P

“Bog vas od praha/zemlje (turāb) stvara, potom od kaplje sjemena, a potom vas čini parovima, muškarcima i ženama!” - (وَاللَّهُ خَلَقَكُمْ مِن تُرَابٍ ثُمَّ مِنْ نُطْفَةٍ ثُمَّ جَعَلَكُمْ أَزْوَاجًا – karakteristična je poruka iz sure Stvoritelj (Fāṭir, XXXV:11) koja se često, u raznolikim kontekstima i oblicima, oglašava sa stranica Kur’āna.

Povezivanje čovjekova stvaranja sa posvuda vidljivim ovozemnim prahom (turāb) jeste snažan motiv Kur’āna. Kao da se želi na mnogo mjesta sa stranica Kur’āna navesti čovjeka i čovječanstvo da sebe često zapitaju – zar je moguće da smo mi, ljudi (kao i sva druga stvorenja, minerali, biljke, životinje), u krajnjemu stvoreni od praha, od ove zemlje bez oblika?! U suri TāHā (XX:53-55) izričito se ukazuje na krug sudbine čovjeka i čovječanstva koji se, dijelom, temelji na neraskidivoj vezi sa zemljom. Prvo, zemlja (koja se u suri TāHā naziva arḍ - أَرْضٌ) označava se posteljom (bešikom/kolijevkom) čovjeka i čovječanstva. Kaže se: جَعَلَ لَكُمُ الْأَرْضَ مَهْدًا وَسَلَكَ لَكُمْ فِيهَا سُبُلًا - “On (Bog) je za vas Zemlju posteljom učinio, i po njoj vam puteve odredio...” Drugo, domalo dalje, Kur’ān iznosi tvrdnju koja, zapravo, u najkraćem opisuje krug čovjekove sudbine: مِنْهَا خَلَقْنَاكُمْ وَفِيهَا نُعِيدُكُمْ وَمِنْهَا نُخْرِجُكُمْ تَارَةً أُخْرَى - “Od Zemlje vas stvaramo Mi, i u nju ćemo vas vratiti, i iz nje vas po drugi put izvesti!” Ovo “izvesti vas po drugi put” (minhā nuḫriğukum tāratan uḫrā) jeste ukazivanje na proživljenje na Danu Sudnjem.

Komentari Kur’āna u izobilju nude tumačenja te važne činjenice vjerskog čuđenja – da je čovjek stvoren od zemnoga praha, da i samo ime prvog čovjeka, Adema (Ādam – آدَمُ), u hebrejskom i arapskom znači “onaj od zemlje”, “biće od zemlje”. Al-Iṣfahānī (9) tvrdi da je “Ādam tako imenovan jer je bit/srž tijela Ādamova od površine zemlje” (summiya bi ḏālika li kawni ğasadihī min adīmi l-arḍi – سُمِّيَ بِذَلِكَ لِكَوْنِ جَسَدِهِ مِنْ أَديِمِ الأَرْضِ). Ali, iako je čovjek stvoren od zemnoga praha, on, taj čovjek, postaje iznimno biće u postojanju jer ga Bog obdaruje drugim Božijim darovima, razborom, znanjem, pameću, umom, duhom...

U ovom smislu Burusāwī (VII:18) navodi jednog pjesnika:

خُلِقْتُ مِنَ التُّرَابِ فَصِرْتُ شَخْصًا بَصِيرًا بِالسُّؤَالِ وَبِالْجَوَابِ

وَعُدْتُ إِلَى التُّرَابِ فَصِرْتُ فِيهِ كَأَنِّي مَا بَرِحْتُ مِنَ التُّرَابِ

Stvoren sam od zemnoga praha i postah osoba koja zna za pitanja i odgovore!

Potom se vratih u zemni prah i u njemu postah takav kao da baš nisam ni prestajao biti zemni prah!

Riječ turāb (تُرَابٌ) – prah, prašina, zemlja - u Kur’ānu se spominje sedamnaest puta, najčešće u vezi sa:

 A) čovjekovim ovozemnim stvaranjem, te

 B) ponovnim stvaranjem čovjeka i čovječanstva (proživljenjem).

