V

خَلَقَ الزَّمَانَ وَلَمْ يَكُنْ قَبْلَهُ زَمَانٌ، وَخَلَقَ الْمَكَانَ وَلَمْ يَكُنْ قَبْلَهُ مَكَانٌ،

فَالْحَقُّ سُبْحَانَهُ كَانَ وَلاَ مَكَانَ وَلاَ زَمَانَ، فَهُوَ عَزيِزٌ لاَ يُدْرِكُهُ الْمَكَانُ،

وَلاَ يَمْلِكُهُ الزَّمَانُ

“Bog je stvorio vrijeme (az-zamān). Vremena nije bilo prije tog vremena. A Bog je stvorio i mjesto (al-makān). Mjesta nije bilo prije tog mjesta. Apsolut (al-Ḥaqqu), veličanstven je On, bio je, a nije bilo ni mjesta ni vremena. On je Višnji, do Njega ne domaša mjesto, Njega ne posjeduje vrijeme!” (Al-Qušayrī, Laṭāʼifu l-išārāt, sv. III, str. 145)

Na koji način Kurʼān govori o vremenu?

Na stranicama te knjige nižu se i među se prepliću mnogi spektri mnogolikih riječi za vrijeme, kao i riječi u neraskidivoj vezi s vremenom. Kako tvrdi Muḥammad b. Mūsāʼ Bābāʻammī u svojoj knjizi Poimanje vremena u Kurʼānu (Mafhūmu z-zamani fī l-qurʼāni l-karīm – مَفْهُومُ الزَّمَنِ فيِ الْقُرْآنِ الْكَريِمِ), “tema vremena teče u Kurʼānu baš kakono teče vrijeme u veličanstvenom postojanju” (str. 19).

تَسْرِي مَادَّةُ الزَّمَنِ فيِ الْقُرْآنِ الْكَريِمِ سَرْيَانَ الزَّمَنِ فيِ الْوُجُودِ الْعَظيِمِ...

Obratimo li se stranicama specijalističkih knjiga kao što je ova od Bābāʻammīja, vidimo da stranice Kurʼāna njedre spletove ajeta o najraznolikijim aspektima vremena. Pomno čitanje i prelistavanje Kurʼāna pokazuje da njegove sure oslovljavaju mnoga vremena čovjeka, vremena i doba drugih stvorenja i prirode. Tako vidimo da Kurʼān oslovljava: a) biološka, b) vektorska/satna, c) meteorološka, d) sveta, e) kosmička vremena i njihove raspone... Nadalje, Kurʼān u više navrata ukazuje na f) Božanska vremena, g) vremena čovjekovih zajednica i društava, h) potom na samog čovjeka kao vrijeme, itd. itd.

Posebne teme Kurʼāna u vezi s vremenom su: vječnost, prolaznost, mijene dana i noć i nizovi trenutaka, sadašnje vrijeme koje iščezava, vrijeme koje ništi, kalendarsko (“godišnje”) vrijeme: dani, mjeseci, godine, itd.

Obrada odrednice/teme “vrijeme” u Kurʼānu traži strpljivo plijevljenje “znakova Kurʼāna”, ali i konsultiranje mnogih komentara Kurʼāna iz različitih epoha, kao i uvid u specijalističke studije o vremenu koje su napisali mnogi autori na različitim stranama svijeta.

Na ovome mjestu ukazaćemo, makar ukratko, na planove ili područja Kurʼāna koja se odnose na vrijeme.

Meteorološka vremena po Kurʼānu,
njihove ćudi i mijene (aṭ-ṭaqṣu wa taqallubātuhū –  الطَّقْصُ وَتَقَلُّبَاتُهُ)

Strukturalno čitanje Kurʼāna pokazuje da je meteorološko vrijeme (kiša, grmljavina, sijevanje munje, suša, olujni vjetrovi, povodnji, poplave, zemljotresi...) jedna velika tema Kurʼāna. To meteorološko vrijeme ili meteorološka vremena ostvaruju se i vrše na čovjeku, njegovim društvima, zajednicama, također i u/na njegovoj prirodnoj okolini, na životinjama koje je pripitomio, naseljima i staništima u kojima živi, njivama i poljima po kojima sije usjeve i nada se da će ih ubrati.

Grmljavina (ar-raʻd – الرَّعْدُ) spominje se u suri Kurʼāna (XIII, āyat 13), koja, inače, nosi to ime. Sama grmljavina “veliča u slavu/hvalu Božiju” (wa yusabbiḥu r-raʻdu bi ḥamdihī - وَيُسَبِّحُ الرَّعْدُ بِحَمْدِهِ). Sūra Krava (al-Baqarah, II:19) spominje “oluju s neba” (ṣayyibun mina s-samāʼi - صَيِّبٌ مِنَ السَّمَاءِ), čovjek od nje strahuje i silno strepi, jer oluja sa sobom donosi “tmine/tmuše” (ẓulumāt - ظُلُمَاتٌ), “grmljavinu” (raʻd - رَعْدٌ) i “munju” (barq - بَرْقٌ). Kurʼān podsjeća kako se ljudski rod “nasmrt plaši” ovog meteorološkog vremena i strepi od njega (ḥaḏara l-mawt - حَذَرَ الْمَوْتِ), podsjeća da ljudi iz straha od “olujne tutnjave” (aṣ-ṣawāʻiq - الصَّوَاعِقُ) “svojim prstima zapušuju svoje uši” (yağʻalūna aṣābiʻahum fī āḏānihim - يَجْعَلُونَ أَصَابِعَهُمْ فِي آذَانِهِم).

Motiv čovjekovog straha od meteorološkog vremena (strah od grmljavine, munje, oluje, kiše, poplave, razornih vjetrova...) vidljiv je na stranicama Kurʼāna u različitim povodima i kontekstu. Ukazuje se na čovjekovu krhkost pred moćnim mijenama meteorološkog vremena. Sa stranica Kurʼāna čuje se moćni glas Božiji koji upozorava i oglašava da se čovjek ne može odbraniti od ćudi vremena. Na tim dionicama Kurʼāna meteorološka vremena pomaljaju se kao vidljivi oblici sudbine koji nadmašuju i mnogostruko nadilaze čovjeka i njegovu snagu.

Pjesnik al-Buḥturī pjeva o tome kako meteorološko vrijeme dolazi malo po malo, a onda biva nezaustavljivo:

وَأَوَّلُ الْغَيْثِ قَطْرٌ ثُمَّ يَنْسَكِبُ

“Kiša počne s jednom kapljom, potom se prospe u pljuskovima!”

Čovjek svojim zgradama, napravama i graditeljskim dovitljivostima ne može spriječiti da ga zadesi razorno vrijeme. Sve to čovjekovo pokaže se na kraju kao zaludno, česte su poruke Kurʼāna. Parabola o Nūḥovu, a.s., sinu u ovom pogledu je itekako važna. Sūra Hud/Hūd (XI:43) navodi kako je sin Nūḥov, pred nastupanje velikog Potopa, povikao:

سَآوِي إِلَى جَبَلٍ يَعْصِمُنِي مِنَ الْمَاءِ

“Na brdo ću se kakvo skloniti, ono će mene od vode [potopa] zaštititi!”

Ali, njegov otac, Božiji poslanik Nūḥ, a.s., poručuje svome sinu: “Nema toga ko će se danas od Odredbe Božije odbraniti!” (lā ʻāṣima l-yawma min amri ʼllāh - لَا عَاصِمَ الْيَوْمَ مِنْ أَمْرِ اللَّـهِ). Domalo dalje, Kurʼān, u snažno dojmljivim riječima, upozorava kako njih dvojicu “val jedan rastavi/razdvoji i sin [Nūḥov] od potopljenih bī”.

وَحَالَ بَيْنَهُمَا الْمَوْجُ فَكَانَ مِنَ الْمُغْرَقِينَ

Meteorološko vrijeme i njegove mijene, napose one sa katastrofalnim posljedicama po dijelove ljudskog društva ili dijelove civilizacije, posebno su dojmljiv motiv na stranicama Kurʼāna. Ima stranica Kurʼāna sa kojih jasno vidimo kako je kroz ljudsko trajanje meteorološko vrijeme, zapravo, Božije sredstvo za discipliniranje čovječanstva. Kurʼān otvoreno svjedoči (usp. Pokajanje/at-Tawbah, IX:126) da meteorološko vrijeme svake godine (“jednom ili dvaput” – marratan aw marratayni – مَرَّةً أَوْ مَرَّتَيْنِ) napada čovječanstvo, često sa fatalnim posljedicama. Sūra Čas neizbježni/al-Ḥāqqah (LXIX:7) govori o uništavanju ljudi moćnim ledenim vjetrom (bi rīḥin ṣarṣarin ʻātiyah - بِرِيحٍ صَرْصَرٍ عَاتِيَةٍ) koji je, nekada davno, uništio civilizaciju ʻĀda, ljudi su bili usmrćeni, povaljani su po zemlji “poput šupljih debala datulinih” (ka annahum aʻğāzu naẖlin ẖāwiyah - كَأَنَّهُمْ أَعْجَازُ نَخْلٍ خَاوِيَةٍ). Ova strašna slika ponavlja se svake godine nakon razornih oluja, tornada, cunamija.

 Ima mišljenja da se riječi Kurʼāna - “sedam sličnih āyāta/znakova koji se ponavljaju” (sabʻan mina l-maṯānī - سَبْعًا مِنَ الْمَثَانِي) - a koje se spominju u sūri Hidžr/al-Ḥiğr (XV:87), odnose na sedam frekventnih kazni o kojima Kurʼān često govori. Sam az-Zamaẖšarī (II:549) tvrdi da u Kurʼānu ima mnogo “pouka/opomena koje se ponavljaju” (al-mawāʻiẓu l-mukarrarah – الْمَوَاعِظُ الْمُكَرَّرَةُ).

Uzeto u cjelini, Kurʼān na različitim mjestima aludira ili govori o kaznama vodom, kišom, potopom, olujom, stradanjima na moru, utapanjem, govori o kaznama vjetrom ili zrakom, pješčanim olujama, itd., zatim kaznama zemljom, zemljotresima, rušenjem brda na naselja, kaznama koje dolaze slanjem životinja na ljude, npr. skakavaca, vaši, žaba, tu su i kazne ratovima, međuljudskim konfliktima, zaraznim bolestima, itd.

Kako vidimo, u ovim kaznama veliki dio njih odnosi se na meteorološko vrijeme koje neprestano “vreba” i napada ljude.

U ovom pogledu važno je podsjetiti na sūru Hūd (XI) koja dojmljivo podsjeća na mnogolike propasti davnih ljudskih društava i civilizacija, jer ih je pogodio, između ostalog, i neki od razornih oblika meteorološkog vremena. Dakako, uvijek Kurʼān podsjeća da kazna meteorološkim vremenom nikada ne uslijedi tek tako, već nju ljudi prizovu svojim nemoralnim ponašanjem, griješenjem, prestupanjem granica, itd.

Zato je važno znati da Kurʼān često govori ili aludira na to da ćudoredno ponašanje ljudi postaje jamstvom da ih neće zadesiti oluja, poplava, zemljotres, i sl.

Dnevni raspored čovjekovih poslova, činjenja, djelovanja (al-barmağa al-yawmiyya ( الْيَوْمِيَّةُ الْبَرْمَجَةُ) u periodima i vremenima dana ili noći

Na svojim stranicama Kurʼān u neopisivom izobilju nudi mnoge spektre upravo ovakvih aspekata vremena. Npr. riječ as-sāʻah (السَّاعَةُ) znači, doslovno, sat, ili čas, ili trenutak, ali as-sāʻah (السَّاعَةُ) također znači i vrijeme, pa i vrijeme Sudnjeg dana, doba Smaka svijeta. Kurʼān jasno spominje da riječ sāʻah znači i “dio dana”. Tako sūra Pješčane dine (al-Aḥqāf, XLVI:35) spominje pričin kod griješnih ljudi, koji će na Sudnjem danu ili Danu proživljenja, govoriti da su u svojim grobovima i humkama (ili pak za života na Ovom svijetu) ostali samo “jedan trenutak dana” (sāʻatan min nahārin - سَاعَةً مِنْ نَهَارٍ). Ovo nije jedino mjesto u Kurʼānu kojim se ukazuje na nestalnost vremena, na njegovu “relativnost”, odnosno na “subjektivni” doživljaj vremena. Također, kurʼānska sintagma sāʻatu l-ʻusrah (سَاعَةُ الْعُسْرَةِ) označava “tegobno vrijeme”, “vrijeme kad je bilo tegobno” (usp. Pokajanje/at-Tawbah, IX:117).

Također, Kurʼān govori o jutru ili svitanju (aṣ-ṣubḥu – الصُّبْحُ), sura Hūd (XI:81) donosi jedno pitanje postavljeno Božijem poslaniku Lūṭu: أَلَيْسَ الصُّبْحُ بِقَرِيبٍ - “... a zar svitanje blizu nije?” Očito je da svitanje ovdje nagovještava spas(enje). Ljude koji se odluče da porane i nešto rano urade, ili zorom obave, Kurʼān naziva muṣbiḥūn (Pero/al-Qalam, LXVIII:17): إِذْ أَقْسَمُوا لَيَصْرِمُنَّهَا مُصْبِحِينَ - ...kad su se, da će bašću rano obrati, zakleli. U vrlo sličnoj upotrebi javlja se i kurʼānska riječ mušriqūn (مُشْرِقُونَ) koja označava ljude koji su pri samom rađanju sunca (mušriqīn - مُشْرِقِينَ) doživjeli nesreću i kataklizmu (usp. al-Ḥiğr, XV:73): فَأَخَذَتْهُمُ الصَّيْحَةُ مُشْرِقِينَ

Riječ ʻišāʼan (عِشَاءً) znači uraditi nešto predvečer, uvečer. Ibn Manẓūr (IV:788) definira riječ ʻišāʼun (عِشَاءٌ - večer) ovako: الْعِشَاءُ أوَّلُ الظَّلاَمِ وَقيِلَ مِنَ الْمَغْرِبِ إلَى الْعَتَمَةِ - “To je prvi suton. A tvrdi se i da ʻišāʼun traje od večeri do potpune tame.” Također, u suri Yūsuf (XII:16) veli se da su braća Božijeg poslanika Jūsufa, a.s., “uvečer - ʻišāʼan - došla svome ocu (Jakūbu/Yaʻqūbu) plačući” (وَجَاءُوا أَبَاهُمْ عِشَاءً يَبْكُونَ). U sličnoj upotrebi vremenskog priloga nalazi se i kurʼānska riječ laylan (لَيْلاً), to jest, uraditi nešto noću, po noći, za noćnog vremena. U suri Čovjek (al-Insān, LXXVI:26., koja se naziva još i Vrijeme/ad-Dahr), kaže se: وَسَبِّحْهُ لَيْلًا طَوِيلًا - I dugo Ga [Boga] noću ti slavi!

Kurʼān spominje i sutrašnje vrijeme ili sutra (gadan - غَدًا), npr. sura Luqmān (XXXI:34) razglašava: وَمَا تَدْرِي نَفْسٌ مَاذَا تَكْسِبُ غَدًا - “A ne zna nijedna duša šta će sutra steći/zaraditi!” U nekoliko navrata Kurʼān spominje riječi iz ovog istog korijena, u značenju poraniti (npr. sura Pero/al-Qalam, LXVIII:25. ima navod: “oni su poranili”, “i poraniše” - wa gadaw... – وَغَدَوْ). Kurʼānska riječ al-guduww - الْغُدُوُّ - znači jutro, npr. sura an-Nūr/Svjetlost (XXIV:36) tvrdi: يُسَبِّحُ لَهُ فِيهَا بِالْغُدُوِّ وَالْآصَالِ - “Hvale [ljudi] Njega [Boga] jutrom i večerom!” Ibn Manẓūr (IV:962) definira riječi iz korijena g-d-w (u značenju jutro/sutra) kao “naziv jednog konkretnog (dnevnog) vremena” (ʻalamun li l-waqt – عَلَمٌ لِلْوَقْتِ).

Karakteristična je i riječ zora (al-fağr - الْفَجْرُ) koja se u Kurʼānu spominje i kao neka vrsta “meteorološkog vremena”, ali i kao zora, vrijeme svitanja, praskozorje. U Kurʼānu ima istoimena sura, al-Fağr/Zora (LXXXIX), a u njezinom prvom retku Bog se zaklinje zorom: وَالْفَجْرِ - “Tako Mi zore!” Arapski jezikoslovci daju nekoliko definicija riječi zora (al-fağr), npr. to je “Svjetlost jutra, naime/odnosno crvenilo sunca u crnilu/tamnini noći!” (الْفَجْرُ ضَوْءُ الصَّبَاحِ وَهُوَ حُمْرَةُ الشَّمْسِ فيِ سَوَادِ اللَّيْلِ), usp. Ibn Manẓūr (IV:1053).

