V

Uvod

Imajući u vidu da se islam shvata, a i sam sebe tumači, na način posljednjeg vjerskog nastupa u čovječanskim razmjerima, pomislilo bi se da Božanska riječ Kurʼāna donosi mnoštvo riječi koje se odnose na vodstvo, ili, pak,  izraze koji ukazuju na upravljanje i rukovođenje među ljudima. Ipak, poman kontekstualni pregled riječi i imenica (ḫalīfa, imām, malik, mulk, sulṭān, wazīr, wakīl, musayṭir...) koje upućuju, ili bi se moglo protumačiti da upućuju, na vodstvo i liderstvo među ljudima, zapravo ukazuje na to da je težište Kurʼāna od samog početka njegova objavljivanja bilo na tome da same ljude podstakne da, na moralan i odgovoran način, i po pravdi (al-ʻadl - الْعَدْلُ), sebi domišljaju oblike vodstva i forme rukovođenja.

Kako ćemo vidjeti iz ovoga priloga, mnogi komentatori Kurʼāna istakli su da na području vodstva Kurʼān nije dao gotova rješenja, već  ljude podstiče da na poljima odnosa među sobom, pa i odnosa koji se tiču vodstva, vlasti, vladanja i upravljanja, pristupe odgovornom i kreativnom mišljenju ili iǧtihādu.

1. Ḫalīfa (خَليِفَةٌ) – egzistencijalna pozicija namjesništva u ime Boga

Kad Božanska riječ Kurʼāna spominje nazive ḫalīfa, sulṭān, imām, wazīr, malik, wakīl..., pomislili bismo, nakon gotovo petnaest stoljeća proteklog povijesnog iskustva islama na Zemlji, da Kurʼān sa svojih stranica nudi zaokružen sistem vlasti, vladavine, upravljanja i ravnanja među ljudima. Ali, to nije tako.

Krenemo li od riječi ḫalīfa (خَليِفَةٌ) koja se, na neki način, povijesno povezuje sa muslimanskim oblicima upravljanja i vladavine,  ḫalīfa se spominje – na karakterističan način – tek dva puta u Kurʼānu. Slijedom knjiškog redoslijeda Kurʼāna, sura Krava/al-Baqara (2:30) donosi Božanski proglas da će Bog stvoriti ḫalīfu na Zemlji. Komentatori Kurʼāna smatraju da se ḫalīfom ukazuje ili na Ādema/Ādama, prvog čovjeka i prvog Božijeg poslanika, ili na svakog čovjeka, muško ili žensko, jer svi ljudi su, u vjerskom postavu Kurʼāna, namjesnici Božiji čije su se duše, još u predegzistentnom stanju, odazvale Bogu prihvatanjem ugovora (al-mīṯāq - الْميِثَاقُ) s Njim (usp. Zidine/al-Aʻrāf, 7:172).  Također, prema Kurʼānu (Saveznici/al-Aḥzāb, 33:72) samo čovjek (al-insān - الْإِنْسَانُ) jeste taj koji je prihvatio nositi Polog, emānet ili al-āmāna (الْأَمَانَةُ), što je, zapravo, polog vjere u Boga koji svako ljudsko biće potencijalno nosi u sebi (al-istiʻdād - الْإِسْتِعْدَادُ), kao i slobodu da taj polog realizira ili ne realizira.

Nadalje, drugi i posljednji karakteristični spomen riječi ḫalīfa u Kurʼānu (Sād/Ṣād, 38:26) naveden je uz Dāwūda, a.s., Božijeg poslanika:

يَا دَاوُودُ إِنَّا جَعَلْنَاكَ خَلِيفَةً فِي الْأَرْضِ فَاحْكُم بَيْنَ النَّاسِ بِالْحَقِّ

“O Davude! Mi smo te namjesnikom (ḫalīfom) na Zemlji učinili, pa ljudima po Pravdi sudi!“ (38:26).

No, ne čini se da je ovo tituliranje Dāwūda, a.s.,  ḫalīfom dato u smislu njegova opunomoćenja za vladara, kralja ili apsolutistu, već se sintagmom “ḫalīfa na Zemlji“ (ḫalīfatan fī l-arḍi) samoga Dāwūda podsjeća na njegove vjerske ili namjesničke obaveze prema Bogu, onakve kakve je imao i Ādam, a.s., ili kao što ih ima svaki čovjek, muško ili žensko.

Množina riječi ḫalīfah, ḫulafāʼ (خُلَفَاءُ) u Kurʼānu se spominje, na također vrlo karakterističan način,  u tri maha, u sūri Zidine/al-Aʻrāf dva puta (7:69; 7:74), te jednom u sūri Mravi/an-Naml (27:62).

Ako se prati tekst i kontekst Kurʼāna, riječ ḫulafāʼ u sūri 7:69. znači “nasljednici nakon Nūḥova naroda“, dok u 7:74. znači “nasljednici nakon ʻĀdova naroda“. U Kurʼānu se riječju ḫulafāʼ ukazuje na iznimnu počast uloge u prenošenju pologa vjere u Boga, i nikako se ne radi o nekim vladarskim ili kraljevskim vlastodržačkim titulama. Također, spomen ḫulafāʼ u sūri 27:62., iako vrlo općenita (ḫulafāʼu l-arḍ - namjesnici na Zemlji), također je počasno tituliranje cijeloga čovječanstva: to jest, vi ljudi (vi, o svekoliko čovječanstvo!) jeste ti koji se, svojim pokoljenjima, Božijim određenjem smjenjujete na Zemlji u prenošenju emāneta vjere.

وَ يَجْعَلُكُمْ خُلَفَاءَ الْأَرْضِ

Wa yaǧʻalukum ḫulafāʼa l-arḍi

Dakako, u Kurʼānu riječ ḫalīfa ima, osim množine ḫulafāʼu, i množinu ḫālāʼifu (خَلاَئِفُ). Tekstualna evidencija četiri mjesta iz tri sūre Kurʼāna (Stoka/al-Anʻām, 6:165; Jūnus/Yūnus, 10:14; 10:73; Stvoritelj/Fāṭir, 35:39) posve jasno pokazuje da riječ ḫālāʼifu uvijek ukazuje ili na sukcesivno smjenjivanja bivših pokoljenja čovječanstva novim pokoljenjima, ili je, pak, riječ o tome da jedan dio čovječanstva (jedan narod) uslijedi nakon drugog dijela čovječanstva (drugog naroda). Riječju ḫālāʼifu ne ukazuje se na bilo kakvo vlastodrštvo, dvorce, kraljevske pijadestale, tronove, krune, zlatna prijestolja.

O značenju riječi ḫālīfa u Kurʼānu u novije vrijeme angažirano je pisao ʻAlī ʻAbdurāziq u svojoj knjizi al-Islāmu wa uṣūlu l-ḥukmi (Islam i principi vlasti). To djelo doživjelo je brojne kritike, najčešće negativne, ali ga je dobro čitati da bi se preduprijedila nategnuta i ideološka tumačenja Kurʼāna.