U oba plana često je prisutan “uzvišeni sarkazam”, naime, Kur’ān raspravlja sa mekkanskim idolopoklonicima o “prahu od kojeg su stvoreni” već za ovosvjetskog života. Riječ turāb redovito u Kur’ānu označava prah, prašinu, ali i zemlju (naravno, ne i nipošto u značenju planete ili nebeskog tijela). U usporedbi sa riječju turāb, važno je istaći da je riječ arḍ (أَرْضٌ) u značenju zemlje, tla, čovjekova životnoga prostora (i, potom, zavičaja), ali i Zemlje kao planete, mnogo frekventnija na stranicama Kur’āna.

Prema arapskim rječnicima, u etimologiji riječi turāb (تُرَابٌ) nalazi se intencija “siromaštva”, “osiromašenja”, “ubogosti”. Na to ukazuje i sam Kur’ān (al-Balad, XC:16), gdje se spominje sintagma ḏā matrabah (ذَا مَتْرَبَةٍ) – u značenju “ubogog, siromašnog čovjeka”, “ubogog nevoljnika”. Kao da ova intencija “siromaštva”, “oskudnosti” i “ubogosti” u arapskoj riječi turāb ukazuje na to da Božanski čin stvaranja čovjeka od praha znači i obogaćenje toga “oskudnog” praha mnogobrojnim i izobilnim darovima koje čovjek nosi u svome biću kao neko ko biva stvoren “u najljepšem obliku/skladu” (sura at-Tīn, XCV:4: fī aḥsani taqwīm – فِي أَحْسَنِ تَقْويِمٍ).

Također, i tekstualna evidencija Kur’āna na više mjesta svjedoči da arabljanski politeisti nisu cijenili prah, prašinu (turāb). Naime, s podsmjehom su govorili (aṣ-Ṣāffāt, XXXVII:16): أَإِذَا مِتْنَا وَكُنَّا تُرَابًا وَعِظَامًا أَإِنَّا لَمَبْعُوثُونَ - “Zar kada pomremo mi, i budemo zemlja (turāb) i kosti, zar ćemo zbilja mi biti proživljeni?!” Štaviše, čak i na Danu Sudnjem oni koji su prkosno uznastojali u svome nevjerstvu spominjaće prašinu s podsmjehom i ponižavanjem (usp. an-Naba’, LXXVIII:40): وَيَقُولُ الْكَافِرُ يَا لَيْتَنِي كُنتُ تُرَابًا – “A nevjernik će povikati: ‘Kamo sreće da sam ja ostao prašina (turāb)!’”

Razmjerna učestalost spominjanja riječi turāb (prah, prašina, zemlja) u Kur’ānu, a u izravnoj vezi sa stvaranjem čovjeka i čovječanstva od zemnoga praha, jamačno je u odnosu i sa ovom izvornom intencijom koja se nahodi u ovoj riječi. Dakle, od nečeg “siromašnog”, “ubogog” (kakva je šaka praha, prašine, zemlje...) Bog stvara nešto veliko, važno, značajno – stvara čovjeka i svekoliko čovječanstvo.

Der Staub je riječ kojom njemački prevodioci najčešće prevode Kur’ānsku riječ turāb (Henning, 57), također dust je riječ koja u engleskim prijevodima Kur’āna najčešće prevodi riječ turāb (usp. Pickthall, 67), dok Kračkovski (40) ovu riječ na ruski prevodi riječju прах. Napomenimo da arapsko-latinski rječnik daje rješenja: terra, pulvis, humus... (Freytagii, I, 188).

Bog cijelo čovječanstvo stvara od zemnoga praha. Ovo je iznimno važna poruka u mnogim spomenima riječi turāb u Kur’ānu. U al-Kahf (XVIII:37) pomalja se jednostavno pitanje: أَكَفَرْتَ بِالَّذِي خَلَقَكَ مِن تُرَابٍ - “Zar ti [čovječe!] ne vjeruješ u Onoga Koji te je stvorio od zemlje/praha?!” Az-Zamaḫšarī (II:675) na ovom mjestu dodaje: “[Bog je tebe] skladnim učinio, i usavršio te kao čovjeka!” (عَدَلَكَ وَكَمَّلَكَ إِنْسَانًا). Ovim az-Zamaḫšarī ukazuje na čudo Božanskog stvaranja, u kojem se zemni prah uzdiže do čovjeka.