U Kurʼānu se, u različitim povodima, spominje i tzv. “trenutačno sada” ili al-āna (الْآنَ) u kojem čovjek nešto rekne ili uradi. Npr. navodi se da se faraonu (sūra Yūnus, X:90), kad se počeo utapati i kad je povjerovao u Boga, kazalo: āl-āna wa qad ʻaṣayta min qablu - آلْآنَ وَقَدْ عَصَيْتَ مِنْ قَبْلُ - “Zar ti baš sada [povjerova], a prije si bio osion/neposlušan [Bogu]?!”

Na mnogo mjesta se u Kurʼānu spominje baʻda (بَعْدَ) “poslije”, “nakon”, kako u značenju prijedloga, tako i u značenju priloga. Također, karakteristična je i jedna jedina kurʼānska upotreba riječi ānifan (آنِفًا) u značenju “maloprije” (usp. sūru Muḥammad, XLVII:16: - مَاذَا قَالَ آنِفًا - “Šta to [Muhammed] reče maloprije?” (Ovim su se pitanjem dvoličnjaci izrugivali Božijem poslaniku, a.s.).

Veoma je znakovit i kurʼānski spomen riječi aẓ-ẓahīrah (الظَّهيِرَةُ) u značenju dijela dana nakon podneva ili vremena popodnevnog odmora [kod drevnih Arabljana] kad je pripeka sunčeva najžešća. Sūra Svjetlost/an-Nūr (XXIV:58) podsjeća “da nije dopušteno ulaziti u [vaše] privatne prostorije kad odlažete svoju odjeću u popodnevno doba/vrijeme” (وَحِينَ تَضَعُونَ ثِيَابَكُمْ مِنَ الظَّهِيرَةِ ).

Karakterističnim sklopom laylan wa naharan (لَيْلاً وَنَهَارًا), “i noću i danju”, u Kurʼānu se podsjeća na riječi Božijeg poslanika Nūḥa (istoimena sura, LXXI:5) koji je svoj narod “i noću i danju pozivao” u vjeru.

قَالَ رَبِّ إِنِّي دَعَوْتُ قَوْمِي لَيْلًا وَنَهَارًا

Kurʼān u još nekim svojim cjelinama ukazuje na dijelove dana i noći, kao i na čovjekove postupke u njima. Npr. “obavljanje jutarnjeg namaza” (u kojem se recitira Kurʼān) u Kurʼānu se doslovno naziva “qurʼān zorom” (wa qurʼāna l-fağr – وَقُرْآنَ الْفَجْرِ). (Usp. Noćno putovanje/al-Isrā, XVII:78). Sam “početak svitanja” ili “vrijeme kad zora rudi” u Kurʼānu se naziva maṭlaʻu l-fağr (مَطْلَعُ الْفَجْرِ), usp. Noć al-Qadr (XCVII:5). Vremena obavljanja namaza (ili “slavljenja Boga” ili muslimanske “molitve”) spominju se kao specifični dijelovi dana/noći u suri ṬāHā (XX:130). Npr. “vrijeme prije izlaska sunca” (qabla ṭulūʻi š-šamsi - قَبْلَ طُلُوعِ الشَّمْسِ), zatim vrijeme “pred zalazak sunca” (wa qabla gurūbihā - وَقَبْلَ غُرُوبِهَا), “za noćnih vremena” (wa min ānāʼi l-layli - وَمِنْ آنَاءِ اللَّيْلِ), te “na krajevima dana” (wa aṭrāfa n-nahāri - وَأَطْرَافَ النَّهَارِ) - sve su to specifična dnevna vremena obavljanja namaza. U ovom pogledu ima jedno mjesto u sūri Noćno putovanje/al-Isrā (XVII:78) u kojem se navode tri vremena za klanjanje (obavljanje namaza):

a) “Kad sunce s polovine neba krene” (li dulūki š-šamsi - لِدُلُوكِ الشَّمْسِ), zatim

b) “do [nastupa] tmine noći” (ilā gasaki l-layli - إِلَى غَسَقِ اللَّيْلِ), te, napokon

c) “klanjanje zorom” ili “učenje Kurʼāna zorom” (wa qurʼāna l-fağr – وَقُرْآنَ الْفَجْرِ).

Dijelove dana kao određene dionice za klanjanje (namāz) spominje i sura Hūd (XI:114): Ṭarafayi n-nahāri (طَرَفَيِ النَّهَارِ) znači doslovno “dva kraja dana” (to jest, jutro i večer), dok zulafan mina l-layli (وَزُلَفًا مِنَ اللَّيْلِ) znači “nadolazak noći” ili vrijeme nakon večeri.

 Dakako, i kurʼānska sintagma “sprva dana” ili “spočetka dana” (wağha n-nahāri - وَجْهَ النَّهَارِ) ukazuje na ljudske postupke/poslove/čine urađene spočetka dana (usp. Porodica ʻImrānova/Āli ʻImrān, III:72).

Kurʼānska osvrtanja na “povijesna vremena” (at-taʼrīẖ - التَّأْريِخُ)

Iz Kurʼāna se posredno razumije da je on “vječna Knjiga” ili “vječni Govor Božiji”. To je glavni razlog da u Kurʼānu nema spomena niti jedne vremenske (historijske) ere čije su računanje ustanovili ljudi. Na temelju teksta Kurʼāna mi ne možemo naći podatak o “povijesnom vremenu” ili o “datiranju” (o datumima) kad je, npr. živio neki Božiji poslanik, kad je bio neki narod ili neko carstvo.

Stranice Kurʼāna ne spominju niti jedan datum specifično vidljiv na traci vremena označenog bilo kojom ljudskom erom. Npr. u Kurʼānu (II:213) se kaže “Ljudi bijahu jedna zajednica!” (Kāna n-nāsu ummatan wāḥidatan - كَانَ النَّاسُ أُمَّةً وَاحِدَةً), ali se ne kaže kad je to bilo, ne kaže se koliko hiljada godina to bī/potraja prije npr. Mūsāa, a.s., ili ʻĪsāa, a.s. Ili, pak, Kurʼān spominje Rimljane/Bizantince u istoimenoj XXX. sūri ove knjige (ar-Rūm - الرُّومُ), npr. u 2. retku kaže se: gulibati r-rūmu (غُلِبَتِ الرُّومُ) - “Rimljani/Bizantinci su poraženi!” Međutim, u Kurʼānu se ne donosi nikakva historijska specifikacija vremena kada su to “Rimljani bili poraženi”.

Također, ni iz kurʼānskih podataka koji se odnose na život Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., mi ne vidimo da u Kurʼānu ima težnja da nam se ti podaci saopće na način doksografskog spominjanja određene historijske ere koju su nekada ustanovili ljudi.

Kako kaže Babāʻammī (str. 227), u Kurʼānu nema izlaganja na način pokazivanja “redoslijeda historijskih zbivanja” (tartību l-ḥawādiṯi t-tārīẖiyyah – تَرْتيِبُ الْحَوَادِثِ التَّاريِخِيَّةِ), jer u Kurʼānu se ne kaže: To i to se desilo te i te godine...

فَلاَ يُقَالُ فيِ الْقُرْآنِ: حَدَثَ هَذَا فيِ سَنَةٍ كَذَا...

Ipak, “povijesna vremena” na koja, posredno ili implicitno, aludira Kurʼān, komentari i komentatori Kurʼāna saznaju koristeći egzegetske postupke, jedan od njih glasi “čovjek je u vremenu”, a to znademo i po suri ad-Dahr (الدَّهْرُ), Vrijeme, koja se naziva istovremeno još i al-Insān (الانْسَانُ) – Čovjek. Ova sūra se nalazi kao LXXVI u Kurʼānu. Riječ ad-dahr (الدَّهْرُ) možda je najbolje prevesti kao “vrijeme koje ništi”, “vrijeme u kojem sve prolazi”. U ovom pogledu je i ʻaṣr (عَصْرٌ) značenjski blisko sa rječju ad-dahr, kako ćemo vidjeti, ʻaṣr je također vrijeme (ili stoljeće) koje ništi, u njemu skončava čovjek, skončavaju države, zdanja, zgrade. Sūra ad-Dahr (koja se, dakle, naziva i al-Insān) svojim imenom poručuje da je sve prolazno, čovjek napose, i ona počinje ovim razglašavanjem:

هَلْ أَتَى عَلَى الْإِنسَانِ حِينٌ مِنَ الدَّهْرِ لَمْ يَكُنْ شَيْئًا مَّذْكُورًا

Da li čovjeka neko doba vremena pohodi kad on vrijedan spomena ne bī?

Iz ovog āyata/retka Kurʼāna vidimo da se ad-dahr (الدَّهْرُ) dijeli na svoje ḥīn-ove (حيِنٌ), ili doba, jer se posve jasno kaže ḥīnun mina d-dahri (حِينٌ مِنَ الدَّهْرِ).

Pjesnik Abū l-ʻAla al-Maʻarrī u jednom svom stihu tvrdi da su “jučer”, “danas”, “sutra” samo dijelovi vremena (ad-dahr) u kojem sve nestaje i prolazi:

ثَلاَثَةُ أيَّامٍ هِيَ الدَّهْرُ كُلُّهُ وَمَا هُنَّ غَيْرَ الْأَمْسِ وَالْيَوْمِ وَالْغَدِ

“Tri dana – eto to je vrijeme cijelo,
Jučer, danas, sutra – ne nešto drugo!”

Poruka Kurʼāna o ḥīnun mina d-dahri ili “dijelu/dobu vremena kad čovjek nije bio spomena vrijedan”, navodi nas na pomisao da, iako Kurʼān nikada ne spominje fiksirane datume, povijesne ili historijske epohe ili ere, sve ljudsko što je spomenuto u Kurʼānu samo po sebi označava te epohe, te mnogobrojne povijesti, ili mnogobrojna naporedna vremena (al-awqāt - الْأوْقَاتُ) na Zemlji.

Korijen koji označava vrijeme (w-q-t – و ق ت) kao specifično ljudsko vrijeme u nizu određenih događaja, ono vrijeme koje čovjek provede po “povijesnom roku ili ročištu” spominje se u Kurʼānu na nekoliko mjesta.

Krenemo li redom, riječ koja je najbliža onom što se označava “povijesnim vremenom” u Kurʼānu se naziva al-waqt (الوقت). Naime, ova riječ se na dva mjesta spominje u vezi sa sotonom/šejtanom Iblīsom. Sūra al-Ḥiğr (XV:38) tvrdi da je sotona dobio (povijesno ili zemaljsko) vrijeme da zavodi ljude “sve do Dana već određenoga” (ilā yawmi l-waqti l-maʻlūmi - إِلَى يَوْمِ الْوَقْتِ الْمَعْلُومِ). U suri Ṣād (XXXVII:80) spominje se istovjetna cjelina.

Sūra Bedemi (al-Aʻrāf, VII:187) obznanjuje da će se u jednome waqtu otkriti Sudnji dan, odnosno “samo Bog jeste taj Koji će Smak Svijeta u vrijeme njegovo otkriti!” (lā yuğallīhā li waqtihā illā hūwa - لَا يُجَلِّيهَا لِوَقْتِهَا إِلَّا هُوَ). Ovim se nedvojbeno jasno ukazuje na okončanje “povijesnih vremena”.

Štaviše, jedna (eshatološka) scena iz sūre Poslani meleki (al-Mursalāt, LXXVII:11) navodi da će Božiji poslanici (ar-rusul – الرُّسُلُ) biti svi dovedeni na ročište, prema svome waqtu (vremenskim, waqtijanskim, redoslijedom koji su imali na Zemlji), to jest, oni će biti uqqitat (أُقِّتَتْ).

Nekoliko puta Kurʼān spominje mīqāt (ميِقَاتٌ) ili ročište za različite ovosvjetske događaje koji su se desili u vremenskom nizu, a kojima su ljudi bili sudionici, sve u različitim kontekstima.

U Kurʼānu se tako spominje i onosvjetsko, eshatološko ročište Dana Poznatoga/Određenoga, npr. sūra Događaj (al-Wāqiʻah, LVI:50., - ilā mīqāti yawmin maʻlūmin – إلَى ميِقَاتِ يَوْمٍ مَعْلُومٍ) koje će ljudi imati (pred Bogom). Dakako, veoma je uočljiva kurʼānska riječ mawāqīt (مَوَاقيِتُ), u značenju (mnogih) vremena, ili mnogih vremenskih odredišta, ročišta. Tako sūra Krava (al-Baqarah, II:189) povezuje vrijeme sa mladim mjesecima ili mlađacima (al-ahillah - الْأهِلَّةُ), tvrdi se da se pomoću nastupa mlađaka računa vrijeme [povijesnih događaja], ali i vrijeme za hodočašće.

يَسْأَلُونَكَ عَنِ الْأَهِلَّةِ قُلْ هِيَ مَوَاقِيتُ لِلنَّاسِ وَالْحَجِّ 

Pitaju te o mlađacima, ti reci: “Mlađaci su ljudima mjerila vremena i za hodočašće!”

A sada dolazimo do zanimljivog mjesta u Kurʼānu (III:140) gdje se izravno oslovljavaju “dani” (al-ayyām – الْأيَّامُ) koji su, zapravo, Božiji dani, iako u spoju sa ljudskim djelovanjem ti dani postaju povijest. Naime, wa tilka l-ayyāmu nudāwiluhā bayna n-nāsi (وَتِلْكَ الْأَيَّامُ نُدَاوِلُهَا بَيْنَ النَّاسِ) – “to su samo Dani koje Mi naizmjenice svijetu dajemo”. Ako se Kurʼān pročita kroz prizmu ovog stavka/āyata, posve se vidi da su civilizacije i minuli narodi o kojima Kurʼān govori samo “pojava Božijih dana/vremena”. Sūra Qāf (L:12-14) spominje izlazak na pozornicu ovoga života mnogih naroda, npr. naroda Nūḥova (qawmu nūḥ - قَوْمُ نُوحٍ), zatim Rassa (wa aṣḥābu r-rassi - وَأَصْحَابُ الرَّسِّ), Ṯamūda (وَثَمُودُ), ʻĀda (وَعَادٌ), faraona (وَفِرْعَوْنُ), naroda Lūṭova (wa iẖwānu lūṭ - وَإِخْوَانُ لُوطٍ), naroda Aykata (wa aṣḥābu l-aykah - وَأَصْحَابُ الْأَيْكَةِ), naroda Tubbaʻa (wa qawmu tubbaʻi - وَقَوْمُ تُبَّعٍ)... sve su to narodi, civilizacije, naraštaji, generacije i pokoljenja koja su sama sobom posvjedočila da su po sebi određena “doba”, određena “vremena” i “epohe”...

Zapravo, sve su to “zajednice/narodi, koji su bili i prošli” (tilka ummatun qad ẖalat - تِلْكَ أُمَّةٌ قَدْ خَلَتْ ), poručuje se sa stranica Kurʼāna (npr. II:134). Sūra al-Ḥāqqah (Čas neizbježni, XLIX:24) spominje te “minule dane”, “prošla vremena” (al-ayyāmu l-ẖāliyah - الْأَيَّامِ الْخَالِيَةِ), i podsjeća na ljudsku prolaznost.

Zanimljivo je spomenuti da kurʼānska riječ ummatun (أُمَّةٌ), osim što u osnovnom značenju ukazuje na narod ili zajednicu, također označava i vrijeme, jednu epohu u kojoj se javi ili očituje jedan narod. Vidjećemo domalo kasnije da se u Kurʼānu često spominje qarn (قَرْنٌ) ili qurūn (قُرُونٌ) u značenju vijeka, možda stoljeća, ali i u značenju pokoljenja, naraštaja, itd. Npr. sūra ṬāHā (XX:51) spominje “prvotna/davna pokoljenja” (al-qurūnu l-ūlā - الْقُرُونُ الْأُولَى). Na stranicama Kurʼāna nalaze se mnoge riječi i rečenice kojima se ukazuje na vremenske davnine, na epohe koje se sada gube u dubinama prošlosti. Komentari Kurʼāna često govore o “narodima koje je prekrila prašina” (al-umamu l-gābirah – الْأُمَمُ الْغَابِرَةُ).

Među zapadnim poznavateljima islama Franz Risenthal je (u svojoj raspravi History and the Qurʼān) među prvima ispravno primijetio da Kurʼānu nije strano ukazivanje na povijesne događaje kao opomene ljudima na Boga i na moralno življenje. Iz Kurʼāna posredno saznajemo da su njegovi prvotni slušatelji ukazivali na Kurʼān kao na drevne priče (asāṭīr – أسَاطيِرُ), te optuživali Muhammeda, a.s., da im ih on baš sada kazuje. Cjelina asāṭīru l-awwalīn (أَسَاطِيرُ الْأَوَّلِينَ) spominje se, npr. u sūri Stoka (al-Anʻām, VI:25) u značenju “priče naroda drevnih ili priče prvotnih/davnih pokoljenja”. Prema Rosenthalu, arapska riječ asāṭīr u potpunosti odgovara grčkoj riječi historia. Ipak, premda su ove dvije riječi vizualno slične, ne može se pouzdano ustanoviti etimološka srodnost. Kurʼān oslovljava davna vremena, oslovljava drevnost i davnost na način opomene ili podsjećanja ljudskog roda na prolaznost. Na stranicama Kurʼāna vidimo posve jasno kako se i kroz sami spomen “davnih dana” (al-ayyāmu l-ẖāliyah - الْأَيَّامِ الْخَالِيَةِ) ljudi opominju na narav svojih djela, te se ohrabruju na moralna i ćudoredna djela.

U svom posebnom oslovljavanju minulih naroda, stranice Kurʼāna imaju negativan stav prema “mitskom” tretiranju prošlosti, jer “priče naroda drevnih” (asāṭīru l-awwalīn) Kurʼān uvijek spominje sa neprihvatanjem. Međutim, Kurʼān u uglavnom pozitivnom ozračju spominje qaṣaṣ (قَصَصٌ) ili “kazivanja”, “pripovijedanja” koja imaju moralnu poentu. Tako se sūra Yūsuf (XII:3) označava kao jedna od najljepših pripovijesti/kazivanja (aḥsanu l-qaṣaṣ - أَحْسَنُ الْقَصَصِ) u Kurʼānu. Etimiloški, kurʼānska riječ qaṣaṣ ima korijen u qaṣṣa - yaquṣṣu (قَصَّ ، يَقُصُّ) u značenju “praćenja nekoga traga” koji vodi u davnu prošlost. Također, i kurʼānska riječ ḥadīṯ (حَديِثٌ) u značenju vijesti o minulom vremenu, ili pak pripovijesti, ili kazivanja o prošlosti, pozitivno je istaknuta u odnosu na priopćavanje legendi, gatki i mitova (asāṭīr). Kurʼān (npr. u ṬāHā, XX:9) oslovljava “pripovijest/vijest” o Mūsāu (ḥadīṯu mūsā – حَديِثُ مُوسَى), zatim se u sūri aḏ-Ḏāriyāt (LI:24) spominje vijest/pripovijest o “gostima Ibrāhīmovim” (ḥadīṯu ḍayfi ibrāhīma - حَدِيثُ ضَيْفِ إِبْرَاهِيمَ). Itd.

Iz komentara Kurʼāna ponekada doznajemo načine povijesnih konkretiziranja pojedinih izraza Kurʼāna za vrijeme, odnosno doznajemo kontekst koji “historijski” objašnjava određeni kurʼānski ulomak. Npr. “dan kad su se mnoštva dva sukobila” (yawma-ltaqā l-ğamʻāni - يَوْمَ الْتَقَى الْجَمْعَانِ) spominje se u suri Porodica ʻImrānova/Āli ʻImrān (III:155), a odnosi se na boj/bitku na Uḥudu (624. po ʻĪsāu, a.s.). Tako tvrdi aṭ-Ṭabarī, a u tome je izričit i az-Zamaẖšarī (I:457) koji kaže yawma uḥud (يَوْمَ أُحُدٍ), “to je bilo na boju na Uhudu”.

Kurʼān (sura Ratni plijen/al-Anfāl, VIII:41) spominje i yawmu l-furqān (يَوْمُ الْفُرْقَانِ), az-Zamaẖšarī (II:211) tvrdi da se te riječi odnose na boj na Bedru (yawmu badr – يَوْمُ بَدْرٍ). Dakle, u ovom kontekstu yawm doslovno znači rat, ili boj, bitka. Nisu rijetki historičari koji drevnu arapsku sintagmu ayyāmu l-ʻarab (أَيَّامُ الْعَرَبِ) prevode kao “arapski bojevi”, “arapski ratovi”.

Da Kurʼān kod svojih čitatelja i slušatelja pobuđuje svijest o povijesnim vremenima i epohama dokaz je i sintagma aṣ-ṣuḥufu l-ʼūlā (الصُّحُفُ الْأُولَى) koja se spominje npr. u sūri ṬāHā (XX:133). Aṣ-ṣuḥufu l-ʼūlā znači doslovno “drevne/davne listine” ili “Božije zbirke objavljene prvotnim narodima”. Kurʼān spominje Božije knjige objavljene Ibrāhīmu i Mūsāu izrazom ṣuḥuf.

Podsticanje ljudi da zaimaju valjanu predstavu o davnim vremenima vidi se na stranicama Kurʼāna i u tome kad se spominje da su prošli/nestali, to jest minuli su “primjeri davnih naroda” (maḍā maṯalu l-awwalīn - مَضَى مَثَلُ الْأَوَّلِينَ), npr. u sūri Ukrasi (az-Zuẖruf, XLIII:8). Zanimljivo je i ukazivanje Kurʼāna na to da je prošao, nestao “običaj drevnih naroda” (maḍat sunnatu l-awwalīn - مَضَتْ سُنَّتُ الْأَوَّلِينَ), to jest način njihova ponašanja doveo ih je do propasti (usp. suru Plijen/al-Anfāl, VIII:38). I kurʼānska cjelina “moral/ćud drevnih naroda” (ẖuluqu l-awwalīn - خُلُقُ الْأَوَّلِينَ) veoma je zanimljiva (usp. sūra Pjesnici/aš-Šuʻara, XXVI:137). Naime, Kurʼān ne gleda na drevne narode s nekom posebnom pohvalom, naprotiv, “primjeri” (maṯal), “običaji” (sunnat) i “ćud/moral” (ẖuluq) tih naroda predmet su žestoke kurʼānske osude i “kritike”. Ono što se ovdje sa sigurnošću može reći je da Kurʼān hvali pojedince iz drevnih naroda, hvali čestite porodice, neke od njih su bile i poslaničke. Na stranicama Kurʼāna smjenjuju se kazivanja o narodima: qawmu nūḥ (قَوْمُ نوُحٍ), qawmu firʻawn (قَوْمُ فِرْعَوْنَ), qawmu mūsā (قَوْمُ مُوسَى), qawmu ibrāhīm (قَوْمُ إبْرَاهيِمَ), qawmu yūnus (قَوْمُ يوُنُسَ), qawmu hūd (قَوْمُ هُودٍ), qawmu lūṭ (قَوْمُ لُوطٍ), qawmu ṣāliḥ (قَوْمُ صَالِحٍ), itd., a sve to jesu, zapravo, i posebna vremena na koja ukazuje Kurʼān.

Ipak, sa stranica Kurʼāna jasno se vidi da se jedan period prošlosti čovječanstva oštro izdvaja – to je period ğāhiliyyata (جَاهِلِيَّةٌ), iako Kurʼān ne kaže od kada do kada je (doksografski) to razdoblje trajalo.

Mnogi su pokušavali prevesti tu riječ adekvatno, engleski autori kažu da je to “doba arabljanskog paganskog neznanja” (the age of Arab pagan ignorance), ili jednostavno “Doba Neznanja” (Age of Ignorance), njemački prijevodi Kurʼāna prevode tu riječ kao der Zeit der Unwissenheit, dok latinski rječnici prevode riječ ğāhiliyyat (جَاهِلِيَّةٌ) obično kao paganismus Arabum dajući ponekada i objašnjenje u riječima “doba/vrijeme prije Muhammeda” (tempus ante Muhammedem).

Ovo doba ğāhiliyyata u Kurʼānu se opisuje na način njegove žestoke osude i odbacivanja. Na primjer, sura Porodica Imranova (Āli ʻImrān, III:154) spominje “mišljenje iz Doba Neznanja” (ẓannu l-ğāhiliyah - ظَنُّ الْجَاهِلِيَّةِ ) kao nešto što se treba odbaciti. Također, sūra Trpeza (al-Māʼidah, V:50) sa indignacijom spominje “paganski način prosuđivanja” ili “pagansku presudu” (ḥukmu l-ğāhiliyyah – حُكْمُ الْجَاهِلِيَّةِ), dok sūra Pobjeda (al-Fatḥ, XLVIII:26) sa osudom spominje “žest/revnost Doba Paganskog Neznanja” (ḥamiyyatu l-ğāhiliyah - حَمِيَّهُ الْجَاهِلِيَّةِ). Sūra Saveznici (al-Aḥzāb, XXXIII:33) spominje “davni” ili “drevni ğāhiliyyat” (al-ğāhiliyyatu l-ūlā – الْجَاهِلِيَّةُ الْأُولَى) kao nešto što treba odbaciti, za čime se ne treba povoditi.

Kako se vidi iz nekoliko mjesta Kurʼāna, prošla vremena su nepovratna vremena, preostaje nam samo da iz njih izvučemo moralnu pouku. Na tragu toga jedan arapski pjesnik kaže:

فَأَصْبَحْتُ لاَ أَسْطيِعُ رَدًّا لِمَا مَضَى كَمَا لاَ يَرُدُّ الدَّرَّ فيِ الضَّرْعِ حَالِبُهْ

“Postadoh takav da ne mogu vratiti prošlost, baš kakono ni muzač ne povrati izmuženo mlijeko u vime!”

Kalendarsko vrijeme (at-taqwīm – التَّقْويِمُ) kao vrijeme izvanjskog trajanja čovjeka

Kad smo kod kalendarskog vremena u Kurʼānu, sūra Pokajanje (at-Tawba, IX:36) obznanjuje “da je broj mjeseci (aš-šuhūr) dvanaest, po Božijoj Knjizi...” (إِنَّ عِدَّةَ الشُّهُورِ عِندَ اللَّـهِ اثْنَا عَشَرَ شَهْرًا فِي كِتَابِ اللَّـهِ), nadalje, Kurʼān pokazuje da je to kalendarsko vrijeme vezano za čovjeka, u neku ruku sam je čovjek, nekako biološki, u kalendarskom vremenu. Npr. Kurʼān podsjeća u sūri Pješčane dine (al-Aḥqāf, XLVI:15) da “trideset mjeseci traje nošenje i dojenje čovjeka” (وَحَمْلُهُ وَفِصَالُهُ ثَلَاثُونَ شَهْرًا). Ḥamluhū (حَمْلُهُ - čovjekov boravak u majčinoj utrobi) i fiṣāluhū (فِصَالُهُ - period dojenja majčinim mlijekom) jesu dva prva ili najranija čovjekova trajanja u vremenu, Kurʼān ih spominje na karakterističan način, kazujući da im se vremenski raspon proteže trideset mjeseci.

K tome, Kurʼān spominje ljeto (aṣ-ṣayf – الصَّيْفُ), kao i zimu (aš-šitāʼ - الشِّتَاءُ), kad u suri Qurayš (CVI:2) govori o putovanjima Qurayšija ili sunarodnika i savremenika Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., ta su putovanja obavljali zimi i ljeti (riḥlata š-šitāʼi wa ṣ-ṣayfi رِحْلَةَ الشِّتَاءِ وَالصَّيْفِ). Kad je posrijedi kalendarsko vrijeme, Kurʼān u više navrata spominje dan (yawm - يَوْمٌ), dva dana (yawmayn – يَوْمَيْنِ) ili dane (ayyām - أيَّامٌ). Ibn Manẓūr (Lisānu l-ʻarab, VI:1021) daje sljedeće definicije riječi yawm (dan):

Prvo, dan je vrijeme koje traje od izlaska do zalaska sunca (al-yawmu min ṭulūʻi š-šamsi ilā gurūbihā – الْيَوْمُ مِنْ طُلُوعِ الشَّمْسِ إلىَ غُرُوبِهَا).

Drugo, dan znači vrijeme općenito, vrijeme u apsolutnom značenju (wa l-yawmu huwa l-waqtu muṭlaqan – وَالْيَوْمُ هُوَ الْوَقْتُ مُطْلَقًا).

Treće, dan označava vrijeme od podneva do podneva (wa huwa kaḏālika mina l-hāğirati ila l-hāğiri – وَهُوَ كَذَلِكَ مِنَ الْهَاجِرَةِ إلَى الْهَاجِرِ).

U Kurʼānu se, također, u više navrata ukazuje i na godinu kao period kalendarskog vremena. Nekoliko je kurʼānskih riječi koje označavaju godinu, recimo ʻām (عَامٌ), sanah (سَنَةٌ), ḥawl (حَوْلٌ). Tako ʻām (عَامٌ) u značenju godine, označava “mijenu vremena/godinu koja dolazi sa svojim periodima/dijelovima” (الْعَامُ الْحَوْلُ يَأْتِي عَلَى فُصُولِهِ), usp. Ibn Manẓūr (IV:933). Sura Krava (al-Baqarah, II:259) navodi parabolu o čovjeku “koga Bog usmrti stotinu godina, a potom ga proživi” (فَأَمَاتَهُ اللَّـهُ مِائَةَ عَامٍ ثُمَّ بَعَثَهُ). Ovaj spomen “stotinu godina” (miʼata ʻām - مِائَةَ عَامٍ) označava, zapravo, jedno prijelomno vrijeme od stotinu godina koje Kurʼān spominje i pod riječju qarn (قَرْنٌ), kako ćemo vidjeti domalo kasnije. Kurʼānska riječ sanah (سَنَةٌ) znači godinu, ali ta riječ i sama ima/sadrži intenciju starenja, prolaženja, i sl. Kurʼān spominje pustu želju čovjekovu (al-Baqarah, II:96) da “poživi hiljadu godina” (law yuʻammaru alfa sanatin - لَوْ يُعَمَّرُ أَلْفَ سَنَةٍ). Također, u suri Pauk (al-ʻAnkabūt, XXIX:14) spominje se period od “hiljadu manje pedeset godina” koliko je Nūḥ ostao među svojim narodom (فَلَبِثَ فِيهِمْ أَلْفَ سَنَةٍ إِلَّا خَمْسِينَ عَامًا). Također, sura Putevi uspona (al-Maʻāriğ, LXX:4) spominje jedan impozantno dug i neopisivo trajan “Božiji dan” koji protiče čitavih pedeset hiljada godina:

تَعْرُجُ الْمَلَائِكَةُ وَالرُّوحُ إِلَيْهِ فِي يَوْمٍ كَانَ مِقْدَارُهُ خَمْسِينَ أَلْفَ سَنَةٍ

Meleki i Džibril (Sveti Duh) penju se k Njemu u jednome Danu – pedeset hiljada godina mjera je njemu!

Također, kurʼānska riječ ḥawlun (حَوْلٌ) znači godina, etimološki (usp. Ibn Manẓūr, I:758) ova riječ ukazuje na proticanje vremena: Riječ ḥawlun znači godina (sanatun), jer prolazi, to jest protiče...

حَوْلٌ: السَّنَةُ لِأَنَّهَا تَحُولُ أَيْ تَمْضِي

I kurʼānska riječ qarn (قَرْنٌ) ili u množini qurūn (قُرُونٌ) u značenju “deset godina” (فَقيِلَ عَشْرُ سِنيِنَ), ali i u značenju “stoljeća ili stotinu godina” (قيِلَ مِائَةُ سَنَةٍ) može označavati kalendarsko vrijeme. Usp. Ibn Manẓūr, V:74.

 Ipak, prema Ibn Manẓūru, glavna značenjska odrednica koja se nalazi u riječi qarn (قَرْنٌ) jeste ljudsko “pokoljenje”, “naraštaj”, “generacija”. Naime, riječ qarn (قَرْنٌ) označava, u bitnome, da se naraštaji smjenjuju u vremenu. Al-Qarnu al-ummatu baʻda l-ummati (الْقَرْنُ الْأُمَّةُ بَعْدَ الْأُمَّةِ). U suri ṬāHā (XX:51) izravno se navodi riječ qurūn (قُرُونٌ) upravo u takvom značenju: قَالَ فَمَا بَالُ الْقُرُونِ الْأُولَى - “A šta bī sa pokoljenjima prijašnjim?” – upita faraon.

Od dana u sedmici Kurʼān (LXII:9) spominje petak (yawmu l-ğumuʻah – يَوْمُ الْجُمُعَةِ), štaviše, LXII poglavlje Kurʼāna nosi naslov “Petak” (al-Ğumuʻah - الْجُمُعَةُ). Također, Kurʼān spominje i subotu (as-sabtu – السَّبْتُ), npr. u II:65.

Mjesec Ramazan (šahru ramaḍān – شَهْرُ رَمَضَانَ) spominje se samo jedanput (II:185), dok se četiri sveta mjeseca (minhā arbaʻatun ḥurum - مِنْهَا أَرْبَعَةٌ حُرُمٌ) spominju u sūri Pokajanje/at-Tawbah (IX:36), ali se u Kurʼānu sveti mjeseci ne nabrajaju poimenično.

Kretanje u vremenu (al-ḥarakah fī z-zaman فيِ الزَّمَنِ الْحَرَكَةُ),
vrijeme kao pokretni dio vječnosti

Kurʼān govori, u dojmljivim i živim riječima, o kretanju vremena i kretanju prirodnih fenomena i nebeskih tijela. Prema Kurʼānu “zora diše” (wa ṣ-ṣubḥi iḏā tanaffas – وَالصُّبْحِ إذَا تَنَفَّسَ), usp. Potamnjenje Sunca (at-Takwīr, LXXXI:18). Također, zora “zablista”, to jest, “ukazuje se”, “očituje se” (wa ṣ-ṣubḥi iḏā asfara – وَالصُّبْحِ إذَا أَسْفَرَ) tvrdi se u sūri Pokriveni (al-Muddaṯṯir, LXXIV:34). Također, Kurʼān (LXXXI:17) daje i sliku noći “koja dolazi/nastupa” (wa l-layli iḏā ʻasʻasa - وَاللَّيْلِ إِذَا عَسْعَسَ), ili, pak, prolazi, itd. Praktički, svemir i univerzum o kojima Kurʼān govori jesu u bujnom kretanju, snažnom pomaljanju, raskošnom očitovanju.

Ali, kako god ima toga što na nebeskom svodu izlazi, ima i toga što prolazi i zalazi. To ima svoja djelovanja na vrijeme. Jedna parabola o duhovnom sazrijevanju Ibrāhīma, a.s., posredno govori o svemirskim ili kosmičkim vremenima koja prolaze. Naime, prema Kurʼānu (VI:75-78) Ibrāhīmu, a.s., je bilo pokazano “Kraljevstvo/carstvo Nebesa i Zemlje” (malakūtu s-samāwāti wa l-arḍi - مَلَكُوتُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ), kad je pala noć ugledao je zvijezdu, pomislio je “evo, ovo je moj Gospodar”, ali, “zvijezda je zašla, a Ibrāhīm je rekao da ne voli one koji prolaze/zalaze” (lā uḥibbu l-āfilīn - لَا أُحِبُّ الْآفِلِينَ). Potom je izgrijao Mjesec, ali je i on zašao (afala - أَفَلَ), Ibrāhīm, a.s., se sneveselio, a onda je vidio da je izgrijalo Sunce, ponadao se da će njegova veličina i sjaj potrajati, ali je, napokon, i samo Sunce zašlo (afalat - أَفَلَتْ), u čemu je za Ibrāhīma, a.s., bio znak da i idolopoklonstvo na način zvjezdopoklonstva ne upoznaje čovjeka sa Neprolaznim Izvorom, sa Bogom, Jednim Jedinim, Koji je i u pojavama, ali ih i nadilazi i nadmaša. Iz ove parabole vidljivo je da se prolaznost vremena posebno vidi na nebeskom svodu u koji čovjek ima priliku svakodnevno i svakonoćno gledati i uranjati u njegove tajne, pa i u tajne vremena.

Ipak, nakon svega Kurʼān poručuje: Sve na Zemlji je prolazno (fān - فَان) - kaže sūra Svemilosni (ar-Raḥmān, LV:26). Na istom mjestu kaže se: Samo “ostaje zauvijek Lice Tvoga Gospodara” (wa yabqā wağhu rabbika - وَيَبْقَى وَجْهُ رَبِّكَ). Podsjetimo, al-Bāqī (الْبَاقِي), u značenju Vječni, jeste jedno od lijepih imena Božijih.

Nadalje, prolaznost svega na Zemlji u Kurʼānu se zorno pokazuje prolaznošću vremena, ali i mnogolikim prolaženjima/kretanjima prostora.

Kretanje se u Kurʼānu spominje kako u vezi sa događanjem meteorološkog vremena, npr. naizmjenično kretanje vjetrova i kretanje oblaka (taṣrīfu r-riyāḥi wa s-saḥābi - تَصْرِيفُ الرِّيَاحِ وَالسَّحَابِ) u sūri II:164., tako i u vezi kretanja Mjeseca i Sunca. U suri Svemilosni/ar-Raḥmān (LV:5) navodi se kretanje Sunca i Mjeseca po ḥusbānu ili vremenskom određenju, unaprijed datom izračunu vremena, po utvrđenim putanjama Sunca i Mjeseca (aš-šamsu wa l-qamaru bi ḥusbānin - الشَّمْسُ وَالْقَمَرُ بِحُسْبَانٍ).

U različitim povodima Kur’ān spominje Sunce i Mjesec, među tim spomenima znakovito je izravno ukazivanje Kurʼāna u sūri Stoka (al-Anʻām, VI:96) na to da su Sunce i Mjesec neka vrsta dviju kazaljki (ili rakāza) na velikom nebeskom svodu (wa š-šamsa wa l-qamara ḥusbānan - وَالشَّمْسَ وَالْقَمَرَ حُسْبَانًا):

A Sunce i Mjesec je Bog dao da bi se broj vremenu znao!

Na istom mjestu u Kurʼānu se ukazuje na to da je “Bog darovao noć za smiraj” (wa ğaʻala l-layla sakanan - وَجَعَلَ اللَّيْلَ سَكَنًا), pa se odmah, u živim riječima dodaje “da je Bog taj koji daje da sviću zore” (fāliqu l-iṣbāḥi - فَالِقُ الْإِصْبَاحِ). Na ovom mjestu Kurʼān pobuđuje kod svojih slušatelja namisao o “stvaranju vremena”, naime, istom riječju, tj. fāliq (فَالِقٌ), govori se i o Bogu koji daje da klijaju sjemenke, to jest, samo je “Bog taj koji daje da se košpica raspukne i da sjeme proklije” (fāliqu l-ḥabbi wa n-nawā - فَالِقُ الْحَبِّ وَالنَّوَى), usp. u sūri VI:95. Poruka Kurʼāna na ovim mjestima posve je jasna: i samo vrijeme je stvoreno i kreće se, baš kao što su stvoreni zrno i košpica, i svojim rastom (to jest, zrenjem, starenjem) kreću se u vremenskim periodima!

Kretanjem vremena, to jest kretanjem Zemlji najbližih nebeskih tijela određene su islamske “molitvene” etape tokom dana i noći. Kurʼān podsjeća na Sunce i Mjesec, a u vezi sa čovjekovim obrednim obavezama, te se jasno proklamira ovaj kurʼānski zahtjev (XLI:37):

لَا تَسْجُدُوا لِلشَّمْسِ وَلَا لِلْقَمَرِ وَاسْجُدُوا لِلَّـهِ الَّذِي خَلَقَهُنَّ

Ne padajte ničice ni Suncu, ni Mjesecu! Ničice padajte samo Bogu!

U vezi s temom kretanja vremena, ovdje je prisutna skrovita monoteistička poruka Kurʼāna ljudima: Sāmo kretanje Sunca i Mjeseca jeste “njihova (Sunčeva i Mjesečeva) molitva” Bogu. Kad ljudi klanjaju, kad obavljaju namaz ili molitvu, oni to čine sa Suncem, sa Mjesecom, a ne radi Sunca, ne radi Mjeseca. Stupaju u svojevrsni zajednički džemat sa njima – a pred Bogom. Kolokvijalno rečeno, Sunce i Mjesec postaju “džematlije” s ljudima, a i ljudi s njima!

Kako smo već spomenuli, po Kurʼānu, Sunce i Mjesec su, između ostalog, i Božanski (ili nebeski) instrumenti računanja vektorskog (ili satnog) vremena! Naime, prema kretanju Sunca određuje se vrijeme pet dnevnih namaza, a prema kretanju Mjeseca određuje se početak vremena Ramazana, dva Bajrama i sl. Kretanje vremena u Kurʼānu je ponajviše povezano sa kretanjem Sunca (tj. Zemlje) i Mjeseca. “A Mjesecu smo odredili mijene (manāzil – مَنَازِل)!” - (Wa l-qamara qaddarnāhu manāzila... - وَالْقَمَرَ قَدَّرْنَاهُ مَنَازِلَ), kaže se u sūri Yāsīn (XXXVI:39), čime se napominje da se, zapravo, sa same Zemlje vidi kretanje vremena “po Mjesečevoj površini”. “A i Sunce do svoga odredišta jezdi!” (wa š-šamsu tağrī li mustaqarrin lahā - وَالشَّمْسُ تَجْرِي لِمُسْتَقَرٍّ لَهَا), veli se sūri Yāsīn (XXXVI:38), čime se jasno ukazuje na položaje Sunca u odnosu na Zemlju kao svojevrsni izvor kretanja vremena za Zemlju.

U Kurʼānu se o cijelom svemiru govori kao o jednom kontinuiranom kretanju. Sūra Yāsīn (XXXVI:40) izjavljuje da “sve u svemiru plovi” (wa kullun fī falakin yasbaḥūn - وَكُلٌّ فِي فَلَكٍ يَسْبَحُونَ), to jest, kreće se sve u prostoru, pa i sam prostor, ali se kreće i vrijeme. Također, Kurʼān (LI:47) posve jasno posvjedočuje: “A nebo smo Mi snagom/moćno sazdali, i zbilja širimo ga Mi!” (Wa innā lamūsiʻūn - وَالسَّمَاءَ بَنَيْنَاهَا بِأَيْدٍ وَإِنَّا لَمُوسِعُونَ).

Ipak, na kraju će doći do kraja kako vremena, tako i kraja prostora, pa i kretanja u njima.

U Kurʼānu se u sūri Vjerovjesnici (al-Anbiyā, XXI:104) o tome navodi jedna impoznatna slika ili predodžba koja pokazuje da će Bog, tokom jednoga dana (yawma - يَوْمَ), “sklopiti/smotati (strane) ovih nebesa” (naṭwī s-samāʼa - نَطْوِي السَّمَاءَ), baš onako “kao što se smota list za knjige” (ka ṭayyi s-siğilli li l-kutubi - كَطَيِّ السِّجِلِّ لِلْكُتُبِ)! Nastupiće kraj ovakvog svemira i univerzuma, ali taj kraj, prema istom mjestu iz Kurʼāna, značiće, zapravo, novi početak:

كَمَا بَدَأْنَا أَوَّلَ خَلْقٍ نُّعِيدُهُ

I kao što smo prvi put iz ništa stvorili, tako ćemo opet iz ništa stvoriti!

U Kurʼānu se, u više navrata, govori o prolaznosti vremena kao o temeljnoj osobini vremena. Napose se čovjek podsjeća da njega i njegova društva i civilizacije vrijeme pohodi i donosi svoje mijene. Postoje usponi i padovi, vrijeme sa sobom donosi blagostanja, ali i teške nedaće, oskudne prilike.

U suri Jūsuf (Yūsuf, XII:47. i dalje) govori se o “sedam godina sijanja” usjeva i žita (tazraʻūna sabʻa sinīna daʼaba - تَزْرَعُونَ سَبْعَ سِنِينَ دَأَبًا) ili o vremenima uspona i procvata ljudskih zajednica. Također se, na istom mjestu u Kurʼānu govori o nekoj vrsti ciklusne mijene, ona rezultira “nastupanjem sedam teških godina” (sabʻun šidādun - سَبْعٌ شِدَادٌ). To teško vrijeme, praktički, istroši ili iscrpi sva dobra kulture i civilizacije koja su bila pripravljena u vremenima blagostanja. Ljudsko društvo “u teškim epohama” pogazi mnoga moralna načela. Dakako, kao i drugdje, i ovdje je ton Kurʼāna bodar i optimističan. Iza “teških vremena i godina” nastupiće opet dobra vremena, to jest, doći će “godina u kojoj će ljudima kišiti” (ʻāmun fīhi yugāṯu n-nāsu - عَامٌ فِيهِ يُغَاثُ النَّاسُ), doći će godina “u kojoj će ljudi mnogo grožđa cijediti” (wa fīhi yaʻṣirūrūn - وَفِيهِ يَعْصِرُونَ). Očito je da ovdje “cijeđenje grožđa” znači ukazivanje na prosperitetne epohe kroz koje prođe neko društvo.

Cijeli se Kurʼān može čitati kao upozorenje čovjeku i ljudskim zajednicama da ih vrijeme pohodi u svojim mijenama i nestalnostima. Komentari Kurʼāna te nestalnosti vremena nazivaju ṣurūfu d-dahr (صُرُوفُ الدَّهْرِ).

Eshatološko vrijeme (zamanu l-āẖirah –  الآخِرَةِ زَمَنُ)

Kao vječna knjiga, Kurʼān sadrži niz riječi i izraza za onostrano vrijeme, za eshatološke periode (ili Eshatološko Doba), ili za Onostrano Buduće Vrijeme koje će (prema kurʼānskom “redoslijedu stvari i vremena”) nastupiti nakon Smaka Svijeta.

I ovdje se susrećemo sa mnogobrojnim “danima”, to jest, mnogobrojnim Božijim “danima Kurʼāna”.

Najdominantnije imenovanje ili oslovljavanje “onostranog vremena” jeste “Posljednji dan” ili al-yawmu l-āẖir (الْيَوْمُ الْآخِرُ). U Kurʼānu se al-yawmu l-āẖir javlja vrlo frekventno (ponavlja se preko 20 puta), obično se prevodi kao “Budući svijet” (engleski prevodioci se opredjeljuju najčešće za prijevod the Hereafter, the World to come, the Last Day, dok njemački prijevodi daju npr. der Jüngsten Tag).

Oni komentatori koji prevode sintagmu al-yawmu l-āẖir kao “Posljednji dan”, ti imaju predodžbu o tome da se sve vrijeme što ga ima dijeli na dvoje:

a) Vrijeme Ovog Svijeta i

b) Vrijeme Onog Svijeta.

To znači da imaju samo DVA VELIKA DANA, Dan Ovoga Svijeta i Dan Onoga Svijeta. Ali, kad se analizira tekstualna evidencija Kurʼāna, jasno se vidi da naspram izraza al-yawmu l-āẖir (koji se izobilno spominje), u Kurʼānu nema nigdje izraza al-yawmu l-awwal (الْيَوْمُ الْأوَّلُ) kojim bi se, recimo, označio Ovaj Svijet ili Život prije smrti.

Ono što imamo u Kurʼānu, u smislu opće podjele sveg vremena na dva dijela (vrijeme Ovog Svijeta i Vrijeme Onog Svijeta), jeste vrlo zanimljivo, tu se vidi izričito ukazivanje na

a) al-ʼūlā (الْأُولَى) i

b) al-āẖirah (الْآخِرَةُ).

Al-ʼūlā (الْأُولَى) znači doslovno “Prvi Svijet”, dok al-āẖirah (الْآخِرَةُ) znači “Potonji Svijet”, “Budući Svijet”.

U sūri Jutro (aḍ-Ḍuḥā, XCIII:4) jasno se kaže:

وَلَلْآخِرَةُ خَيْرٌ لَّكَ مِنَ الْأُولَى

Zbilja [o Muhammede, o čovječe], Onaj Svijet bolji je za tebe od Svijeta Ovoga! [To jest: “Potonji Svijet” (Budući Svijet) bolji je za tebe od Prvoga Svijeta (Ovoga Svijeta)].

I az-Zamaẖšarī (IV:447) izričito donosi tumačenja o ova “dva velika dana”. Prvim danom smatra se “period/trajanje života na Ovom Svijetu” (al-yawmu l-laḏī huwa muddatu ʻumri d-dunyā – الْيَوْمُ الَّذيِ هُوَ مُدَّةُ عُمْرِ الدُّنْيَا). A drugi dan jeste Dan Proživljenja (wa l-āẖaru yawmu l-qiyāmah – وَالْآخَرُ يَوْمُ الْقِيَامَةِ), kaže az-Zamaẖšarī.

Prema daljnjoj evidenciji Kurʼāna, između Ovoga Svijeta i Onoga Svijeta slijedi smrt, odnosno ağal (أَجَلٌ). Kurʼān spominje riječ ağal i u smislu nekog razdoblja, epohe, npr. u sūri Grmljavina (ar-Raʻd, XIII:38) obznanjuje se: “Svako razdoblje ima svoju Knjigu!” - (li kulli ağalin kitāb - لِكُلِّ أَجَلٍ كِتَابٌ). Ovo može značiti da svako ljudsko razdoblje ima Božiju Objavu (u knjizi), ali može značiti i da je svako razdoblje određeno, (unaprijed) propisano, zapisano.

Osim toga, Kurʼān na više mjesta spominje ağal u značenju navršetka nekog roka. Recimo, procedura oko razvoda braka ima određene rokove koje Kurʼān naziva ağal (أَجَلٌ), isto je i sa rokom za vraćanje dugova, itd.

Prema Kurʼānu, svaki čovjek pojedinačno ima svoj rok (ili propisano vrijeme) kojim završava svoj život na Ovom Svijetu, ali i svaki narod ili zajednica imaju svoj rok kojim završavaju svoj život na Ovom Svijetu. Naime, prema Kurʼānu (III:145), čovjek umire po unaprijed propisanom roku (kitāban muʼağğalan – كِتَابًا مُؤَجَّلاً). I sa narodima je isto, svaki od njih ima svoj kraj ili ağal (wa li kulli ummatin ağal - وَلِكُلِّ أُمَّةٍ أَجَلٌ), usp. sūra al-Aʻrāf (VII:34). Štaviše, iz sūre Grmljavina (ar-Raʻd, XIII:2) dā se razumjeti da će sve na nebesima pomrijeti, jer, naime, takav je slučaj i sa Suncem i Mjesecom, koji se kreću do svoga unaprijed određenog ağala (smrti, kraja, vremenskog skončanja):

وَسَخَّرَ الشَّمْسَ وَالْقَمَرَ كُلٌّ يَجْرِي لِأَجَلٍ مُّسَمًّى 

Barzaẖ (بَرْزَخٌ) je, također, vrlo važna kurʼānska riječ koja se odnosi na eshatologiju, posebno je karakteristična jer se u suri Vjernici (al-Mu’minūn, XXIII:100.) barzaẖ (بَرْزَخٌ) spominje u značenju pregrade, ali i u značenju stanja, pa i boravišta, kao i eshatološki ili zagrobno provedenog vremena.

وَمِنْ وَرَائِهِمْ بَرْزَخٌ إِلَى يَوْمِ يُبْعَثُونَ

Iza njih pregrada/vrijeme/boravište će biti do Dana kad će biti proživljeni.

Tumačeći upravo ovo mjesto u Kurʼānu, Ismāʻīl Ḥaqqī Burūsawī (VI:106) nudi mogućnost tumačenja barzaẖa kao perioda vremena. On se poziva na djelo at-Taʼwīlātu an-nağmiyyatu (التَّأْوِيلاَتُ النَّجْمِيَّةُ) od ʻAlāʼu d-Dawlata as-Samnānīja (um. 654./1255.), u kojem se kaže da barzaẖ “traje između/od smrti do Proživljenja, to jest [barzaẖ je nekoje vrijeme] između Ovoga Svijeta i Onoga Svijeta.

وَفىِ التَّأْويِلاَتِ النَّجْمِيَّةِ هُوَ مَا بَيْنَ الْمَوْتِ إِلَى الْبَعْثِ أَىْ بَيْنَ الدُّنْيَا وَالْآخِرَةِ...

Dakako, Ismāʻīl Ḥaqqī Burūsawī na istom mjestu dodaje da ovo nije i jedini barzaẖ, jer ima i barzaẖ koji traje između svijeta Praslika/Pralikova/Ideja u kojima borave duše i svijeta ovog tvarnog/materijalnog Postanka.

وَهُوَ غَيْرُ الْبَرْزَخِ الَّذِى بَيْنَ عَالَمِ الْأَرْوَاحِ الْمِثَالِيِّ وَبَيْنَ هَذِهِ النَّشْأَةِ الْعُنْصُرِيَّةِ...

U mozaik eshatoloških aspekata vremena o kojima Kurʼān govori spada i yawmu l-qiyāmah (يَوْمُ الْقِيَامَةِ), usp. al-Baqarah, II:85. Yawmu l-qiyāmah zapravo znači “Dan Ustajanja iz grobova”, ali se tumači i kao “Dan Stajanja” za vrijeme Božijeg suda, ili Sudnjeg Dana. Ipak, na Božije suđenje specifičnije se ukazuje jednim drugim eshatološkim danom u Kurʼānu, naziva se yawmu d-dīn (يَوْمُ الدّيِنِ), doslovno, “Dan vjere”, a zapravo je to dan kad će se jasno suditi i vidjeti svačija vjera. Yawmu l-baʻṯ (يَوْمُ الْبَعْثِ) spominje se u sūri Bizantinci/Rimljani/ar-Rūm (XXX:56), doslovno znači “Dan Proživljenja”. Sudnji Dan spominje se u Kurʼānu (Hūd, XI:84) i kao “sveobuhvatni dan” (yawm muḥīṭ - يَوْمٌ مُحِيطٌ), to jest, sve će biti podvrgnuto Božanskom Sudu.

Kurʼān spominje i predegzistentno vrijeme (usp. al-Aʻrāf, VII:172), kad je Bog uzeo svjedočanstvo od čovječanstva da im je samo On Stvoritelj i Gospodar.

أَلَسْتُ بِرَبِّكُمْ. قَالُوا بَلَى شَهِدْنَا. 

“Nisam li Ja Gospodar vaš?!” A oni [ljudi] odgovoriše: “Jesi! Mi svjedočimo!”

 

Vrijeme zajednica/skupina ili epohe naroda
(zamanu l-umam - الأُمَمِ زَمَنُ)

Kroz cijeli Kurʼān ima jedno uporno podsjećanje: Vi, ljudi, ste prolazni, sve vaše nestaje. Samo Bog jeste vječan. Prolaznost se u Kurʼānu, između ostalog, spominje u riječi koja se izvodi iz korijena z–w–l (ز و ل) u značenju prolaziti, nesta(ja)ti, minuti. Na primjer, Kurʼān razglašava (usp. Stvoritelj (Fāṭir, XXXV:41) da Bog čuva cijelu Zemlju i Nebesa da ne nestanu, da ne minu, da ne prestanu postojati:

إِنَّ اللَّـهَ يُمْسِكُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ أَن تَزُولَا

Bog drži nebesa i Zemlju da ne nestanu!

وَلَئِن زَالَتَا إِنْ أَمْسَكَهُمَا مِنْ أَحَدٍ مِن بَعْدِهِ

A da nestanu, osim Njega niko drugi zadržao ih ne bi!

Već spominjana sura Zidine (al-Aʻrāf, VII:34) ukazuje kako “svaki narod ima svoj kraj/smrt!” (wa li kulli ummatin ağal - وَلِكُلِّ أُمَّةٍ أَجَلٌ), i “ kad taj kraj dođe, ne mogu oni da ga ni koliko za jedan tren odgode niti da ubrzaju!”

 فَإِذَا جَاءَ أَجَلُهُمْ لَا يَسْتَأْخِرُونَ سَاعَةً وَلَا يَسْتَقْدِمُونَ

U Kurʼānu se vidi veoma zanimljiva upotreba riječi ummatun (أُمَّةٌ), u osnovnom značenju zajednice, naroda, ali se javlja i u drugim značenjima, pa i u značenju vremena. Ovdje, tek preliminarno, navodimo neka od značenja riječi ummatun u Kurʼānu, a koja se odnose na vrijeme. Ummat znači jedan dulji period vremena, neko doba: وَقَالَ الَّذِي نَجَا مِنْهُمَا وَادَّكَرَ بَعْدَ أُمَّةٍ - “A tada reče onaj od one dvojice, koji se izbavio/spasio, i nakon mnogo vremena [Jusufa se] sjetio...” (Yūsuf, XII:45). Također, ummat znači i utvrđeno, određeno vrijeme: وَلَئِنْ أَخَّرْنَا عَنْهُمُ الْعَذَابَ إِلَى أُمَّةٍ مَعْدُودَةٍ - “A ako im kaznu Mi za jedan broj razdoblja odgodimo...” (Yūnus, X:8).

Vrijeme prirode
(zamanu ṭ-ṭabīʻah - الطَّبيِعَةِ زَمَنُ)

U Kurʼānu se na više mjesta, i različitim povodima, spominju prirodne mijene uvjetovane ne samo kalendarskim vremenom, već i meteorološkim vremenom, promjenama koje donosi vjetar, oluja, kiša, poplave, itd. Kako se dā vidjeti, Kurʼān spominje (sura Qurayš, CVI:2) zimu (aš-šitāʼu - الشِّتَاءُ) i ljeto (aṣ-ṣayfu - الصَّيْفُ), te putovanje u tim godišnjim dobima. Tu se izravno oslovljava veza čovjeka i godišnjih doba.

Dakako, u različitim navratima na stranicama Kurʼāna (npr. al-Ḥağğ, XII:5) čitamo zadivljujuće retke o pomaljanju proljeća, o tome kako “sva zemlja uzbuja/ustreperi” (ihtazzat - اهْتَزَّتْ) i “obraste” (rabat - رَبَتْ) svakovrsnim biljem.

U suri al-Kahf (XVIII:45) govori se o “osušenom” ili “sasušenom” bilju, koje potom “vjetar vija i raznosi” (hašīman taḏrūhu r-riyāḥ - هَشِيمًا تَذْرُوهُ الرِّيَاحُ). Na mjestima kao što je ovo slike jeseni su itekako vidljive, štaviše snažno dojmljive.

Na vrijeme prirode ukazuje se snažno i u suri Stoka (al-Anʻām, VI:99), tu se naglašava da je kiša “koju Bog s neba spušta i njome izvodi rastinje svakojako” (anzala mina s-samāʼi māʼan - أَنْزَلَ مِنَ السَّمَاءِ مَاءً), zapravo, glavni nositelj vremenskih mijena prirode. Pomoću kiše iz rastinja se pomalja zelenilo (ẖaḍiran - خَضِرًا), a iz zelenila “zrnevlje nanizano” (ḥubban mutarākiban - حَبًّا مُتَرَاكِبًا).

Tu se, potom, kao primjer navode palme (an-naẖl - النَّخْلُ), njihov pupoljak (ṭalʻuhā - طَلْعُهَا), te izdašno obrasli vrtovi (ğannāt - جَنَّاتٌ), svime i svačim, npr. grožđem (aʻnāb - أَعْنَابٌ), maslinom (az-zaytūn - الزَّيْتُونُ) i šipkom (ar-rummān - الرُّمَّانُ).

Čovjeku se skreće pozornost da pogleda mijene vremena na samim plodovima:

انظُرُوا إِلَى ثَمَرِهِ إِذَا أَثْمَرَ وَيَنْعِهِ 

Njihov plod vi pogledajte kad napupa i sasvim dozrije!

Rečeno ukratko, vrijeme prirode u Kurʼānu je opisano kao intenzivno kretanje prirode i njezinih fenomena. Drugim riječima, i u prirodi je sve prolazno, nestaje i obnavlja se. Usred prirodnog vremena nastaju i nestaju ljudske zajednice i civilizacije – poruka je Kurʼāna. U vezi s ovim treba spomenuti da LXVI sura Kurʼāna nosi naslov al-Aḥqāf (الْأحْقَافُ) što znači “pješčane dine”, “brežuljci od pijeska”. Ovim se imenom stalno kazuje da je sve ljudsko na Zemlji nalik pješčanim dinama koje nevidljivi vjetrovi oblikuju stalno i iznova. Nevidljivi vjetrovi nalik su nevidljivom vremenu u kojem nastaju i nestaju ljudske zajednice i civilizacije. Na mnogo mjesta Kurʼān poručuje da su dobra djela čovjekova ono što je vječno, npr. u suri Merjema (Maryam, XIX:76) spominju se ta dobra djela čovjekova (al-bāqiyātu ṣ-ṣāliḥātu - الْبَاقِيَاتُ الصَّالِحَاتُ).

Vrijeme obreda i propisa (zamanu l-ʻibādāti
wa l-aḥkāmi - وَالْأَحْكَامِ زَمَنُ الْعِبَادَاتِ)

Stranice Kurʼāna spominju, također u različitim povodima, vrijeme obavljanja vjerskih (ili islamskih) obreda. Ponekada stranice Kurʼāna imaju čitave grozdove āyāta, ili njihovih cjelina, koje ukazuju na “obredna vremena” islama. U ovom je pogledu vrlo karakteristično mjesto u suri II:187. Prema tom āyatu, “postiti se mora sve do nastupanja noći” (atimmū ṣ-ṣiyāma ilā l-layli - أَتِمُّوا الصِّيَامَ إِلَى اللَّيْلِ). K tome, svitanje se spominje kao razdjeljinska crta do koje se u noćima ramazana smije jesti u časovima zapaštanja:

وَكُلُوا وَاشْرَبُوا حَتَّى يَتَبَيَّنَ لَكُمُ الْخَيْطُ الْأَبْيَضُ مِنَ الْخَيْطِ الْأَسْوَدِ مِنَ الْفَجْرِ 

I jedite i pijte sve dotle dok vam ne bude razgovijetna bijela nit od crne niti svitanja!

Također, ovaj āyat (II:187) spominje da su noći ramazana, ili noći mjeseca posta (laylata ṣiyām - لَيْلَةَ الصِّيَامِ), ono vrijeme u kojem je dozvoljeno da bračni drugovi imaju bračne noći (spolne odnose).

Iz prethodnih cjelina ove rasprave vidjeli smo neka mjesta iz Kurʼāna koja ukazuju na kretanje Sunca i Mjeseca. Kurʼān posve jasno ukazuje da se kretanjem Sunca (odnosno kretanjem Zemlje), i položajima Sunca na nebu u odnosu na Zemlju, određuju vremena namaza (ili, uvjetno kazano, islamskih “molitvi”), dok se kretanjem Mjeseca određuje početak i kraj mjeseca Ramazana.

Vrijeme kosmosa, vremena veličanstvenog
univerzuma (zamanu l-kawn – الْكَوْنِ زَمَنُ)

U različitim povodima i kontekstima Kurʼān ukazuje na svemir ili kosmos, na veličinu prizora koju pobuđuje kod čovjeka. Jedna od posrednih poruka Kurʼāna glasi: Kosmičko vrijeme najbolje se otčitava preko kretanja nebeskih tijela. Sam Kurʼān u više navrata govori o svemiru, a sadrži i sūre: “Zvijezda” (an-Nağm - النَّجْمُ), “Sazviježđa” (al-Burūğ - الْبُرُوجُ), “Sunce” (aš-Šams - الشَّمْسُ), “Mjesec” (al-Qamar - الْقَمَرُ), “Danicu” (aṭ-Ṭāriq - الطَّارِقُ)...

Također, Kurʼān spominje i “nebeske staze” ili “svemirske puteve” (“Tako Mi neba punog /zvjezdanih/ staza!” - وَالسَّمَاءِ ذَاتِ الْحُبُكِ), kaže se u sūri Meleki koji pušu (aḏ-Ḏāriyāt, LI:7). Znakovito je da Kurʼān spominje i zvijezdu Sirijus (aš-Šiʻrā - الشِّعْرَى) u suri Zvijezda (an-Nağm, LIII:49).

Sūra Događaj (al-Wāqiʻah, LVI:70) donosi jedno veličanstveno Božansko zaklinjanje “mjestima (položajima) gdje zalaze svijezde” (bi mawāqiʻi n-nuğūm - بِمَوَاقِعِ النُّجُومِ) ili “zvjezdanim zahodištima ili pohodištima”. Prema svima njima čovječanstvo je, u davnim vremenima, pa i danas, tražilo svoje prostorne staze na Ovom Svijetu (arapski jezik to orijentiranje pomoću zvijezda nudi u riječi ihtidāʼ - إهْتِدَاءٌ - ili “upravljanje pomoću kretanja zvijezda”, što je uzeto iz Kurʼāna: “...da prave staze tražite s njima /pomoću zvijezda/ u tminama kopna i mora”. (li tahtadū bihā fī ẓulumāti l-barri wa l-baḥri - لِتَهْتَدُوا بِهَا فِي ظُلُمَاتِ الْبَرِّ وَالْبَحْرِ - usp. al-Anʻām, VI:97). Orijentiranje prema zvijezdama znači, zapravo, orijentiranje prema različitim vremenima koja se otčitavaju sa nebeskoga svoda.

Tu su i razlozi pa Kurʼān (u sūri al-Maʻāriğ, LXX:40) spominje mnogo istoka (al-mašāriq – الْمَشَارِقُ), mnogo zapada (al-magārib – الْمَغَارِبُ).

Praktički, svime ovim Kurʼān ukazuje na nepojmljiva i nesagledivo velika vremenska razdoblja, neizbrojiva vremenskim dionicama na koje su se ljudi privikli (ili koje su postale njihove konvencije u mjerenju vremena). Tako Kurʼān u sūri ʻImrānova porodica (Āli ʻImrān, III:30) govori o amad (أَمَدٌ) ili “velikom vremenskom prostranstvu” (amadan baʻīdan - أَمَدًا بَعِيدًا). I riječ ḥuqub (حُقُبٌ) u Kurʼānu označava “dugo vrijeme”, “veoma veliko prostranstvo vremena” (usp. sūru Pećina/al-Kahf, XVIII:60).

Vrijeme meleka, džina i drugih svjetova
(zamanu l-malāʼikati wa l-ğinni wa l-ʻawālimi l-uẖrā –  الْمَلاَئِكَةِ وَالْجِنِّ وَالْعَوَالِمِ الْأُخْرَى زَمَنُ)

Vrijeme duhovnih svjetova u Kurʼānu je oslovljeno tek posredno, u nekoliko navrata.

Za razliku od vijesti o stvaranju čovjeka, sa stranica Kurʼāna ne nalazimo detaljne “informacije” o stvaranja duhovnih svjetova (malāʼikah, ğānn, šayāṭīn, itd). Kao da nam Kurʼān poručuje: Duhovni svjetovi su tu, s vama i okolo vas, kao što su tu, s vama i okolo vas, nebesa, Zemlja, zvijezde, itd. I kao što su nebesa, zvijezde, Zemlja dugovječnije od čovjeka, dugovječniji su od njega i duhovni svjetovi.

Dakako, u Kurʼānu na nekoliko mjesta nalazimo kako se vrijeme duhovnih svjetova povezuje za kretanje tih svjetova. Tako se meleki i Džibril “penju k Bogu” u danu koji traje pedeset hiljada godina! (Usp. al-Maʻāriğ, LXX:4). Riječi “pedeset hiljada godina” (ẖamsūna alfa sanah) odnose se na godine kako ih čovjek broji ovdje, na Zemlji. I sura al-Qadr (XCVII:1-5) povezuje jednu “čovjekovu” noć sa hiljadu mjeseci (alfu šahr), te, istovremeno, ukazuje da “meleki i Džibril” silaze na Zemlju u toj noći čija je vrijednost “hiljadu mjeseci”.

I drugi primjeri o vremenu koji se mogu navesti sa stranica Kurʼāna posve jasno govore da Kurʼān priznaje nebrojeno mnogo vremenskih doživljaja i perspektiva. I kao što se mjere kretanja nebeskih tijela razlikuju na milijarde načina, tako se i njihova vremena razlikuju na milijarde načina.

Blagoslovljena vremena, odabrana doba,
posebni dani i noći (az-zamanu l-mubārak – الْمُبَارَكُ الزَّمَنُ)

Kurʼān spominje blagoslovljena vremena, npr. spomen “blagoslovljene noći” (laylatun mubārakatun – ليْلَةٌ مُبَارَكَةٌ) u kojoj je objavljen Kurʼān (usp. Dim/ad-Duẖān, XLIV:3) itekako je važan.

Osim ovog mjesta u Kurʼānu se još spominje i “Noć Snage/Moći” (laylatu l-qadr – لَيْلَىةُ الْقَدْرِ) o kojoj govori sūra al-Qadr (XCVII). Tu se izričito uspostavlja vrijednosna gradacija među različitim vremenima, kaže se da je “noć qadr bolja od hiljadu mjeseci!” (ẖayrun min alfi šahrin – خَيْرٌ مِنْ ألْفِ شَهْرٍ).

U vezi sa ovim mjestima u Kurʼānu koja spominju “blagoslovljenu noć”, kao i noć al-Qadr, potrebno je prisjetiti se spomena “mjeseca Ramazana” (šahru ramaḍān), usp. al-Baqarah (II:185), kao i svete mjesece (al-ašhuru l-ḥurum - الْأَشْهُرُ الْحُرُمُ), usp. Pokajanje (at-Tawbah, IX:5).

Dakako, yawmu l-ḥağği l-akbar (يَوْمُ الْحَجِّ الْأكْبَر), gdje imamo izravno ukazivanje na “Dan Velikog Hadža” ili na Kurban-Bajram (usp. at-Tawbah, IX:3), ubraja se u blagoslovljena vremena koja Kurʼān spominje.

O blagoslovljenim ili mubarek vremenima naširoko govore djela iz obrednog područja islama (al-ʻibādāt - الْعِبَادَاتُ).

Vremena međuljudskog poslovanja, rokovi međuljudskog saobraćanja (zamanu l-muʻāmalāt –  الْمُعَامَلاَتِ زَمَنُ)

Vrijeme (napose kalendarsko) jeste bitan faktor međuljudskog saobraćanja, poslovanja, komuniciranja. Na stranicama Kurʼāna imamo veliki broj moralnih savjeta, naputaka, pa i izravno saopćenih propisa, da se ljudi, žene i muškarci podjednako, imaju držati mnogolikih rokova u svojim međusobnim općenjima i saobraćanjima.

Npr. sūra al-Baqarah (II:282) jasno proklamira: dugovi i pozajmice moraju se zapisati (faktubūh - فَاكْتُبُوهُ), a moraju se navesti i jasni rokovi vraćanja dug(ov)a (ilā ağalin musammā - إِلَى أَجَلٍ مُسَمًّى). K tome, u dijelu Kurʼāna iz koga se deriviraju obredoslovni propisi vidljivo je da se spominje “napaštanje određenog broja dana” (fa ʻiddatun min ayyāmin uẖar - فَعِدَّةٌ مِنْ أَيَّامٍ أُخَرَ) koje postač nije postio iz nekog određenog [opravdanog] razloga (bolest, putovanje, itd., usp. II:185).

Nadalje, ženi kojoj umre muž određuje se rok čekanja (ʻiddah - عِدَّةٌ) na novu udaju “četiri mjeseca i deset dana” (arbaʻata ašhurin wa ʻašran - أَرْبَعَةَ أَشْهُرٍ وَعَشْرًا), usp. II:234.

O ovim i drugim vremenskim rokovima međuljudskog saobraćanja i poslovanja, a koje određuje Kurʼān, govore naširoko knjige iz fiqha.

Dakako, sa stranica Kurʼāna vidimo da je itekako važno pridržavati se rokova. Recimo, Božiji poslanik Šuʻayb (usp. Kazivanje/al-Qaṣaṣ, XXVII:27-28) predlaže Božijem poslaniku Mūsāu, a.s., svome budućem zetu, da kod njega ostane u najmu “osam godina” (ṯamāniya ḥiğağ - ثَمَانِيَ حِجَجٍ), a ako napuni i deset, biće uredu! Na istom mjestu se vidi da se Mūsā, a.s., osvrće s pažnjom prema “ova dva roka” (al-ağalayn - الْأَجَلَيْنِ) koja mu predlaže Šuʻayb, a.s.

Vrijeme ugovorenog roka/mjesta, odnosno dogovorena vremena koja se imaju zbiti na
određenim mjestima (zamanu l-mawʻid –  الْمَوْعِدِ زَمَنُ)

Ovo je posebna kategorija vremena na koju ukazuje Kurʼān. Naime, na nekoliko mjesta u toj knjizi ukazuje se na vremena koja su unaprijed ugovorena sa ljudima, i ta se vremena/rokovi imaju provesti na unaprijed određenim mjestima. Ovdje imamo veoma snažnu sugestiju o tome da se radi o spajanju svetih vremena/rokova sa svetim mjestima.

Sura Zidine (al-Aʻrāf, VII:143) podsjeća da se Mūsā, a.s., odazvao Bogu “u vrijeme određeno” (wa lammā ğāʼa mūsā li mīqātinā - وَلَمَّا جَاءَ مُوسَى لِمِيقَاتِنَا), to jest, Mūsā, a.s., je uredno došao na ovo sveto ročište (mīqāt).

Ista ova sura (VII:155) spominje da se Mūsā, a.s., na jednome uzvišenom ročištu našao “sa sedamdeset ljudi koje je odabrao” (waẖtāra mūsā qawmahū sabʻīna rağulan li mīqātinā - وَاخْتَارَ مُوسَى قَوْمَهُ سَبْعِينَ رَجُلًا لِمِيقَاتِنَا). Kako se jasno vidi, i ovdje se riječ mīqāt (ročište, susret u tačno određeno vrijeme) posve jasno spominje.

Prema Kurʼānu, u unaprijed određena ročišta spadaju i vremena hadža. U suri Krava (al-Baqarah, II:197) jasno se razglašava: “Hadž je u znanim mjesecima” - (al-ḥağğu ašhurun maʻlūmāt - الْحَجُّ أَشْهُرٌ مَعْلُومَاتٌ).

Napominjemo još jednom da se ročišta u Kurʼānu gotovo uvijek spominju sa svetim mjestima, npr. (II:198) spominje vrijeme kad se “krene sa Arefata” prema Mekki, odmah se dodaje da je dužnost hodočasnika da “Boga spominju kod svetih mjesta” (ʻinda l-mašʻari l-ḥarām - عِندَ الْمَشْعَرِ الْحَرَامِ). Također, karakterističan je slučaj jednoga Mūsāova, a.s., ročišta, doživio ga je (prema suri ṬāHā, XX:12) u “svetoj Dolini Ṭuwā” (bi l-wādi l-muqaddasi ṭuwan - بِالْوَادِ الْمُقَدَّسِ طُوًى). Kako se jasno vidi, i ovdje se povezuje sveto vrijeme sa svetim mjestom.

Relativno vrijeme (az-zamanu n-nisbiyyu –  النِّسْبِيُّ الزَّمَنُ)

Dakako, kad listamo stranice Kurʼāna trebamo prihvatiti, i tako znati, da Kurʼān o vremenu govori ne samo iz čovjekove perspektive kalendarskog vremena, već i iz jedne “Božanske perspektive”.

Čovjekovo bivanje u vremenu je nestalno, dani koji osviću ljudima nisu proizvod ljudskih ruku, niti njihova uma ili umskog i duhovnog napora. Ti im dani, kao i sve vrijeme, naprosto dolazi iz dubina Božanskog stvaranja, iz kretanja Sunca, Mjeseca, Zemlje, zvijezda, itd.

“Božiji dani” na koje se u Kurʼānu podsjeća, opisani su u različitim trajanjima. Npr. u sūri Hodočašće (al-Ḥağğ, XXII:47) poručuje se posve jasno šta to znači, to jest koliki je “dan kod tvoga Gospodara” (yawman ʻinda rabbika):

وَإِنَّ يَوْمًا عِندَ رَبِّكَ كَأَلْفِ سَنَةٍ مِمَّا تَعُدُّونَ

A, zbilja, jedan je Dan kod tvoga Gospodara koliko hiljadu, kako vi računate, godina!

K tome, “sve se k Njemu uspinje u Danu (يَعْرُجُ إِلَيْهِ فِي يَوْمٍ) koji traje hiljadu godina (كَانَ مِقْدَارُهُ أَلْفَ سَنَةٍ) kako vi vrijeme računate (مِمَّا تَعُدُّونَ)!” (Usp. Klanjanje ničice/as-Sağda, XXXII:5).

Iz ova dva primjera vidi se da je trajanje “Božijeg dana” (ili dana “kod Boga”) hiljadu godina (alfu sanah) čovjekovog kalendarskog vremena.

Međutim, sūra Putevi uspona (al-Maʻāriğ, LXX:4) jasno navodi da ima “Božiji dan” koji traje pedeset hiljada godina! Istina, taj dan se ne povezuje sa ljudima, već sa melekima/anđelima i Džibrilom/Svetim Duhom:

تَعْرُجُ الْمَلَائِكَةُ وَالرُّوحُ إِلَيْهِ فِي يَوْمٍ كَانَ مِقْدَارُهُ خَمْسِينَ أَلْفَ سَنَةٍ

Meleki i Džibril penju se k Njemu u Danu - pedeset hiljada godina mjera je njemu!

Posve je vidljivo da se ovim porukama Kurʼāna o vremenu daju i različite perspektive o trajanjima vremena.

Pa i ono vrijeme koje se u Kurʼānu spominje u vezi sa čovjekom, često je opisano iz različitih viđenja. Recimo, sura al-Baqarah (II:259) opisuje jednog čovjeka koga je “Bog usmrtio stotinu godina” (fa amātahu llāhu miʼata ʻāmin - فَأَمَاتَهُ اللَّـهُ مِائَةَ عَامٍ), a zatim ga je Bog “proživio” (ṯumma baʻaṯah - ثُمَّ بَعَثَهُ). Na pitanje “koliko ti ostade?” (kam labiṯta - كَمْ لَبِثْتَ) u stanju smrti, proživljeni čovjek je odgovorio da je ostao “dan ili dio dana” (yawman aw baʻḍa yawmin - يَوْمًا أَوْ بَعْضَ يَوْمٍ). Dok je bio mrtav, njegov doživljaj vremena posve je oblikovan percepcijom dijelova dana na koje smo svikli kao ljudi.

Da se u Kurʼānu može naći, pa i opravdati, tzv. odnosno (ili relativno – nisbiyy) vrijeme, to jest vrijeme koje vrijedi samo za subjekte/objekte koji ga doživljavaju, vidimo i po kazivanju koje se navodi u sūri Pećina (al-Kahf, XVIII:18-26). Naime, prema slovu Kurʼāna, mladići (fityah - فِتْيَةٌ) su u pećini spavali 309 godina (ṯalāṯa miʼatin sinīna wa-zdādū tisʻan - ثَلَاثَ مِائَةٍ سِنِينَ وَازْدَادُوا تِسْعًا). Međutim, kad su se probudili, na pitanje koliko su ostali, odgovarali su: “Ostali smo dan ili dio dana!” (labiṯnā yawman aw bāʻda yawmin - لَبِثْنَا يَوْمًا أَوْ بَعْضَ يَوْمٍ).

Zanimljivo je spomenuti da ove parabole Kurʼāna na koje ukazujemo upućuju izdaleka na doživljaj vremena kod ljudi koji su proživljeni na Sudnjem Danu. Naime, sūra Noćno putovanje (al-Isrā, XVII:52) donosi jedno eshatološko svjedočanstvo o tome da će na Danu Sudnjem proživljeni ljudi misliti da su ostali “samo kratko vrijeme” ili “samo malo vremena” (in labiṯtum illā qalīlan - إِنْ لَبِثْتُمْ إِلَّا قَلِيلًا) u svojim grobovima.

Dakako, Kurʼān nas stilom svoga diskursa često podsjeća na proticanje vremena u onim kategorijama na koje su ljudi svikli. Sūra Pčele (an-Naḥl, XVI:77) spominje “treptaj oka” (lamḥu l-baṣar – لَمْحُ الْبَصَرِ), i tvrdi da će se “Smak svijeta desiti kao treptaj oka, ili pak i brže!”

وَمَا أَمْرُ السَّاعَةِ إِلَّا كَلَمْحِ الْبَصَرِ أَوْ هُوَ أَقْرَبُ 

Već smo vidjeli da je melāʼiketska/anđeoska perspektiva (i percepcija) vremena drukčija od čovjekove, ima meleka koji participiraju u “danu koji traje pedeset hiljada godina”. I u kazivanju/paraboli o kraljici od Sābe govori se o duhovnim bićima koja mogu, u vrlo kratkom vremenu, prevaljivati velike razdaljine “u tren oka”, “za treptaj oka”. Sūra Mravi (an-Naml, XXVII:40) upravo govori o tome kako je jedno biće posebnih znanja reklo Božijem poslaniku Sulaymānu da će prenijeti prijestolje Kraljice od Sābe “prije nego li trepne svojim okom!” (qabla an yartadda ilayka ṭarfuka - قَبْلَ أَن يَرْتَدَّ إِلَيْكَ طَرْفُكَ).

Duhovno vrijeme (az-zamanu n-nafsiyyu –  النَّفْسِيُّ الزَّمَنُ)

Duhovno je vrijeme u Kurʼānu oslovljeno na mnogo mjesta, to se vrijeme ne vezuje za Sunce i Mjesec, niti za njihovo kretanje nebeskim svodom (satno ili vektorsko vrijeme). Također, duhovno vrijeme u Kurʼānu ne povezuje se sa meteorološkim vremenima. Ukratko, duhovno vrijeme tiče se duše, ili doživljaja duše. Ti doživljaji nadilaze vektorska, meteorološka, historijska, obredna... vremena i mjesta. Az-zamanu n-nafsiyyu, ili duhovno vrijeme, jeste, zapravo, vrijeme specifičnog osjećanja duše koje ona stiče i zaimava u zagrobnom životu ili u posebnim stanjima duhovnog nadahnuća.