2. Sulṭān (سُلْطَانٌ) – jamstvo, dokaz, moć, argument, o/vlast

S obzirom na to da je vladarska titula sulṭān obilježila barem hiljadu godina povijesnog islama, pomislili bismo, također, da se i riječju sulṭān, koja se u Kurʼānu spominje na nekih trideset i sedam puta, ukazuje na vladarsku titulu koja ima neupitno kurʼānsko opunomoćenje. Ali, stvari tako ne stoje. Od trideset i sedam spomena riječi sulṭān u Kurʼānu, za tom riječju Božanska Objava preovlađujuće (gotovo trideset i tri puta) poseže u značenju dokaz, jamstvo, argument, najčešće dokaz koji sam Bog objavljuje e da bi ʼkolebljivo čovječanstvoʼ uvjerio u Svoje istine. Na primjer, sūra Stoka/al-Anʻām (6:81) oglašava mnogobošcima da

“Bog njima nije objavio nikakav dokaz /sulṭānan/ u prilog valjanosti mnogoboštva.“

مَا لَمْ يُنَزِّلْ بِهِ عَلَيْكُمْ سُلْطَانًا

Mā lam yunazzil bihī ʻalaykum sulṭānan.

Osim što riječ sulṭān u Kurʼānu preovlađujuće znači dokaz, jamstvo, argument i sl., ona na nekoliko mjesta znači vlast u smislu o/vlasti ili opunomoćenja. Prema slovu Kurʼāna (sūra Pčele/an-Naḥl, 16:100),  sam šejtan (šayṭān /شَيْطَانٌ/ ili sotona) ima svoj sulṭān ili o/vlast nad onima koji ga slijede:

إِنَّمَا سُلْطَانُهُ عَلىَ الَّذيِنَ يَتَوَلَّونَهُ

Innamā sulṭānuhū ʻalā l-laḏīna yatawallawnahū!

Prethodni āyat iste sure (16:99) tvrdi da “šayṭān nema nikakve o/vlasti nad onima koji vjeruju“ (laysa lahū sulṭānun ʻalā l-laḏīna āmanū). Pratimo li dalje neke druge karakteristične upotrebe riječi sulṭān u Kurʼānu, uočavamo da u sūri Svemilosni/ar-Raḥmān (55:33) riječ sulṭān znači veliku moć koju ljudi trebaju imati ako žele da “prodru ponad graničja nebesa i Zemlje“. Na ovom se mjestu u Kurʼānu (55:33) čovječanstvu, ali i civilizaciji džina, poručuje: “Vi nećete moći prodrijeti (ponad graničja nebesa i Zemlje) osim ako ne budete imali veliku moć (sulṭān)!“

لاَ تَنْفُذوُنَ إِلاَّ بسُلْطَانٍ

Lā tanfuḏūna illā bi sulṭān!

Napokon, sūra Čas neizbježni/al-Ḥāqqah (69:29) oslovljava scenu čovjekova umiranja, napose čovjeka koji je bio na vlasti ili je imao veliku moć. Prema 69:29., takav čovjek u strašnom samrtnom hropcu kaže: “Moć i vlast moja propala je!“

هَلَكَ عَنّيِ سُلْطَانِيَهْ

Halaka ʻannī sulṭāniyah!

U Kurʼānu se nigdje riječ sulṭān ne spominje kao vladarska titula, niti kao položaj u vlasti unutar nekog pomno izloženog koncepta ili hijerarhijskog sistema vladavine.

3. Malik (مَلِكٌ), wazīr (وَزيِرٌ),  imām (إِمَامٌ)...

Na ovom mjestu u ovom prilogu dobro je prisjetiti se 67. sūre Kurʼāna koja ima karakterističan naslov  - “Vlast“ (al-Mulk - الْمُلْكُ). Pomislilo bi se da ovo poglavlje Kurʼāna izlaže jedan (islamski) “sistem vlasti“ među ljudima ili “sistem islamske vlasti“ među samim muslimanima. Ali, ni to nije slučaj. Sūra “Vlast“ (al-Mulk) ima trideset redaka, uzeta u cjelini ona ukazuje na “Božiju vlast“ u kosmosu i svijetu.  Malik (مَلِكٌ) ili vladar (kralj)  jeste riječ iz istog korijena kao i riječ vlast – mulk.  U Kurʼānu se Bog na nekoliko mjesta opisuje kao  Malik (مَلِكٌ), tu riječ prijevodi Kurʼāna obično prevode kao “Vladar“, a ne  “Kralj“, e da bi se izbjegle antropomorfne namisli i asocijacije. Na primjer, u sūri Progonstvo/al-Ḥašr (59:23) za Boga se kaže da je  “Vladar, Sveti“ (al-maliku l-quddūsu – الْمَلِكُ الْقُدّوُسُ).

Pa ipak, kad je posrijedi oslovljavanje nekih ljudskih bića u Kurʼānu, kurʼānska riječ al-malik  (الْمَلِكُ) (“kralj“ ili  “vladar“) koristi se pet puta da se ukaže na faraona (Jūsuf/Yūsuf, 12:43., 50., 54., 72., 76), ili pak na nekog vladara koji je vladao Egiptom kad je tamo boravio Yūsuf, a.s., Božiji poslanik. U Kurʼānu osim faraona ili egipatskog vladara iz doba Yūsufa, a.s., niko od ljudi nije nazvan “kraljem“ ili malikom (مَلِك) pet puta! Razloge zašto se faraon u Kurʼānu na pet mjesta titulira  “kraljem“ (al-malik) vidimo prije svega u činjenici da je faraon (firʻawnu - فِرْعَوْنُ) u Kurʼānu opisan kao personifikacija najgore moguće vlasti kakvu je čovječanstvo ikada iskusilo!

U sūri Krava/al-Baqara (2:246. i 247) kralj ili malik spominje se i u kontekstu kazivanja o jevrejima i uspostavljanju jednoga kralja kao njihovog jevrejskog vladara. Tu se “kralj“ (malik - مَلِكٌ) spominje jednom u općenitom smislu, a drugi put u vezi sa kraljem Saulom (Ṭālūtom - طَالوُتُ), koji je poznat u jevrejskoj povijesti. Spomenimo još da sūra Pećina/al-Kahf (18:79) spominje nekog kralja silnika, koji je (od siromašnih ribara?) plijenio nove /ispravne/ lađe:

وَ كَانَ وَرَاءَهُمْ مَلِكٌ يَأْخُذُ كُلَّ سَفيِنَةٍ غَصْبًا

Wa kāna warāʼahum malikun yaʼḫuḏu kulla
safīnatin gaṣban!

Na jedan posredno vidljiv način, iz Kurʼāna se vidi ako ne gnušanje, a onda barem distanciranje, spram ljudi kao kraljeva. Naime, Kurʼān oglašava: Samo se Bog naziva “Istinskim Vladarem“ ili “Istinskim Kraljem“ (al-Maliku l-Ḥaqqu – الْمَلِكُ الْحَقُّ ). To jasno vidimo u sūri ṬāHā (20:114) i u sūri Vjernici/al-Muʼminūn (23:116).

Dakako, nepotrebno je i spominjati da se niti jedan Božiji poslanik u Kurʼānu nikada ne naziva “kraljem“ (malik - مَلِك) u smislu kraljeva koji vrše zemaljsku vlast, čak ni Dāwūd ni njegov sin Sulaymān u Kurʼānu nisu nazvani takvim kraljevima, iako sami komentari Kurʼāna o njima govore kao o kraljevima! Naime, iako se u sūri Krava/al-Baqara (2:251) kaže da je “Bog podario Dāwūdu vlast (al-mulk - الْمُلْكُ)  i mudrost (al-ḥikma - الْحِكْمَةُ)“,  te, k tome, iako sūra Vjerovjesnici/al-Anbiyā (21:79) potvrđuje da je Bog “obojici, i Dāwūdu i Sulaymānu, dao vlast  /ili: mudrost - ḥukman - da sude/, a podario im je  i znanje:

وَكُلًّا آتَيْنَا حُكْمًا وَعِلْمًا

Wa kullan ātaynā ḥukman wa ʻilman

ipak, niti jednog od njih Kurʼān ne naziva, niti oslovljava, kraljem ili kraljevima u smislu vladarske kraljevske titule!