U suri al-Ḥağğ (XXII:5) upućuje se poziv cijelom čovječanstvu da zaumi proživljenje posredstvom stvaranja od praha: يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنْ كُنْتُمْ فِي رَيْبٍ مِنَ الْبَعْثِ فَإِنَّا خَلَقْنَاكُمْ مِنْ تُرَابٍ - “O ljudi [o čovječanstvo]! Ako ste u sumnji spram proživljenja, pa, Mi vas već stvaramo od Zemlje...” Az-Zamaḫšarī (III:145) tumači ovaj ajet u značenju: “da vi pomno razmotrite početak vašeg stvaranja!” (أَنْ تَنْظُرُوا فِي بَدْءِ خَلْقِكُمْ). Navedeni ajet Kur’āna (XXII:5) predlaže da se već postojeće čovječanstvo shvati i razumije kao “od praha proživljeno čovječanstvo”. To je prvo stvaranje, ili “početak vašeg stvaranja”, kako kaže az-Zamaḫšarī. Drugo stvaranje desiće se isto tako sigurno i jamačno, na Danu Sudnjem, kao i prvo stvaranje.

I tu je jedan od razloga da Kur’ān izričito navodi da se među velikim znakovima da Bog ima (i da je On jedini istinski Stvoritelj) nalazi i stvaranje ljudi od zemnoga praha. U ar-Rūm (XXX:20) u znakovlje da ima Bog navodi se stvaranje žena od iste biti (suštine) od koje su stvoreni i muškarci, zatim stvaranje nebesa i Zemlje, različitost ljudskih jezika i boja, potom se u te znakove ubraja san ljudi noći i danju, itd., a posebno se – i to na prvom mjestu – spominje da Bog “vas, ljude, od zemlje stvara” (وَمِنْ آيَاتِهِ أَنْ خَلَقَكُمْ مِنْ تُرَابٍ), “a potom se vi ljudi širite posvuda!” (ثُمَّ إِذَا أَنتُمْ بَشَرٌ تَنتَشِرُونَ).

Kao komentator Kur’āna koji je posebno uvažavao sufijske postupke u tafsīru, Ismā‘īl Ḥaqqī Burūsawī (V:18-19) smatra da je stvaranje čovjeka od praha, zapravo, približavanje čovjeka Bogu, uzdizanje čovjeka Bogu.

Pozivajući se na djelo “Zvjezdana tumačenja” (at-Ta’wīlātu an-nağmiyyatu - التَّأْوِيلاَتُ النَّجْمِيَّةُ), Burūsawī tvrdi da je zemni prah “najudaljeniji egzistent od [Svevišnjeg] Prisustva” (...at-turābu ab‘adu l-mawğūdāt ilā l-ḫaḍrah – ...التُّرَابُ أبْعَدُ الْمَوْجُودَاتِ إلَى الْحَضْرَةِ). Burūsawī, pozivajući se na svoje izvore, navodi da je redoslijed stvaranja svjetova tekao ovako: Prvo je stvoren “duhovni svijet” (‘ālamu l-arwāḥ – عَالَمُ الْأَرْوَاحِ), njegovi egzistenti su “najbliži Prisustvu” (aqrabu l-mawğūdāti ila l-ḥaḍrah). Drugo što je uslijedilo jeste Prijestolje (al-‘arš – الْعَرْشُ), zatim Stolica (al-kursiyyu – الْكُرْسِىُّ), potom je uslijedilo sedmo nebo (as-samā’ as-sābi‘atu – السَّمَاءُ السَّابِعَةُ), zatim sva druga nebesa (as-samāwātu kulluhā – السَّموَاتُ كُلُّهَا), nakon kojih slijedi sfera etera (falaku l-aṯīr – فَلَكُ الأثِيرِ), a potom sfera az-zamharīr (فَلَكُ الزَّمْهَرِيرِ), a što je zemljina atmosfera ili zrak (al-hawā’ - الْهَوَاءُ), a nakon nje slijedi voda (al-mā’u - الْمَاءُ) i prah, zemlja (at-turāb - التُّرَابُ).

Burūsawī (VII:19) opisuje zemni prah kao materiju/tvar koja “nema osjetila, nema kretanja, nema moći da sebe promijeni, niti da promijeni svoja svojstva...”

...التُّرَابُ ...جَمَادٌ لاَ حِسَّ فِيهِ وَلاَ حَرَكَةَ وَلَيْسَ لَهُ قُدْرَةٌ عَلَى تَغْيِيرِ ذَاتِهِ وَصِفَاتِهِ...

