S

“Allah vam hladove dariva od onoga što stvara” - وَاللَّهُ جَعَلَ لَكُمْ مِمَّا خَلَقَ ظِلَالًا - kaže se u suri an-Naḥl (XVI:81). Sjena, sjenka, hlad i hladovina (ẓill – ظِلٌّ) je snažan motiv u Kur’ānu, na sjenu, hlad i hladovinu ukazuje se ne samo kao na prirodne fenomene, već su te riječi također posjednice duhovnog značenja i važenja.

Al-Iṣfahānī (324-325) tvrdi da je u arapskom aẓ-ẓill (sjena, sjenka, hlad) sve ono što je suprotno aḍ-ḍaḥḥu (الظِلُّ ضِدُّ الضَّحِّ). Aḍ-ḍaḥḥu je sunčeva svjetlost (ili svjetlost inače). U arapskom se kaže ẓillu l-layl (ظِلُّ اللَّيْلِ), “sjena (tama) noći”, odnosno ẓillu l-ğannati (ظِلُّ الْجَنَّةِ), “sjena/hlad vrta/dženneta”. Prema al-Iṣfahānīju, u arapskom se ẓill-om označava svako mjesto do koga ne doseže svjetlost sunca (Wa yuqālu likulli mawḍi‘in lam taṣil ilayhi š-šamsu ẓillun):

وَيُقَالُ لِكُلِّ مَوْضِعٍ لَمْ تَصِلْ إِلَيْهِ الشَّمْسُ ظِلٌّ...

I Ismā‘īl Ḥaqqī Burūsawī (VI:396) objašnjava riječ ẓill – ظِلٌّ slijedeći al-Iṣfahānīja: Ẓill je sve ono na šta ne padaju sunčevi zraci...

الظِّلُّ هُوَ مَا لَمْ يَقَعْ عَلَيْهِ شِعَاعُ الشَّمْسِ...

U prenesenom smislu, tvrdi al-Iṣfahānī, ẓill-om (hlad, sjena, hladovina) se u arapskom označava (ili ukazuje na) “čast”, “moć”, “čvrstinu”, “udoban život”, kao i na “raskoš”.

وَيُعَّبِّرُ بِالظِّلِّ عَنِ الْعِزَّةِ وَالْمَنْعَةِ وَعَنِ الرَّفَاهَةِ...

Ovim al-Iṣfahānī posredno ukazuje na dvorce ispunjene hladovinom u vrelim predjelima Bliskog i Srednjeg istoka. Tom hladovinom zaštićeni su oni najmoćniji: vladari, kraljevi, veziri, vladajući slojevi društva, itd.

Pretežno pozitivno i blagodatno spominjanje hladovine, hlada, sjene, sjenke... u Kur’ānu potrebno je dovoditi u vezu sa zavičajem Hidžaza u kojem je Kur’ān objavljen. Odjek ovog blagonaklonog odnosa prema hladu, hladovini, sjeni i sjenki iz Kur’āna prešao je i u cjelokupnu arabljansku i potom islamsku tradiciju, u književnost, u svakodnevni razgovorni saobraćaj.

Ẓill (ظِلٌّ) ili sjena (ili hlad, hladovina) u Kur’ānu se spominje uglavnom na četiri važna plana. Prvo, Bog upravlja oblacima u svrhu darivanja velikog hlada, prirodne hladovine. Drugo, prirodna hlad(ovina) ili sjena pod drvetom. Treće, kretanje hlada ili sjene, odnosno pomicanje sjenke kao očitog i opažljivog znaka Božije sveprisutnosti u svijetu. Četvrto, rajska hladovina, eshatološka simbolika džennetskog hlada i obilja kao okrilja.

Brojni engleski prijevodi Kur’āna, kao i arapsko-engleski rječnici Kur’āna, riječ ẓill (ظِلٌّ) prevode kao shade ili shadow (hlad/ovina/), sjena, sjenka). Tako postupaju Badawi i Abdel Haleem u velikom Brillovom “Dictionary of Qur’anic Usage” (584). Henning (388) prevodi riječ ẓill (ظِلٌّ) njemačkom riječju der Schatten (sjena, hlad). Kračkovski (249) prevodi riječ ẓill na ruski riječju ТЕНЬ.