Iz Kurʼāna jasno vidimo sljedeće razlučivanje: A) Jedno je reći da je nekom od Božijih poslanika  data vlast (al-mulk - الْمُلْكُ), a B) posve drugo toga dotičnoga nazvati  “vladarem“ ili “kraljem“.

U ovom smislu treba sagledavati i āyat 2:102., gdje se spominje “vlast Sulaymānova“ ili  “vladavina Sulaymānova“ (mulku sulaymana – مُلْكُ سُلَيْمَانَ), ali u Kurʼānu se Sulaymāna nigdje ne označava “kraljem“. Štaviše, iako je Kraljica od Sābe u komentarima Kurʼāna često oslovljena kao “kraljica“ ili “vladarica“, u samom Kurʼānu ona se ne naziva kraljicom, već se samo (u izvještaju Sulaymānova uhode) kaže da je ona “žena koja vlada njima“ (svojim podanicima, narodom od Sabe):

إنّيِ وَجَدْتُ امْرَأَةً تَمْلِكُهُم

Innī waǧadtu ʼmraʼatan tamlikuhum!

Na ovom mjestu dobro je prisjetiti se sūre Trpeze/al-Māʼidah (5:20) i Mūsāovih/Mojsijevih, a.s., riječi kojima podsjeća jevreje na to da im je Bog dao dvije iznimno važne mogućnosti i šanse, jedna je – rekli bismo – “vjerovjesništvo“ a druga je “vladarenje“ ili  “kraljevanje“:

يَا قَوْمِ اذْكُروُا نِعْمَةَ اللهِ عَلَيْكُمْ إِذْ جَعَلَ فيِكُمْ أَنْبِيَاءَ وَجَعَلَكُمْ مُلوُكًا
وَآتَاكُمْ مَا لَمْ يُؤْتِ أَحَدًا مِنَ الْعَالَميِنَ ...

“O moj narode (o jevreji!), Božije blagodati prema vama vi se sjetite, kad Bog neke između vas učini vjerovjesnicima a vas (neke) učini kraljevima, i kad vam dade to što nikom na svim svjetovima
nije dao!“ (5:20)

Karakteristično je da ovdje navedene Mūsāove/Mojsijeve riječi u vezi sa jevrejima na jasan način ukazuju na vjerovjesnike (anbiyāʼ) i na kraljeve (mulūk). Da li se ovim želi to dvoje osloviti kao dvije odjelite “vlasti“ koje su bile uvriježene među jevrejima – ostaje za neku drugu raspravu.

Napokon, Božanska riječ Kurʼāna sa velikim gnušanjem govori o rušilačkim postupcima nekih kraljeva kad osvoje neki grad. Upravo s ciljem iznošenja jednoga kontrasta, vladarica od Sabe (u komentarima Kurʼāna nazvana kraljicom) kaže (sūra Mravi/an-Naml, 27:34) da:

إِنَّ الْمُلوُكَ إِذَا دَخَلوُا قَرْيَةً أَفْسَدوُهَا وَجَعَلوُا أَعِزَّةَ أَهْلِهَا أَذِلَّةً ...

“kad kraljevi grad neki osvoje, oni ga razore,
i poniženim učine stanovnike njegove ugledne!“

A sada dolazimo do riječi wazīr (وَزيِرٌ) koja se spominje u sūrama TāHā/ṬāHā (20:29) i Presudni dokaz/al-Furqān (25:35), i znači “pomoćnik“, “zastupnik“. I ovdje bi se, s obzirom na dugu povijest islama i (lošu ili dobru) ulogu mnogih vezira (wuzarāʼ) tokom više od hiljadu godina, pomislilo kako sam Kurʼān protežira ili promovira vezire i vezirsku vlast. Ali, sa stranica Kurʼāna se takvo što ne može zaključiti. U obje maloprije spomenute sūre, wazīr (وَزيِرٌ) se spominje kao atribut uz Hārūna (Arona), a.s., Mūsāova (Mojsijeva), a.s., brata. U prvom retku (20:29) Mūsā moli dragoga Boga: “I daj mi pomoćnika iz moje porodice“ (wazīran min ahlī – وَزيِرًا مِنْ أَهْليِ), dok se u drugom retku (25:35) jasno veli da je Mūsāu/Mojsiju ta molba bila uslišana: “I brata Hārūna smo mu /Mūsāu/ pomagačem učinili“:

وَ جَعَلْنَا مَعَهُ أَخَاهُ هَاروُنَ وَزيِرًا

Wa ǧaʻalnā maʻahū aḫāhu hārūna wazīran.

Božanska riječ Kurʼāna ne daje nikakve daljnje informacije o tome šta jesu dužnosti wazīra, da li bi trebalo da wazīr bude “važan kadar“ u nekom “sistemu vlasti zasnovane na islamu“ i tome slično. Ništa od toga ne nalazimo u Kurʼānu, na stranicama knjige Kurʼāna o tome ne možemo detektirati nikakve detalje.

Ni znamenita riječ imām (إِمَامٌ), o kojoj se mnogo raspravljalo, i koja se, naravno, spominje u Kurʼānu, nije data  kao izraz ili termin koji bi ukazivao na važnu kadrovsku ljestvicu u nekom “islamskom sistemu vladavine“ ili vlastodrštva. Prema slovu Kurʼāna, od svih Božijih poslanika samo i jedino se,  na jasan i nedvojben način, Ibrāhīma/Abrahama, a.s., naziva imāmom (Krava/al-Baqara, 2:124):

إِنّيِ جَاعِلُكَ لِلنَّاسِ إِمَامًا

Innī ǧāʻiluka li n-nāsi imāman!
“[Ja, Bog] učiniću da ljudima predvodnik
budeš ti!“

Inače, u Kurʼānu je razuđena upotreba riječi imām. Na dva mjesta (Hūd, 11:17; Pješčane dine/al-Aḥqāf, 46:12) spominje se Mūsāova knjiga  kao “imām“  ili “vodilja“ (kitābu mūsā imāman – كِتَابُ موُسىَ إِمَامًا ), k tome,  u Noćnom putovanju/al-Isrā (17:71) donosi se jedan eshatološki prizor sa Sudnjeg Dana, gdje se “narodi ili ljudi prozivaju po (sa) svojim vođama“:

يَوْمَ نَدْعوُ كُلَّ أُنَاسٍ بِإِمَامِهِمْ

Yawma nadʻū kulla unāsin bi imāmihim!

Nadalje, sūra Hidžr/al-Hiǧr (15:79) riječ imām koristi u karakterističnom značenju “glavnoga puta“ pored koga su jasno vidljive ruševine dviju naseobina bivših/drevnih naroda:

وَ إِنَّهُمَا لَبِإِمَامٍ مُبيِنٍ

Wa innahumā la bi imāmin mubinin!

I na nekoliko drugih mjesta u Kurʼānu imamo vrlo karakteristične spomene  riječi imām i značenja koja su posve daleko od onih koja bi ukazivala na položaje na vlasti ili “kadrovske ljestvice“. Tako se u sūri Presudni dokaz/al-Furqān (25:74) za riječju imām poseže u značenju predvodnog primjera ili rukovodnog uzora:

“[Bože!] učini nas predvodnicima /uzorima, primjerima/ za bogobojazne!“

وَاجْعَلْنَا لِلْمُتَّقيِنَ إِمَامًا

Wa ʼǧʻalnā li l-muttaqīna imāman!

