Uzvišeni Allah je stvorio čovjeka u najljepšem skladu, pa je naša dužnost  da se trudimo da sve što radimo bude savršeno dobro. Nikada se ne smijemo zadovoljiti osrednošću i površnošću. Pogotovo to sebi ne smijemo dopustiti danas kada su muslimani zaostali u svim sferama života. Kao muslimani i vjernici u Allaha, dž. š., moramo naći načina da se natjeramo da budemo bolji, ma šta radili. Ako učimo nešto napamet, moramo se potruditi da više i bolje memorišemo; ako studiramo, moramo bolje studirati; ako radimo, moramo još bolje raditi; ako obavljamo neke volonterske poslove, i to trebamo nastojati da bolje i više radimo. Natjerajmo se da budemo bolji u svemu što radimo, posebno vi mlađi, jer sada imate vremena i nemate puno odgovornosti. Da, imate puno učenja, puno zadaća, projekata, ispita, ali to nisu odgovornosti sa kojima ćete se suočiti kasnije u životu. Odgvornost će doći kada se oženite ili udate, kada dobijete djecu.

Sada imate slobodu kakvu nećete imati kasnije. Zato je sada pravo vrijeme da se natjerate da budete bolji i uspješniji u svemu. Ovo je prilika koja se ne smije propustiti i koja se nikada više neće ukazati. Kompjuter nije izmišljen radi video igrica, kockanja, klađenja, gledanja filmova itd. Nije to tvoja životna misija. Ti imaš daleko važnije i preče stvari da radiš za sebe, porodicu, zajednicu, državu i čovječanstvo. Uzvišeni Allah te nije stvorio da trošiš dragocjeno vrijeme na beskorisne i štetne stvari.

Od tebe se očekuje pozitivno i korisno djelovanje. Mi ne smijemo sjediti skrštenih ruku i čekati da nam nafaka dođe sama, da nam neko uvijek daje donacije, da nam se neko smiluje i investira bez ličnih interesa. Jer, u današnjem svijetu vladaju samo interesi i radi ostvarenja interesa koriste se sva raspoloživa sredstva.  

Mi moramo razmišljati o tome čime nas je Allah, dž. š., počastio i šta nam je podario, na tome Mu biti zahvalni i, prema svojim mogućnostima, djelovati i rezultate postizati. Naš glavni cilj je da djelujemo po Božijoj želji i Uputi a za opću dobrobit. Naravno, gdje se radi za dobro svih, ni mi sami nećemo biti lišeni toga dobra.

Naša je obaveza pokazati našem Stvoritelju da smo uradili sve što je u našoj moći. Dakle, kada učimo, radimo, klanjamo, ibadetimo, treniramo, moramo se truditi da budemo najbolji. I kada jedemo, ne jedimo beskorisnu hranu. U svemu nastojmo biti najbolji da bi se u nas drugi ugledali i poželjeli da budu kao mi. Musliman mora biti privlačan a ne odbojan za druge; neko kome će se drugi diviti a ne od njega strahovati i glavu okretati. Treba biti čistog tijela i duše, namirisan i pristojno obučen. Budi kao buket miomirisnog cvijeća. Tako i tvoja kuća, dvorište, avlija, njiva, šuma, trgovina, kancelarija, fabrika. Neka je sva Zemlja čista poput mesdžida i prikladna za namaz. Neka liči na park u kojem uživaju ljudi, životinje, ptice, insekti i biljke.  

Naša životna misija je da spoznamo Stvoritelja, da mu dragovoljno robujemo, da sve činimo radi Božijeg zadovoljstva i da život učinimo lijepim, ugodnim i smisaonim za sva bića. Današnja predominantno materijalistička civilizacija vidi uspjeh prvenstveno u materijalnim dobrima.

