S

Kur᾽ān u različitim povodima govori o spolnim organima čovjeka, najčešće ih označava riječju furūğ (فُرُوجٌ). Spolna mjesta nazivaju se u Kur᾽ānu i riječju saw᾽āt (سَوْآتٌ), a na nekoliko mjesta se o spolnim organima (ili, šire, stidnim mjestima, nagim, golim dijelovima ljudskoga tijela, onim za koje se u većini religijskih svjetonazora i kultura smatra da ih je nemoralno otkrivati) govori kao o ‘awrāt (عَوْرَاتٌ). Izvori o islamu na engleskom ove riječi prevode kao private parts, generative organs, procreative organs, pudenda, itd. Latinski izvori nude prijevode riječju pudenda, ili pak pudendum viri aut feminae (sramotni/stidni dijelovi tijela, muški ili ženski), njemački izvori o islamu navedene riječi Kur᾽āna prevode kao die Scham, itd.

Razlozi za oslovljavanje spolnih organa i spominjanje stidnih mjesta u Kur᾽ānu u vezi su prije svega sa moralnim normama i načelima koje ova knjiga kao Božija Objava zagovara, kao i u vezi sa čovjekovim tijelom i posebnim statusom koji tijelo uživa unutar opće predodžbe o čovjeku u temeljnom izvoru islama - Kur᾽ānu.

Ar-Rāgib al-Iṣfahānī (388) objašnjava detaljno ove svetri riječi, za al-farğ (الْفَرْجُ) kaže:

Al-farğ i al-furğah znače [u osnovi] rascjep/procjep, pukotinu između dvije stvari (الْفَرْجُ وَالْفُرْجَةُ الشَّقُّ بَيْنَ الشَّيْئَيْنِ), poput pukotine zida (كَفُرْجَةِ الْحَائِطِ), al-farğ (spolni organ) jeste ono što se nalazi između nogu (وَالْفَرْجُ مَا بَيْنَ الرِّجْلَيْنِ), a metaforički se upotrebljava za spolovilo – as-saw᾽ah (وَكُنِّيَ بِهِ عَنِ السَّوْأَةِ). Upotrebljava se toliko mnogo [u tom značenju], da je ta riječ doslovno/izričito počela značiti spolovilo/spolni organ (وَكَثُرَ حَتَّى صَارَ كَالصَّريِحِ فيِهِ).

Kad je posrijedi riječ saw᾽atun, al-Iṣfahānī (252-253) smatra da je, etimološki tumačeno, ishodišni korijen riječi saw᾽at - سَوْأَةٌ - (koja u kur᾽ānskoj upotrebi također znači spolno mjesto ili spolovilo), u riječi sū᾽un (سُوءٌ) koja označava porok, nesreću, zlobu, zlo.

Tako riječ saw᾽atun - سَوْأَةٌ (spolni organ) znači i nešto što je sramotno, ružno, ogavno. Al-Iṣfahānī (253) nadalje tvrdi da se, u prenesenom značenju, riječ saw᾽at (سَوْأَةٌ) upotrebljava za označavanje spolnog organa, spolnog uda (وَكُنِّيَ عَنِ الْفَرْجِ بِالسَّوْأَةِ). U klasičnom arapskom jeziku općenito je poznato da izreka saw᾽atan laka (سَوْأَةً لَكَ) – znači: “Sram te bilo!” (Muftić, 689).

Prema tekstualnoj evidenciji Kur᾽āna, zanimljivo je navesti da se riječ saw᾽at - سَوْأَةٌ - koristi i za označavanje mrtvoga ljudskog tijela, lijesa, leša.

U suri Trpeza (al-Mā᾽dah, V:27-31) opisuje se prvo ubojstvo na zemlji, dvojica sinova Ᾱdamovih su vršili obred žrtvovanja (qurbān - قُرْبَانٌ), brat čija žrtva kod Boga nije bila primljena nasrnuo je i ubio brata čija je žrtva bila primljena. Na kraju, ostalo je mrtvo tijelo ubijenog brata (Kur᾽ān to tijelo naziva saw᾽at – سَوْأَةٌ - što znači lijes, leš, mrtvo tijelo). Bratoubica nije znao šta da radi sa tim lešom.