Blagodat prirodnog hlada

Krenemo li u pobliže upoznavanje riječi ẓill (ظِلٌّ) kroz tekstualnu evidenciju Kur’āna, zapažamo da se već u sūri al-Baqarah (II: 57) kaže: وَظَلَّلْنَا عَلَيْكُمُ الْغَمَامَ - “I hladovinu smo vam oblacima napravili”. Hladovina je ovdje čudo ili mu‘ğiza koja je od Boga darovana jevrejskom narodu. Ovaj spomen hladovine vezuje se za Sinajsku goru ili pustinju, za trpljenje jevrejskog naroda posred pustinje, na vrelini, pripeci i žegi. Božijom milošću, oblaci su se nad njih natkrilili i napravili im hlad. Ovaj motiv lebdećih oblaka iznad jevrejskog naroda na Sinajskoj Gori ponavlja se u Kur’ānu. Također, povezano s ovom vrstom prirodnog hlada kao osvježenja i blagodati, javlja se i čudo “uzdizanja brda”, gore ili Tura iznad jevrejskog naroda. Kur’ān to brdo, također, opisuje kao ẓullah (ظُلَّةٌ), što znači, između ostalog, i oblak. Prema az-Zamaḫšarīju (II:165) riječ ẓullah (ظُلَّةٌ) jeste sve ono što “ti pruži sjenu, što ti pravi hlad, bilo to krov/streha ili oblak”.

وَالظُّلَّةُ كُلُّ مَا أَظَلَّكَ مِنْ سَقِيفَةٍ أَوْ سَحَابٍ...

Da su sjena i hlad velika blagodat na koju se ukazuje u Kur’ānu vidi se i po snažnom insistiranju na tome da nisu isto “hladovina i vjetar žežući” - وَلَا الظِّلُّ وَلَا الْحَرُورُ - (Fāṭir, XXXV:21 – wa la ẓ-ẓillu wa la l-ḥarūr).

Jedan znameniti ovosvjetski hlad, koji se spominje u Kur’ānu, u vezi je sa Božijim poslanikom Mūsāom, a.s., (Mojsijem). Naime, on se bio zaputio u Medjen, idući kroz pustinju naišao je na izvor vode, vidio je mnoštvo pastira i dvije pastirice, svi su napajali svoja stada. Scena koju Kur’ān snažno izdvaja je Mūsāova pomoć koju je pružio dvjema pastiricama da napoje svoje stado:

وَلَمَّا وَرَدَ مَاءَ مَدْيَنَ وَجَدَ عَلَيْهِ أُمَّةً مِنَ النَّاسِ يَسْقُونَ وَوَجَدَ مِنْ دُونِهِمُ امْرَأَتَيْنِ تَذُودَانِ قَالَ مَا خَطْبُكُمَا قَالَتَا لَا نَسْقِي حَتَّى يُصْدِرَ الرِّعَاءُ وَأَبُونَا شَيْخٌ كَبِيرٌ. فَسَقَى لَهُمَا ثُمَّ تَوَلَّى إِلَى الظِّلِّ

I kada (Mūsā) doprije do vode medjenske, kod nje jednu zajednicu ljudi kako stoku napajaju nađe, a nađe iza njih, kako stoku odbijaju, i žene dvije, i upita: “Šta radite vas dvije?” “Mi ne napajamo sve dok pastiri ne odstupe, a otac naš je vrlo star!” – njih dvije odgovoriše. Pa im on (Mūsā) napoji stoku, a potom se okrenu jednom hladu...

Burūsawī (VI:396) tvrdi da je hlad u koji se sklonio Mūsā bio “hlad akacije” (ẓillu samurah – ظِلُّ سَمُرَة). Ovaj komentator tvrdi da se Mūsā, a.s., tamo sklonio “od velike vrućine, gladan”.

فَجَلَسَ فِي ظِلِّهَا مِنْ شِدَّةِ الْحَرِّ وَهُوَ جَائِعٌ...

Kretanje sjene kao znak Božijeg činjenja

“Bog vam hladove dariva od onog što stvara!” (وَاللهُ جَعَلَ لَكُمْ مِمَّا خَلَقَ ظِلاَلاً) kaže se u sūri an-Naḥl (XVI:81). U suri al-Furqān (XXV:45) jasno se kaže da je kretanje sjena u svijetu po stalnoj Božijoj odredbi i činjenju.

أَلَمْ تَرَ إِلَى رَبِّكَ كَيْفَ مَدَّ الظِّلَّ وَلَوْ شَاءَ لَجَعَلَهُ سَاكِنًا ثُمَّ جَعَلْنَا الشَّمْسَ عَلَيْهِ دَلِيلًا

Vidi kako Gospodar tvoj sjenu rasprostire! - a da hoće nepokretnom učinio bi je – i vidi još kako smo njoj Sunce vodičem učinili!