Prvo se gleda šta i koliko čovjek posjeduje. Materijom se uglavnom stiče prestiž i reputacija. Novac jeste važan u životu, ali ne smije biti glavna preokupacija. Dobro je da posjedujemo novac, ali novac nipošto ne smije posjedovati nas. Bogu treba robovati a ne novcu i dunjalučkim dobrima. Lijepo je što na svakoj američkoj novčanici piše: “In God We Trust” (Mi vjerujemo u Boga), ali je žalosno što je to samo puka fraza. Novac je, nažalost, postao božanstvo kojemu se mnogi klanjaju i zbog kojeg se čuda čine. Stoga je ova naša mala planeta Zemlja postala opasnim mjestom za milione ljudi. Henri Kisindžer reče: „Biti neprijatelj svjetskih moćnika je opasno, ali biti njihov prijatelj je kobno.” Pa, neki još kažu da nema života poslije smrti?!! Mora ga biti, jer ovdje nema pravde i nije Zemlja stvorena samo radi jedne male skupine ljudi.

Koliko je novac važan za prestiž među ljudima svjedoči i crni humor, u kojem doista ima istine. Dio toga humora odslikava jadno stanje današnjeg svijeta. Naime, kažu da je neko imao odnos sa nečijom kćerkom, koja je zatrudnjela. Otac djevojke traži onoga ko je to uradio da bi ga fizički kaznio. Pronašli su počinitelja zlodjela i on dolazi u novom poršeu. Djevojkin otac već vidi da od njega može biti neke koristi i više već nije bijesan. Srce mu se smekšaje, a posebno onda kada griješnik obećava da će to sve materijalno kompenzirati i podržati. Dakle, lijepo kažu da para vrti gdje burgija neće. To što se djevojka prije braka upustila u haram odnos, što nosi vanbračno dijete, što bi trebala biti sramota za porodicu, rodbinu i društvo, ne predstavlja više nikakvu neugodu. Bitan je novac jer, zaboga, to je ono što stvara prestiž među današnjim ljudima!! Riječ sramota je skoro iščezla, a Muhammed, a. s., je rekao: “Ako se ne stidiš, radi šta hoćeš!”

Mnogi se hvališu biznisom, drugi poslom, treći titulama, četvrti nekretninama, peti autima, jer je to danas mjerilo prestiža. Još kad se zna kako se završavaju fakulteti, stječu akademske titule, nalaze poslovi, sređuju penzije i to sve dobro debelim kovertama! Subhanallah! I to je sve normalno! U SAD je jedan kongresmen izbačen iz Kongresa zbog koverte u kojoj je primio “samo”1.000 dolara! A kod naše jedne nečasne profesorice na Medicinskom fakultetu nije moguće položiti ispit bez koverte. I ona još sama priznaje studentima da joj pare nisu halal, riječima: “Djeco, ja bih obavila hadž, ali pare su mi haram!” A Muhammed, a. s., je rekao: “I onaj koji prima i koji daje mito će unići u Džehennem!” Estagfirullah! Zadnja šansa im je da se pokaju i postanu bolji. Nedavno je i papa Franjo izjavio da Katolička crkva ne želi da joj doniraju “prljavi/haram novac”.

Možda ste slušali i čitali da je zbog prevare jedan iranski milijarder osuđen na smrt. Šta li će mu značiti milijarde kada ga pogube?! Vjerovatno bi on sada dao sve te milijarde a da ga poštede smrti. Šta li onima koji uzimaju mito znače koverte, ma koliko debele bile, ako onaj koji ih prima zaradi Džehennem?! E, pa, pored naučnih titula, zarađenih znojem, trudom, zalaganjem i učenjem, najvažnija titula u životu svakog čovjeka je poštenje, bogobojaznost, ljudskost, plemenitost i velikodušnost. Kada čovjek posjeduje ove titule, onda mu nikakve druge titule, funkcije ni novac neće činiti prestiž i umišljenu vrijednost. On tada neće ni pomisliti da se oholi i osili. Tada će on znati da sve što posjeduje je dar Božiji na kojem treba permanentno zahvaljivati Stvoritelju i Gospodaru svih svjetova.