فَبَعَثَ اللَّـهُ غُرَابًا يَبْحَثُ فِي الْأَرْضِ لِيُرِيَهُ كَيْفَ يُوَارِي سَوْءَةَ أَخِيهِ. قَالَ يَا وَيْلَتَى أَعَجَزْتُ أَنْ أَكُونَ مِثْلَ هَـذَا الْغُرَابِ فَأُوَارِيَ سَوْءَةَ أَخِي. فَأَصْبَحَ مِنَ النَّادِمِينَ

I Bog posla jednog gavrana da po zemlji kopa,da mu [bratoubici] pokaže kako da zakopa lijes brata svoga! I on povika: “Teško meni, zar ne mogu ja da poput ovoga gavrana zakopam lijes svoga brata?!” I on [bratoubica] se pokaja.”

U kontekstu klasičnog arapskog jezika, ovo mjesto iz Kur᾽āna ukazuje da je ubojstvo nešto strašno, te riječ saw᾽at (سَوْأَةٌ) u značenju leša ubijene osobe samo po sebi nosi značenje “krajnjega zla”, “sramote”, “ružne stvari”, “ogavna postupka”.

Tumačeći ovaj āyat, az-Zamaḫšarī (I, 660) navodi da kur᾽ānska sintagma saw᾽ata aḫīhi (سَوْءَةَ أَخِيهِ) znači “golotinja (stidna mjesta) njegova brata i sve ono što nije dopušteno otkrivati od njegova tijela”.

سَوْأَةَ أَخِيهِ عَوْرَةَ أَخيِهِ وَمَا لاَ يَجُوزُ أَنْ يَنْكَشِفَ مِنْ جَسَدِهِ

Az-Zamaḫšarī na istom mjestu tumači da riječ as-saw᾽atu znači/označava sramotu (na arapskom: al-faḍīḥatu - الْفَضيِحَةُ), zato što je as-saw᾽atu nešto ružno... وَالسَّوْأَةُ الْفَضيِحَةُ لِقُبْحِهَا

Kur᾽ānska riječ ‘awratun ili ‘awrah (عَوْرَةٌ), napose kad je u množini (awrātun - عَوْرَاتٌ), označava (otkrivene/pokazane/raskrivene) spolne udove, stidne organe (ili, pak, raskrivene dražesne dijelove tijela). Al-Iṣfahānī (365) to doslovno kaže:

الْعَوْرَةُ سَوْأَةُ الْإنْسَانِ وَذَلِكَ كِنَايَةٌ وَأَصْلُهَا مِنَ الْعَارِ وَذَلِكَ لِمَا يَلْحَقُ فيِ ظُهُورِهِ
مِنَ الْعَارِ ...

“Al-Awrah je spolni ud (stidno mjesto) čovjeka, tako je u prenesenom značenju/smislu. A osnova riječi awrah je od riječi al-‘ār (sramota), zato što se sramota povezuje sa pokazivanjem/raskrivanjem spolnih udova...”

Al-Iṣfahānī (365) navodi nekoliko značenja koja se povezuju sa arapskim korijenom ‘a-w-r (ع و ر), u gotovo svim primjerima taj korijen podrazumijeva ideju (i nosi značenje) otkrivanja spolnih udova ili pokazivanja nečega što je sramotno, ili, pak, označava dražesno obnaživanje dijelova tijela, i tome slično. Između ostalog, on tvrdi da riječ al-‘awrā᾽u označava ružne riječi (al-‘awrā᾽u li l-kalimati al-qabīḥati):

الْعَوْرَاءُ لِلْكَلِمَةِ الْقَبيِحَةِ ...

To znači da arapski izraz al-‘awrā᾽u (الْعَوْرَاءُ) u ovom kontekstu označava onu riječ ili one riječi koje su se “raskrile u svoj svojoj ružnoći”, “u svoj svojoj sramoti”.

