S

U Kurʼānu se na nekoliko mjesta spominje starost (al-kibar - الْكِبَرُ) ili pozno i poodmaklo  doba čovjekova života. Tako se u sūri Krava/al-Baqara (2:266) o starosti govori kao o nečem što “pogađa čovjeka“ (aṣābahu l-kibaru), posebno je to nepovoljno onda kad čovjek ima malodobno potomstvo. Ovim se posredno poručuje da je starost čovjeku jedan muṣībat ili muka, nevolja, nelagoda, teškoća. Kao da ovo mjesto,  2:266.,  nagovještava da su i druga spominjanja čovjekove starosti u Kurʼānu popraćena porukama o njoj kao nevolji, nelagodi i teškoći. Prva stranica sūre Merjema/Maryam (19:1-10) donosi, u snažnim slikama, jadanja i vapaje Božijeg poslanika   Zakariyyāa (Zekerijjā) koji, vremešan i u godinama,  za sebe veli da je ostario, da su  “mu kosti oronule“ (wahana l-ʻaẓmu minnī), da mu “glava sjedinama plamti“ (wa-štaʻala r-raʼsu šaybā), itd.

Ova i druga slična mjesta u Kurʼānu, koja govore o čovjekovoj starosti (al-kibar),  na skrovit način  predlažu i podstiču da čovjek o svome životu razmišlja u vezi jedne opće kurʼānske proklamacije: “Sve što je na Zemlji – prolazno je!“ – Kullu man ʻalayhā fān! (Usp. Svemilosni/ar-Raḥmān, 55:26).

Posredno se u Kurʼānu potvrđuje da je čovjekovo starenje i starost samo jedan od dokaza da u svome životu čovjek nije u mnogo čemu autonomno biće. Naprotiv, njega pogađa prolaznost, vrijeme ga cijedi, i sve to dolazi mimo njegove volje, sve to slijedi kako iz njega samoga tako i izvan njega.   

Starost i starenje svega, pa i čovjeka,  posljedica je Božije odluke i odredbe. Kojem čovjeku je Bog podario dug život, dao mu je i starost. Baš stoga se o starosti u Kurʼānu govori, također, i kao čovjekovom dobu u kojem Bog na moćan način očituje Svoje određivanje i stvaranje,  pomažući tako ljudima poodmaklog doba da i dalje žive svoj život u strpljivosti. Štaviše, Kurʼānom se oglašava (Noćno putovanje/al-Isrā, 17:23) da su sama djeca dužna  paziti i njegovati svoje roditelje  “ako kod njih jedan ili oba roditelja dožive starost“ (immā yabluganna ʻindaka l-kibara...). Ovim se čovjekova starost stavlja u kontekst moralne brige i materijalne pomoći djece prema roditeljima, ili, pak, društva prema starijim osobama.

K tome, vrijeme čovjekove starosti u Kurʼānu je, mjestimice, opisano i kao područje izravnih i iznimnih Božijih intervencija ili čuda.   O ovome ima nekoliko odlomaka u Kurʼānu. Tako Porodica ʻImrānova/Āli ʻImrān (3:38-40) svjedoči o Božijem poslaniku Zakariyyāu koji moli da mu  njegov “Gospodar [Bog] daruje čestita potomka“. Radosna vijest stiže mu u Jerusalemskom hramu, dobiće sina  Yaḥyāa (Jahjā), na što Zakariyyāa uzvikuje: 

“Kako ću imati dječaka kad me je starost ophrvala (qad balaganiya l-kibaru)?“

Zakariyyā još dodaje da  “njegova žena jeste nerotkinja“ (wa-mraʼatī ʻāqir), te je, prema tome, teško da dobije sina. Ali, na istom mjestu Zakariyyāu Bog odgovara: “Tako će biti! Bog čini ono što On hoće!“ Motiv Zakariyyāove starosti (a-kibar) spominje se dojmljivo i na početku devetnaeste sure Merjem/Maryam (usp. 19:8). Tu se bilježe Zakariyyāove riječi “da je u svojoj starosti on posve oronuo“ (wa qad balagtu mina l-kibari ʻitiyyā). 

