati ono što je iḥsān ili dobročinstvo, to jest, prvotne naraštaje treba slijediti u njihovom dobročinstvu ili na način širenja njihova dobročinstva koje je općenito priznato. Prema Ismāʻīlu Ḥaqqīju Burūsawīju (III, 491. i dalje) iḥsān na ovom mjestu sadrži (znači) svako “dobro/lijepo svojstvo” (kulla ẖaṣlatin ḥasanatin – كُلَّ خَصْلَةٍ حَسَنَةٍ). Također, ovaj komentator Kurʼāna tvrdi da se po iḥsānu treba odnositi prema “svim drugovima Božijeg poslanika, a.s., bilo da su muhādžiri ili enṣārīje”, ne gradeći među njima nikakve razlike. 

Al-murādu bihim ğamīʻu ṣ-ṣaḥābati mina l-muhāğirīna wa l-anṣāri.

الْمُرَادُ بِهِمْ جَميِعُ الصَّحَابَةِ مِنَ الْمُهَاجِريِنَ وَالْانْصَارِ...

Jedini kriterij u ovom sljedbeništvu i iskazivanju pripadanja prvom pokoljenju muslimana  jeste iḥsān ili slijediti ih u dobru, a ne u zlu, ne u zavadi, mržnji i  nasilju. Naročito je kriterij iḥsāna, shvaćen na ovaj način, potrebno promovirati danas među muslimanima, ali i između muslimana i pripadnika drugih religija i svjetonazora.

Sedmo, sura 4:62., zabranjuje krivotvoreno ili hinjeno dobročinstvo ili lažni i prijetvorni iḥsān.

Ovih sedam dionica obuhvataju glavne značenjske osebujnosti i kontekstualne veze u kojima se spominje riječ iḥsān u Kurʼānu. Dakako, treba podsjetiti da Kurʼān u izobilju spominje mnoge riječi, izvedenice iz korijena ḥ-s-n (ح ، س ، ن), npr. ḥasanah (حَسَنَةٌ) znači dobro djelo, ḥasanāt (حَسَنَاتٌ)  - dobra djela, muḥsin (مُحْسِنٌ) - dobročinitelj, muḥsinūn (مُحْسِنُونَ) - dobročinitelji, muḥsināt (مُحْسِنَاتٌ) – dobročiniteljice  itd.

 IV. Islām, īmān i iḥsān

Jedno znamenito predanje Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., karakteristično je po tome što se sa islāmom (predanošću Bogom) i īmānom (vjerovanjem) povezuje iḥsān (dobrota i ljepota). Ovo Poslanikovo, a.s., predanje ćemo prepričati u glavnim akcentima, tako kako ga donosi Al-Buẖārījeva zbirka.

Prvi odjeljak odnosi se na islām:

وَقَالَ: يَا مُحَمَّدُ أَخْبِرْنِي عَنِ الْإِسْلَامِ، فَقَالَ رَسُولُ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: «الْإِسْلَامُ أَنْ تَشْهَدَ أَنْ لَا إِلَهَ إِلَّا اللهُ وَأَنَّ مُحَمَّدًا رَسُولُ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ، وَتُقِيمَ الصَّلَاةَ، وَتُؤْتِيَ الزَّكَاةَ، وَتَصُومَ رَمَضَانَ، وَتَحُجَّ الْبَيْتَ إِنِ اسْتَطَعْتَ إِلَيْهِ سَبِيلًا»

Na pitanje Džibrīla, a.s., šta je islām ili predanost Bogu, Božiji poslanik odgovara da je to: 1) Očitovanje i svjedočenje da je jedan Bog i da je Muhammed Njegov poslanik, zatim 2) obavljanje namāza, 3) davanje zekāta, 4) postiti mjesec Ramazan i 5) obaviti hadž...