Kao i u mnogim drugim klasičnim arapskim i islamskim djelima, i kod al-Iṣfahānīja ima mnogo mizoginijskih mjesta. Tako on na jednom mjestu u svome Rječniku Kur᾽āna (Mufradātu l-Qur᾽ān, 365) kaže da se u arapskom žene nazivaju ‘awrah (عَوْرَةٌ), jer je, navodno, raskrivanje njihova cijelog tijela sramotno... (وَلِذَلِكَ سُمِّيَ النِّسَاءُ عَوْرَةً...).

Napominjemo da se u Kur᾽ānu nigdje i nikada žene ne nazivaju riječju ‘awrah.

Kako ćemo vidjeti dalje u ovoj odrednici, riječ ‘awrātun (ili spolni udovi, spolni organi) u Kur᾽ānu se podjednako povezuje kako sa muškarcima tako i sa ženama.

Zanimljivo je ovdje navesti i jedno mjesto iz sure al-Aḥzāb (XXXIII:13) u kojem se donosi i jedna neobična upotreba riječi ‘awrah u značenju nezaštićene kuće (to jest, do te kuće može svako doći, u nju ući, po njoj razgledati kako mu je volja!) Naime, u doba jednoga pohoda u odbranu Medine, neka grupa [muslimana] tražila je od Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., da im dopusti da ne idu na taj vojni pohod, jer su, eto, “kuće naše nezaštićene” (inna buyutanā ‘awrah):

وَيَسْتَأْذِنُ فَرِيقٌ مِنْهُمُ النَّبِيَّ يَقُولُونَ إِنَّ بُيُوتَنَا عَوْرَةٌ وَمَا هِيَ بِعَوْرَةٍ. إِن يُرِيدُونَ إِلَّا فِرَارًا

“A jedna njihova grupa od Vjerovjesnika je dopuštenje [da u pohod ne idu] tražila i govorila:

“Kuće su naše nezaštićene!” – a nisu bile nezaštićene, već su oni htjeli samo da umaknu [od boja].”

Vratimo li se iznova riječi furūğ (فُرُوجٌ), čija je jednina farğ (فَرْجٌ), vidi se da se Kur᾽ān ovim izrazima vraća nekoliko puta. Tako se riječ furūğ (فُرُوجٌ) spominje četiri puta u značenju spolnih organa, dok se jednina te riječi, to jest farğ (فَرْجٌ), spominje dva puta, u istom značenju.

Krenemo li redom, hazreti Merjema (Maryam) se u Kur᾽ānu (u suri Vjerovjesnici ili al-Anbiyā, XXI:91, kao i u suri Zabrana ili at-Taḥrīm, LXVI:12) izdašno i biranim riječima hvali kao ona koja je “sačuvala spolovilo svoje” (aḥṣanat farğahā – أَحْصَنَتْ فَرْجَهَا), to jest, sačuvala je nevinost/čednost svoju, obraz i poštenje svoje.

 Nadalje, sura Vjernici ili al-Mu᾽minūn (XXIII:5) u vjernike ubraja i one koji “čuvaju spolovila svoja” (hum li furūğihim ḥāfiẓūn – هُمْ لِفُرُوجِهِمْ حَافِظُونَ). Sura Svjetlost, an-Nūr (XXIV:30) na zanimljiv način povezuje “poglede”, s jedne, i “spolna mjesta”, “spolne udove”, s druge strane, te u obliku zapovijedi kaže:

قُلْ لِلْمُؤْمِنِينَ يَغُضُّوا مِنْ أَبْصَارِهِمْ وَيَحْفَظُوا فُرُوجَهُمْ. ذَلِكَ أَزْكَى لَهُمْ

“Ti [Muhammede] reci vjernicima [li l-mu᾽minīn] da obore svoje poglede, i da čuvaju stidna mjesta svoja (wa yaḥfaẓū furūğahum), to im je čednije!”

Vjeran kur᾽ānski āyat/stavak, praktički parnjak ovom navedenom āyatu, nalazi se odmah u narednom āyatu (br. 31) u suri Svjetlost (an-Nūr), koji se tiče žena:

وَقُلْ لِلْمُؤْمِنَاتِ يَغْضُضْنَ مِنْ أَبْصَارِهِنَّ وَيَحْفَظْنَ فُرُوجَهُنَّ وَلَا يُبْدِينَ زِينَتَهُنَّ
إِلَّا مَا ظَهَرَ مِنْهَا 

“A reci [o Muhammede] i vjernicama [li l-mu᾽mināt] da obore poglede svoje, i da čuvaju stidna mjesta svoja, i da ne pokazuju ukrase svoje, osim što [ionako] spoljašnje je...”

