Ž

U pohvalu života

Život kao “tema” u Kurʼānu svoju važnost ovjerava preimućstvom jedne iznimne činjenice: U Kurʼānu se sām Bog imenuje “Živim” (al-Ḥayy -الْحَيُّ  – tu riječ njemački prijevodi Kurʼāna daju kao der Lebendinge, engleski nude riječ the Living ili the Alive, itd.). Riječ ili Božansko Ime al-Ḥayyu (الْحَيُّ), u značenju: Bog kao Onaj koji je [uistinu i jedino!] Živ ili Živi, u Kurʼānu se spominje u pet navrata.

I) اللَّـهُ لَا إِلَهَ إِلَّا هُوَ الْحَيُّ الْقَيُّومُ – Bog je, nema božanstva osim Njega, Živi i Vječni! (al-Baqarah/Krava, II:255).

II) اللَّـهُ لَا إِلَـهَ إِلَّا هُوَ الْحَيُّ الْقَيُّومُ – Bog je, nema božanstva osim Njega, Živi i Vječni! (Āli ʻImrān/Porodica Imranova, III:2).

III) وَعَنَتِ الْوُجُوهُ لِلْحَيِّ الْقَيُّومِ  – [Na Danu sudnjem] Lica će se Živome i Vječnome predati! (ṬāHā, XX:111).

IV) وَتَوَكَّلْ عَلَى الْحَيِّ الَّذِي لَا يَمُوتُ - I osloni se na Živoga Koji ne umire! (al-Furqān/Jasan dokaz, XXV:58).

V) هُوَ الْحَيُّ لَا إِلَهَ إِلَّا هُوَ – On je Živi, osim Njega nema drugog boga! (Gāfir/Oprostitelj, XL:65).

Navedena mjesta Kurʼāna, ili stavci/znaci (āyāt), govore ne samo o Bogu kao Živom (al-Ḥayy), već se s naročitim razlogom na nekoliko mjesta ukazuje da On, Bog, jeste također i Vječan (al-Qayyūm - الْقَيُّومُ). Al-Ḥayyu l-Qayyūm znači da je Božanski život vječan, stoga Kurʼān o Bogu govori kao o Onom Koji vječno živi, Koji je uistinu živ, Bespočetni i Beskrajni.

Taj naročiti razlog spominjanja dvaju Božanskih atributa, u neku ruku parnjaka: Živi i Vječni – al-Ḥayyu l-Qayyūmu - objašnjava se nakanom Kurʼāna da ljude navede na to da zamisle, zaume ili naslute Božanski Život kao Vječno Življenje, Vječno Trajanje, koje je Bespočetno i Beskrajno, Stvaralačko i Raskošno, Bujno i Kreativno i k tome – s onu stranu Smrti! Božanski Život nije nalik životu ili živom trajanju jednog stvorenja kojeg je na početku zadesilo stvaranje popraćeno rađanjem, a tokom cijelog njegova života i na kraju vreba ga neumitna smrt. Otuda se pomalja intencija Kurʼāna - Božanski Život jeste Vječan jer Bog jeste Vječan (al-Qayyūm). Istinski Život je samo onaj Život koji je vječan, besmrtan. Odnosno, vječni život Onoga Svijeta jedino se može postići saradnjom sa Vječnim Bogom koji ne umire! (الْحَيُّ الّذيِ لاَ يَمُوتُ – al-ḥayyu ʼllaḏī lā yamūtu).

Život, rađanje, životno kolanje i bujanje, životno kretanje... sve su to važne podteme Života i jednog velikog kazivanja o njemu u Kurʼānu. Deseci i deseci pasaža Kurʼāna moćno govore u pohvalu života i njegove raznolikosti i raznovrsnosti, ta mjesta Kurʼāna navraćaju čovjeka, u prvom redu, na čin uzvišenog čuđenja spram činjenica i fenomena raznovrsnosti mnogovrsnih kosmičkih očitovanja, prepunih razvoja, rasta i življenja, sve to se pred ljudskim očima zbiva unedogled. K tome, te velike “kosmološke” cjeline i dionice Kurʼāna, jednako tako navraćaju čovjeka i na uzvišeno čuđenje spram fenomena života u svijetu flore, faune, oplodnih i životodavnih vjetrova, padanju rodne kiše, bujanju raznolika rastinja, kuljanju izvorske vode iz kamenja i stijenja. U Kurʼānu se, na jednom mjestu (Qāf/Kāf, L:7), tako snažno oglašava floralna raznolikost svijeta i rastinja, da se na zadivljujući način kaže:

وَالْأَرْضَ مَدَدْنَاهَا وَأَلْقَيْنَا فِيهَا رَوَاسِيَ وَأَنبَتْنَا فِيهَا مِن كُلِّ زَوْجٍ بَهِيجٍ

A i Zemlju smo rasprostrli i na njoj planine nepomične pobacali, i po njoj da nikne svakvrsnog bilja prelijepoga dali...

Stilski postav ovog izričaja je jasan: Planine, brda i nepregledna gorja jesu “veliko rastinje Zemlje”, dok su biljke, voće, povrće, trava... “malo rastinje Zemlje”. Ali, i jedno i drugo je lijepo i tu ljepotu treba oglašavati i o njoj govoriti.

U znamenita pitanja koja Kurʼān postavlja čovjeku jesu, u prvom redu, pitanja o životu i, k tome, pitanja o stvaranju. Sva ta pitanja Kurʼāna svode se na jedno glavno – odakle život? Da li porijeklo životnih fenomena i očitovanja može biti bez akta stvaranja i bez Boga Stvoritelja – to je, dakako, pitanje koje povezuje sva druga pitanja koja Kurʼān nudi sa svojih stranica. Ovom prilikom evo samo nekih:

Al-Wāqiʻah/Događaj (LVI:58-59): أَفَرَأَيْتُمْ مَا تُمْنُونَ - “Vidite li vi sjeme koje izbacujete [pri spolnom snošaju]?!” أَأَنتُمْ تَخْلُقُونَهُ أَمْ نَحْنُ الْخَالِقُونَ - “Da li ga stvarate vi, ili ga stvaramo Mi?!”