Napokon, sūra Jāsīn/YāSīn (36:12) oslovljava riječ imām kao Knjigu (Registar?) koja je Jasna Vodilja, u kojoj je dragi Bog sve naveo i pobrojao (fī imāmin mubīnin – فى إِمَامٍ مُبيِنٍ). 

Iz Kurʼāna se ne može zaključiti da ta Božija knjiga promovira imāmat (al-imāmah - الْإِمَامَةُ) kao oblik /islamske!/ vladavine rezervirane za muslimane. Iz pet upotreba riječi imām u množini u Kurʼānu dvije su spomenute u vrlo negativnom kontekstu. Tako se spominju “imāmi [vođe] nevjerstva“ (aʼimmatu l-kufr – أَئِمَّةُ الْكُفْرِ) (usp. Pokajanje/at-Tawba, 9:12), zatim se spominju  “imāmi [vođe] koji pozivaju u Pakao“ (aʼimmah yadʻūna ilā n-nāri – أَئِمَّةً يَدْعوُنَ إِلىَ النَّارِ). (usp. Kazivanje/al-Qaṣaṣ, 28:41).

Preostale tri upotrebe riječi aʼimmah (أَئِمَّةٌ) u množini u Kurʼānu su spomenute isključivo u kontekstu govora o jevrejskome narodu. Sūra Vjerovjesnici/al-Anbiyā (21:73) govori o Božijim poslanicima, Isḥāqu i Yaʻqūbu, a.s., tu se kaže: “Mi [Bog] učinili smo ih vođama da upućuju po Našoj Zapovijedi!“

وَ جَعَلْنَاهُمْ أَئِمَّةً يَهْدوُنَ بِأَمْرِنَا

Wa ǧaʻalnāhum aʼimmatan yahdūna bi amrinā!

Također, sūra Kazivanje/al-Qaṣaṣ (28:5) na samom svome početku govori o Mūsāu i faraonu, te o faraonskom okrutnom tlačenju jevreja. A onda Božanska riječ Kurʼāna veli da Bog hoće da blagodatima obaspe one koji su na Zemlji tlačeni, i hoće da “ih učini vođama...“ (wa naǧʻalahum aʼimmatan  وَنَجْعَلَهُمْ أَئِمَّةً). Ali iz ove alineje se jasno vidi da se radi o moralnom vodstvu i predvodništvu, a ne o vlastodržačkim pozicijama.

Napokon, sūra Klanjanje ničice/as-Saǧda, (32:24) obznanjuje da je između jevreja “Bog određivao vođe (aʼimmah) da upućuju po Njegovoj naredbi“:

وَ جَعَلْنَا مِنْهُمْ أَئِمَّةً يَهْدوُنَ بِأَمْرِنَا

Wa ǧaʻalnā minhum aʼimmatan yahdūna
bi amrinā!

4. Muhammed, a.s., u Kurʼānu se ne oslovljava  ḫalīfom (خَليِفَةٌ), sulṭānom (سُلْطَانٌ), malikom (مَلِكٌ), wazīrom (وَزيِرٌ),  imāmom (إِمَامٌ), wakīlom (وَكيِلٌ), muṣayṭirom (مُصَيْطِرٌ)...

Iz dojakošnjih dionica ovoga priloga posve je jasno da se u Kurʼānu Muhammeda, a.s., nikada ne oslovljava ḫalīfom (خَليِفَةٌ), sulṭānom (سُلْطَانٌ), malikom (مَلِكٌ), wazīrom (وَزيِرٌ)...  Da ima ijedno takvo oslovljavanje, komentatori Kurʼāna ne samo da bi ga naveli, već bi ga i protumačili i kontekstualizirali. Također, Muhammeda, a.s., u Kurʼānu se ne oslovljava ni imāmom u vlastodržačkom smislu.

Ali, ne treba zanijekati da su ʼterminiʼ ḫalīfa (خَليِفَةٌ), sulṭān  (سُلْطَانٌ), malik  (مَلِكٌ), wazīr  (وَزيِرٌ), imām (إِمَامٌ)... u povijesnom islamu zadobili ona značenja i važenja koja, izvorno gledano, ne nalazimo na stranicama Kurʼāna. Drugim riječima, u samim sistemima muslimanskih carstava (ḫalīfāti, sulṭānati...), svi ti ʼterminiʼ postali su u samoj stvarnosti života, ako ne islamski, a onda muslimanski. Sami muslimani su svojim kasnijim tumačenjima Kurʼāna tim ʼterminimaʼ ḫalīfa, sulṭān, malik, wazīr, imām... dali ne samo vlastodržačko značenje, već često i vjersko važenje. To se treba objasniti u kasnijim dionicama ovoga priloga.

Vratimo li se opisima Muhammeda, a.s., koje o njemu nalazimo u Kurʼānu, na ovom mjestu dobro je prisjetiti se jedne važne kurʼānske proklamacije o Muhammedu, a.s., (Imrānova porodica/Ālu ʻImrān, 3:144), od koje uvijek treba polaziti kad god se želi islam /pogrešno/ protumačiti kao rigidna svjetovno-teološka ideologija ili ovosvjetovno-teokratski sistem vlasti, a napose danas. Naime, ta kurʼānska tvrdnja glasi:

وَ مَا مُحَمَّدٌ إِلاَّ رَسوُلٌ

Wa mā muḥammadun illā rasūlun.

“Muhammed je samo Božiji poslanik!“

Ova rezolutna tvrdnja Kurʼāna kazana je nedvojbeno jasnim tonom, sve sa svrhom da se Muhammed, a.s., istakne u svojoj ulozi Božijeg poslanika (rasūlullāh), čime se želi ukazati na to da on nije vladar, kralj, monarh, despot, tiranin... S druge strane, tvrdnja: “Muhammed je samo Božiji poslanik!“ – ima za cilj da se u osobi Muhammeda, a.s., prizna /i afirmira/ njegova uloga poslanstva (risālat) i vjerovjesništva (nubuwwat), kao i da se zaniječu optužbe mekkanskih idolopoklonika o tome da je on “vrač“ (kāhin),   “pjesnik“ (šāʻir) itd. Prema ovome, kao da u Kurʼānu vidimo jedno veliko nastojanje da se spriječe dvije vrste banaliziranja osobe Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., to jest, on nije vladatelj, kralj, car... Ali, on nije ni pjesnik, nije plemenski vrač, nije proricatelj, nije čudotvorac.

Muhammed je onaj kojeg Kurʼān primarno oslovljava kao ar-rasūl (Božiji poslanik) i an-nabiyy (Božiji vjerovjesnik).

Dakako, tačno je da se u Kurʼānu, ali samo na jednome mjestu, u upravnom govoru, veli Muhammedu, a.s. (usp. Žene/an-Nisā, 4:105) sljedeće:

إِنَّا أَنزَلْنَا إِلَيْكَ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ لِتَحْكُمَ بَيْنَ النَّاسِ بِمَا أَرَاكَ اللَّهُ وَلَا تَكُن لِّلْخَائِنِينَ خَصِيمًا ‎

“Mi Tebi, doista, Knjigu objavljujemo, samo Istinu, da sudiš svijetu onako kako Ti je Bog pokazao! I ne budi branitelj varalica/ma/!“

Riječi Kurʼāna li taḥkuma bayna n-nāsi (ʼda sudiš svijetuʼ) trebalo bi shvatiti ne samo u smislu običnog suđenja strankama u parnicama, već i u smislu širenja iskonske mudrosti (al-ḥikmah) među svijetom /taḥkum - ḥikmah/ i čovječanstvom.  To je primarna zadaća onoga ko je rasūlullāh. Iako je Muḥammed, a.s., naročito u Medini (622-632), imao i nekoliko sudijskih uloga, jer je donosio sudska poravnanja i presude među sukobljenim stranama u tadašnjim parnicama, ipak ove riječi Kurʼāna li taḥkuma bayna n-nāsi (ʼda sudiš svijetuʼ) treba povezivati sa riječima koje neposredno slijede: bimā arakallāhu (to jest: ʼsudi ljudimaʼ ili ʼširi mudrost među ljudimaʼ prema viziji ili vizijom koju Ti sam Bog šalje – arāka/llāhu - ruʼyah).