Čovjek, biće od zemnoga praha, namjesnik Božiji na Zemlji. Rekli smo da se na sedamnaest karakterističnih mjesta spominje riječ turāb ili prah, zemni prah. U Kur’ānu se u izobilju opominje čovjeka da on mora razmišljati o svome stvaranju, ali jednako tako i o svojim dobrim djelima. Tako se (u al-Baqarah, II:264) navodi da je “primjer ljudi koji dijele imetke svoje, ali pritom prigovaraju i busaju se u prsa”, nalik primjeru zemnoga praha na glatkoj stijeni”, pa se nakon nekog vremena “pljusak sruči i stijenu golom ostavi”. (فَمَثَلُهُ كَمَثَلِ صَفْوَانٍ عَلَيْهِ تُرَابٌ فَأَصَابَهُ وَابِلٌ فَتَرَكَهُ صَلْدًا). Drugim riječima i simbolički protumačeno, Kur’ān ukazuje da sve čovječanstvo obitava na Zemlji na način obitavanja ono malo praha na glatkoj stijeni! Ne bude li čovječanstvo radilo dobra djela, biće uništeno kao da nikad nije ni postojalo!

Taj gordi “namjesnik Božiji na Zemlji” podsjeća se da je stvoren od zemnoga praha. Karakterističan spomen navodi se u Āli ‘Imrān (III:59), gdje se kaže da su primjeri stvaranja Ādama i Īsāa kod Boga isti, i jedan i drugi su stvoreni od zemnoga praha (إِنَّ مَثَلَ عِيسَى عِندَ اللَّـهِ كَمَثَلِ آدَمَ). Naime, i jedan i drugi stvoreni su od zemnoga (خَلَقَهُ مِن تُرَابٍ) praha kojemu je došla zapovijed Božanske riječi (Kun! – Budi! Postani! - قَالَ لَهُ كُنْ). Pa su postali, izvedeni su u postojanje (fa yakūn - فَيَكُونُ). Ovdje se izdaleka ukazuje da sva Zemlja prima Božije Riječi, u primjeru stvaranja Ādama i Īsāa zemni prah je primio ovo Božansko kun! (budi!).

U nekoliko različitih poruka u Kur’ānu, motiv zemnoga praha (turāb – تُرَابٌ) koristi se kao predmet čuđenja nevjerujućih ljudi. Naime, u suri Grmljavina (ar-Ra‘d, XIII:5) u velikom “sarkazmu” stila Kur’āna kaže se:

وَإِنْ تَعْجَبْ فَعَجَبٌ قَوْلُهُمْ أَإِذَا كُنَّا تُرَابًا أَإِنَّا لَفِي خَلْقٍ جَدِيدٍ

Pa ako se čudiš ti (Muhammede njihovom nevjerovanju), pa čudne su i njihove riječi: “Zar kad zemlja (prah - turāb) budemo mi – o, zar doista da budemo iznova stvoreni?!”

Ḫalqun ğadīdun (خَلْقٌ جَدِيدٌ) ili “novo stvaranje” ovdje znači proživljenje na Danu Sudnjem. Tumačeći ovu sintagmu, Ibn ‘Arabī (I:336) tvrdi da je “čovjek u svakom trenu novo drugo stvorenje” (لأِنَّ الإِنْسَانَ فِي كُلِّ سَاعَةٍ خَلْقٌ آخَرُ جَدِيدٌ...). Štaviše, svijet je od trena do trena novo stvorenje... (...بَلِ الْعَالَمُ لَحْظَةً فَلَحْظَةً خَلْقٌ جَديِدٌ...).

Izvori:

Ayoub, Mahmoud M., The Qur’ān and its Interpreters, vol. I, State University of New York Press, Albany, 1984.

Burūsawī, Ismāʻīl Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Freytagii, Georgii Wilhelmi, Lexicon Arabico Latinum, Librairie du Liban, Bejrut, 1975.

Henning Max, Der Koran (arabisch-deutsch), Istanbul, 2009.

Ibn ʻArabī, Muḥyuddīn Ibn ʻArabī, Tafsīru Ibn ʻArabī, Kairo/Bejrut (?), 1968.

Isfahānī, ar-Rāġib al-Isfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.

Kračkovski, I. J., Kračkovski, Dušanbej, 1990.

The Meaning of the Glorious Koran, An explanatory translation, preveo Mohammed Maramaduke Pickthall, Penguin Group, London (bez godine izdanja).

Zamaḫšarī, ʻUmar az-Zamaḫšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqā’iqi tanzīli wa ʻuyuni l-aqāwīli fī wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.