Prema al-Qurṭubīju (XIII:26-27) može biti posrijedi da je viđenje sjenke okom, ali i znanjem. يَجُوزُ أَنْ تَكُونَ هَذِهِ الرُّؤْيَةُ مِنْ رُؤْيَةِ الْعَيْنِ وَيَجُوزُ أَنْ تَكُونَ مِنَ الْعِلْمِ

Tajna ove zapovijedi da se pogleda kretanje sjenke dijelom se skriva i u tome što se cijelim postojanjem, svim nebesima i po svemu što je na Zemlji, neprestano odvija rasprostiranje sjena, na mirijade njih! Praktički, u ovom “pokretnom dijelu vječnosti” sve svjetlosti su u izravnoj vezi sa sjenama od predmeta koje osvjetljavaju, sve je to u neprestanom kretanju, u mijeni i smjeni, noć odmjenjuje dan, a dan odmjenjuje noć, i tako sve teče u predanosti Božijoj volji. Ovaj stavak: “Pogledaj kako Gospodar Tvoj sjenu rasprostire...!” – potrebno je čitati u saodnosu sa 35. stavkom sure an-Nūr (XXIV:35): اللهُ نُورُ السَّماوَاتِ وَالأَرْضِ - “Bog je svjetlost nebesa i Zemlje!”

Burūsawī (VI:219) u svome komentaru uočava da je sjena tek drugotna u odnosu na svjetlost. وَالظِّلُّ مَا يَحْصُلُ مِمَّا يُضِيءُ بِالذَّاتِ كَالشَّمْسِ أَوْ بِالْغَيْرِ كَالْقَمَرِ - “A sjena jeste to što nastaje od onoga što svijetli samo, kao sunce, ili svijetli pomoću drugoga, kao mjesec.”

Burūsawī (VI:219-220) potom objašnjava kako sunce briše sjenu i uklanja je malo po malo sve do podneva, a potom sjena uklanja sunčevu svjetlost i briše je sve od podneva do zalaska sunca...

يَعْنِي أَنَّ الشَّمْسَ تَنْسَخُ الظِّلَّ وَتُزِيلُهُ شَيْأً فَشَيْأً إِلَى الزَّوَالِ ثُمَّ يَنْسَخُ الظِّلُّ ضَوْءَ الشَّمْسِ وَيُزِيلُهُ مِنْ وَقْتِ الزَّوَالِ إِلَى الْغُرُوبِ...

Āyat (XXV:45) posve jasno ukazuje da je sjena posljedica kretanja svjetlosti svijetlih nebeskih tijela. Stoga ovaj āyat iznosi jednu izdaleku Božansku prijetnju: وَلَوْ شَاءَ لَجَعَلَهُ سَاكِنًا - “a da Bog hoće, nepokretnom učinio bi je!” Naravno, Bog je milostiv, ne dolazi do realiziranja ove strašne prijetnje, jer bi svijet tada stao, prestao bi život na njemu koji je, sam po sebi, jedno kretanje.

U vezi sa Božanskim “rasprostiranjem sjene”, na nekim mjestima se u Kur’ānu ističe da se i same sjene klanjaju pred Bogom, jer, naime, “sve što je Bog stvorio - to sjene svoje rasprostire, sad sa desne, sad sa lijeve strane, padajući Bogu ničice i predano!” (an-Naḥl, XVI:48).

يَتَفَيَّأُ ظِلَالُهُ عَنِ الْيَمِينِ وَالشَّمَائِلِ سُجَّدًا للهِ وَهُمْ دَاخِرُونَ

Isto se tvrdi i u suri Grmljavina (ar-Ra‘d, XIII:15):

وَلِلَّهِ يَسْجُدُ مَنْ فِي السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ طَوْعًا وَكَرْهًا وَظِلَالُهُمْ بِالْغُدُوِّ وَالْآصَالِ

Bogu se klanja sve što je na nebesima i na Zemlji, i to milom ili silom čini, a i sjene njihove jutrom i navečer!

Džennetska svježina i rajski hladovi

Eshatološke dimenzije sjene, hlada i hladovine snažno se potcrtavaju u Kur’ānu. U Kur’ānskom pogledu na svijet Raja često se ističu vrtni i biljni (floralni) predjeli puni hladovine, npr. u suri al-Wāqi‘a (LVI:28-30) kaže se da će rajski stanovnici boraviti: “među drvećem, bez bodlji, lotosovim, i bananama plodova nanizanih, i hladom prostranim...”