Al-Wāqiʻah/Događaj (LVI:63-64): أَفَرَأَيْتُمْ مَا تَحْرُثُونَ – “Vidite li ono [zrnje, žito] što/koje sijete?!” أَأَنتُمْ تَزْرَعُونَهُ أَمْ نَحْنُ الزَّارِعُونَ - “Da li vi dajete da ono niče, ili dajemo Mi da niče?!”

Yā Sīn/Jā Sīn (XXXVI:77): أَوَلَمْ يَرَ الْإِنسَانُ أَنَّا خَلَقْنَاهُ مِنْ نُطْفَةٍ – “Zar čovjek ne vidi da ga Mi stvaramo od sjemena kapi?!”

Yā Sīn/Jā Sīn (XXXVI:77): أََوَلَيْسَ الَّذِي خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ بِقَادِرٍ عَلَى أَن يَخْلُقَ مِثْلَهُمْ - “A zar nije moćan Onaj Koji je Nebesa i Zemlju stvorio, da stvori njima [ljudima] slične?!”

Uz ova pitanja koja razbuđuju čovjekovu svijest o stvaranju života, o životu kao izravnoj posljedici Božanskog stvarateljskog djelovanja, Kurʼān neumorno podsjeća na činjenicu da su živa stvorenja, zapravo, iz ničega oživljena stvorenja! To jest, živa stvorenja stanuju u neprestanoj sjenci smrti, jer su iz onog neživog, onog ničeg i mrtvog, stvorena. Npr. u ar-Rūm/Bizantinci /Rimljani/, XXX:19. tvrdi se:

 يُخْرِجُ الْحَيَّ مِنَ الْمَيِّتِ وَيُخْرِجُ الْمَيِّتَ مِنَ الْحَيِّ 

“On [Bog] živo izvodi iz mrtvog i izvodi mrtvo iz živog!”

Prema al-Iṣfahānīju (140) ova tvrdnja Kurʼāna znači sljedeće:

أَيْ يُخْرِجُ الْإنْسَانَ مِنَ النُّطْفَةِ وَالدَّجَاجَةَ مِنَ الْبَيْضَةِ وَيُخْرِجُ النَّبَاتَ مِنَ الْأَرْضِ
وَيُخْرِجُ النُّطْفَةَ مِنَ الْإِنْسَانِ...

“To jest [Bog] izvodi čovjeka iz kaplje sjemena i kokošku iz jajeta, i izvodi biljke/rastinje iz zemlje, i izvodi kaplju sjemena iz čovjeka...”

K tome, dar Božiji - ovo stalno nicanje života iz onog neživog, podsjeća da Kurʼān priznaje preimućstvo života u svemu, npr. Kurʼān govori o gorjima i brdima, o njima bi čovjek pomislio da ne “učestvuju u životu”, međutim, brda, planine i gorja puna su života: وَتَرَى الْجِبَالَ تَحْسَبُهَا جَامِدَةً وَهِيَ تَمُرُّ مَرَّ السَّحَابِ – wa tarā l-ğibāla taḥsabuhā ğāmidatan wa hiya tamurru marra s-saḥābi - “A ti vidiš planine i misliš da su one nepomične, a one hodom oblaka hode!” (An-Naml/Mravi, XXVII:88). Usporedba planina, s jedne, i oblaka, s druge strane, posve je jasna: I planine su “plodne”, bujaju životom baš kao što su plodni i oblaci koji donose rodnu i oplodnu kišu i natapaju obamrlu zemlju! Ali, kurʼānskom motivu obamrle zemlje vratićemo se kasnije.

 Šta je život?

Ali, šta je život po Kurʼānu? To je pitanje koje se u Kurʼānu postavlja gotovo uvijek u vezi sa pitanjem samog stvaranja. Jer, život ne može bez stvaranja, zapravo, život po sebi jeste kontuinuirano stvaranje, njegovo stvoriteljsko očitovanje. O ovome se često puta govori u Kurʼānu, i to na način pokazivanja pitanja i postupaka naivnog čovjeka, koji pita, ali za svoja pitanja nije ispunio mnoge druge pretpostavke, npr. pita za posljedice, a zaboravlja uzroke, itd. Tako se o činjenici života i stvaranja, u istom mahu, podsjeća u jednom āyatu (Yā Sīn/Jā Sīn, XXXVI:78) oglašenom tonom razbuđivanja naivnog čovjeka:

وَضَرَبَ لَنَا مَثَلًا وَنَسِيَ خَلْقَهُ قَالَ مَنْ يُحْيِي الْعِظَامَ وَهِيَ رَمِيمٌ

I primjer Nam čovjek navodi, a kako je stvoren – zaboravi!  I veli: “Ko će kosti ove, kad budu struhle, oživiti?!”

U stavku koji slijedi, Kurʼān spomenutu činjenica smrti (truhle kosti koje se rune) razjašnjava stvaračkim Božanskim činom proživljenja ili činom života.

قُلْ يُحْيِيهَا الَّذِي أَنشَأَهَا أَوَّلَ مَرَّةٍ وَهُوَ بِكُلِّ خَلْقٍ عَلِيمٌ

Ti reci: “Onaj će ih [truhle kosti - ramīm] oživiti Koji ih prvi put stvori!” I On za svako stvorenje dobro zna.

Ipak, na pitanje “šta je život?” teško je naći jedan zgotovljen odgovor na samo jednoj stranici Kurʼāna, već je zarad odgovora potrebno prići mnogim poglavljima te temeljne knjige islama i prionuti plijevljenju mnogih njezinih redaka i stranica. Pritom, naravno, govor o životu u Kurʼānu pobuđuje i govor o smrti, jer Kurʼān oglašava da “Bog stvara i život i smrt” - خَلَقَ الْمَوْتَ وَالْحَيَاةَ (al-Mulk/Vlast, LXVII:2). I sama smrt je itekako posljedica Božanskog stvaralačkog čina.