Bilo kako bilo, Božanska riječ Kurʼāna je izričita u tome da Muhammed, a.s., nije vladatelj  nad muslimanima, niti nad bilo kojim drugim ljudima (usp. Tegobna nevolja/al-Gāšiya, 88:22):

لَسْتَ عَلَيْهِمْ بِمُصَيْطِرٍ

Lasta ʻalayhim  bimuṣayṭir!

“Ti nad njima nisi vladatelj!“

Jednako tako se u sūri Stoka/al-Anʻām (6:66) zapovijeda Muhammedu, a.s., da kaže:

لَسْتُ عَلَيْكُمْ بِوَكيِلٍ

Lastu ʻalaykum bi wakīlin!

“Ja nisam vaš opunomoćenik /nad vama u vlasti, nad vama u vladavini/!“

Na vrlo sličan način u Kurʼānu (Stoka/al-Anʻām, 6:104)  donosi se i riječ ḥafīẓ (حَفيِظٌ), čuvar, nadziratelj, stražar, a u vezi je sa Muhammedom, a.s:

وَ مَا أَنَا عَلَيْكُمْ بِحَفيِظٍ

Wa mā ana ʻalaykum bi ḥafīẓin!

“Ja nisam nad vama čuvar, vlastodržac!“

Sve ove upute Kurʼāna muslimani bi danas trebali imati na umu kad god se susretnu sa osobama, trendovima ili tumačenjima koji/koje pribjegavaju banaliziranju i političkom izvitoperivanju poruke islama.

5. Riječi i izrazi Kurʼāna o upraviteljima, sudijama, pisarima, pomiriteljima...

 U ovoj dionici našeg priloga podsjetimo, ali tek ukratko, da Božanska riječ Kurʼāna nigdje ne spominje državu (dawlah - دَوْلَةٌ). Kad se pomno pretraži cijeli vokabular Kurʼāna, ne mogu se naći nikakva detaljna uputstva o tome kakvu vrstu države bi trebalo da  imaju muslimani.

Jedine proklamacije koje o ovome imamo jesu one koje upućuju na to da ljudska zajednica, pa i muslimanska zajednica,  treba da se u svojim i zajedničkim poslovima i odnošenjima rukovodi po pravdi (bi l-ʻadli - بِالْعَدْلِ), tu su i savjeti da ljudi trebaju živjeti u miru (fī s-silmi), itd.

Ipak, u vezi sa muslimanima  /zapravo svim ljudima, jer ovdje na tim mjestima u temeljnoj islamskoj svetoj knjizi riječ je o općemoralnim savjetima/  u Kurʼānu se doista spominju neke društvene dužnosti ili, uvjetno kazano,  “kadrovske pozicije“ i/li “kadrovska tijela“. U ovom pogledu karakteristično je nekoliko važnih ʼterminaʼ iz Kurʼāna kao što su: ḥakam, kātib, ʼulū l-ʼamr... Ovdje ih sve treba ukratko objasniti i, makar usputno, detektirati im značenje.

Sūra Žene/an-Nisā (4:35) spominje “presuditelja“, “posrednika“ ili “arbitra“ (ḥakam - حَكَمٌ) u bračnim razmiricama, po jednog iz svake porodice /i od supruge i od supruga/:

حَكَمًا مِنْ أَهْلِهِ وَ حَكَمًا مِنْ أَهْلِهَا

Ḥakaman min ahlihī wa ḥakaman min ahlihā.

Kako se vidi iz ove alineje Kurʼāna, supruga je posve ravnopravna u odnosu na svoga supruga. Svaka bračna strana, i onā supruge i onā od supruga, dužna je ponuditi samo po jednog ʼpresuditeljaʼ ili ʼposrednikaʼ u ʼbračnim savjetovanjimaʼ ili ʼsavjetovalištimaʼ kako ih predviđa Kurʼān.

Zanimljivo je da se u Kurʼānu spominju sudije ili al-ḥukkām (الْحُكَّامُ), ali se ta funkcija sudstva ne vezuje samo za Božijeg poslanika, već i za ljude sposobne da budu sudije. Naime, prema slovu Kurʼāna, al-ḥukkām (الْحُكَّامُ) su jedna vrlo važna ʼkadrovska grupacija ljudiʼ,  neka vrsta sudija, rukovođa i upravitelja, a što se vidi po tome jer u Kurʼānu se uz njih jasno spominje da su ʼpodmitljiviʼ, odnosno da im narod ʼnutka svoj imetak ili pareʼ e da bi presudili u korist onih koji ih podmite, to jest ko od njih uspije izmoliti ʼprotekcijuʼ. 

Prema tome, al-ḥukkām (الْحُكَّامُ) se spominju u sūri 2:188., gdje se strogim slovom Kurʼāna zabranjuje davanje mita sudijama ili tim ljudima koji su imenovani kao al-ḥukkām.

Pisar (advokat ili notar) spominje se kao kātib (كَاتِبٌ), u sūri 2:282., gdje se kātib na, reklo bi se strog način, upozorava da mora odgovorno vršiti svoju dužnost i sve zapisati /iz međuljudskih poslovnih odnosa/ po pravdi (bī l-ʻadl) i kako jeste, i ne smije naginjati krivdi.

Napokon, ulū-amri minkum  ili ulī l-amr minkum (أُوليِ الْأَمْرِ مِنْكُمْ) – “[pokoravajte se] onima između vas koji među vama /između vas/ zapovijedaju“ (Žene/an-Nisā, 4:59), veoma je zanimljiv  proglas Kurʼāna.

Ko su oni ʼkoji zapovijedaju stvarima od općeg značajaʼ među ljudima (ili, u kontekstu Kurʼāna, među ljudima koji su stupili u Zajednicu muslimana)? Kako ćemo vidjeti u narednom nastavku ovog priloga, to su oni koji su od drugih ljudi izabrani da predvode, koji su se svojim kvalitetnim sposobnostima, poštenjem i odvažnošću dokazali da budu  ulī l-amr minkum. Također, ovdje je samim Kurʼānom rečeno ulī l-amr minkum (ʼkoji među vama /između vas/ zapovjedajuʼ), a nije rečeno ulī l-amr ʻalaykum (ʼkoji nad vama zapovijedajuʼ, ʼkoji nad vama vladajuʼ).