Potom slijedi odjeljak o īmānu ili vjerovanju:

قَالَ: فَأَخْبِرْنِي عَنِ الْإِيمَانِ، قَالَ: «أَنْ تُؤْمِنَ بِاللهِ، وَمَلَائِكَتِهِ، وَكُتُبِهِ، وَرُسُلِهِ، وَالْيَوْمِ الْآخِرِ، وَتُؤْمِنَ بِالْقَدَرِ خَيْرِهِ وَشَرِّهِ»

Na pitanje Džibrīla, a.s., šta je īmān ili vjerovanje, Božiji poslanik odgovara da je to 1) vjera u Boga, 2) Njegove meleke/anđele, 3) Njegove knjige, 4) Njegove poslanike, 5) vjera u Sudnji Dan i 6) vjerovanje u Božije određenje...

Treće Džibrīlovo pitanje zaredom bilo je o iḥsānu:

  قَالَ: فَأَخْبِرْنِي عَنِ الْإِحْسَانِ، قَالَ: «أَنْ تَعْبُدَ اللهَ كَأَنَّكَ تَرَاهُ، فَإِنْ لَمْ تَكُنْ تَرَاهُ فَإِنَّهُ يَرَاكَ»،

Božiji poslanik, a.s, je odgovorio da iḥsān znači: “Da robuješ Bogu (da štuješ Boga) tako kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi!”

Ovo predanje ili ḥadīs (ḥadīṯ) Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., ima jednu važnu poentu, naime, sve iz īmāna (vjerovanja) i sve iz islāma (predanosti Bogu) treba da se prakticira na način iḥsāna (dobrote i ljepote). Iḥsān naprosto znači da se u vjerovanju i u predanosti Bogu mora biti moralno, krjeposno i ćudoredno.

To se posebno vidi i u zahtjevu da se sam Kurʼān i njegova kazivanja treba da slijede (ili čitaju) po iḥsānu. Sura Az-Zumar/Skupine (39:18) spominje one ljude “koji Govor [Božiju Objavu, Kurʼān] slušaju i ono najljepše (aḥsanahū) slijede u njemu”.

Allaḏīna yastamiʻūna l-qawla fa yattabiʻūna aḥsanahū.

الَّذيِنَ يَسْتَمِعُونَ الْقَوْلَ فَيَتَّبِعُونَ أَحْسَنَهُ...

Ibn Kaṯīr (IV:63) tumači ovo mjesto i ističe dvije stvari, razumijevanje (fahm) toga što je u Kurʼānu i postupanje (ʻamal) po onom što je razumom shvaćeno iz Kurʼāna.

أيْ يَفْهَمُونَهُ وَيَعْمَلُونَ بِهِ

Na istom mjestu Ibn Kaṯīr podsjeća da je i Mūsāʼu (Mojsiju) zapovijeđeno (Al-Aʻrāf/Zidine, 7:145) da njegov narod treba da slijedi (ili prihvati) iz Tevrata (Tore) ono najljepše (bi aḥsanihā).

فَخُذْهَا بِقُوَّةٍ وَأْمُرْ قَوْمَكَ يَأْخُذُوا بِأَحْسَنِهَا...

“Uzmi Ploče (Tevrata) snagom svom i narodu svome zapovjedi da se onog što je u njima najljepše drži!”

U tumačenju cjeline fa yattabiʻūna aḥsanahū (“i slijede ono najljepše u njemu”) Ismāʻīl Ḥaqqī Burūsawī (VIII:90) poziva se na Ar-Rāgiba Al-Iṣfahānīja koji tvrdi da te riječi znače: “Slijede ono [iz Kurʼāna] što je najudaljenije od dvojbe (sumnje, nejasnoće)...” ay al-abʻada mina š-šubhah  

أَيْ الْأَبْعَدَ مِنَ الشُّبْهَةِ ...

Po ovim tumačenjima se vidi pobožni zahtjev (ili iḥsān) da se čitanjem Kurʼāna (ili posezanjem za Kurʼānom u citiranju njegovih uzvišenih riječi ili, pak, u pridržavanju moralnih naloga Kurʼāna) ne smije među ljudima pobuđivati nasilje, nered, sukob, mržnja, kivnja, itd.

V. Iḥsān i Adab

Pod utjecajem učenja o iḥsānu u islamskoj tradiciji nastali su posebni žanrovi bogate literature, njih sve skupa objedinjava riječ adab (edeb) - lijepo ponašanje, kurtoazija, uviđavnost, dobar odgoj, moralom prožeta savjest, lijepi obziri, pažnja prema svemu, živome ili mrtvome, također adab ili edeb znači i lijepa književnost, itd.   

U krajnjemu, iḥsān i adab počivaju u samom temelju pristojna odgoja i obrazovanja kojima se bdije nad brižljivo kazanom riječi, nad lijepim postupkom i činom.

Kako navodi Ismāʻīl Ḥaqqī Burūsawī (VIII:90), čovjek treba nastojati da od onog što sluša, bilo to dobro ili zlo, širi samo ono što je dobro i što je u skladu sa iḥsānom:

 “Čovjek sjedi sa ljudima, sluša lijepe i ružne besjede, potom slijedi ono lijepo [iz tih besjeda], prihvata to lijepo i priča o njemu, a ostavlja [kloni se] onoga što je ružno u njima [besjedama]...“

...يَجْلِسُ الرَّجُلُ مَعَ الْقَوْمِ فَيَسْتَمِعُ الْأحَاديِثَ مَحَاسِنَ وَمَسَاوى فَيَتَّبِعُ أحْسَنَهَا فَيَأْخُذُ الْمَحَاسِنَ وَيُحَدِّثُ بِهَا وَيَدَعُ مَسَاويِهَا...

Pod snažnim utjecajem iḥsāna i adaba islamska klasična literatura donosi izobilje mudronosnih izreka i stihova. Ovom prilikom podsjećamo na neke.

أَحْسِنْ إلىَ النَّاسِ تَسْتَعْبِدْ قُلُوبَهُمُ

فَطَالَمَا اسْتَعْبَدَ الْإنْسَانَ إِحْسَانُ

Čini dobro ljudima, zarobićeš srca njihova,

tako je sve dok dobročinstvo vlada čovjekom!

ازْرَعْ جَميِلاً وَلَوْ فيِ غَيْرِ مَوْضِعِهِ

مَا ضَاعَ قَطُّ جَميِلٌ أَيْنَمَا زُرِعَا

Posij lijepo, makar i tu gdje mjesto mu nije,
Lijepo ma gdje se posijalo - nikada nije izdalo!

وَأَحْسِنْ فَإنَّ الْمَرْءَ لاَ بُدَّ مَيِّتٌ

وَإِنَّكَ مَجْزِيٌّ بِمَا كُنْتَ سَاعِيا

Čini dobro, jer čovjek mora umrijeti,
a ti ćeš biti nagrađen za trud koji si uložio!

Izvori i literatura:

Burūsawī, Ismāʻīl Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Der Koran (arabisch – deutsch),  Aus dem Arabischen von (s arapskog preveo) Max Henning,  Cagri Yayinlari, Istanbul,  2009.

Dimišqī, ʻAlī ibn ʻAlī ibn Muḥammad ibn Abī l-ʻIzz ad-Dimišqī, Šarḥu l-ʻaqīdati ṭ-ṭaḥāwiyyah, II, izd. Muʼassasatu r-risālah, Bejrut, 1997.

Georgii Wilmhelmi Freytagii, Lexicon Arabico Latinum,  I  svezak, Librairie du Liban, Bejrut, 1975.

Ibn Manẓūr, Lisānu l-ʻarab al-muḥīṭ (لِسَانُ الْعَرَبِ الْمُحيِطِ), I, Dāru l-ğīl, Bejrut, 1988.

Isfahānī, ar-Rāgib al-Isfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.  

Qušayrī,   Laṭāʼifu l-išārāt, I - III, izd. Dāru l-kutubi l-ʻilmiyyah, Bejrut, 2007.

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.