Definiranje horizonata života po Kurʼānu davno je na sebe svratilo pažnju velikih imena islama. Tako jedan od najstarijih autora rječnika Kurʼāna, al-Iṣfahānī (Mufradātu alfāẓi l-qurʼān, 138), tvrdi da se kurʼānska riječ život (al-ḥayātu, al-ḥayāh - الْحَيَاةُ) koristi u Kurʼānu na nekoliko načina.

“Prvo, [život] jeste razvijajuća ili rastuća moć (al-quwwatu n-nāmiyah), to jest moć rastenja koja se nalazi u biljkama i životinjama, odatle se kaže: živo rastinje (nabātun ḥayyun)”.

الْأوَّلُ: لِلْقُوَّةِ النَّامِيَةِ الْمَوْجُودَةِ فِي النَّبَاتِ وَالْحَيْوَانِ، وَمِنْهُ قيِلَ نَبَاتٌ حَيٌّ...

Al-Iṣfahānī (138) za ovu vrstu života kao razvijajuće moći navodi primjer “oživljavanja zemlje”, to jest, svekoliki rast biljaka nakon obamrlosti zemljinih krajolika: اِعْلَمُوا أَنَّ اللَّـهَ يُحْيِي الْأَرْضَ بَعْدَ مَوْتِهَا  – iʻlamū anna ʼllāha yuḥyī l-ʼarḍa baʻda mawtihā - “Znajte da Bog zemlju oživljava nakon mrtvila njezina!” (al-Ḥadīd/Željezo, LVII:17). Rastenje biljaka diljem krajolika zemlje svjedoči nebrojeno mnogo fenomena života kao razvijajućih moći (al-quwwatu n-nāmiyah).

“Drugo, to [život] jeste osjetilna moć, po tome je životinja [živo biće] nazvana životinjom/živim bićem [jer osjeća]...”

الثَّانِيَةُُ: لِلْقُوَّةِ الْحَسَّاسَةِ وَبِهِ سُمِّيَ الْحَيْوَانُ حَيْوَانًا...

Da bi al-Iṣfahānī objasnio ovu vrstu upotrebe riječi život u Kurʼānu (kao osjetilne moći - al-quwwah al-ḥassāsah), on navodi kurʼānsko kontrastiranje živih bića/stvari (al-aḥyā - الْأَحْيَاءُ) i mrtvih bića/stvari (al-amwāt - الْأَمْوَاتُ), kao i kurʼānsko upozorenje:  وَمَا يَسْتَوِي الْأَحْيَاءُ وَلَا الْأَمْوَاتُ - wa mā yastawī l-aḥyāʼu wa lā l-amwātu - “Niti su isti živi i mrtvi!” (Fāṭir/Stvoritelj, XXXV:22). To jest, živi osjećaju, mrtvi ne osjećaju, takvo značenje al-Iṣfahānī pronalazi u navedenom āyatu.

Nakon što je uočio da se život po Kurʼānu prepoznaje u svojim očitovanjima kao razvijajuća moć i kao osjetilna moć, al-Iṣfahānī prelazi na treću vrtu očitovanja života po Kurʼānu, a nju naziva djelatnom i razumskom moći. Al-Iṣfahānī kaže (138):

“Treće, život [se kaže] za onu djelatnu i razumsku moć...”

الثَّالِثَةُُ: لِلْقُوَّةِ الْعَامِلَةِ الْعَاقِلَةِ...

Spomen takve vrste života, kao djelatne i razumske moći (al-quwwatu l-ʻāmilatu l-ʻāqilatu) al-Iṣfahānī prepoznaje u āyatu: أَوَمَنْ كَانَ مَيْتًا فَأَحْيَيْنَاهُ – awa man kāna maytan fa aḥyaynāhu - “Zar je onaj koji je mrtvac bio, pa ga Mi oživili...” [jednak onom koji u tminama zablude bludi?!], (al-Anʻām/Stoka, VI:122).

U kurʼānskom oživljenju spomenutom na ovom mjestu al-Iṣfahānī nastoji prepoznati djelatnu i razumsku sposobnost čovjeka, to jest, život se manifestira i kroz čovjekovo djelovanje i razmišljanje, pa i kroz “djelovanje” i “razmišljanje” životinja. Jer, i ljudi i životinje su, prije stvaranja, na neki način bili mrtvi, činom Božanskog stvaranja (fa aḥyaynāhu - فَأَحْيَيْنَاهُ) oni su oživljeni, ali na način da svoj život mogu upotrebljavati kroz svoje djelatne i razumske moći.

Al-Iṣfahānī nastavlja dalje detektirati načine na koje Kurʼān oslovljava “temu” života, te kaže:

“Četvrto, to [tj. život] izraz je za stanje u kojem je otklonjena/uklonjena nekoja nesreća/jad/tuga...”

الرَّابِعَةُ: عِبَارَةٌ عَنْ إرِتِفَاعِ الْغَمِّ...

U vezi s ovim, al-Iṣfahānī (139) smatra da ima veliki broj mjesta u Kurʼānu u kojima se na zagrobni život gleda kao na olakšanje (ili uklanjanje/otklanjanje ovosvjetskog jada, tuge, nesreće). Primjer takvog āyata jeste ovaj:

وَلَا تَحْسَبَنَّ الَّذِينَ قُتِلُوا فِي سَبِيلِ اللَّهِ أَمْوَاتًا بَلْ أَحْيَاءٌ عِندَ رَبِّهِمْ يُرْزَقُونَ

Wa lā taḥsabanna ʼllaḏīna qutilū fī sabīli ʼllāhi amwātan, bal aḥyāʼun ʻinda rabbihim yurzaqūn!

“Ne smatraj nikako mrtvima one koji su na Božijem Putu poginuli! Oni su živi i kod Gospodara svoga opskrbljeni!” (Āli ʻImrān/Imranova porodica, III:169).