U suri Putevu uspona (al-Ma‘āriğ, LXX:29) još jednom se spominju pohvalno oni koji čuvaju čednim svoje spolne organe (wa llaḏīna hum li furūğihim ḥāfiẓūn - وَالَّذِينَ هُمْ لِفُرُوجِهِمْ حَافِظُونَ).

Da Kur᾽ān snažno poziva muškarce i žene “čuvanju spolnih organa” – sve to kako bi se zaštitili od činjenja bluda i razvrata - vidljivo je i u suri Saveznici, al-Aḥzāb (XXXIII:35). Tu se, naime, spominju zajedno “muškarci i žene, čuvari i čuvarice svojih stidnih mjesta!” - Wa l-ḥāfiẓīna furūğahum wa l-ḥāfiẓāti (وَالْحَافِظِينَ فُرُوجَهُمْ وَالْحَافِظَاتِ).

Sada dolazimo i do riječi Kur᾽āna na koju smo podsjetili na početku ove odrednice, to je saw᾽āt (سَوْآتٌ) koja znači, uopće uzev, spolovila ili stidna mjesta, spolni udovi.

U suri Zidine (al-A‘rāf, VII:26) čovječanstvo se podsjeća da im je Bog “odjeću podario koja će stidne dijelove tijela vašega pokrivati, a i odijela za gizdanje smo vam dali” (قَدْ أَنزَلْنَا عَلَيْكُمْ لِبَاسًا يُوَارِي سَوْآتِكُمْ وَرِيشًا). Naredni āyat/stavak Kur᾽āna (VII:27) podsjeća na intenzivnu vezu ili zanimanje sotone (aš-šayṭān - الشَّيْطَانُ) za stidna mjesta čovjekova tijela.

Sotona je, naime, Ᾱdema i Havvu (Ḥawwā᾽ - حَوَّاءُ), “dva vaša praroditelja” (abawaykum - أَبَوَيْكُمْ), zavodio tako što im je “odjeću njihovu skinuo, da bi im stidne dijelove tijela pokazao” (لَا يَفْتِنَنَّكُمُ الشَّيْطَانُ كَمَا أَخْرَجَ أَبَوَيْكُمْ مِنَ الْجَنَّةِ يَنزِعُ عَنْهُمَا لِبَاسَهُمَا لِيُرِيَهُمَا سَوْآتِهِمَا ).

Tumačeći 26. i 27. āyat sure al-A‘rāf (VII), az-Zamaḫšarī (II:93) jasno kaže da je “u raskrivanju golotinje i pokazivanju stidnih mjesta poniženje i sramota” (فيِ الْعُرْيِ وَكَشْفِ الْعَوْرَةِ مِنَ الْمَهَانَةِ وَالْفَضيِحَةِ), dok je samo “pokrivanje [stidnih mjesta, nagosti] jedna veličanstvena kapija bogobojaznosti” (... بِأَنَّ التَّسَتُّرَ بَابٌ عَظيِمٌ مِنْ أَبْوَابِ التَّقْوَى).

Na drugim mjestima u Kur᾽ānu govori se da je sotona i na druge načine zavodio “dva praroditelja čovječanstva”, a ne samo preko ljudskih spolovila. Tako se, npr. u suri Krava, al-Baqarah (II:35), kaže se da je Bog zabranio Ᾱdamu i njegovoj ženi (komentatori je imenuju kao Hawwā᾽u) da se prikučuju ili približavaju jednome rajskom drvetu - “da ne biste zlo sebi nanijeli!” (وَلَا تَقْرَبَا هَـذِهِ الشَّجَرَةَ فَتَكُونَا مِنَ الظَّالِمِينَ).