6. Aš-Šūrā (الشوُرىَ) – institucija dogovaranja, savjetovanja

Kao što je to bila uobičajena pojava tokom  povijesti  drugih utemeljiteljskih knjiga svjetskih religija, tako je i povijest Kurʼāna, temeljne Knjige islama,  obilježena vrlo različitim tumačenjima.  Od njih su se mnoga razvijala  u skladu sa duhovnim  raspoloženjima vremena i epoha. Na primjer, već spominjana riječ ḫalīfa, iako kurʼānskim tekstom nije izravno naznačena kao vladarska titula [jer u Kurʼānu se ḫalīfa  spominje samo i, rekli bismo, isključivo u značenju ʼnamjesnika na Zemljiʼ po Božijem određenju;  tako je, praktički, svaki čovjek, muškarac ili žena, potencijalno, ḫalifa, ako želi prihvatiti i poštovati to namjesništvo], kasnije se riječ ḫalīfa koristila kao vladarska ili vrhovnovladarska titula u nekoliko muslimanskih imperija. Sami muslimani potonjih epoha dali su riječi ḫalīfa vladarski prizvuk i upraviteljsku funkciju.

Naravno, da bi to opravdali, klasični muslimanski pravnici posezali su, prvo i opet, za samim Kurʼānom, za āyatima i odlomcima u kojima se nalaze riječi izvedene iz istog korijena kao što je i riječ ḫalīfa (npr. ḫalāʼifu, ḫulafāʼu, yastaḫlifu itd). U ovom smislu posebno je zanimljiv āyat Zidine/al-Aʻrāf (7:129):

قَالُوا أُوذِينَا مِن قَبْلِ أَن تَأْتِيَنَا وَمِن بَعْدِ مَا جِئْتَنَا قَالَ عَسَىٰ رَبُّكُمْ أَن يُهْلِكَ عَدُوَّكُمْ وَيَسْتَخْلِفَكُمْ فِي الْأَرْضِ فَيَنظُرَ كَيْفَ تَعْمَلُونَ

“Rekoše [jevreji Mūsāu/Mojsiju]: “Na muke smo mi stavljeni/stavljani i prije nego što si nam došao ti!“

A Mūsā im odvrati: “Vaš Gospodar će neprijatelja vašeg uništiti, vas će On nasljednicima [doslovno: ḫalīfama] na Zemlji učiniti!“

Ovaj redak Kurʼāna poslužio je mnogim komentatorima u prilog njihovih tvrdnji da se ḫalīfa,  baš kao /titula za/ ovozemaljski vladarski položaj, doista spominje u Kurʼānu. Prema ovom retku (7:129) ne samo muslimani, već su i sami jevreji  među sobom, tokom svoje duge povijesti, imali ʼḫalīfeʼ ili vladare koji su vremenskom sukcesijom jedni iza drugih dolazili.

Ali, jedan redak iz sūre Svjetlost/an-Nūr (24:55) ne odnosi se na jevreje, već se, po svemu što se vidi, obraća samim muslimanima.

وَعَدَ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا مِنكُمْ وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ لَيَسْتَخْلِفَنَّهُمْ فِي الْأَرْضِ كَمَا اسْتَخْلَفَ الَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ  ‎

“Bog obećava između vas onima koji vjeruju i koji rade dobra djela da će takve zbilja na Zemlji učiniti najmjesnicima [doslovno: ḫalīfama], kao što je i one prije njih učinio namjesnicima [doslovno: ḫalīfama]...“

Naravno, takav egzegetski  tretman ova dva navedena mjesta iz Kurʼāna (7:129;  24:55) dobra je pretpostavka za sve one muslimanske komentatore koji su smatrali da u islamu, sve od 632. godine i preseljenja Muhammeda, a.s., na Bolji svijet, imaju i postoje - ḫalīfe (ili amīri, sulṭāni, wazīri... koji su u mandatu istiḫlāfa ili namjesništva i upravljanja sa pozicija ʼislamskeʼ, iako u biti ʼovosvjetovneʼ vlasti). Ovim se suočavamo sa onom poznatom tezom: I ono što muslimani domisle u kasnijim stoljećima /ili što raskriju iz Kurʼāna/ nakon ʼizvornog doba islamaʼ, i to samo jeste ili ʼpostaje islamʼ.

Pa ipak, oni komentatori Kurʼāna koji su se javili u novijim (ili u tzv. reformatorskim i obnoviteljskim) vremenima, smatrali su da treba prevaziđi klasične oblike vodstva i liderstva (ḫilāfata i imāmata) u tradicionalnim muslimanskim zemljama i društvima. Tokom XIX i XX stoljeća došlo je do, reklo bi se, ponovnog tumačenjskog otkrića jedne kurʼānske riječi – aš-šūrā (savjetovanje, dogovaranje, konsultiranje - الشّوُريَ).  Jedno poglavlje Kurʼāna nosi ime Dogovaranje/aš-Šūrā, ime sūre uslijedilo je na temelju spomena riječi šūrā (bez određenog člana) u istoimenoj sūri, 42:38., u tom retku se obznanjuje:

وَالَّذِينَ اسْتَجَابُوا لِرَبِّهِمْ وَأَقَامُوا الصَّلَاةَ وَأَمْرُهُمْ شُورَىٰ بَيْنَهُمْ وَمِمَّا رَزَقْنَاهُمْ يُنفِقُونَ

“[Božanske blagodati, Božanski darovi] jesu za one koji se Gospodaru svome odazivaju, i namāz klanjaju [molitvu obavljaju], i o stvari se važnoj među se savjetuju [wa amruhum šūrā baynahum], i od onoga čime smo ih Mi opskrbili oni udjeljuju...“

Kako se vidi, ovaj āyat Kurʼāna pripada u red onih redaka temeljne Knjige islama u kojima se već pretpostavlja i zna da je formirano ono ʼmuslimansko miʼ koje već prepoznatljivo. To ʼmuslimansko miʼ razvijalo se, u nekoliko etapa, kako  u Mekki tako i u Medini. Noviji komentatori Kurʼāna su, upravo u riječi šūrā (u 42:38., gdje se ta riječ koristi bez arapskog određenog člana, što joj pridodaje na općenitosti) vidjeli priliku za iǧtihād ili svježe  tumačenje Kurʼāna, pa makar se ono odvijalo i prihvatanjem evropskih i zapadnih vrijednosti demokratije liberalnih ili, sretnije rečeno,  pluralnih društava u kontekstima današnje savremenosti.

Štaviše, samom Božijem Poslaniku Muḥammedu, a.s., strogo se naređuje da se savjetuje sa ljudima (muškarcima i ženama) sa kojima je živio. Sūrā Imranova porodica/Āli ʻImrān (3:159) obznanjuje:

وَشَاوِرْهُمْ فِي الْأَمْرِ

“i u svemu se savjetuj s njima!“

Kako se zna iz rane povijesti islama, Muhammed, a.s., konsultirao se, razgovarao, sklapao ugovore... sa kršćanima, jevrejima, muslimanima, idolopoklonicima itd.

Riječ šāwara (u 33:159. upotrijebljena imperativno) istog je korijena kao i riječ šūrā (شَاوِرْهُمْ - شوُرىَ) – sve to u značenju konsultiranja o općim pitanjima, važnim stvarima, interesima od značaja za boljitak ljudi itd. Ovi navedeni odlomci Kurʼāna poslužili su da se, između ostalog, demokratija učini nečim ʼislamskimʼ ili ʼmuslimanskimʼ, o tome su nastala i brojna djela (npr. ʻAbd al-Ḥamīd al-Anṣārī, aš-Šūrā wa aṯaruhā fī d-dīmuqrāṭiyya, dirāsa muqārana /الشّوُرىَ وَ أَثَرُهَا فيِ الْديِمُقْرَاطِيَّةِ، دِرَاسَةٌ مُقَارَنَةٌ/,  Beirut, bez godine izdanja).

