Priča počinje sa konstatacijom da - kad god klanjam kako treba ne s`klanjam.

Moje obraćanje ili molitva ima konstantne smetnje.

Molitva, dakle Nekoga molim za nešto, se doslovno svodi na gimnastiku. Sâm čin, pored ostalog, je ponavljanje usvojenih riječi ili recitovanje u prostoru bez eha. Dodatno opterećenje je što jezik obraćanja nije maternji, gdje svo vrijeme pokušavam prevoditi s arapskog značenje, jer sama Fatiha koja otvara molitvu je - dijalog. Kakav je to dijalog gdje se ne razumijemo, tj. onaj koji moli ne razumije, tj. nije prisutan u razumijevanju. Tek kad preselamim uhvatim sebe gdje sam bio i šta sam pokušao da uradim. I moja misao i srce i cijelo biće je bilo odsutno. Čak je i pregibanje (gimnastika) mogla biti bolja, sve nešto na pola i na mah samo kako treba. Kao da svo vrijeme ližem spoljašnost tegle u kojoj je smješten med. Nema slasti niti kad siroče pomilujem, neka dublja, skrivenija igra je u pitanju.

Zasad, niti sebe poznajem, niti imam kontrolu nad mislima, tj. nad radnjom koju vršim. To je otprilike slika današnjeg čovjeka koji tehnologijom istražuje udaljene dijelove kosmosa i živi u potpunom neznanju o kosmosu koji je u njegovoj nutrini.

Ovu temu zaista nije jednostavno analizirati jer su dvije stvari paralelno u toku. Jedna je zov one čiste duše koja teži zadovoljstvu u smirenosti, i vezi sa Onom koji mir daje, a druga je sažeta u obećanju Iblisovom da će čovjeka sa svih strana napadati da mu tu vezu ili stanji ili potpuno prekine. Ni jedan od ovih puteva koji su prisutni, duboko unutar čovjeka, nemaju alternativu. Da bi se „moderno“ a pometeno biće potpuno usmjerilo Izvoru i Miru kao svom odredištu, treba prvo prihvatiti i priznati put prema Izvoru gdje će se smiriti i napiti. Duša ne može bez te veze. I upravo ta nemogućnost usmjerava čovjeka prema Izvoru. Kao i sve živo i jedan manji broj ljudi „modernog“ vremena se okreće Izvoru i Njemu zapućuje.

Obraćanjem, molitvom i dovom.

Ali doista, razum može sve osim bivanja u miru. A za molitvu - mir je potreban.

Kvalitetna koncentracija

Na pojedinačnim i jedinstvenim putevima bitnu ulogu u obraćanju (možda presudnu) čini kvalitetna koncentracija, jer - Gospodar ne prima molitvu odsutnog srca.

A molitva je prag na ulazu u Jasnost, u Stvarnost Božiju.

I molitva je poroditi u sebi osjećaj.

Koliko je teško postići da se u molitvi porodi iskren osjećaj i da srce bude potpuno prisutno govore i predaje iz života Božijih poslanika. Čovjekovo vraćanje Bogu ujedno je uklanjanje smetnji koje se javljaju u obraćanju kao i skidanje zastora u neprestanom primicanju i uzlaženju. Gospodar  je Sveprisutan i nije zastrt. Čovjek jeste neprestano pometen i svačim zastrt. U svem drugom stvorenom Hvala je uvijek i svugdje prisutna, odsutan je samo čovjek.

Kao i u to doba i današnji čovjek sa teškoćom postiže nutarnju stabilnost, teško uspijeva da je istrenira i usvoji. Ta, nazovimo je nutarnja buka i mentalna nestabilnost su na čvrstom kolosjeku. Bogata ponuda modernog vremena sa uvijek novim tonovima, melje naše misli, želje i osjećaje. Prosječnom čovjeku, dokazala je ozbiljna naučna studija, svake sekunde dolazi nekakva misao. Dakle, 86 400 misli u toku jednog dana. Da je ovo zaista istina vrlo je lahko provjeriti - zatvorite na kratko oči i pokušajte se koncentrisati na samo jednu sliku, misao, jedan pojam. Zamislite recimo upaljenu svijeću  na stolu u praznoj sobi. Probajte se deset sekundi koncentrisati na taj plamen pa ćete vidjeti kakav haos je u našim glavama. Možete uzeti i bilo koji drugi primjer, rezultat će biti isti. Samo ljudi duboke nutarnje smirenosti moći će zadržati plamen svijeće u mirnom stanju. Svi mi „normalni“ ljudi ćemo popadati na tom jednostavnom testu. Kao što padamo u našoj svakodnevnici, u prosuđivanju, ponašanju, agresivnim i čudnim reakcijama ... molitvama ...