فِي سِدْرٍ مَخْضُودٍ. وَطَلْحٍ مَنْضُودٍ. وَظِلٍّ مَمْدُودٍ

Kako vidimo, motivi obilnih sjena i hladova su gotovo neodvojiv od rajskog pejzaža. U sūri an-Nisā (IV:57) obećava se da će dobročinitelji u Džennetu biti nagrađeni, između ostalih blagodati, i uvođenjem u obilnu hladovinu: وَنُدْخِلُهُمْ ظِلًّا ظَلِيلًا - “i uvešćemo ih u hladovinu obilnu”. U suri al-Ra‘d (XIII:35) jasno se kaže da je Raj ili Džennet mjesto gdje hladovina ne jenjava (ukuluhā dā’imun wa ẓilluhā).

مَثَلُ الْجَنَّةِ الَّتِي وُعِدَ الْمُتَّقُونَ تَجْرِي مِنْ تَحْتِهَا الْأَنْهَارُ أُكُلُهَا دَائِمٌ وَظِلُّهَا

Evo primjera dženneta koji je obećan bogobojaznima: bašče kroz koje teku rijeke, s plodovima kojih uvijek ima, i hladovinom koja ne jenjava!

Povezivanje tekuće vode i hladovine nalazi se i u al-Mursalāt (LXXVII:41): إِنَّ الْمُتَّقِينَ فِي ظِلَالٍ وَعُيُونٍ - “A bogobojazni će biti zbilja u hladovima i među izvorima!” Sūra Yāsīn (XXXVI:56) podsjeća da će rajski stanovnici, “muškarci i žene njihove biti u hladovima, na naslonjačima naslonjeni!”

هُمْ وَأَزْوَاجُهُمْ فِي ظِلَالٍ عَلَى الْأَرَائِكِ مُتَّكِئُونَ

Također, u al-Insān (LXXVI:14) rajska hladovina opisuje se kao ugoda blizu stanovnika Raja, plodovi rajski će se lagodno ubirati!

وَدَانِيَةً عَلَيْهِمْ ظِلَالُهَا وَذُلِّلَتْ قُطُوفُهَا تَذْلِيلًا

Radi isticanja kontrasta spram rajske hladovine, u Kur’ānu se rijetko, ali ipak, navodi i “hladovina od dima” (wa ẓillin min yaḥmūm - وَظِلٍّ مِنْ يَحْمُومٍ). Također je karakteristično i mjesto u al-Mursalāt (LXXVII:30) gdje se riječ ẓill spominje u značenju tmine koja se sastoji od tri kraka (inṭaliqū ilā ẓillin ḏī ṯalāṯi šu‘ab - انطَلِقُوا إِلَى ظِلٍّ ذِي ثَلَاثِ شُعَبٍ).

Ali, posve su rijetka ova mjesta u Kur’ānu gdje se riječ sjena ili hladovina (ẓill) spominje u značenju dima ili tmine. Opći ton Kur’āna blagonaklon je prema sjenama i hladovima, ljudima se hladovi navode kao znak ugode i svježine koju im Bog dariva kako na Ovom, tako i na Budućem Svijetu.

Izvori:

Burūsawī, Ismā‘īl Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Der Koran (arabisch – deutsch), Aus dem Arabischen von (s arapskog preveo) Max Henning, Cagri Yayinlari, Istanbul, 2009.

Ḫalīl al-Ğurr, al-Mu‘ğamu al-‘arabiyyu al-ḥadīṯ, Librairie Larousse, Paris, 1973.

Isfahānī, ar-Rāġib al-Isfahānī, Mu‘ğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.

Kračkovski, I. J., Kračkovski, Dušanbej, 1990.

Qurṭubī, Muḥammad bin Aḥmad, al-Ğāmi‘u li aḥkāmi l-qur᾽āni, Bejrut, 1988.

Suyuṭī, Ğalāluddīn as-Suyūṭī (u saradnji sa Ğalāluddīn al-Maḥallījem), Tafsīru l-ğalālayn, Kairo, 2000.

Ṭabarī, Ibn Ğarīr, Ğāmi‘u l-bayān, Kairo, 1900.

Zamaḫšarī, ‘Umar az-Zamaḫšarī, al-Kaššāfu ‘an ḥaqā’iqi tanzīli wa ‘uyūni l-aqāwīli fī wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.