7. Plemena, narodi, ummat – zajednica

Bogat je i izobilan rječnik Kurʼāna koji se može staviti u vezu sa poljima i područjima onoga što smo u ovoj odrednici nazvali vodstvo, liderstvo. Ali je, ipak,  potrebno izbjeći zloupotrebljavanje tih riječi i njihovo banaliziranje u ʼsavremene političke svrheʼ.

Naime, uz dosad spomenute riječi (ḫalīfa, sulṭān, malik, wazīr, imām, ḥafīẓ, muṣayṭir, wakīl, ḥakam, kātib, ʼulū l-ʼamr...) ovdje se mogu dodati i sljedeće: ḥizb (حِزْبٌ)  u značenju stranka, partija (npr. u 23:53), npr. ḥizbullāh (ili ʼBožija strankaʼ u 5:56), potom ḥizbuš-šayṭān (ʼSotonina strankaʼ u 58:19) ili pak aṣḥābu l-yamīn (أَصْحَابُ الْيَميِنِ) u značenju “drugova zdesna“ (nipošto ne čitati: ʼdesničariʼ, u: 56:38), također aṣḥābu š-šimāl ( أَصْحَابُ الشِّمَالِ - ʼdrugovi slijevaʼ u 56:41., sintagma ne znači: ʼljevičariʼ) i tako dalje.

Komentari Kurʼāna pomažu da se barem donekle dokuči to kad se radi o nekojim sintagmama ili alinejama Kurʼāna koje su eshatološke naravi.  Ali i kad je, pak, riječ o oslovljavanju određenih društvenih grupa/cija i ljudi iz razina ʼOvog svijetaʼ, i tada se mora svaka riječ pažljivo razmotriti. (Sve to ostaje za jednu drugu obradu i odrednicu). Ali važno je istaći i sljedeće: u tumačenju Kurʼāna vrlo je  riskantno u mnoge riječi Kurʼāna učitavati ʼnaknadna značenjaʼ iz politike ili ideologije. Naime,  onaj uvijek prisutni i živi ʼuniverzum cjeline Kurʼānaʼ ta učitana ili projicirana značenja /iz naše ili bilo čije savremenosti/ ne potvrđuje i ne prima ih u sebe.  Iako se Božanska riječ Kurʼāna mora (štaviše: treba!) čitati i iz savremenosti, pogrešno je smatrati da je baš svaka, pa i ona efemerna pojava u savremenosti, ʼanticipirana Kurʼānomʼ. Kao i uvijek u tumačenju Kurʼāna, u bilo kojoj tumačenjskoj školi, u svemu se treba biti svjesno odgovornosti,  naći razumnu mjeru i izbjeći  ʼnatezanje stvariʼ.

Krenemo li jednom od mnogih mogućih putanja, treba reći da Božanska riječ Kurʼāna mnogo više oslovljava zajednicu ili zajednice, nego li društvo. Plemena (qabāʼil) i narodi (šuʻūb) spominju se u sūri Sobe/al-Ḥuǧurāt (49:13), ali više kao datosti od Boga, a manje kao neki posebni uzori identificiranja ili ʼidealna društvaʼ. I u kurʼānskom oslovljavanju naroda na način qawma ili qauma, na primjer: qawmu nūḥ (قَوْمُ نوُحٍ), qawmu firʻawn (قَوْمُ فِرْعَوْنَ), qawmu mūsā (قَوْمُ موُسىَ), qawmu ibrāhīm (قَوْمُ إبْرَاهيِمَ), qawmu yūnus (قَوْمُ يوُنُسَ), qawmu hūd (قَوْمُ هوُدٍ), qawmu lūṭ (قَوْمُ لوُطٍ), qawmu ṣāliḥ (قَوْمُ صَالِحٍ)... vidimo da Kurʼān tu samo spominje Božanske datosti: narodi se pomaljaju u vremenu, dolaze i odlaze, nad njima se vrše mijene vremena.

Ali, iz ovoga se ne treba zaključiti da Božanska riječ Kurʼāna traži ukidanje plemena ili naroda. Ono što se vidi na stranicama Kurʼāna jeste moralni zahtjev za ukidanjem ʼplemenske gorljivostiʼ  (ʻuṣbah - عَصْبَةٌ - usp. 12:14), ili zahtjev za nadilaženjem plemenske i narodne isključivosti. Kad Kurʼān nudi koncept umme ili ummata, upravo se time želi sugerirati moralno prevladavanje plemenske, gorštačke ili narodnosne isključivosti. Ibn Ḫaldūn (1332-1406) opisao je termin ʻaṣabiyya (عَصَيِيَّةٌ) ili plemensku revnost, gorljivost, žar (ta riječ je, etimološki gledano,  posestrima riječi (ʻuṣbah - عَصْبَةٌ ).

Kad je posrijedi tema ove odrednice, to jest vodstvo i liderstvo, opći je dojam, koji se najuočljivije pomalja sa stranica Kurʼāna, taj da se čovječanstvo razvrstava prema svome ʼstavuʼ ili ʼodnosuʼ ili ʼodnošenjimaʼ prema Bogu. Imaju jednobošci, to su jevreji, kršćani i muslimani, dvije prve grupacije počasno se naziva ili titulira ʼSljedbenicima Knjigeʼ (ahlu l-kitāb, usp. 2:145), sa objavljivanjem Kurʼāna muslimani im se u tom statusu pridružuju. Iako se Božanska riječ Kurʼāna često kritički osvrće na neka jevrejska i kršćanska vjerovanja i prakse, u Kurʼānu se priznaje da su jevreji, kršćani i muslimani jedna velika strana čovječanstva, jedni drugima su ʼnajbližiʼ. Ali, Kurʼān tome ʼsemitskom vjerskom trolistuʼ ne određuje nikakvog vođu ili lidera, osim što ih poziva da se svi vrate Bogu i Njegovoj Prirodi. A onda, tu i tamo, na stranicama Kurʼāna vidimo da se oslovljavaju ʼzvjezdopokloniciʼ, ʼvatropokloniciʼ, ʼidolopoklonici ili paganiʼ itd. (usp. 2:62; 22:17). Ni njima se u Kurʼānu ne određuje nikakvo vodstvo ili liderstvo, osim što ih se poziva da se vrate Jednome Bogu, jer Božansko bogovstvo - (al-kibriyāʼu - الْكِبْرِيَاءُ) /usp. 45:37/ - po Svojoj Naravi može biti samo Jedno. 

Na drugi vid razvrstavanja čovječanstva u Kurʼānu nailazimo pri susretu sa riječju ḥunafāʼu (حُنَفَاءُ), /22:31/, to su oni koji žive u paganskim društvima, ali posve jasno  naginju jednoboštvu ili monoteizmu. Ipak, iz Kurʼāna mi ne znamo da li su ovi ljudi, ḥanīfi/ti, imali neku vrstu vodstva i liderstva. Isto se može kazati i za kurʼānsku riječ millat (مِلَّةٌ), ona označava ʼvjeruʼ, ʼreligijuʼ, ʼreligijsku denominacijuʼ. Jevreji i kršćani su millat (usp. 2:120), Abraham/Ibrāhim je imao millat ili bio ʼsvoga millataʼ (usp. 2:130), sljedbenicima Muhammada, a.s., zapovijeda se da budu ʼmillata Abrahamova/Ibrāhīmovaʼ (2:135), pagani iz Šuʻaybova (u Bibliji Jitro?) naroda svome Šuʻaybu prijete da će ga vratiti u njihov paganski ʼmillatʼ (7:88) i tako dalje. Ali, osim /podrazumijevajućeg/ poziva da se svi millati imaju okrenuti Jednome Bogu, Kurʼān decidno ne govori kakvo vodstvo ili liderstvo millati trebaju imati.