U svrhu objašnjenja života do kojeg je došlo nakon otklanjanja ili ukidanja nesreće, ili nakon prevladavanja jada i stradanja, al-Iṣfahānī (139) navodi jedan arapski stih, koji ukazuje na zagrobni život kao olakšanje od bolesti, tuge, jada, stradanja:

لَيْسَ مَنْ مَاتَ فَاسْتَرَاحَ بِمَيْتٍ إنَّمَا الْمَيْتُ مَيِّتُ الْأَحْيَاءِ

“Nije onaj koji umre, pa se odmori, mrtav! Zapravo, mrtvi su oni smrtni [koji su još nekoliko vremena] živi ljudi!”

Prema al-Iṣfahānīju (139) “peto [specifično spominjanje života u Kurʼānu jeste], Onosvjetski, vječni život...” ili eshatološko osvjedočenje života.

وَالْخَامِسَةُ: الْحَيَاةُ الْأُخْرَوِيَّةُ الْأَبَدِيَّةُ...

Na ovu vrstu života (al-ḥayātu l-uẖrawiyyatu l-abadiyyatu) Kurʼān često ukazuje, poziva svoje privrženike da se za taj život pripreme. Npr. اسْتَجِيبُوا لِلَّـهِ وَلِلرَّسُولِ إِذَا دَعَاكُمْ لِمَا يُحْيِيكُمْ - istağībū li ʼllāhi iḏā daʻākum limā yuḥyīkum - “...odazovite se Bogu i Poslaniku kad vas poziva onom što će vam život da dā!” (Al-Anfāl/Plijen, VIII:24). Život o kojem je ovdje riječ jeste onosvjetski vječni život. Na drugim mjestima u Kurʼānu donose se “eshatološke scene” u kojima se iznosi ljudsko kajanje zbog propuštenih prilika na Ovom svijetu. Npr. يَا لَيْتَنِي قَدَّمْتُ لِحَيَاتِي – yā laytanī qaddamtu li ḥayātī - “Kamo sreće da sam se za život ovaj [tj. budući život/svijet] pripremio!” (Al-Fağr/Zora, LXXXIX:24).

Šesto, al-Iṣfahānī (139) spominje i “život kojim se opisuje Stvoritelj, jer, naime, kad se kaže ʻOn je Živi’ (huwa ḥayyun – هُوَ حَيٌّ), to znači da Njemu (Bogu) ne dolikuje smrt... (lā yaṣiḥḥu ʻalayhi l-mawtu)”.

وَالسَّادِسَةُ: الْحَيَاةُ الَّتِي يُوصَفُ بِهَا الْبَارِي فَإنَّهُ إذَا قيِلَ فيِهِ تَعَالَى هُوَ حَيٌّ فَمَعْنَاهُ
لاَ يَصِحُّ عَلَيْهِ الْمَوْتُ...

Život kao Božansko čudo stvaranja

U Kurʼānu se nastanak života uvijek dovodi u vezu s Bogom, na mnogim stranicama Kurʼāna na život se svraća pozornost kao na mirijade znakovlja, zadivno se razvijaju i pulsiraju u Božanskom stvaranju. Mnogovrsnost životnih oblika, pojava i očitovanja u Kurʼānu se pokazuje kao veliko i neprekoračivo jamstvo i dokaz Božanske stvaralačke moći. Samo Bog stvara! I svaki Njegov čin stvaranja jeste čin stvaranja života, ili izvođenja živoga iz mrtvoga! Kurʼān na jednom mjestu sarkastično razglašava: أَفَمَنْ يَخْلُقُ كَمَنْ لَا يَخْلُقُ – afaman yaẖluqu kaman lā yaẖluqu? - “Da li je Onaj koji stvara kao onaj koji ne stvara?!” (An-Naḥl/Pčele, XVI:17). Povezivanje stvaranja s jedne, i života s druge strane, u Kurʼānu je tako često, da se, praktički, mnogovrsni fenomeni života, njegove forme, njegova pomaljanja i očitovanja predočavaju kao najveća posvjedočenja činjenice da Bog ima i da On jeste. Dakako, treba imati u vidu da se Kurʼānom obznanjuje da uz život stvorenja ide i njihova smrt, i samo Bog jeste Taj Koji je Posjednik i života i smrti, štaviše, Kurʼān obznanjuje da Bog “stvara i smrt i život!” (allaḏī ẖalaqa l-mawta wa l-ḥayāta - الَّذِي خَلَقَ الْمَوْتَ وَالْحَيَاةَ) – (Al-Mulk/Vlast, LXVII:2). Govor o životu stvorenja istovremeno je govor o njihovoj prolaznosti i smrti, npr. sura ar-Raḥmān/Svemilosni (LV:26-27) podsjeća “...sve što je na Zemlji – prolazno je (kullu man ʻalayhā fān - كُلُّ مَنْ عَلَيْهَا فَانٍ), ostaje Lice/Biće Gospodara tvoga...” (wa yabqā wağhu rabbika... - وَيَبْقَى وَجْهُ رَبِّكَ). Kad se kurʼānska riječ fān (فَانٍ) izgovara, ona svojim tōnom i zvōnom podsjeća na prolaznost svakog stvorenja. Jedan arapski pjesnik, aš-Šammāẖ ibn Ḫalīf, o toj prolaznosti ovako pjeva:

وَمَا تُأَخَّرُ مِنْ نَفْسٍ وَإنْ حَرِصَتْ عَلَى الْحَيَاةِ إذَا مَا جَاءَ دَاعِيهَا

“Ma koliko hlepio za životom čovjeku se roka dati neće kad mu poziv za smrt dođe!”