Gradimo i hvalimo se velikim kućama, koje su uglavnom poluprazne ili prazne. Često u njima nema mjesta ni za naše roditelje. Evo, čitam taze vijest da su se u Sarajevu muž i žena razveli u 74. godini života?! Stan su prodali i novac dali kćerima. Muž se negdje skrasio, a supruga je faktički ostala na ulici. Nadala se da bi je jedna od dviju kćeri mogla primiti, ali nisu, pa je ostala opcija da bude na ulici ili da se skrasi u džamiji dok se ne nađe neko rješenje. Žalosno, zar ne?! Allahu ekber! Možemo i moramo biti bolji.

Allahu ekber! Vjerovatno ste prije nekoliko dana čitali frapantnu storiju o pingvinu koji svake godine prepliva oko 8.000 km da bi došao do Brazilca koji mu je spasio život, a da bi sa njim proveo najmanje osam mjeseci. Vjerovatno ste gledali i začuđujuću ljubav lavova prema svojim odgajateljima. Bože, zaista možemo učiti od životinja i ptica.

Poslije vjerovanja u Boga Uzvišenoga, prva naša obligatna dužnost je da iskažemo dobročinstvo prema roditeljima. I tu mnogi zakazuju, roditelje zanemaruju i godinama ih ne posjećuju. Onomad sam čitao da je otac poručio djeci da im je majka umrla da bi došli na sahranu. Dakle, roditelji su morali smrt inscenirati da bi djeca došla kući. Subhanallah! Allahu ekber!

A koliko su roditelji zanemareni, svjedoči i kazivanje jednog sveštenika koji je sakupljao novac za jednu iznemoglu, siromašnu i zapostavljenu majku. Prikupljeni novac je stavio u kovertu i držao na stolu. U njegov ured je ušao provalnik sa pištoljem u ruci i tražio novac. Sveštenik nije imao izbora do da mu da kovertu sa novcem koji je dugo prikupljao za jadnu, staru i zanemarenu majku. Pljačkaroš je uzeo novac i izašao. Kada je otvorio kovertu, s novcem je našao i cjeduljicu na kojoj se nalazilo ime njegove majke. To ga je strašno pogodilo, pa se vratio svešteniku uplakan i novac vratio. Sveštenik mu je rekao da novac lično odnese svojoj majci. Učinio je to, pokajao se i postao jedan od najboljih vjernika. I ovo je dokaz da se može biti bolji kad se hoće.

Neki su toliko opsjednuti novcem da i kad umru ne žele da iza sebe ostave novac. Jedan čovjek, koji je stekao veliko bogatstvo škrtareći i čuvajući, prije smrti je tražio od supruge da sav njegov novac sahrani sa njim. Nije se okanio dok mu žena nije obećala da će mu želju ispuniti. Kada je oproštajna ceremonija bila završena i kada su počeli zatvarati sanduk, žena je ustala i rekla: „Samo momenat!“ U rukama je držala kutiju od cipela. Prišla je i stavila kutiju u sanduk. Zatim su kovčeg zatvorili i spustili u mezar/grob. „Nadam se da nisi poludjela i nisi stavila sav novac sa tom starom škrticom“, upitala ju je prijateljica. Žena je odgovorila: „Da, stavila sam novac tamo, kako sam i obećala. Kao vjernica, obećala sam da ću staviti novac zajedno sa njim u sanduk i ne mogu lagati.“ „Želiš da kažeš da si sve, do posljednje pare, poslala u grob?“ – iznenadila se prijateljica. „Naravno“, odgovorila je udovica, ”uzela  sam sav njegov novac, stavila ga na svoj račun, a njemu sam ispisala ček na pun iznos, pa neka ga gore unovči kad stigne“. Tako to biva kad se više voli prolazni od vječnog života, i kada se obožava novac a ne Uzvišeni Bog. In ša Allah, nastavit ćemo idućeg petka.

Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, nagradi one koji su je slušali i čitali, popravi naše stanje nabolje, učini da sve što radimo bude u ime Tebe a za dobrobit svih ljudi i svih živih bića, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima.