D

U Kurʼānu se riječ ehādīs, aḥādīṯ (أَحَاديِثُ) spominje u pet navrata, tri puta u vezi sa Jūsufom/Yūsufom, Božijim poslanikom (usp. Jūsuf/Yūsuf, 12:6., 21., 101.), a dva puta u vezi sa minulim ili davnim civilizacijama (Vjernici/al-Muʼminūn, 23:44; Sāba/Sabaʼ, 34:19). Kad se riječ aḥādīṯ spominje u vezi sa Yūsufom, a.s., uvijek je sa određenim članom (al-aḥādīṯ - الْأَحَاديِثُ) i uvijek je posrijedi sintagma taʼwīlu l-aḥādīṯ (تَأْويِلُ الْأَحَاديِثِ) – u značenjima: ‘tumačenje snovaʼ, ‘tumačenje pri/povijestiʼ, ‘tumačenje zbivanjaʼ, ‘odgonetanje zbudovaʼ (pa bilo to i onih u snoviđenjima) itd. Riječ al-aḥādīṯ u vezi sa Yūsufom, a.s., zahtijeva posebnu obradu.

Šta u Kurʼānu znači riječ aḥādīṯ (أَحَاديِثُ) odnosno al-aḥādīṯ (الْأَحَاديِثُ)? U potrazi za odgovorima na ovo pitanje najbolje je konsultirati rječnike Kurʼāna kao što je al-Iṣfahānījev Mufradāt. U al-Iṣfahānīja nalazimo sljedeću opću definiciju riječi hadīs (ḥadīṯ - حَديِثٌ), što je jednina od riječi aḥādīṯ:

...كُلُّ كَلاَمٍ يَبْلُغُ الْإِنْسَانَ مِنْ جِهَةِ السَّمْعِ أَوِ الْوَحْيِ فيِ يَقْظَتِهِ أَوْ مَنَامِهِ،

يُقَالُ لَهُ حَديِثٌ .

“Ḥadīṯom se naziva svaki govor koji dopire do čovjeka posredstvom sluha (slušanja) ili nadahnuća, bilo to kad je čovjek budan ili kad sanja/spava.”

Prema tome, ḥadīṯ znači: govor, priča, vijest, izvještaj, razgovor, pripovijest, (san/snoviđenje?)...

Ali, komentatori Kurʼāna skreću pažnju da riječ aḥādīṯ može dolaziti i od riječi uhduseh (uḥdūṯah - أُحْدوُثَةٌ), što znači ‘govorʼ, ‘pričanjeʼ, ‘naklapanjeʼ, ‘govorkanjeʼ, ‘predmet razgovoraʼ. Tako al-Iṣfahānī navodi arapsku frazu ṣāra uḥdūṯatan (صَارَ أُحْدوُثَةً) u značenju ‘/taj i taj/ postao je predmet razgovoraʼ, ‘tema o kojoj se govorkaʼ (uglavnom u negativnom smislu).

Kad je, pak, posrijedi riječ aḥādīṯ  ona u osnovi  znači: priče, pripovijesti, vijesti, kazivanja, snovi (u vezi sa Yūsufom, a.s.). Naravno, riječ ḥadīṯ, u posebnim kontekstima, znači ili označava jednu pojedinačnu izreku Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Nauka o ḥadīṯu (ʻilmu l-ḥadīṯ -عِلْمُ الْحَديِثِ ) poznata je kao druga po važnosti u islamskoj tradiciji i hijerarhiji nauka. Može se reći da se ʻilmu l-ḥadīṯ bavi poglavito onim što je Muhammed, a.s., rekao, kao i tumačenjem značenja, važenja, uvažavanja i dosega toga šta je on rekao, preporučio, šutnjom odobrio itd.  

U samom Kurʼānu riječju ḥadīṯ ukazuje se ponekada i na sam Kurʼān. Na primjer, u sūri Zvijezda/an-Naǧm (53:59) arabljanskim idolopoklonicima upućuje se pitanje:

أَفَمِنْ هَذَا الْحَديِثِ تَعْجَبوُنَ

“Pa zar se ovom govoru [tj. Kurʼānu] vi čudite?!”

U Kurʼānu je upotreba riječi ḥadīṯ raznovrsna i ona zahtijeva posebnu obradu. Prema komentarima Kurʼāna, kad je posrijedi množina riječi ḥadīṯ, to jest ehādīs, aḥādīṯ (أَحَاديِثُ), važno je uočiti da se al-aḥādīṯ spominje, kako smo rekli, u tri navrata u vezi sa Yūsufom, a.s., dok se, pak, u Kurʼānu riječ aḥādīṯ  (bez određenog člana) spominje dva puta u jednoj neobično snažnoj poruci: Naime, Bog čini da narodi, naraštaji i pokoljenja na Zemlji budu i prođu, te ih, na kraju, upravo sam Bog učini pripovijestima ili pričama (aḥādīṯ), to jest ‘predmetom razgovoraʼ (uḥdūṯah –أُحْدوُثَةٌ ), ‘temom o kojoj se govorkaʼ.

Kad je posrijedi ovakvo, rekli bismo prijekorno,  značenje riječi aḥādīṯ  važno je referirati se na dva mjesta u Kurʼānu. U sūri Vjernici/al-Muʼminūn, 23:44., kaže se:

ثُمَّ أَرْسَلْنَا رُسُلَنَا تَتْرىَ، كُلَّ مَا جَاءَ أُمَّةً رَسوُلُهَا كَذَّبوُهُ، فَأَتْبَعْنَا بَعْضَهُمْ بَعْضًا

وَ جَعَلْنَاهُمْ أَحَاديِثَ ...

“Potom smo Mi jedne iza drugih Naše poslanike slali, i kad god bi narodu nekom njegov poslanik dolazio, oni bi ga lažnim smatrali, pa smo ih Mi jedne drugim smjenjivali i pripovijestima ih učinili...”

Sūra Sāba/Sabaʼ, 34:19., spominje riječ aḥādīṯ u kontekstu raspusnog i nehajnog života drevnih pokoljenja:

فَقَالوُا رَبَّنَا بَاعِدْ بَيْنَ أَسْفَارِنَا وَظَلَموُا أَنْفُسَهُمْ فَجَعَلْنَاهُمْ أَحَاديِثَ

وَمَزَّقْنَاهُمْ كُلَّ مُمَزَّقٍ ...

“A oni [silnički naraštaji, željni raskalašenih putovanja] bi govorili: ‘Gospodaru naš! Razdaljinu međʼ našim putovanjima povećaj!ʼ I tako se spram sebe ogriješiše, i Mi ih učinismo pripovijestima, i uništismo ih uništenjem potpunim /strašnim/!”

Ova dva mjesta u Kurʼānu (23:44; 34:19) u vezi su sa cijelim Kurʼānom, napose onim dionicama Knjige gdje se izlažu qaṣāṣ (قَصَصٌ) ili Božanska kazivanja o minulim, prošlim, drevnim narodima. Oni su nekada bili – a sada umjesto njih bivaju priče o njima – poenta je Kurʼāna na ovom mjestu.

Naime, poruka Kurʼāna iz riječi wa ǧaʻalnāhum aḥādīṯ (‘i učinismo da oni /drevni narodi/ budu pripovijestiʼ) izravno se svodi na poentu: Sadašnja pokoljenja, naraštaji i civilizacije čeka ista putanja, otići će sa scene svijeta i života i postati predmet priče za naraštaje koji dolaze. Jer, šta su sada narodi: qawmu nūḥ (قَوْمُ نوُحٍ), qawmu firʻawn (قَوْمُ فِرْعَوْنَ), qawmu mūsā (قَوْمُ موُسىَ), qawmu ibrāhīm (قَوْمُ إبْرَاهيِمَ), qawmu yūnus (قَوْمُ يوُنُسَ), qawmu hūd (قَوْمُ هوُدٍ), qawmu lūṭ (قَوْمُ لوُطٍ), qawmu ṣāliḥ (قَوْمُ صَالِحٍ), itd., ako ne minula vremena ili davne prošlosti koje Božija Riječ kazuje kao poučnu poruku sadašnjim naraštajima?! 

Upravo to imaju u vidu komentatori Kurʼāna kad tumače Božije riječi: Wa ǧaʻalnāhum aḥādīṯ (‘i učinismo da oni /drevni narodi/ budu pripovijestiʼ.

Aṭ-Ṭabarī kaže da su ti drevni narodi ʼprimjer ili pouka pa se o njima govoriʼ (وَمَثَلاً يُتَحَدَّثُ بِهِمْ). Objašnjavajući kolokaciju ovih riječi Kurʼāna, aṭ-Ṭabarī dodaje da, kad se kaže: ‘učinio sam ga pričomʼ (ǧaʻaltuhū ḥadīṯan), ne misli se na priču ili spomen  po nečemu dobrom, npr. dobrim djelima dotičnoga naroda ili čovjeka (wa lā yuqālu fī l-ḫayri –  وَلاَ يُقَالُ فيِ الْخَيْرِ), već se misli na prijekor poradi njegovih zlih djela i postupaka.

Az-Zamaḫšarī smatra da riječi Kurʼāna ‘i činimo /drevne narode/ pripovijestimaʼ, znače sljedeće:

أَخْبَارًا يُسْمَرُ بِهَا وَ يُتَعَجَّبُ مِنْهَا ...

“[Drevne narode] činimo vijestima o kojima se noću priča i kojima se ljudi čude...”

Az-Zamaḫšarī dodaje da riječ pripovijesti (aḥādīṯ) na ovim mjestima u Kurʼānu (23:44; 34:19) ima jedninu u riječi ḥadīṯ (priča, pouka), kao i u riječi uḥdūṯah (predmet priče, primjer koji je dobro znati). Smatrajući važnim da objasni šta znači to kad neki narod postane ‘pričom ili primjerom za pouku, ili, pak, predmetom poukeʼ, az-Zamaḫšarī dodaje da se u arapskom jeziku kaže:

A) al-uḍḥūkah (الْأُضْحوُكَةُ) za nekog ko je ‘predmet ismijavanjaʼ,

B) al-ulʻūbah (الْأُلْعوُبَةُ) za onog ko je predmet poigravanja te

C) al-uʻǧūbah (الْأُعْجوُبَةُ) za nekog kome se svijet čudi (često poradi njegovih loših postupaka).

Az-Zamaḫšarī još dodaje da svijet priča ove aḥādīṯ iz razloga zabavljanja, poigravanja i čuđenja:

وَ هِيَ مِمَّا يُتَحَدَّثُ بِهِ النَّاسُ تَلَهِّيًا وَتَعَجُّبًا ...

O tome da Bog čini da zli i okrutni narodi nestanu i postanu samo puke priče (aḥādīṯ), al-Qurṭubī navodi stih:

وَ إِنَّمَا الْمَرْءُ حَديِثٌ بَعْدَهُ

فَكُنْ حَديِثًا حَسَنًا لِمَنْ وَعىَ

“Čovjek – to je samo priča nakon njega!
Pa budi dobra priča onome koji zna i poima!”

Izvori i literatura:

 

Ğurr,  Ḫalīl al-Ğurr, al-Muʻğamu l-ʻarabī al-ḥadīṯ, Librarie Larousse, Paris, 1973.

Iṣfahānī, ar-Rāgib al-Iṣfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-Qurʼān, Bairut, 1972.

Māwardī, ʻAlī b. Muḥammad al-Māwardī, an-Nukatu wa l-ʻuyūnu fī t-tafsīr, Beirut, 1992.

Muftić, Teufik, Arapsko-bosanski rječnik, el-Kalem, Sarajevo, 2004.

Rāzī, Faḫruddīn ar-Rāzī, at-Tafsīru l-kabīr (Mafātiḥu l-gayb), Beirut, 1981.

Ṭabarī, Ibn Ğarīr aṭ-Ṭabarī, Tafsīr Ğāmiʻu l-bayān, Beirut, 1984.

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.