Ipak, na Kurʼān se ne može gledati kao na knjigu smrti, opći ton Kurʼāna jeste vedar i optimističan, Kurʼān je Riječ koja govori mnogo više o životu nego li o smrti. Pa i Budući Svijet o kojem Kurʼān moćno govori jeste često opisan kao jedna preobilna Rijeka Života. Dakako, Kurʼān mjestimice sadrži “strašne” stranice o Džehennemu (جَهَنَّمُ – ğahannamu), ali nadati se je da će i stanovnici Pakla izići nekada iz njega i nastaviti živjeti u mnogolikim radostima Onosvjetskoga života! Baš o ovom motivu pražnjenju Pakla od griješnika navodi se jedno dragocjeno predanje od drugog halife Omera ibn el-Hattaba (ʻUmar ibn al-Ḫaṭṭāb), ono glasi:

لَوْ لَبِثَ أَهْلُ النَّارِ فِي النَّارِ كَقَدْرِ رَمْلِ عَالِجٍ، لَكَانَ لَهُمْ عَلَى ذَلِكَ وَقْتٌ يَخْرُجُونَ فِيهِ

 “Kada bi stanovnici Pakla ostali u Paklu [toliko vremena] koliko ima [zrna] pijeska u ʻĀliğu [velika arabljanska pješčana oblast], ipak će doći vrijeme pa će oni otuda izići!”

Upravo u tom čudu života, to jest da je ono, to čudo, samo i jedino u Božanskom posjedu, kao i činjenica da se čudo života pomalja u svoj svojoj raskošnosti, razlog je pa Kurʼān često govori o Bogu kao jedinom uzroku života. Mnoge stranice Kurʼāna na to podsjećaju. U Kurʼānu se navodi da Ibrāhīm (Avrām, Abraham), taj Praroditelj monoteističkog čovječanstva (jevreja, kršćana i muslimana), uzvikuje: رَبِّيَ الَّذِي يُحْيِي وَيُمِيتُ – rabbiya ʼllaḏī yuḥyī wa yumītu - “Gospodar je moj Onaj Koji život daje i Koji smrt daje!” (al-Baqarah/Krava, II:258.). Ali, baš to čudo stvaranja i oživljavanja mrtvih (إحْيَاءُ الْمَوْتَى - iḥyāʼu l-mawtā) Ibrāhīma, a.s., je itekako zanimalo. Na jednom mjestu u Kurʼānu on moli Boga: رَبِّ أَرِنِي كَيْفَ تُحْيِي الْمَوْتَى - rabbi arinī kayfa tuḥyī l-mawtā - “Moj Gospodaru! Pokaži mi kako proživljuješ mrtve?” (al-Baqarah/Krava, II:260.). Ovdje se, potom, u Kurʼānu navodi čuveni Božanski nalog da “Ibrāhīm uzme i zakolje četiri ptice”, tu je, potom, spomen planina za koje mu se savjetuje da na njih odnese i prospe raskomadane dijelove onih ptica. Nakon što ih pozove mrtve, te četiri ptice vratiće se Ibrāhīmu, doći će mu žureći... (يَأْتِينَكَ سَعْيًا – yaʼtīnaka saʻyan - usp. Kurʼān, II:260.). Komentari Kurʼāna kažu da su se ove četiri ptice, doista, vratile Ibrāhīmu, a.s.

Bog je posvuda raznio i “rasijao” svoja stvorenja, za Zemlju se doslovno kaže: وَبَثَّ فِيهَا مِن كُلِّ دَابَّةٍ – wa baṯṯa fīhā min kulli dābbatin – “[...dokaz da Bog ima je i u tome] što je On rasijao po Zemlji životinje svakojake [bića/žića svakojaka]!” (al-Baqarah/Krava, II:164.). Ima mjesta Kurʼāna koja, u živim slikama, govore o začudnosti životinjskih formi i obličja, to jest o bujnoj raskošnosti života. Npr. nekoje životinje “lete svojim krilima” (يَطِيرُ بِجَنَاحَيْهِ - yaṭīru bi ğanaḥayhi) – al-Anʻām/Stoka (VI:38), itd. Karakteristična je u ovom pogledu (isticanja raznolikih formi života) sura an-Nūr/Svjetlost (XXIV:45), na ovom mjestu se veli:

– prvo, da je Bog svako biće/žiće stvorio od vode (وَاللَّـهُ خَلَقَ كُلَّ دَابَّةٍ مِنْ مَاءٍ – wa ʼllāhu ẖalaqa kulla dābbatin min māʼin),

– drugo, kaže se da neke životinje pužu na svojim stomacima (فَمِنْهُمْ مَنْ يَمْشِي عَلَى بَطْنِهِ – fa minhum man yamšī ʻalā baṭnih),

– treće, neke životinje idu na dvije noge (وَمِنْهُمْ مَنْ يَمْشِي عَلَى رِجْلَيْنِ – wa minhum man yamšī ʻalā riğlayni),

– četvrto, neke idu na četiri noge (وَمِنْهُمْ مَنْ يَمْشِي عَلَى أَرْبَعٍ – wa minhum man yamšī ʻalā arbaʻin)...

 Prema Kurʼānu, životinje, biljke, minerali, voda koja se pomalja iz kamenja... sve to saučestvuje na svoj način u mnogolikim znakovima (āyāt) života.

I na sve to potrebno je gledati kao na očitovanje tragova Božanske milosti: فَانْظُرْ إِلَى آثَارِ رَحْمَتِ اللَّـهِ – fa ʼnẓur ilā ʼāṯāri raḥmati ʼllāh – “Pogledaj [čovječe] u tragove milosti Božije!” (Ar-Rūm/Rimljani, XXX:50). Tragovi milosti Božije jesu tragovi Božanskog stvaranja. 

Zaštita života

Kurʼān kao objavljena i vječna Božija Riječ (kalāmu ʼllāh – كَلاَمُ اللهِ) snažno ustaje u zaštitu života. Zaštita života označava zaštitu Božanskog dara uobličenog u život, to je jedna opća poruka Kurʼāna. Jer, Bog svoje stvaranje ne posreduje, On izravno stvara sve, pa tako i svako živo biće. Kad nas dragi Bog stvara, mi s Njime imamo prisan susret, ponijeli smo Njegov stvaralački pečat, zaimali smo status Njegova stvorenja! Stoga se sa stranica Kurʼāna, u više navrata, oglašavaju moralno-pravni nalozi čovječanstvu o zaštiti, štaviše “svetosti”/nepovredivosti, ljudskog života, ali i flore, faune, minerala.