Ovdje je rajsko drvo moguće protumačiti i kao granicu, to jest, kao poziv praroditeljima čovječanstva da budu umjereni, a ne bahati, požudni, neumjereni, nezasiti i razvratni. Također, u suri ṬāHā (XX:120) spominje se da sotona (aš-šayṭān) ljude zavodi ovim “drvetom vječnosti” (šağaratu l-ḫuld – شَجَرَةُ الْخُلْدِ), ali i “vlašću koja je neprolazna” (mulkin lā yablā – مُلْكٍ لاَ يَبْلَى).

Vratimo li se suri al-A‘rāf (VII:27), uočavamo da je spomen “stidnih dijelova tijela” čovjeka (muškarca i žene) veoma snažno kazan, čak se ukazuje da su “čovjekovi stidni dijelovi tijela” predmet sotonske/šejtanske pažnje i obmane, čovječanstvo se upozorava:

“Šejtan vas vidi, on i vojske i njegove, odakle vi njih ne vidite!” (إِنَّهُ يَرَاكُمْ هُوَ وَقَبِيلُهُ مِنْ حَيْثُ لَا تَرَوْنَهُمْ). Ovaj motiv “uprtih šejtanskih pogleda” u čovjekova stidna mjesta kazan je veoma snažno u Kur᾽ānu.

Inače, u Kur᾽ānu se na šayṭāna upozorava kao onoga koji će ljudima prilaziti “i sprijeda, i straga, i zdesna, i slijeva” (al-A‘rāf, VII:17).

ثُمَّ لَآتِيَنَّهُمْ مِنْ بَيْنِ أَيْدِيهِمْ وَمِنْ خَلْفِهِمْ وَعَنْ أَيْمَانِهِمْ وَعَنْ شَمَائِلِهِمْ 

Samo jednom se u Kur᾽ānu navode “stidna mjesta” (saw᾽āt – سَوْآتٌ) u vezi sa Božijom naredbom o njihovom pokrivanju i zastiranju, te o odjeći koja je bitna karakteristika ljudi. S druge strane, četiri puta se u Kur᾽ānu “stidna mjesta” Ᾱdama i Hawwe navode u kontekstu njihova boravka u raju, gdje se Ᾱdamu i ženi njegovoj otkrivaju njihovi spolni organi (saw᾽ātuhumā).

Naime, u suri Zidine (al-A‘rāf, VII:20-27), govori se tako jasno o vezi sotone, odjeće i spolnih udova Ᾱdama i Hawwe. Tako se veli da je njima dvoma šejtan “počeo šaptati da bi im otkrio stidna mjesta njihova koja su im skrivena bila” - فَوَسْوَسَ لَهُمَا الشَّيْطَانُ لِيُبْدِيَ لَهُمَا مَا وُورِيَ عَنْهُمَا مِن سَوْآتِهِمَا - (VII:20).

Nadalje, kaže se da su se njima dvoma stidna mjesta otkrila tek kad su okusili plodove sa rajskoga stabla - فَلَمَّا ذَاقَا الشَّجَرَةَ بَدَتْ لَهُمَا سَوْآتُهُمَا - (VII:22). U āyatu VII:27., kaže se da je sam šejtan svukao odjeću sa Ᾱdama i Hawwe (يَنزِعُ عَنْهُمَا لِبَاسَهُمَا لِيُرِيَهُمَا سَوْآتِهِمَا). Također, u suri ṬāHā (XX:121) se izričito kaže (i unekoliko ponavlja) da su se stidna mjesta Ᾱdama i Hawwe ukazala nakon što su pojeli plodove sa rajskoga drveta (فَأَكَلَا مِنْهَا فَبَدَتْ لَهُمَا سَوْآتُهُمَا).

Sve ove kur᾽ānske cjeline pokazuju pradavne razloge zašto su ljudska spolovila obuhvaćena (ne samo islamskim) vjerskim propisima, odredbama, normama i tabuima, već i kodeksima kulture, morala, uljudbe i civilizacije općenito, iz različitih epoha povijesti i iz različitih religija i kultur(al)nih prostranstava.

Za spolne organe čovjekove vezana je strast, putenost, seksualni nagon, ali i čovjekovo učešće u od Boga određenom produžavanju vrste i rađanju.