Odakle dolaze te misli koje smaraju čovjeka i odvajaju ga od potpune i jasne slike. Sva ova predstava ide paralelno sa informacijom da ćemo tek kad umremo biti probuđeni, tj. sa ovim je čovjek, tj. nosilac svakodnevnog sanjanog košmara, predodređen da sâm ne uspije, jer mi nismo vlasnici sna. Morao bi se probuditi da bi se iskreno i potpuno obratio za pomoć, i to prije neg` umrem, prije smrti. Živ a mrtav. Imam li snage da iz sebe iščupam sebe!?

Volio bih, prije neg zaronim u sufizam, pokušati donekle objasniti ili pojednostavniti kako ta budnost da egzistira u svakodnevnici, jer ne živim u tekiji. Ono čisto, koje je prisutno u svakom čovjeku, traži i zahtjeva čvrstu vezu i potpunu predanost u molitvi a s druge strane stoji činjenica da je čitav naš život samo jedan san. Dakle, nema druge nego izvršiti umiranje ili buđenje. Ako ne potpuno a ono makar na mahove, jer imamo obavezu i prema ovom svijetu. Zatvara se začarani krug u kojem Gospodar Kojem se obraćamo kaže melekima (nakon što smo zanijetili obaviti molitvu) – spustite zastore, rob Moj nije sa Mnom.

Ovo se dešava kad počnemo slijediti haos i šarati s mislima tj. kad nismo u dijalogu sa Onim pred Kojim stojimo. S druge strane je imperativ da čitav „razgovor“ ne svedemo na puko pregibanje tj. da pokušamo slijediti nijet - da nam namaz bude uslišan i primljen. Taj dijalog je prvo za šta će insan biti pitan kada preseli i ujedno se probudi iz svog košmara.

Uz sve dokazane naučne činjenice pitanje je kako postići da onaj čisti dragulj potpune predanosti bude uglačan i kako kroz postavljene zamke postići dovoljnu lahkoću. Traži se metoda i put sređivanja haotičnog stanja kako glave tako i srca.

Nije Pascal slučajno govorio: ... putovanje koje je jedino zaista vrijedno, jeste ono u vlastitoj nutrini.

Znati pred kim stojiš

Ako čovjek u molitvi uspije da probudi emociju, osjećaj, s tim ostvaruje direktni utjecaj na suptilnu supstancu od koje je naša stvarnost napravljena. Naš nutarnji jezik mijenja atome iz našeg svijeta. Nisu samo riječi te koje mijenjaju i pokreću naše stanje u molitvi, nego emocija koja prati govor. I svjesnost da je zaista zastor podignut i da je komunikacija direktna. Drama je u pitanju a drama bez katarze je samo loše odglumljena predstava.

Šta čovjeka vezuje za okolinu, za ovaj Svijet i uopšte Univerzum? Šta je to što naše molitve, preko tijela naših, s ubjeđenjem dalje transportuje da se cilj postigne - da bude uslišano. Osjećaj, iskren osjećaj (mitgefüll) - suza u molitvi.

Stav uleme je da je minimum za primanje molitve, da čovjek makar kad zanijeti, da u tom momentu kad podigne ruke i izgovori Allahu ekber - zna pred Kim stoji. Svaki dalji trud i uspjeh u koncentraciji je dokaz samog duhovnog stepena klanjača i njegovog ličnog uzdignuća u činu predaje. Taj stepen je tajna između njega i Gospodara.

Medicina dokazuje da se stanje naše nesređenosti i unutarnje nepoznavanje samog sebe manifestuje često i u fizičkoj boli. Unutarnja disharmonija porađa letargiju koja često vodi i do različitih tjelesnih oboljenja. Bezazlene nesanice i druge "sitnice" (nije to ništa, proći će) su često počeci kasnijih težih oboljenja u kojima se u poodmaklom stadiumu bolesti  više niko ne pita za uzrok nastanka iste.

Ništa nije dostupno bez muke. Mentalni trening je nešto što bi se moglo nasloviti kao olakšica koju čovjek može usvajati u svakodnevnici. Ovim treningom na početku bi se mogla obratiti pažnja na pauze - pauze između dvije misli, kratke pauze između riječi nekog razgovora, između dva tona muzičkog instrumenta ili pauze između udisaja i izdisaja. Ovo bi mogao biti pokušaj da se okraj tanahnih šumova smisao hvata jer na tim marginama, često, vječnost odzvanja. Ovaj ukorak je presudan, bitno je zakoračiti u unutarnje.