Zabrane činjenja nereda na Zemlji (fasād fī l-ʼarḍ - فَسَادٌ فِي الْأَرْضِ), zabrane ubijanja ljudi, kao i iskorjenjivanja stoke i usjeva, Kurʼān ubraja u tzv. svete zabrane, zato se tu upotrebljava kurʼānski izričaj: مَا حَرَّمَ رَبُّكُمْ عَلَيْكُمْ – mā ḥarrama rabbukum ʻalaykum - “...što vam Gospodar vaš na svet način zabranjuje!” (Usp. sa sintagmom الْحَرَمُ الشَّريِفُ – al-ḥaramu š-šarīfu - ili Sveti Hram! Ili, pak, sa al-masğidu l-ḥarām – الْمَسْجِدُ الْحَرَامُ  – Sveti Hram).

Na tragu zaštite života kao onog svetog oglašava se i sura al-Anʻām/Stoka (VI:151.) koja oštro ustaje protiv čedomorstva: وَلَا تَقْتُلُوا أَوْلَادَكُمْ مِنْ إِمْلَاقٍ – wa lā taqtulū awlādakum min imlāqin – “I djecu svoju zbog siromaštva ne ubijajte!” Ista sura u istom stavku proklamira opću zabranu, ili sveti nalog da se ne smije ubiti niti jedan čovjek: وَلَا تَقْتُلُوا النَّفْسَ الَّتِي حَرَّمَ اللَّـهُ إِلَّا بِالْحَقِّ - wa lā taqtulū n-nafsa ʼllatī ḥarrama ʼllāhu illā bi l-ḥaqqi - “I ne ubijajte čovjeka koga je Bog zabranio ubiti, osim kad Zakon traži [kad valjan sud presudi]”.

Ovdje je itekako vidljiva riječ an-nafs (النَّفْسُ), ona se u Kurʼānu javlja u mnog(olik)im značenjima: čovjek (i muško i žensko), život, duša, osoba, ljudska jedinka... Riječ an-nafs (النَّفْسُ) dolazi od trilitera n-f-s (نَفَسَ) u značenju disati, udisati i izdisati, itd. Jedan arapski stih na lijep način objašnjava tu riječ:

حَيَاتُكَ أَنْفَاسٌ تُعَدُّ فَكُلَّمَا

مَضَى نَفَسٌ مِنْهَا نَقَصْتَ بِهَا جُزْءًا

“Tvoj život – to su izbrojani udasi/izdasi, i kad god jedan udah/izdah prođe, jedan dio života ti je manje!”

Vratimo li se strogim kurʼānskim osudama čedomorstva, važno je podsjetiti da Kurʼān upozorava da je arabljanski paganski običaj ubijanja tek rođene ženske djece tako gnusno djelo, i toliko ogavan čin, da će ta djevojčica na Dan Smaka svijeta biti pitana: Zbog kakvog grijeha je umorena/ubijena?! Usp. at-Takwīr/Potamnjenje Sunca (LXXXI:8-9): وَإِذَا الْمَوْءُودَةُ سُئِلَتْ، بِأَيِّ ذَنبٍ قُتِلَتْ - Wa iḏa l-mawʼūdatu suʼilat bi ayyi ḏanbin qutilat?!

Pitanje upućeno ovim umorenim djevojčicama, kao i te same djevojčice, ovdje se tretiraju univerzumski važnim eshatološkim događajem!

Da bi zaštitio život, Kurʼān iznova potvrđuje instituciju zvanu qiṣāṣ (قِصَاصٌ) ili načelo taliona (rex talionis – pravo na odmazdu iz Mojsijeva/Mūsāova zakona, zapravo qiṣāṣ znači poravnanje štete nastale namjernim ili nehotičnim ubojstvom, oštećenjem tijela ili nekog vitalno važnog organa). Dakako, napominjemo da Kurʼān otvara i mogućnost sudske nagodbe i da qiṣāṣ treba biti predmet institucioaliziranog i sudskog odlučivanja i tretmana, a nikako individualne procjene.

Pravo na život Kurʼān priznaje i usjevima, kao i stočnom priplodu, i ustaje u njihovu zaštitu. Sura al-Baqarah/Krava (II:205) osuđuje bezdušne ljude zavojevače koji, kad se domognu vlasti, ruše sve pred sobom:

وَإِذَا تَوَلَّى سَعَى فِي الْأَرْضِ لِيُفْسِدَ فِيهَا وَيُهْلِكَ الْحَرْثَ وَالنَّسْلَ وَاللَّـهُ لَا يُحِبُّ الْفَسَادَ

Čim zavlada neki od njih, svom snagom se trudi da na Zemlji nered čini, usjeve i urod ništeći! A Bog nered ne voli!

Veličanstveni pečat kurʼānskih proklamacija iznijetih u svrhu odlučne zaštite vrijednosti života nalazi se u suri al-Mā’idah/Trpeza (V:32):

Man qatala nafsan bigayri nafsin ʼaw fasādin fī l-lʼarḍi fakaʼannamā qatala n-nāsa ğamīʻan!

مَن قَتَلَ نَفْسًا بِغَيْرِ نَفْسٍ أَوْ فَسَادٍ فِي الْأَرْضِ فَكَأَنَّمَا قَتَلَ النَّاسَ جَمِيعًا

“Ko ubije nekoga koji ubio nije, ili koji na Zemlji nered činio nije, kao da je ljude poubijao sve!”

Wa man ʼaḥyāhā fakaʼannamā ʼaḥyā n-nāsa ğamīʻan!

وَمَنْ أَحْيَاهَا فَكَأَنَّمَا أَحْيَا النَّاسَ جَمِيعًا

“A ko bude uzrokom da se sačuva život nečiji, kao da je sačuvao živote svih ljudi!”

Ovaj život/svijet (al-ḥayātu d-dunyā -  الدُّنْيَا الْحَيَاةُ)
i Onaj život/svijet (al-ʼāẖirah - الْآخِرَةُ)

Unatoč velikim dionicama Kurʼāna u kojima se afirmira život općenito, pa i život na Ovom svijetu, kao vrijednost i Božiji znak, u Kurʼānu se daje prednost Onom svijetu, Onosvjetskom prebivalištu (ad-dāru l-ʼāẖiratu – الدَّارُ الْآخِرَةُ). I Muhammedu, a.s., se glasom Kurʼāna poručuje: وَلَلْآخِرَةُ خَيْرٌ لَكَ مِنَ الْأُولَى – wa la l-ʼāẖiratu ẖayrun laka mina l-ʼūlā – “Zbilja, Onaj svijet [Onaj Život] bolji je za tebe od Svijeta ovoga!” Usp. aḍ-Ḍuḥā/Jutro, XCIII:4.).

To je posve jasno, jer Kurʼān daje prednost onom vječnom u odnosu na prolazno, ističe vječni život u odnosu na prolazni život. Taj motiv ovosvjetskoga života kao neznatnog, prolaznog, veoma kratkoga života posebno se spominje u suri at-Tawbah/Pokajanje, IX:38.):

 “A prema Svijetu Onome slast života ovosvjetskoga tek je neznatna!”

فَمَا مَتَاعُ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا فِي الْآخِرَةِ إِلَّا قَلِيلٌ

(Famā matāʻu l-ḥayāti d-dunyā fī l-ʼāẖirati illā qalīl).

Za ovosvjetski život u odnosu na život na Onom svijetu kaže se da je puka “igra i zabava” - laʻibun wa lahwun (وَمَا الْحَيَاةُ الدُّنْيَا إِلَّا لَعِبٌ وَلَهْوٌ) - (usp. al-Anʻām/Stoka, VI:32.). Također, u Kurʼānu se na više mjesta izjavljuje da je ovosvjetski život “prolazno uživanje” ili “prolazno naslađivanje” (matāʻun – مَطَاعٌ). Npr. sura ar-Raʻd/Grmljavina (XIII:26) izjavljuje da je ovosvjetski život u usporedbi sa Onim svijetom – puko (kratkotrajno) naslađivanje: وَمَا الْحَيَاةُ الدُّنْيَا فِي الْآخِرَةِ إِلَّا مَتَاعٌ – wa mā l-ḥayātu d-dunyā fī l-ʼāẖirati illā matāʻun. Štaviše, život na Ovom svijetu je i maṭāʻu l-gurūr (مَتَاعُ الْغُرُورِ) – jedno “uživanje zaludno” (usp. Āli ʻImrān/Porodica ʻImrānova, III:185.). U više mahova se za život na Ovom Svijetu kaže se da jeste “gizda(nje)” ili da sadrži “gizdu” (zīnah – زيِنَةٌ), to jest ispunjen je “prolaznim uresima”, “nestalnim ukrasima”. Sura al-Kahf/Pećina (XVIII:28.) spominje “gizdu/ures Života Ovosvjetskoga” (زِينَةُ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا – zīnatu l-ḥayāti d-dunyā) kao ono za čim ne treba ići.

U mnogo navrata Kurʼān opominje ljude da je ovosvjetski život nestalan, prolazan je, nalik je kiši koju s neba Bog spušta (كَمَاءٍ أَنزَلْنَاهُ مِنَ السَّمَاءِ – ka māʼin anzalnāhu mina s-samāʼi), kiša se, potom, pomiješa sa zemljinim biljem (فَاخْتَلَطَ بِهِ نَبَاتُ الْأَرْضِ – fa ʼẖtalaṭa bihī nabātu l-ʼarḍi), nastane opće uživanje, tad “ljudi i stoka jedu”, a sva Zemlja “se nagizda gizdom svojom i ukrasi, a stanovnici njezini pomisle da su oni toga gospodari...”

يَأْكُلُ النَّاسُ وَالْأَنْعَامُ حَتَّى إِذَا أَخَذَتِ الْأَرْضُ زُخْرُفَهَا وَازَّيَّنَتْ وَظَنَّ أَهْلُهَا أَنَّهُمْ قَادِرُونَ عَلَيْهَا

Ali, avaj, tada Božija odredba dođe “noću ili danju” i sve to “Bog pokosi kao da tu jučer ništa ne bī!”

أَتَاهَا أَمْرُنَا لَيْلًا أَوْ نَهَارًا فَجَعَلْنَاهَا حَصِيدًا كَأَنْ لَمْ تَغْنَ بِالْأَمْسِ

Možda je u svemu tome razlog da se sintagma al-ḥayātu d-dunyā (الْحَيَاةُ الدُّنْيَا) nalazi više puta u Kurʼānu, ali se u Kurʼānu NIGDJE NE kaže “al-ḥayātu l-ʼāẖiratu”! To je po svoj prilici zato jer Kurʼān (al-ʻAnkabūtu/Pauk, XXIX:64.) za život na Onom Svijetu kaže da je to al-ḥayawān (الْحَيَوَانُ), istinski život.

 وَإِنَّ الدَّارَ الْآخِرَةَ لَهِيَ الْحَيَوَانُ لَوْ كَانُوا يَعْلَمُونَ

 Wa inna d-dāra l-ʼāẖirata la hiya l-ḥayawānu! Law kānū yaʻlamūna.

“A Kuća onosvjetska, zbilja, pravi život je! Kad bi samo ljudi znali!”

 Pjesnik Ṣafiyyuddīn al-Ḥillī lijepo je opisao prolaznost i prijevarnost Života na Ovom Svijetu:

وَمَنْ يَغْتَرُّ فِي الدُّنْيَا بِعَيْشٍ

فَقَدْ طَلَبَ الشَّرَابَ مِنَ السَّرَابِ

“Ko se zabludi životom na Svijetu Ovome,

taj traži da pije vodu iz fatamorgane!”

Jedan drugi pjesnik, al-Afwahu al-Awdiyyu, kaže da je “čovjekov ovosvjetski život jedna pozajmljena odjeća” (وَحَيَاةُ الْمَرْءِ ثَوْبٌ مُسْتَعَارٌ – wa ḥayātu l-marʼi ṯawbun mustaʻārun).

 Oživljavanja Zemlje - primjeri proživljenja
na Sudnjem Danu

Već smo vidjeli da Kurʼān donosi mnoštvo karakterističnih spomena vode u općoj kurʼānskoj kreacionističkoj “slici/predodžbi” svijeta, “od nje smo stvorili sve živo” (وَجَعَلْنَا مِنَ الْمَاءِ كُلَّ شَيْءٍ حَيٍّ – wa ğaʻalnā mina l-māʼi kulla šayʼin ḥayyin) – usp. al-Anbiyāʼ/Vjerovjesnici, XXI:30. Štaviše, samo Božansko prijestolje “bilo je na vodi!” (وَكَانَ عَرْشُهُ عَلَى الْمَاءِ – wa kāna ʻaršuhū ʻalā l-māʼi), usp. Hūd, XI:7. Ova dva uzvišena spomena vode, kao i druga, treba imati na pameti kad se ima u vidu razglašavanje sa stranica Kurʼāna da Bog jeste Živi (al-Ḥayy)! Naime, posvjedočujući to na mnogobrojnim stranama i očitovanjima u Prirodi i Univerzumu, kao i u/na mnogolikim razinama duhovnog života, Božanski glas Kurʼāna objašnjava život spominjanjem jednog drugog, posvuda rasprostranjenog fenomena – smrti (al-mawt - الْمَوْتُ)! O smrti govorimo u za to određenom mjestu i prilici, ali sada treba kazati tek nekoliko riječi o jednom velikom motivu Kurʼāna – mrtvoj zemlji (al-ʼarḍu l-maytatu – الْأرْضُ الْمَيْتَةُ) i motivu njezinog oživljavanja.

وَآيَةٌ لَهُمُ الْأَرْضُ الْمَيْتَةُ أَحْيَيْنَاهَا وَأَخْرَجْنَا مِنْهَا حَبًّا فَمِنْهُ يَأْكُلُونَ

“A znak im je i Zemlja mrtva! Mi je oživljavamo i iz nje sjemenje izvodimo pa ga oni jedu!” (Yā Sīn/Jā Sīn, XXXVI:33)

U Kurʼānu se motivom oživljavanja “mrtve zemlje” želi podsjetiti na Veliko Oživljenje (al-qiyāmah – الْقِيَامَةُ) ili Proživljenje (al-baʻṯ - الْبَعْثُ) na Onom Svijetu. Time Kurʼān hoće navesti ljude da oni, evo tu i ovdje, za njihova života na Ovom Svijetu, pogledaju “spuštanje kiše” na “mrtvu zemlju”, te, potom, da posmotre bujanje života iz sada već “žive zemlje”, i sve to temeljna knjiga islama čini s ciljem ukazivanja na potrebu da ljudi povjeruju u jednu tako izvjesnu mogućnost Onosvjetskog Proživljenja ili stupanja u onaj “istinski život” (al-ḥayawān).

Ima mjesta u Kurʼānu (npr. al-Ḥağğ/Hadž/Hodočašće, XXII:5.) gdje se ljude prisno svjetuje da se klone “sumnje u proživljenje” (فِي رَيْبٍ مِنَ الْبَعْثِ – fī raybin mina l-baʻṯi). Potom se, nakon nabrajanja mnogolikih fenomena čovjekova života, spominje i fenomen ili motiv “zamrle zemlje” (al-ʼarḍu l-hāmidah – الْأَرْضُ الْهَامِدَةُ), “ti je, čovječe, vidiš zamrlu”, ali, onda, Bog na nju “spušta kišu, zemlja zatreperi, obraste i obnikne svakovrsnim biljem divnim!”

 وَتَرَى الْأَرْضَ هَامِدَةً فَإِذَا أَنزَلْنَا عَلَيْهَا الْمَاءَ اهْتَزَّتْ وَرَبَتْ وَأَنبَتَتْ مِن كُلِّ زَوْجٍ بَهِيجٍ

I kako god je Bogu lahko stvarati životne oblike i forme na Ovom Svijetu, također Mu je to lahko učiniti i sa proživljenjem ljudi i cijeloga čovječanstva na Budućem Svijetu. To je glavna poruka Kurʼāna kad god se govori na njegovim stranicama o “mrtvoj zemlji” i “spuštanju kiše/života sa neba”. Nakon takvih poruka koje razbuđuju čovjekovu vjeru u Proživljenje na Onom Svijetu, Kurʼān kratko dodaje – da, da, takvo će biti Proživljenje ili Izlazak iz prašine.

وَأَحْيَيْنَا بِهِ بَلْدَةً مَيْتًا كَذَلِكَ الْخُرُوجُ

A kišom Mi oživljavamo i krajolik zamrli takvo će i proživljenje biti! (Qāf, L:11)

Izvori:

Burūsawī, Ismāʻīl Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Der Koran (arabisch – deutsch), Aus dem Arabischen von (s arapskog preveo) Max Henning, Cagri Yayinlari, Istanbul, 2009.

Dimišqī, ʻAlī ibn ʻAlī ibn Muḥammad ibn Abī l-ʻIzz ad-Dimišqī, Šarḥu l-ʻaqīdati ṭ-ṭaḥāwiyyah, II, izd. Muʼassasatu r-risālah, Bejrut, 1997.

Georgii Wilmhelmi Freytagii, Lexicon Arabico Latinum, I svezak, Librairie du Liban, Bejrut, 1975.

Ibn Manẓūr, Lisānu l-ʻarab al-muḥīṭ (لِسَانُ الْعَرَبِ الْمُحيِطِ), I, Dāru l-ğīl, Bejrut, 1988.

Isfahānī, ar-Rāgib al-Isfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.

Qušayrī, Laṭāʼifu l-išārāt, I - III, izd. Dāru l-kutubi l-ʻilmiyyah, Bejrut, 2007.

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.