Tu su važni razlozi da se u Kur᾽ānu svraća velika pozornost na spolne organe i stidna mjesta čovjekova. Motivi odjeće, golotinje, nagosti, stida, srama, čišćenja, skrivanja tijela, pokrivanja, itd. česti su na stranicama Biblije, Kur᾽āna i drugih velikih vjerskih knjiga.

Vidjeli smo ranije u ovoj odrednici da se riječ ‘awratun (عَوْرَةٌ - u jednini) spominje dva puta u Kur᾽ānu, u značenju “nezaštićene kuće”. Kur᾽ānska upotreba ove riječi u množini (‘awrātun - عَوْرَاتٌ - golotinja, nagost, stidna mjesta, spolni organi, ali i u značenju perioda dana ili noći kad je djeci i drugima nedopušteno ulaziti kod roditelja) vidljiva je iz samo dva primjera, koliko se puta ova riječ i spominje u toj knjizi.

U suri Svjetlost, an-Nūr (XXIV:31) kaže se kako nije zabranjeno ženama “pokazivati svoje ukrase djeci koja još ne vide [koja još nisu obrazumila spram toga] šta je golotinja žena (‘awrātu n-nisā᾽i)” (أَوِ الطِّفْلِ الَّذِينَ لَمْ يَظْهَرُوا عَلَى عَوْرَاتِ النِّسَاءِ).

Az-Zamaḫšarī (III, 237) ovaj dio Kur᾽āna (Svjetlost, an-Nūr, XXIV:31) tumači unutar nekoliko tefsirskih alternativa (zadržavajući se marljivo na objašnjenju koja su to djeca /aṭ-ṭiflu - الطِّفْلُ/ koju Kur᾽ān ovdje spominje):

a) Ta djeca još ne znaju šta su spolni organi (spolni udovi, golotinja) – لاَ يَعْرِفُونَ مَا الْعَوْرَةُ

b) Ona ne prave razliku između dijelova tijela koji jesu spolni udovi i dijelova tijela koji to nisu – لاَ يُمَيَّزُونَ بَيْنَهَا وَبَيْنَ غَيْرِهَا

c) Nisu još dostigla dob da mogu spolno općiti – لَمْ يَبْلُغُوا أَوَانَ الْقُدْرَةِ عَلَى الْوَطْءِ.

Također, u suri an-Nūr (XXIV:58), imamo karakterističan spomen riječi ‘awrāt (عَوْرَاتٌ), ali sada u značenju vremenskih doba dana i noći kad roditelji “nisu obučeni”, to jest, kad je djeci (i ostaloj čeljadi) – prema svojevrsnom “kućnome redu” Kur᾽āna - nedopušteno ulaziti u prostorije gdje se roditelji odmaraju, borave, spavaju, itd.

مِنْ قَبْلِ صَلَاةِ الْفَجْرِ وَحِينَ تَضَعُونَ ثِيَابَكُمْ مِنَ الظَّهِيرَةِ وَمِنْ بَعْدِ صَلَاةِ الْعِشَاءِ ثَلَاثُ عَوْرَاتٍ لَكُمْ

“[Dopuštenje da uđu u intimne prostorije kod roditelja djeca i ostala kućna čeljad trebaju tražiti] tri puta: prije jutarnjeg namaza/klanjanja, i kad odjeću svoju odlažete nakon podnevka i nakon večernjeg namaza/klanjanja! To su tri doba kad obučeni niste!”

Az-Zamaḫšarī (III, 257-258) ovako tumači ta tri doba “kad se odlaže odjeća u intimnim prostorijama”:

a) Ta tri doba su i po danu i po noći (fī l-yawmi wa l-laylati – فيِ الْيَوْمِ وَاللَّيْلَةِ),

b) Prvo doba je prije jutarnjeg namaza/klanjanja (qabla ṣalāti l-fağri – قَبْلَ صَلاَةِ الْفَجْرِ), jer tada je vrijeme ustajanja iz postelja (لِأَنَّهُ وَقْتُ الْقِيَامِ مِنَ الْمَضَاجِعِ), tada se odlaže spavaća odjeća, a oblači ona dnevna, koja se nosi na javi (وَطَرْحِ مَا يَنَامُ فيِهِ مِنَ الثِّيَابِ وَلَبْسِ ثِيَابِ الْيَقْظَةِ).