Ako tim pauzama poklonimo odgovarajuću pažnju vremenom će se javljati svijest o u nama prisutnoj bezgraničnoj i neistraženoj dimenziji. Ta, s početka samo na mahove, čista svjesnost, vremenom će izgraditi identitet i formu novog puta Gospodaru. Sve je isto, nema nikakve vidljive senzacije, ali ipak sve dobija jednu drugačiju boju i kvalitetu u svakodnevnici. Još kad je u duši izbrisana svaka vrsta oholosti (ne samo prema čovjeku), osjeća se, čuje i vidi ono što za većinu ljudi ne postoji. To je dosezanje stanja u kom se zadržava unutarnji mir pred pojavama koje drugi shvaćaju kao silne potrese. Krenuli smo dakle na ovo putovanje od činjenice da većina nas na žalost, uglavnom, nesvjesno dahće ko ćukice il` uplašeni zečevi a premalo dišemo s Imenom Gospodara punim plućima kao ljudi. Stoga se disanje uzima kao polazna stanica, i uvijek iznova s Imenom. Novija naučna istraživanja pokazuju da je tek oko 30% našeg mozga aktivno, i upravo (ne) snabdjevenost kiseonikom ovog organa navodi se kao ključni problem zbog čega ostali dio nije u funkciji.

Dijalozi - bitan segment

Sve ove informacije su vezane za ono nepoznato, unutarnje, a koje svjesnošću uvijek iznova budimo kad se molitvom obraćamo. U biti, ova tema dotiče i naše svakodnevne dijaloge sa ljudima, jer nikom nije milo kad ga ignorišu u razgovoru. Sve što Sam stvorio, kaže Gospodar, je samo da vidim ko će biti ljepšeg ponašanja. Razgovori, naši dijalozi s drugima, su bitan segment cjelokupnog odnosa prema ljudima tj. ponašanja.

Bitno je znati da se ovdje koncentracijom i treningom ulaže u vječno jer On je obećao da je saputnik onom koji Ga se prisjeća, koji je svjestan: "Rob Moj ne prestaje Mi se približavati s odanošću svoje slobodne volje sve dok ga Ja ne zavolim. A kad ga zavolim, Ja sam Sluh kojim on sluša, i Vid kojim on vidi, i Ruka kojom on hvata i Noga kojom on hodi."

Inače, kako i s kim drugim otkloniti ove naslagane tmine u nama nego namazom i obraćanjem prisutnog srca. Za konačni uspjeh ovog putovanja svakodnevnica je na repertoaru. Uz sve
ovo naravno - djela, da se siroče pomiluje.

Može se vremenom desiti i jedno „sretno“ pokliznuće tj. postoji opasnost da čovjek ne postane pre-meditativan i da ne utone u neki opasniji san. Da se ne omeđi svejednoćom u  svakodnevnici. Tad je izgubljen za porodicu, društvo, odmaknut od zadaće koju bi trebao  ispuniti na ovom svijetu.

Psiholozi kažu da se misao (odnosno sadržaj mišljenja) redovno očitava u nekom sudu ili tvrdnji. I ovo je lahko provjeriti, gdje svako ko se odluči zakoraciti u svoje unutarnje, može uspostaviti dijagnozu posmatrajući prirodu tih misli. Zna se da ljudski mozak funkcionira na principu elektromagnetnih signala, i džinnsko došaptavanje i fizička kontrola čovjeka rade na istom principu. Slanjem elektomagnetnih talasa ljudskom mozgu, džinn upravo unutarnjim glasom koji čovjek čuje, daje razne vrste „prijedloga“ koje rezultiraju daljnju, često kobnu, ljudsku reakciju. A ti elektromagnetni talasi koji u biti kontroliraju cijelo ljudsko tijelo su nama poznati kao opsjednutost demonima (džinnima) ili zlim duhovima. Dvije su vrste belaja koji se u ovim slučajevima dešavaju: prvi je tzv. džinnski dodir. U ovom slučaju čovjek još zadržava funkcionalnost, i tu je i nije, tj. još donekle vlada sobom. Recimo, može da obavi molitvu a da uopšte nije svjestan, tj. nije duhom prisutan. U drugom (težem) slučaju čovjek nema više kontrole nad svojim mozgom tj. desila se potpuna opsjednutost džinnom. Nije slučajno rečeno da čovjek neće uspjeti sve dok ne otkrije metode kojima džini ometaju i napadaju. Tek nakon toga dolazi dijagnoza a potom „kontrola nutarnjeg terena“.