Prema Kurʼānu, duša u času proživljenja na Danu Sudnjem osjeća da je ovo vrijeme trajalo kratko, da je njezin život nakon smrti (pa do Proživljenja) trajao “samo malo”. Kurʼān podsjeća ljude (usp. Noćno Putovanje (al-Isrā, XVII:52) da će na Danu Proživljenja misliti da “su [u grobovima] proboravili tek kratko vrijeme” (wa taẓunnūna in labiṯtum illā qalīlan - وَتَظُنُّونَ إِنْ لَبِثْتُمْ إِلَّا قَلِيلًا).

Koliko je specifičan doživljaj ovoga “vremena duše” ili “duhovnog vremena” vidi se i po riječima Kurʼāna u suri Bizantinci (ili Rimljani/ar-Rūm, XXX:55) da će ljudi griješnici/zločinitelji, govoriti, štaviše, zaklinjati se, da su u svojim humkama ostali samo “jedan časak” (mā labiṯū gayra sāʻatin - مَا لَبِثُوا غَيْرَ سَاعَةٍ).

Ponegdje se u Kurʼānu, npr. sura Pješčane dine (al-Aḥqāf, LXVI:35) ovo “vrijeme duše” koje ona provodi u humku ili grobu mjeri sa “časkom jednoga dana”. Kaže se da će ljudi na Danu Proživljenja misliti da su u grobu ostali “tek časak jednoga dana” (lam yalbaṯū illā sāʻatan min nahār - لَمْ يَلْبَثُوا إِلَّا سَاعَةً مِنْ نَهَارٍ).

Ima, opet, u Kurʼānu mjesta gdje se ovo “vrijeme duše”, to jest osjećanje vremena koje duša ima u grobu, prispodobljuje sa “jednom večeri” (ʻašiyyatan - عَشِيَّةً), ili, pak, sa “jednim jutrom” (ḍuḥāhā - ضُحَاهَا). U ovom pogledu je karakteristična sura Meleki koji čupaju (an-Nāziʻāt, LXXIX:46)

Dakako, u predodžbama ovog “vremena duše” iz grobnoga, ili humačkoga trajanja, mi posve jasno vidimo da se u Kurʼānu koriste one riječi, nazivi i “kategorije” uobičajene za vrijeme u ovosvjetskom životu i u svakodnevnom komuniciranju ljudi.

I po tome kako Kurʼān govori o dušinom osjećanju vremena nakon smrti posve se jasno vidi da je Bog jedini koji stvara vrijeme, te Onaj koji, na neki Svoj Svemoćni način, podaruje i samo osjećanje vremena koje imaju Njegova stvorenja.

Zaklinjanje vremenom, vrijeme kao predmet Božanskog jamstva (al-qasamu bi z-zamani – الْقَسَمُ بِالزَّمَنِ)

Božanska zaklinjanja u Kurʼānu su vrlo česta. Bog se zaklinje planinom aṭ-Ṭūr (وَالطُّورِ), usp. istoimenu suru (LII:1), zatim smokvom at-tīn (وَالتّيِنِ), usp. istoimenu suru (XCV:1), itd. Također, prema tekstualnoj evidenciji Kurʼāna, Bog se zaklinje onim nebeskim fenomenima koji su sa Zemlje čovjeku najvidljiviji, npr. Suncem (wa š-šamsi – وَالشَّمِس), Mjesecom (wa l-qamari – وَالْقَمَرِ), zvijezdom (wa n-nağmi – وَالنَّجْمِ), itd. itd. Uočljivo je i Božansko zaklinjanje zvijezdom/planetom Danicom (aṭ-Ṭāriq – الطَّارِقُ), usp. istoimenu sūru (LXXXVI). Iz Božanskih zakletvi nebeskim tijelima vidljivo je da se one, u krajnjem slučaju, svode na zakletve vremenom. Jer, ljudi su računali ili računaju vrijeme po kretanju Sunca, Mjeseca, ali i Danice, te mnogih zvijezda.

Čini se da je najzanimljiviji oblik Božanskih zakletvi u Kurʼānu onaj gdje se vidi kako Bog uzima vrijeme za predmet Svoga Jamstva.

Sura al-ʻAṣr (CIII:1) iznimno je zanimljiva u tom pogledu. Njen prvi redak glasi wa l-ʻaṣr (وَالْعَصْرِ), “tako Mi vremena!” ili “tako Mi stoljeća!” Visoka etimologija Kurʼāna sugerira da korijen ʻa-ṣ-r ima izvornu intenciju u riječi “cijeđenje”, to jest vrijeme cijedi čovjeka, i sva stvorenja. Na primjer, u sūri Jūsuf (Yūsuf, XII:36) jedan utamničenik kaže kako je sanjao “da cijedi grožđe” (innī arānī aʻṣiru ẖamran - إِنِّي أَرَانِي أَعْصِرُ خَمْرًا), također, u Kurʼānu se oblaci “iz kojih se cijedi kiša” nazivaju al-muʻṣirāt (الْمُعْصِرَاتُ), usp. Vijest (an-Nabaʼ, LXXVIII:14).

Božansko zaklinjanje sa noći (wa l-layli – وَاللَّيْلِ) u sūri Noć (al-Layl, XCII:1) itekako je uočljivo, a iza ove zakletve odmah slijedi Božansko zaklinjanje danom (wa n-nahāri – وَالنَّهَارِ).

Zaklinjanje Obećanim Danom (al-yawmu l-mawʻūd – الْيَوْمُ الْمَوْعُودُ), usp. Sazviježđa (al-Burūğ, LXXXV:2), zapravo je zaklinjanje Sudnjim Danom, ili Danom Proživljenja.

Iz formi Božanskog zaklinjanja vremenom u Kurʼānu posve se jasno vidi velika vrijednost vremena. Jedna arapska poslovica veli:

الْمَوَاقيِتُ لاَ تُشْتَرَى بِالْيَوَاقيِتِ

“Vrijeme se ni za dragulje ne može kupiti!”

Bog i vrijeme (Allāhu wa z-zamanu - وَالزَّمَنُ اللهُ)

Prema Kurʼānu, vrijeme nije nešto što se odnosi “izvanjski” ili “spoljašnje” prema Bogu, ali ni prema čovjeku. Kao što stvara svjetove, Bog stvara i vrijeme. K tome, kao što svjetovi nisu takmac Bogu, ni vrijeme nije takmac Bogu, niti je vrijeme nešto što se “otelo Bogu”. Kurʼān na svojim stranicama ne zagovara “subjekt-objekt” relaciju Boga prema svijetu i vremenu. Prema Kurʼānu, ni svijet, a ni vrijeme, ne djeluju (niti bivstvuju) izvan Božanskog određenja. To vidimo u jednom veličanstvenom kazivanju Kurʼāna o svjetlosti (istoimena sura, an-Nūr, XXIV:35), naime, uz svjetlost ovdje se spominje i staklo. Poruka Kurʼāna je jasna: Kao što se svjetlost nahodi u svakom djeliću stakla, tako je i Bog sveprisutan u svakom mjestu i vremenu. Daljnja poruka je: Ljudi ne treba da iskazuju bogoštovlje mjestima ili vremenima, već Bogu koji ih je stvorio!

Sa stranica Kurʼāna, npr. u sūri Svemilosni (ar-Raḥmān, LV:29) razglašava se jedna dalekosežna poruka:

 “Svakog trena Bog se u svemu nahodi (tj. On neprestano stvara i djeluje!)” (kulla yawmin huwa fī šaʼnin – كُلَّ يَوْمٍ هُوَ فيِ شَأْنٍ). Ovo mjesto iz sure ar-Raḥmān njemački prevodilac Max Henning prevodi ovako: Jeden Tag manifestiert Er sich neu! (Svaki Dan Bog se manifestira/očituje nanovo, iznova).

Božanski šaʼn (شَأْنٌ), ili to “Božansko svenahođenje ili nahođenje u svemu” može se prevesti i kao tren. Ali šaʼn (شَأْنٌ) je i stvar. Savremeni arapski jezik sačuvao je to značenje riječi šaʼn (شَأْنٌ), na primjer u frazi aš-šuʼūn ad-daẖiliyyah (الشُّؤُنُ الدَّاخِلِيَّةُ), ili “unutrašnje stvari”, i sl. Praktički, ovaj kurʼānski izričaj treba se sagledavati u vezi sa onim na mnogo mjesta opetovanim kurʼānskim porukama “da je Bog svemoćan, tj. da Bog može stvoriti/sačiniti sve” (wallāhu ʻalā kulli šayʼin qadīr - وَاللَّـهُ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ), ili, pak, “da Bog znade svaku stvar” (wallāhu bi kulli šayʼin ʻalīm - وَاللَّـهُ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمٌ), itd.

Kako je to i Ibn ʻArabī uočio, ovim se hoće reći da je “Božansko prisustvo” u stvaranju i u postojanju, u svim manifestnim i nemanifestnim svjetovima, ravnomjerno i istovremeno. Bog je posvuda Bog (i na “nebu i na Zemlji” - وَهُوَ الَّذِي فِي السَّمَاءِ إِلَـهٌ وَفِي الْأَرْضِ إِلَـهٌ), ističe se u Kurʼānu (usp. Ukrasi/az-Zuẖruf, XLIII:84). On obuhvata sve, a to sve Njega ne obuhvata. Ibn ʻArabī kaže:

فَسُبْحَانَ مَنْ لاَ يَشْغُلُهُ آنٌ عَنْ آنٍ، وَلاَ شَأْنٌ عَنْ شَأْنٍ...

“Slavljen je Onaj Koga nijedan tren ne odvraća od drugoga trena, i Koga nijedna stvar ne odvraća od druge stvari...”

Kurʼān posve očito stavlja do znanja da je Bog taj koji je “gospodar vremena”. U tom pogledu zanimljiva je jedna Božanska prijetnja koja se iznosi u Kurʼānu, naime, dragi Bog kazuje jednu mogućnost o nastupanju jednog Vječnog Dana, kao i o nastupanju jedne Vječne Noći. U ovom pogledu zanimljiva je riječ sarmad (سَرْمَدٌ), u značenju jednog kontinuiranog i neprekidnog vremenskog odvijanja, ali i u značenju zauvječnosti.

Na dva mjesta se u Kurʼānu spominje prilog sarmadan (سَرْمَدًا) u značenju neprestano/trajno/vječno! Znakovito je, kako smo vidjeli, da se riječju sarmadan upućuje neka vrsta prijetnje ljudskom rodu, prijetnja je sadržana u strašnoj predodžbi zaustavljanja kalendarskog vremena, ili zaustavljanja smjene dana i noći.

Na primjer (Qaṣaṣ, XXVIII, 71) kaže se:

 قُلْ أَرَأَيْتُمْ إنْ جَعَلَ اللهُ عَلَيْكُمُ اللَّيْلَ سَرْمَدًا إلَى يَوْمِ الْقِيَامَةِ مَنْ إلهٌ غَيْرُ اللهِ
يَأتيِكُمْ بِضِيَاءٍ...

Ti reci: “Kažite mi vi, ako bi vam Bog noć do Dana Sudnjeg trajnom (vječnom) učinio, koje bi vam božanstvo, osim Boga, svjetlost podarilo?”

Također, isto se kaže i za dan (Qaṣaṣ, XXVIII, 72):

 قُلْ أَرَأَيْتُمْ إنْ جَعَلَ اللهُ عَلَيْكُمُ النَّهَارَ سَرْمَدًا إلَى يَوْمِ الْقِيَامَةِ مَنْ إلهٌ غَيْرُ اللهِ
يَأْتيِكُمْ بِلَيْلٍ تَسْكُنُونَ فِيهِ...

Ti reci: “Kažite mi vi, ako bi vam Bog dan do Dana Sudnjeg trajnim (vječnim) učinio, koje bi vam božanstvo, osim Boga, noć da se u njoj smirite podarilo?”

Oslovljavajući vječnost (i aspekte vječnosti) na različite načine, kurʼānske stranice donose pregršte riječi koje su bile predmet velike pažnje komentara Kurʼāna. Zanimljivo je da se u Kurʼānu (ar-Raʻd/Grmljavina, XIII, 35) nalazi riječ dāʼim (دَائِمٌ), u značenju “vječnog rajskog stanja u kojem uvijek ima plodova, kao i hladovine koja ne jenjava” (أُكُلُهَا دَائِمٌ وَظِلُّهَا).

Ali, Kurʼān ne sadrži riječ ad-dāʼim (الدَّائِمُ) koja, prema jezikoslovcu Ibn Manẓūru, označava jedno od imena Božijih (ad-dāʼimu huwa ʼllāhu taʻālā – الدَّائِمُ هُوَ اللهُ تَعَالَى). Ad-Dāʼim znači, naprosto, Trajni, Vječni. Međutim, glagol dāma – yadūmu (دَامَ - يَدُومُ) oslovljava se u nekoliko oblika u Kurʼānu, u različitim kontekstima, u značenju kontinuiranog trajanja, ili ustrajnog vršenja neke radnje. Ibn Manẓūr (I:265) veli da se temeljna intencija glagola dāma – yadūmu (دَامَ - يَدُومُ) iskazuje u značenjima: održavati se, odolijevati (ṯabata – ثَبَتَ), potrajati (imtadda – اِمْتَدَّ), nastaviti bivati (istamarra – اِسْتَمَرَّ).

Recimo, dāʼimūn (دَائِمُونَ) jesu oni koji ustrajno obavljaju namāz, njih Kurʼān tako imenuje, to jest, oni su molitelji/klanjači ustrajni; usp. sūru al-Maʻāriğ/Putevi uspona, LXX:23:

 الَّذِينَ هُمْ عَلَى صَلَاتِهِمْ دَائِمُونَ

Vječnost je u Kurʼānu imenovana i riječju ẖuld (خُلْدٌ). Kako se iz značenja ove riječi vidi, ẖuld je ono trajno vrijeme za kojim ljudi čeznu, koje ljudi žele, e da bi potrajali (poživjeli) što duže. Recimo, Kurʼān opominje ljude (aš-Šuʻarāʼ/Pjesnici, XXVI:129), tj. raskriva kako ljudi vole dug život, zato i traže razna sredstva zaštite na zemlji:

 وَتَتَّخِذُونَ مَصَانِعَ لَعَلَّكُمْ تَخْلُدُونَ

Vi tvrđave podižete, kao da vječno živjećete (taẖludūn)!

U vezi sa željom da se trajno živi jeste i spominjanje blaga/novca i vječnosti u jednom retku Kurʼāna (al-Humaza/Klevetnik, CIV:2-3):

الَّذِي جَمَعَ مَالًا وَعَدَّدَهُ يَحْسَبُ أَنَّ مَالَهُ أَخْلَدَهُ

...koji blago zgrće i broji ga, misleći da će blago njegovo vječnim učiniti njega (aẖladah)!

Da je Kurʼānsko oslovljavanje vječnosti u formi ẖulda ponekada naglašeno vezano za čovjeka poznato nam je i iz Kurʼānskog kazivanja o Iblīsu i Ādamu, a.s. Sūra ṬāHā (XX:120) spominje drvo vječnosti (šağaratu l-ẖuld – شَجَرةُ الْخُلْدِ) i posve jasno kaže da je Iblīs pitao Ādema:

يَا آدَمُ هَلْ أَدُلُّكَ عَلَى شَجَرَةِ الْخُلْدِ وَمُلْكٍ لَّا يَبْلَى

“O Ademe! Hoćeš li da ti pokažem drvo vječnosti i carstvo koje neće proći?!”

Ima predanja koja, na duboko metaforički način, govore o tome da Bog jeste vrijeme. Izreka “Ne psujte vrijeme, jer Bog je vrijeme” (lā tasubbū d-dahra fa innallāha huwa d-dahru – لاَ تَسُبُّوا الدَّهْرَ فَإنَّ اللهَ هُوَ الدَّهْرُ) često se navodi u islamskim djelima s ciljem naglašavanja važnosti vremena.

Dionice/etape života (marāḥilu l-ʻumr - الْعُمْرِ مَرَاحِلُ)

Čovjekov život unutar svojih dionica ili etapa u Kurʼānu se često spominje i na njega se s poukom ukazuje.

Praktički, čovjek je od svoga začeća izložen vremenskim trajanjima. Čovjeku se poručuje: “A On/Bog vas postepeno stvara!” (wa qad ẖalaqakum aṭwāran - وَقَدْ خَلَقَكُمْ أَطْوَارًا - Nūḥ, LXXI, 14).

Također, sūra Vjernici/al-Muʼminūn (XXIII: 12-16) posve jasno ukazuje da je čovjek stvoren od “suštine zemlje” (min sulālatin min ṭīn - مِن سُلَالَةٍ مِنْ طِينٍ), potom biva “kaplja sjemena” (nuṭfah - نُطْفَةً), na sigurno mjesto stavljena, potom ta sjemena kaplja “zametkom postaje” (an-nuṭfah ʻalaqatan - النُّطْفَةَ عَلَقَةً), nakon toga zametak “grudom mesa biva učinjen” (al-ʻalaqah muḍgatan - الْعَلَقَةَ مُضْغَةً), a nakon toga slijedi etapa kad ova “gruda mesa” prerasta u “kosti” (al-muḍgata ʻiẓāman - الْمُضْغَةَ عِظَامًا), a onda Bog, naš Stvoritelj, “zaodijeva kosti mesom” (fa kasawna l-ʻiẓāma lāḥman - فَكَسَوْنَا الْعِظَامَ لَحْمًا), itd.

Vrlo važna etapa u ljudskom životu jeste zrelost (ašudd - أشُدٌّ) ili duhovna stasalost, npr u suri Yūsuf (XII:22) ašudd je doba neposredno iza navršetka četrdeset godina. K tome, Kurʼān (Pčele/an-Naḥl, XVI:70) ukazuje na etapu koju naziva arḏalu l-ʻumur (أَرْذَلِ الْعُمُرِ) ili starost duboka. Kurʼān (Merjema/Maryam, XIX:8) za Božijeg poslanika Zakariyyāa posvjedočuje da je zavapio dragome Bogu kako je dostigao period “oronule starosti” (mina l-kibari ʻitiyyā - مِنَ الْكِبَرِ عِتِيًّا).

Dakako, Kurʼān vrlo često podsjeća ljude (npr. XXIII:15) da su smrtni, to jest da će umrijeti (la mayyitūn - لَمَيِّتُونَ). Po ovome se vidi da je čovjekov život, na neki način, i sam satkan od vremenskog trajanja podijeljenog unutar nekoliko etapa. Vrlo malo je moći dato čovjeku da te životne etape izmijeni, a pogotovo ih ne može ukinuti.

Vremenske dimenzije ili vremenski opsezi (al-maqādīru z-zamaniyyah - الزَّمَنِيَّةُ الْمَقَاديِرُ)

Iz dosadašnjih dionica ovoga eseja vidjeli smo da čovjek u vremenu raskriva dimenzije i po njima uređuje život.

Samo vrijeme čovjeka oslovljava u svojim dimenzijama. Sat (sāʻah), dan (yawm), mjesec (šahr), godina (sanah, ʻām), stoljeće (ʻaṣr)... sve su to vremenski opsezi jednog vremena koje mnogostrano traje, koje je mjera kretanja vidljivih strana svemira.

Čovjek percipira neke vremenske opsege ili dimenzije, druge ne percipira. Mnoge se poruke Kurʼāna usredsređuju na čovjeka, raskrivajući činjenicu da je čovjek podložan vremenskim mijenama, da se rađa, raste, živi i, na kraju, umire. Potom će, na Onom Svijetu, biti proživljen.

Čovjeka neprimjetno prati ad-dahr (ili vrijeme koje uništava).

Kako kaže Ḥusamuddīn al-Ālūsī, u svome djelu: Az-Zamānu fī l-fikri d-dīniyyi wa l-falsafiyyi l-qadīm (الزَّمَانُ فِى الْفِكْرِ الدِّينِيِّ وَالْفَلْسَفِيِّ الْقَديِمِ), na str. 14., ad-dahr je vrijeme koje uništava!

دَهْرٌ بِمَعْنَى الدَّهْرِ الْمُهْلِكِ

Poimanje vremena/svijest o vremenu (waʻyu z-zaman -  الزَّمَنِ وَعْيُ)

Ovo su veliki planovi Kurʼāna koji se odnose na temu vremena u Kurʼānu, o njima su napisana brojna djela.

Posve je jasno da se ovaj naš esej ne može baviti svim pojedinostima. Ipak, na stranicama koje smo izložili nastojali smo prenijeti tek nekoliko dionica iz začuđujuće velikog broja spominjanja vremena (i njegovih različitih aspekata) u Kurʼānu.

Premda bi čovjeku iz već postojećih mezarja i grobalja trebalo biti jasno da je prolazan i smrtan, Kurʼān čovjeka i čovječanstvo podsjeća na tu činjenicu smrtnosti. Time se u čovjeku pobuđuje svijest o vremenu.

Veliki broj islamskih djela raspravljaju o vremenu, jedan pjesnik navodi kako “vrijeme nema boje pa da ga vidiš” (wa mā lahā lawn yuhassu – وَمَا لَهَا لَوْنٌ يُحَسُّ), a nema “ni tjelesnog oblika” (wa lā ḥağm – وَلاَ حَجْم), pa da ga uhvatiš..

Pobuđujući kod čovjeka svijest o vremenu i osjećanje za njega, poruke Kurʼāna su mnogolike, Bog je taj koji stvara vrijeme, u naravi vremena je da u njemu sve nestaje, samo ne Bog. K tome, i samo vrijeme nestaje sa onim što nestaje u njemu.

Vrijeme je nalik vatri, kao što vatra nestane sa drvima (ugljem, travom, kućom...) koju sažiže, tako i vrijeme nestaje sa onim na čime prolazi. Nastane list, nastane i njegovo vrijeme. Nestane list, nestane i njegovo vrijeme. Nastane kaplja vode, nastane i njezino vrijeme. Nestane kaplje, nestane i njezina vremena. Nastane mrav sa svojim vremenom, tako s njime i nestane...

Pritom je vrijeme nepovratno, ireverzibilno. Kako kaže al-Maʻarrī:

أَمسِ الَّذيِ مَرَّ عَلَى قُرْبِهِ يَعْجَزُ أَهْلُ الْأَرْضِ عَنْ رَدِّهِ

“Jučer koje je otišlo – iako je blizu, svi stanovnici Zemlje vratiti ga ne mogu!”

Pređemo li ukratko kroz tekstualnu evidenciju Kurʼāna, dā se uvidjeti da Kurʼān ne oslovljava nazive za vrijeme kao što su زَمَانٌ (zamān – vrijeme u smislu da se u njemu bivstva jave i da u njemu iščeznu) i قِدَمٌ (qidam - jedan od aspekata vječnosti, vječnost kao kontinuirana vječnost).

Također, Kurʼān ne oslovljava vrijeme kao protežno vrijeme ili مُدَّةٌ (muddah), iako se na stranicama Kurʼāna koristi glagol protezati, protezati se (madda, yamuddu – مَدَّ ، يَمُدُّ - korijen ovog glagola sadrži ideju protežnosti, protezanja /materije/, ali, npr. i protezanje vremena) u smislu npr. (ras)prostiranja sjene. Sura al-Furqān (XXV:45) to posve jasno kaže:

أَلَمْ تَرَ إِلَى رَبِّكَ كَيْفَ مَدَّ الظِّلَّ وَلَوْ شَاءَ لَجَعَلَهُ سَاكِنًا ثُمَّ جَعَلْنَا الشَّمْسَ عَلَيْهِ دَلِيلًا

Vidi kako Gospodar tvoj sjenu rasprostire! A da hoće nepokretnom učinio bi je – i vidi još kako smo njoj Sunce vodičem učinili!

Ovdje se jasno vidi da ukazivanjem na kretanje/rasprostiranje sjene (tamdīdu ẓ-ẓill – تَمْديِدُ الظِّلِّ) Kurʼān ukazuje na materiju. Kurʼān jasno poručuje: Sjena postoji tu gdje ima svjetlost i gdje ima ono osvijetljeno. Po osvijetljenom kreće se, rasprostire se sjena. Na klasičnom arapskom materija se kaže māddah (مَادَّةٌ) ili ono što je protežno, protežna stvar, to jest, ono što se proteže u vremenu i prostoru.

Ovome treba dodati da Kurʼān ne oslovljava ni oduviječno vrijeme (‘oduvijekʼ) ili أزَلٌ (azal), niti sadrži riječ أَبَدٌ kao imenicu, tj. u smislu zauviječnog vremena (ili ‘zauvijekaʼ) u imeničnom obliku. Naime, samo Bog jeste Onaj Oduviječni (azaliyy - أزَلِيٌّ), i samo Bog jeste Onaj Zauviječni (abadiyy – أبَدِيٌّ). Zato nema oduviječnog vremena kao nečeg od Boga neovisnog, niti ima zauviječnog vremena kao nečega od Boga neovisnog. Tako komentator Kurʼāna al-Qušayrī tumači da nema Oduvijeka ni Zauvijeka kao entiteta/bivstava supostojećih uz Boga, jer Bog je Taj Koji stvara vrijeme.

U svome komentaru Laṭāʼifu l-išārāt, (sv. III,145) al-Qušayrī kaže:

خَلَقَ الزَّمَانَ وَلَمْ يَكُنْ قَبْلَهُ زَمَانٌ، وَخَلَقَ الْمَكَانَ وَلَمْ يَكُنْ قَبْلَهُ مَكَانٌ، فَالْحَقُّ سُبْحَانَهُ كَانَ وَلاَ مَكَانَ وَلاَ زَمَانَ، فَهُوَ عَزيِزٌ لاَ يُدْرِكُهُ الْمَكَانُ، وَلاَ يَمْلِكُهُ الزَّمَانُ

“Bog je stvorio vrijeme (az-zamān). Vremena nije bilo prije toga vremena. A Bog je stvorio i mjesto (al-makān). Mjesta nije bilo prije toga mjesta.  Apsolut (al-Ḥaqqu), veličanstven je On, bio je, a nije bilo ni mjesta ni vremena. On je Višnji, do Njega ne domaša mjesto, Njega ne posjeduje vrijeme!”

Dakako, Kurʼān sadrži riječ أَبَدًا (ʼabadan) u priloškom značenju uvijek ili nikada, ovisno o tome da li je kontekst gdje se javlja ta riječ potvrđujući ili odričući/negirajući.

Stranice Kurʼāna u izobilju sadrže korijen a–b–d (أ ب د), stoga nam ga ovdje valja kratko opisati. U poglavljima Kurʼāna, u raznolikim kontekstima, a– b–d (أ ب د) znači biti (u raju/paklu) zauvijek, “ostati dugo na nekome mjestu”. Iz glagola اَبَدَ (“biti stalno”, “biti trajno”, “biti vječno”), koji se ne spominje u Kurʼānu, izveden je prilog اَبَدًا u značenju zauvijek, vječno, dovijeka, npr. u suri al-Bayyina (XCVIII : 8) veli se: خَالِديِنَ فيِهَا اَبَدًا - “U njima (vrtovima Edena, Raja) vječno, dovijeka boraviće!” U Kurʼānu u niječnom obliku اَبَدًا na mnogim mjestima znači nikada, nipošto, npr. u suri al-Baqara (II: 95) veli se: وَلَنْ يَتَمَنَّوْهُ اَبَدًا “A neće sigurno nikada [smrt] poželjeti (strahujući od kazne za svoja zlodjela)...”

Pod utjecajem Kurʼāna u arapskom se proširila fraza abada l-ābād (أَبَدَ الآبَادِ) u značenju: za vjeke vjekova, ili, u negirajućem kontekstu: nikada. Usp. npr. tako az-Zamaẖšarī (u djelu Asāsu l-balāga, 9) navodi frazu: لاَ أفْعَلُهُ أَبَدَ الآبَادِ = Neću to nikada učiniti!

Al-Isfahānī (2) za riječ أبَد veli sljedeće: الأَبَدُ عِبَارَةٌ عَنْ مُدَّةِ  الزَّمَانِ الْمُمْتَدِّ الَّذِي لاَ يَتَجَزَّأُ كَمَا يَتَجَزَّأُ الزَّمَانُ – “Al-abad je izraz za period kontinuiranog vremena koje je nedjeljivo kao što je djeljivo az-zamān!” Prema istom autoru, u arapskom se može kazati zamān nečega (زَمَانُ كَذَا), ali se ne može kazati abad nečega (أَبَدُ كَذَا). K tome, u arapskom jeziku za riječ abad je svojstveno da nema dvojine i ne sabire se (sa drugim abadom), jer se ne može percipirati zbivanje drugog abada koji bi se uz (onaj) prvi abad pridodao i udvojio – وَكَانَ حَقُّهُ أنْ لاَ يُثَنىَّ وَلاَ يُجْمَعَ إذْ لاَ يُتَصَوَّرُ حُصُولُ أَبَدٍ آخَرَ يُضَمُّ إلَيْهِ فَيُثَنَّى بِهِ

Ali, al-Isfahānī tvrdi da se kaže ābād (آبَادٌ), ali je to, kako al-Isfahānī objašnjava, iznimno i u specifičnim kontekstima - لَكِنْ قيِلَ آبَادٌ وَذَلِكَ عَلَى حَسَبِ تَخْصيِصِهِ فيِ بَعْضِ مَا يَتَنَاوَلُهُ كَتَخْصيِصِ اسْمِ الْجِنْسِ فِي بَعْضِهِ ثُمَّ يُثَنَّى وَيُجْمَعُ.

U klasičnom arapskom mnoge zanimljive fraze i idiomi objašnjavaju intenciju trilitera أَبَدَ, npr: تَأبَّدَ الشَّيْءُ - Nešto se ovjekovječi, tj. osta/potraja zauvijek (بَقِيَ أَبَدًا) (al-Isfahānī, 2). Zanimljive su, također, i izvedenice: الآبِدَةُ = podivljala krava (الْبَقَرَةُ الْوَحْشِيَّةُ), zatim الأَوَابِدُ = divlje životinje (الْوَحْشِيَّاتُ); kao i تَأبَّدَ وَجْهُ فُلاَنٍ = namršti mu se čelo, tj. rasrdi se, “podivlja” (تَوَحَّشَ) (Isfahānī, 2). Zanimljiva su i az-Zamahšarījeva objašnjenja (Asās, 9.) riječi أَبَد ; npr. abbadati d-dawābbu - أَبَّدَتِ الدَّوَابُّ = podivljaše životinje (تَوَحَّشَتْ).

Izvori i literatura (izbor):

Ālūsī, Ḥusamuddīn al-Ālūsī, Az-Zamānu fī l-fikri d-dīniyyi wa l-falsafiyyi l-qadīm (الزَّمَانُ فىِ الْفِكْرِ الدّيِنِيِّ وَالْفَلْسَفِيِّ الْقَديِمِ), Bejrut, 1980.

Bābāʻammī Muḥammad b. Mūsā, Mafhūmu z-zamani fī l-qurʼāni l-karīm (مَفْهُومُ الزَّمَنِ فيِ الْقُرْآنِ الْكَريِمِ), Dāru l-garbi l-islāmiyyi, Bejrut, 2000.

Böwering Gerhard, Time, objavljeno u Jane Dammen McAullife (urednica), The Encyclopaedia of the Qurʼān, V, Brill, Leiden/Boston, 2006., pp. 278-290.

Burūsawī, Ismāʻīl Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Der Koran (arabisch – deutsch), Aus dem Arabischen von (s arapskog preveo) Max Henning, Cagri Yayinlari, Istanbul, 2009.

Georgii Wilmhelmi Freytagii, Lexicon Arabico Latinum, I svezak, Librairie du Liban, Bejrut, 1975.

Ibn Manẓūr, Lisānu l-ʻarab al-muḥīṭ (لِسَانُ الْعَرَبِ الْمُحيِط), I, Dāru l-ğīl, Bejrut, 1988.

Isfahānī, ar-Rāgib al-Isfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.

Qušayrī, Laṭāʼifu l-išārāt, I - III, izd. Dāru l-kutubi l-ʻilmiyyah, Bejrut, 2007.

Rosenthal, Franz, History and the Qurʼān, u: Jane Dammen McAullife (urednica), Encyclopaedia of the Qurʼān, sv. II, izd. Brill, Leiden/Boston, 2002., pp. 428 – 442.

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.

عبْدُ الرَّزَّاق قسوم: مَفْهُومُ الزَّمَانِ فيِ فَلْسَفَةِ أَبِي الْوَليِدِ ابْن رُشْد، الْمُؤَسَّسَةُ الْوَطَنِيَّةُ لِلْكِتَابِ، الْجَزَائِرُ، 1986.

حُسَامُ الدّيِنِ الْآلُوسِي: الزَّمَانُ فيِ الْفِكْرِ الدّيِنِيِّ وَالْفَلْسَفِيِّ الْقَديِمِ، الْمُؤَسَّسَةُ الْعَرَبِيَّةُ لِلدِّرَاسَاتِ وَالْنَّشْرِ، بَيْرُوت، 1980

حَسَن عَلِي مُوسَى: التَّوْقيِتُ وَالتَّقْويِمُ، دَارُ الْفِكْرِ الْعَرَبِيِّ، بَيْرُوت، 1990