c) Drugo doba je popodnevno, tj. u doba popodnevnog odmora i relaksacije (aẓ-ẓahīrah – الظَّهيِرَةُ), jer to je vrijeme odlaganja odjeće za (po)podnevni odmor (لِأَنَّهَا وَقْتُ وَضْعِ الثِّيَابِ لِلْقَائِلَةِ),

d) Treće doba kad je nedopušteno ulaziti kod roditelja je iza večernjeg namaza/klanjanja (ba‘da ṣalāti l-‘išā᾽i – بَعْدَ صَلاَةِ الْعِشَاءِ), jer to je doba odlaganja odjeće koja se nosi na javi (li annahū waqtu t-tağarrudi min ṯiyābi l-yaqẓati – لِأَنَّهُ وَقْتُ التَّجَرُّدِ مِنْ ثِيَابِ الْيَقْظَةِ).

U vezi sa kur᾽ānskim oslovljavanjem stidnih mjesta čovjeka potrebno je kazati da se na stranicama Kur᾽āna čovjek često ohrabruje da se začudi nad činjenicama stvaranja. Kako ćemo vidjeti i iz drugih odrednica ovog Enciklopedijskog leksikona Kur᾽āna, Kur᾽ān govori o menstruacionom ciklusu ili mjesečnici (al-maḥīḍ - الْمَحيِضُ – usp. al-Baqarah, II:222), govori o maternicama (al-arḥām – الْأَرْحَامُ – usp. al-Baqarah, II:228), poziva čovjeka da “vidi od čega je stvoren” (fa l-yanẓuri l-insānu mimma ḫuliq - فَلْيَنظُرِ الْإِنسَانُ مِمَّ خُلِقَ - usp. suru Danica, aṭ-Ṭāriq (LXXXVI:5), zatim poziva čovjeka da “pogleda svoje sjeme” (afara᾽aytum mā tumnūn - أَفَرَأَيْتُمْ مَا تُمْنُونَ - usp. suru Događaj (al-Wāqi‘ah, LVI:58), to jest, poziva čovjeka da razmisli o hudoj kaplji sjemena “od koje je stvoren” (ḫuliqa min mā᾽in dāfiq - خُلِقَ مِنْ مَاءٍ دَافِقٍ - usp. aṭ-Ṭāriq, LXXXVI:6), itd.

Kur᾽ān ovim i drugim kazivanjima o čovjeku, njegovoj duši, pameti, mišljenju, razboru, tijelu, ljepoti, itd. svraća pozornost da ni čovječanstvo, a ni čovjek pojedinac, nisu zaludu stvoreni.

Izvori:

Alsaid M. Badawi i Muhammed Abdel-Haleem, Arabic-English Dictionary of Qur’anic Usage, Brill, Leiden, 2008.

Abú s-Su‘úd, Iršādu l-‘aqli s-salím, Bejrut, 1999.

Al-Kitābu l-Muqaddas (prijevod Biblije na arapski), Cambridge University Press, Cambridge, 1956.

Asad, Muhammad Asad, The Message of the Qur᾽ān, The Book Foundation, Bitton, Bristol, 2003.

Biblija, izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974.

Burūsawī, Ismāʻīl Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Ibn ‘Arabī, Muḥyī ad-Dīn Ibn ‘Arabī, Tafsīr ibn ‘Arabī, II, izd. al-Maktabah at-Tawfīqiyyah, bez. godine i mjesta izdanja.

Muftić, Teufik, Arapsko-bosanski rječnik, el-Kalem, Sarajevo, 2004.

Qurṭubī, al-Qurṭubī, al-Ğāmi‘u li aḥkāmi l-qur᾽ān, Bejrut, 1988.

Qušayrī, Abū l-Qāsim ‘Abdulkarīm al-Qušayrī, Laṭā’ifu l-išārāt, izd. Dāru l-kutubi l-‘ilmiyyah, Bejrut, 2007.

Zamaḫšarī, ʻUmar az-Zamaḫšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqā’iqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.