Osim ovih primjera, motiv vijesti o dobijanju sina u poznoj starosti navodi se i u suri el-Hidžr/al-Hiğr (15:52-56). Tu blagovijest o dobijanju potomka meleki saopćavaju Božijem poslaniku Ibrāhīmu, a on kaže da je njega “pogodila starost“ (massaniya l-kibaru), te je, prema tome, čudno i posve nadnaravno to da sada dobije sina. Ali, i Ibrāhīmu se odgovara kao što se odgovorilo i Zakariyyāu, riječ je o Božijoj “istini koja će se zbilja ispuniti“ (baššarnāka bi l-ḥaqqi).

Također, sama sūra Ibrāhīm (14:39) objelodanjuje Ibrāhīmovu zahvalu Bogu “koji mi u starosti mojoj [ili: usprkos starosti moje!] darova [sinove] Ismāʻīla i Isḥāqa“.

الْحمْدُ لِلّهِ الَّذيِ وَهَبَ ليِ عَلىَ الْكِبَرِ إِسْمَاعيِلَ وَ إِسحَاقَ...

Iz dionica Kurʼāna koje govore o svemoćnoj Božijoj intervenciji da Ibrāhīm podstarost dobije sina, treba spomenuti i njegovu, Kurʼānom neimenovanu ženu (komentatori i tafsīri  daju joj starozavjetno  ime Sāra), koja se, također, čudila (usp. 51:29) kako će dobiti sina kad je ona “starica i nerotkinja“ (ʻağūz ʻaqīm).

Ovim se u Kurʼānu, na skrovit način, ističe da je potrebno uspoređivati čudotvorna rođenja Ibrāhīmova sina Isḥāqa i Zakariyyāova sina Yaḥyāa. U Kurʼānu se za žene, Ibrāhīmovu i Zakariyyāovu, kaže da su bile stare, odnosno nerotkinje (ʻāqir, ʻağūz, ʻaqīm). Također, ovom činjenicom da u vrijeme svoje starosti dva znamenita vjerovjesnika, Ibrāhīm i Zakariyyā, dobijaju potomstvo, Božija riječ Kurʼāna skrovito  poručuje da se ovim obnavlja jednoboštvo, jednobožačka ili monoteistička tradicija čovječanstva. Tako je Jevrejima (preko Isḥāqa) i Arapima (preko Ismāʻīla), u svetim dionicama povijesti tih naroda, dodijeljena uloga obnovitelja monoteizma/jednoboštva u starim ili drevnim segmentima čovječanstva ogrezlim u mnogoboštvu ili politeizmu.

U Kurʼānu se na nekoliko mjesta upozorava da starost sa sobom donosi i mnoge nepovoljne posljedice. Sūra Jāsīn/Yā Sīn (36:68) sadrži Božansku obznanu: “Onome kome život dug damo, izgled njegov unakazimo!“ To je jedna od posljedica vidljivih na čovjekovom tijelu. S druge strane, sūra Pčele/an-Naḥl (16:70) spominje sintagmu arḏalu l-ʻumur (أَرْذَلُ الْعُمُرِ) ili krajnje “duboku starost“. Ta duboka starost ostavlja posljedice na mentalnim sposobnostima ljudi koji  “nakon što nešto saznaju, to odmah i zaboravljaju“ (li kay lā yaʻlama baʻda ʻilmin šayʼan).

    

Izvori:

Burūsawī, Ismāʻīl  Ḥaqqī  Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Ibn ʻArabī, Muḥyuddīn Ibn ʻArabī, Tafsīru Ibn ʻArabī,   Kairo/Bejrut (?), 1968.

Isfahānī, ar-Rāgib al-Isfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qurʼān, Bejrut, 1972.  

Rahman, Fazlur Rahman, Glavne teme Kurʼāna, izd. el-Kalem, Sarajevo, 2012.

Suyuṭī, Ğalāluddīn as-Suyuṭī (u saradnji sa Ğalāluddīn al-Maḥallījem),  Tafsīru l-ğalālayn,  Kairo, 2000.

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyuni l-aqāwīli fī wuğūhi t-taʼwīli, Bejrut, 2001.