Privodeći kraju ovu odrednicu o vodstvu i liderstvu u Kurʼānu, od naše uzaludne potrage da na stranicama te knjige pronađemo odlomke i čitanjem i tumačenjem njih opravdamo vladavinske sisteme: ʼteokratijuʼ, ʼkapitalizamʼ, ʼsocijalizamʼ, ʼfašizamʼ, ʼdemokratijuʼ, ʼaristokratijuʼ,  ʼmulokratijuʼ, ʼautarhijuʼ..., mnogo je važnije kazati da Božanska riječ   Kurʼāna (uglavnom!) razvrstava sve čovječanstvo prema nekom svome posebnom načinu pobuđivanja ili razbuđivanja moralne svijesti prema Bogu ili o Njemu. Ima na desetke riječi /koje su kasnije postale termini u islamskoj teologiji, teozofiji, mistici i hermeneutici/ koje se odnose na sve pojedince čovječanstva, bez obzira jesu li jevreji, kršćani, muslimani, pa čak i to da li su vatropoklonici, zvjezdopoklonici, pagani, i tako dalje. To su, gledano sa univerzalnog pogleda na Kurʼān, sljedeće riječi /muʼminūn = vjernici; muʼmināt = vjernice; ṣāliḥūn = dobrī; ṣāliḥāt = dobre; ābidūn = pobožni; ʻābidāt = pobožne; mutaṣaddiqūn = djelitelji skrbi i pomoći za potrebne; mutaṣaddiqāt = djeliteljice skrbi i pomoći za potrebne; munāfiqūn = dvoličnjaci; munāfiqāt = dvoličnjakinje; ṣādiqūn = iskreni; ṣādiqāt = iskrene; muttaḫiḏī aḫdān = tajni bludnici; muttaḫiḏāti aḫdān = tajne bludnice.../. I tako dalje, deseci i deseci primjera pokazuju da Kurʼān razvrstava čovječanstvo prema kriterijima ćudorednosti i moralnih načela.

U svojoj studiji posvećenoj moralnim i etičkim učenjima Kurʼāna (Ethico-Religious Concepts in the Ourʼān), Toshihiko Izutsu je, koristeći se između ostalih metoda i onom statističke lingvistike, pobrojao na desetke i desetke ćudorednih, moralnih ili ʼetičkihʼ koncepata spomenutih u Kurʼānu. Svi oni odnose se na cijelo čovječanstvo ili ih, načelno, zatičemo i u drugim religijama. Ova Izutsuova knjiga pokazuje da je za Kurʼān primarno da se proglas o postojanju Boga istodobno shvati i kao proglas o ćudorednoj razbuđenosti čovječanstva spram toga šta je dobro, a šta nije, šta je moralno, a šta nije itd. 

Pa i važna riječ Kurʼāna,  umma ili ummat (أُمَّةٌ)  koja je u današnje vrijeme medijski razvikana kao ʼmuslimanska kripto-želja da se sve čovječanstvo prevede u islamʼ, ima itekako naglašeno moralno važenje i značenje. Prema Kurʼānu, svi narodi i sve vjere jesu umme ili ummeti. Tako ummatun (mn. أُمَمٌ  -  ’umamun) u Kurʼānu ima upravo to značenje kao primarno, ummat znači: ljudi,  narod, zajednica: وَإِن مِّنْ أُمَّةٍ إِلَّا خَلَا فِيهَا نَذِيرٌ – “I nema nijednog naroda a da k njemu nije došao onaj koji opominje“ (usp. Stvoritelj/Fāṭir, 35:24), to opominjanje je neka vrsta “majke“ (ummun) koja ćudoredno okuplja svoje ili ummat oko sebe. 

Dakako,  riječ ummat u Kurʼānu se odnosi i na same muslimane, misli se na njih kao grupu, ʼjednu stranuʼ čovječanstva, jednu ʼkategoriju ljudiʼ: وَلْتَكُن مِّنكُمْ أُمَّةٌ يَدْعُونَ إِلَى الْخَيْرِ – “Neka među vama zajednica jedna bude koja će dobru pozivati.“ (Imranova porodica/Āli ‘Imrān, 3:104). Naravno, ovaj āyat:

وَلْتَكُن مِّنكُمْ أُمَّةٌ يَدْعُونَ إِلَى الْخَيْرِ

 možda je bolje prevesti ovako:

“Neka od vas /muslimana!/ postane jedna grupacija /čovječanstva/ koja će uvijek dobru pozivati!“

Napokon, recimo i to da riječ ummat u Kurʼānu (uz svoja druga, ovdje nespomenuta, značenja) označava i jedno organizirano društvo, uređenu zajednicu, pa čak i životinjske svjetove, na primjer:

وَمَا مِن دَابَّةٍ فِي الْأَرْضِ وَلَا طَائِرٍ يَطِيرُ بِجَنَاحَيْهِ إِلَّا أُمَمٌ أَمْثَالُكُم

“Sva živa bića po Zemlji što hode i sve ptice što na krilima svojim lete zajednice su, svjetovi kao i vi što ste!“ (Stoka/al-An‘ām, 6:38)

Posve na kraju recimo da je u doba ʼizlaska ili provale ljudske mase u povijestʼ, kao i u doba ideološkog porobljavanja svijeta (XVIII, XIX i XX stoljeće), tema vodstva i liderstva u islamu i, s tim u vezi, u Kurʼānu bila i ostala predmetom (ili sredstvom) zloupotreba koje ni islamu ni muslimanima nisu donijele nikakva dobra.

Ako bi autor ovih redaka mogao išta savjetovati, onda bi se to moglo sažeti u nekoliko riječi:  Dobro je uvijek imati na umu da je glavni polog Kurʼāna onaj ćudoredni i moralni. Kurʼān nije došao da objavljuje države, političke partije, oblike vlasti... Kurʼān je došao da bude ćudoredna i moralna uputa čovjeku i čovječanstvu, onima koji tu uputu  žele i hoće.

Literatura:

Anṣārī, ʻAbd al-Ḥamīd al-Anṣārī, aš-Šūrā wa aṯaruhā fī d-dīmuqrāṭiyya, dirāsa muqārana /الشّوُرىَ وَ أَثَرُهَا فيِ الْديِمُقْرَاطِيَّةِ، دِرَاسَةٌ مُقَارَنَةٌ/,  Beirut, bez godine izdanja

Baghdadī, Aḥmad Mubārak a-Baghdādī, Consultation, objav. u: Jane Dammen McAullife, Encyclopaedia of the Qurʼān, svezak I, Brill, Leiden-Boston-Köln, 2001., pp. 406-410.

Burūsawī, Ismāʻīl Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Ibn ʻArabī, Muḥyuddīn Ibn ʻArabī, Tafsīru Ibn ʻArabī,   Kairo/Bejrut (?), 1968.

Iṣfahānī, ar-Rāgib al-Isfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qurʼān, Bejrut, 1972.

Izutsu, Toshihiko, Ethico-Religious Concepts in the Ourʼan, izd.   McGill. University Institute of Islamic Studies, Montreal, 1966.

Rahman, Fazlur Rahman, Glavne teme Kurʼāna, izd. el-Kalem, Sarajevo, 2012.

Suyuṭī, Ğalāluddīn as-Suyuṭī (u saradnji sa Ğalāluddīn al-Maḥallījem),  Tafsīru l-ğalālayn,  Kairo, 2000.

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyuni l-aqāwīli fī wuğūhi t-taʼwīli, Bejrut, 2001.