S obzirom na već površnu analizu ili samoposmatranje klanjač može već sâm uspostaviti približnu dijagnozu u kom stepenu pripravnosti mu se nalazi odbrambeni sistem tj. koliko je njegov mozak uopšte uključen ili prisutan za vrijeme dijaloga, molitve ili obraćanja.

Pozicija posmatrača

Kad se zauzme pozicija posmatrača ovog nutarnjeg haosa s tim je napravljen korak ka tome da se počne „gospodariti“ u svojoj kući. Ovo je veoma bitno. Kao lovac na čeki. Biti poput krošnje drveta, kažu istočnjaci, neka vjetar (misli, tj. šaptači)) prolaze kroz tebe, bez da pokušavaš da ih zadržiš, polomiće ti grane. Biti poput morskog pijeska kroz koji će morski val samo proći, sapravši nečistoću. Tu će se vremenom upornim treniranjem i mentalnom čestitošću napraviti reda. Pozicija onog koji posmatra je veoma bitna, dakle distanca, ne dopustiti da haotične misli prevladaju jer će te odvući u nepoznato i iscrpljivati dok „ne pukneš“. Ako se čovjek prepusti ili je za psihijatrije ili će vremenom tražiti pomoć od onih koji mogu prepoznati porijeklo tog nutarnjeg nereda.

Pored ostalog dobro je znati da postoje i emocionalne uslovljenosti, razlozi kroz koje se misli mogu kategorizovati na: konkretne i apstraktne, logične i nelogične, magijske i arhaične. Dakle čitava lepeza koja ispunjava nekontrolisani i haotični prostor, jer nema „domaćina“ da malo pomete i sredi kuću. Pitanje je kako je moguće u takvom stanju išta čestito odraditi.

U ovom ionako kratkom životu i da li je moguće da iz ovakvog nereda iznikne iskreno obraćanje i usmjerena molitva e da bi bila uslišana.

Sufije često opisuju jedno posebno stanje u kojem svjesnost o Allahu potpuno obuzima čovjeka, i on postaje istinski oslobođen bilo kakvih briga na ovom svijetu, pa makar i na trenutak. Ovaj zikr ili prisjećanje oni nazivaju zikr srca. Sam Bog poučava čovjeka ovoj molitvi. Ovakav čovjek nadilazi svijet oblika, on putuje od mnoštva prema Jednosti, napušta mnoge radi Jednoga i s tim mu je darovano gledanje Jednog u mnoštvu. Ne podsjeća li ova priča na čovjekov haos (mnoštvo) u glavi koji bi on trebao da reducira na Jednu misao. I s tim mu se otvara nova dimenzija, drugačije gledanje na sebe i svijet. Tijelo naše je kuća prolaznog bivanja ka Vječnom. U njemu je mjesto moguće obnove saveza čovjeka i Boga. Kada sjećanje bude probuđeno u Srcu, ono nije ograničeno nit prostorom ni vremenom. I takvi budni su svjetiljke svakog mjesta u kojem budu.

Vrhunac tog uspravnog, savršenog čovjeka je da ovakvu molitvu uskladi u svakodnevnici, osmjehom roditeljima, majci svog djeteta, svakodnevnim poslovima ...

Ovaj skriveni, vantekijski i konstantni zikr je vrh, ako za tobom niko ne zajauče.

Gospodar je Onaj Koji mijenja stanja (npr. stanje odsutnog srca), i On je Onaj Koji je skriven iza svih promjena.

Da je ovo zaista Istina evo jedan događaj koji mi je šapatom ispričao jedan prijatelj.

Neke je godine u zimu (na minus pet) čitav dan radio na gradilištu i na kraju tog napornog dana mu se ta hladnoća, kako reče, u kosti uvukla. Kad je završio posao čekao je autobus na stanici koji je dobro kasnio. I skakućem i hukćem tako u toj noći, kaže prijatelj, ali ništa,  sve mi je hladnije. I u jednom momentu se sjetim, pa čekaj Gospodar zna za mene, On zna moje stanje i gdje se nalazim i s tom mišlju sam potpuno predan izgovorio – Allahu,  meni je zima. Nećeš mi vjerovati, prođe mi tjelom nekakva toplina k`o da je neko negdje u meni upalio  tajno grijanje i tako ogrijao i mene i sve u što sam te noći pogledao.