1. Čisto robovanje, u kojem nema mjesta vlastitim udjelima i željama, poput npr. bacanja kamenčića na džemreta koja nemaju nikakva udjela u stizanju kamenčića na njih. U ovom slučaju cilj Šerijata jeste iskušenje radnjom kojom će rob iskazati svoje ropstvo i robovanje, radnjom kojom se ne može racionalno dokučiti smisao, jer ono čiji je smisao spoznatljiv razumom, ljudska će mu priroda biti naklonjena i čistota robovanja neće biti iskazana. To je zato što se robovanje očituje u aktivnosti samo radi Onoga Kome se robuje i u Njegovo ime, a ne za neki drugi smisao. Većina hadžskih obreda jeste upravo takva.
2. Uvjet za ispunjenje kelimei-šehadeta jeste da kod monoteiste ne ostane niko ili ništa voljen osim Jednog, Jedinog, jer ljubav ne trpi sudružništvo. Tevhid na jeziku nema mnogo vrijednosti, već se njime kuša stupanj ljubavi napuštanjem voljenog, a imeci su kod ljudi voljeni jer im čine sredstvo kojim postižu dunjalučke užitke i njihovim sebebom bivaju privrženi ovom svijetu, te zaziru od smrti iako se njome ostvaruje susret s Voljenim. Eto kako se propituje njihova iskrenost u čežnji za Voljenim kad se oni odriču svojih imetaka koji su im srcu prirasli.
3. Ko god u nutrini svojoj osjeti impuls hajra, treba ga iskoristiti jer je to govor meleka.
4. Kad god čovjeku cilj sadake bude da ga ljudi znaju, automatski mu to njegovo djelo propada, jer bi zekat ustvari trebao otkloniti škrtost i oslabiti ljubav za imetkom, dok je ljubav za ugledom duše žešća od ljubavi za imetkom, a obje na ahiretu vode u propast.
5. Čovjek vidi sebe kao dobročinitelja siromaha, dok bi, ustvari, trebalo da siromaha vidi kao svog dobročinitelja prihvatanjem tog Allahova prava koje je zapravo Njegova blagodat koja ga čisti i spašava od Vatre.
6. To što je čovjeku mrsko izdvojiti imetak čista je glupost, jer ako je nekome mrsko dati jedan dirhem naspram onog što vrijedi hiljadu, onda se radi o žestokoj gluposti. Zna se kako se imetak daje u čežnji za Allahovim zadovoljstvom i sevapom na ahiretu, a to je uzvišenije od onog što je izdvojio ili izdvaja u cilju čišćenja svoje duše od prljavštine, škrtosti ili zahvalnosti na traženju još više.
7. Ako pomisliš kako je viđenje sebe na stupnju dobročinitelja maglovita stvar i upitaš se ima li za to kakva znaka kojim bi mogao propitati svoje srce i znati da sebe ne vidi kao dobročinitelja, znaj kako jedan takav vrlo jasan i precizan znak postoji! On se ogleda u tome da zamisli kako mu je siromah učinio neku nepravdu ili postao njegovim neprijateljem, da li bi mu tada negodovanje i odvratnost bili veći prije nego što mu je dao sadaku. Ako bi to negodovanje bilo veće nakon davanja sadake, u tom slučaju on nije oslobođen nedostatka prigovaranja, jer je od njega očekivao ono što nije očekivao prije davanja sadake.
8. Viđenje stvari od nekog drugog, a ne Allaha, dž.š., jeste osobina nevjernika. (...) Onaj ko svoju nutrinu ne očisti od viđenja posredništvâ, osim baš kao što su posredništva, njegova zatajnost kao da se i nije kutarisala pritajenog širka. Stoga, neka se pripazi Allaha Uzvišenog u bistrenju svoga tevhida od zamućenosti od širka i njegovih truhleža!
9. U svojoj bíti post je tajan, ništa se od njega ne pokazuje. Sva druga djela pokoravanja Bogu javna su, izložena, ljudi ih vide, a post vidi samo Allah Silni i Veličanstveni. Post je stvar skrivenosti i apsolutnoga strpljenja.
10. Učenjaci koji se bave onim svijetom zaokupljeni su prihvatanjem posta, prihvatanjem koje dovodi do postizanja smjeranoga dospijeća. Ti učenjaci shvataju da je cilj posta kićenje jednom od osobina Uzvišenoga Allaha osobinom samedijjeta, slijeđenje melekâ u obuzdavanju strastî, koliko je to moguće, jer su meleci bezgriješni.
11. Potpunost posta čovjeka bit će postignuta shvati li značenje posta i uvidi li da je svrha posta čišćenje srca i usmjeravanje svih misli ka dragome Bogu, Uzvišenome, Veličanstvenome.
12. Volio bih znati da li oni koji zauzimaju stav o zabrani posjete turbetima smatraju zabranjenim i posjete mezarima vjerovjesnika, kao naprimjer posjete mezarima Ibrahima, Musaa, Jahje i drugih vjerovjesnika, a.s. Zabranjivati posjetu njihovim mezarima krajnje je apsurdno, a ako je to dozvoljeno, onda se dozvola odnosi i na posjete mjesta gdje su ukopani evlije, ulema i dobri Allahovi robovi, i nije isključena mogućnost da to bude jedan od ciljeva putovanja, kao što cilj putovanja može biti posjeta živim učenjacima.
13. Znak da je hadž kod Allaha, dž.š., primljen jeste da se hadžija vrati kao pobožnjak koji ne žudi za ovim dunjalukom, nego onaj koji žudi za ahiretom spremajući se za susret sa svojim Gospodarom, nakon što je posjetio Njegovu Kuću.
14. Lijep moral ne znači otklanjanje onoga što čovjeka uznemirava, nego podnošenje uznemiravanja.
15. Hadžija treba znati da je tavaf oko Kabe ustvari tavaf srca koje snažno osjeća ovisnost o Gospodaru, a Kaba je samo forma tog osjećaja u svijetu očitovanja Allahove moći, ovisnost koja se ne vidi i koja je, ustvari, svijet Allahove vladavine. Isto tako, tijelo je vidljivi oblik u pojavnom svijetu, za srce koje ne gleda očima i nalazi se u nevidljivom svijetu, a svijet očitovanja Allahove moći i pojavni svijet predstavljaju sredstvo za putovanje u nevidljivi svijet i svijet Allahove vladavine za one kojima Uzvišeni Allah otvori vrata. O ovoj je usporedbi riječ kada se kaže da je Hram ispunjen poklonicima (Bejt ma‘mur) na nebesima prekriven pokrivačem Kabe i meleki oko njega tavaf čine kao što ljudi tavafe oko Kabe. Zato što većina ljudi nije u stanju činiti takav tavaf, naređeno im je da oponašaju meleke u granicama svojih mogućnosti, i obećano im je: Ko se poistovjeti s jednim narodom njemu i pripada. (Ebu Davud)
16. Hodajući između Safe i Merve, hadžija se treba prisjetiti hodanja između dva tasa Mizana na Sudnjem danu; neka mu Safa bude tas s dobrim djelima, a Merva tas s lošim djelima, pa neka ima osjećaj da hoda između ova dva tasa, iščekujući koji će tas prevagnuti i šta će poslije toga uslijediti: kazna ili oprost.
17. Kao da je odlučnost i uvjerenje uz prisustvo iskrenih, časnih i odabranih Allahovih robova s različitih krajeva svijeta, suština hadža i krajnji cilj. Zato je ujedinjenje želja i nastojanja i međusobna saradnja srca u isto vrijeme i na jednom mjestu najbolji način da se privuče Allahova milost.
18. Jedan od načina kako postati tužan jeste promišljati o kur’anskim zastrašivanjima, prijetnjama, sporazumima i ugovorima, a onda razmisliti o svojim neispunjenjima kur’anskih naredbi i zabrana pa će neminovno biti tužan, i proplakati. Ako ni tada nije tužan i ako ne plače, a tužni su i plaču oni čistih srca, neka plače što nije tužan i što ne plače jer je to jedna od najvećih nesreća.
19. Pogledaj kolika je ta Božija naklonost prema ljudima kada je dao da njihovi umovi dokuče značenja Njegova govora, koji je Njegova bespočetna osobina koja egzistira po Njegovom biću, i kako im se ta Božija osobina pokazala uvijena u slova i glasove, što su ljudske osobine, jer čovjek nije u stanju dostići razumijevanje osobina Allaha, dž.š., izuzev preko svojih osobina.
20. On je, u zbilji, sve. Onaj koji Ga ne vidi u onome što gleda on Ga i nije spoznao. Onaj koji Ga je spoznao spoznao je da je sve mimo Allaha, dž.š., ništavno i da sve propada osim Njega. Ne da će kasnije propasti, nego da je već sada ništavno, ako uzme u obzir onô što je ono u osnovi, a ne da ono postoji po volji i moći Allaha, dž.š., pa je na osnovu uzročno-posljedične veze postojano, nego je kao zasebna jedinica sasvim ništavno. Ovo je jedan od principa znanja otkrovenja.
21. Većina ljudi spriječena je da razumije značenja Kur’ana zbog uzroka i zastora koje je šejtan spustio na njihova srca, pa ne vide ljepote kur’anskih tajni.
22. Stvarno znanje jeste ono koje je izraz otkrovenja i osvjedočenja svjetlom duhovne pronicljivosti.
23. Srce je poput ogledala, strasti poput hrđe, a kur’anska značenja poput slika koje se vide na ogledalu.
24. Udio je jezika da pravilno izgovara harfove učeći polahko i razgovijetno, udio uma da pojašnjava značenja, a udio srca da uzima pouku i da doživi kur’anski tekst udaljavajući se od zabranjenog, a prihvatajući naređeno. Prema tome, jezik uči polahko i razgovijetno, um prevodi, a srce uzima pouku.
25. Tri su nivoa učenja Kur’ana. Najniži jeste kada čovjek zamisli da uči Kur’an Allahu, dž.š., stojeći pred Njim, a On ga gleda i sluša. Kod ovakvog zamišljanja njegovo stanje će karakterizirati moljenje, umiljavanje, preklinjanje i ponizno traženje. Drugi nivo jeste da srcem svjedoči da ga Allah, dž.š., gleda, da se njemu obraća Svojim ljubaznostima i da s njim prisno razgovara darujući ga blagodatima i dobročinstvom. Njegovo stanje jeste stanje stida, iskazivanja poštovanja, slušanja i razumijevanja. Treći nivo jeste da u govoru vidi Govornika, u riječima Njegove osobine, pa ne obraća pažnju na sebe, niti na učenje Kur’ana, niti na zavisnost blagodati o učenju, s obzirom da mu se blagodati ukazuju, nego mu je pažnja usredsređena na Govornika, njegovo je razmišljanje stalo na Njemu, kao da se udubljivanjem u posmatranje Govornika isključio iz svega drugog. To je stepen Allahu bliskih.
26. Ko Ga ne vidi u svemu, vidi ostalo, a svako usmjeravanje pažnje nečemu drugom mimo Allaha, dž.š., jeste određeni vid skrivenog širka. Iskreno vjerovanje u Allahovu jednoću sastoji se u tome da u svemu što gleda vidi samo Allaha, dž.š.
27. Kada učač pređe granicu obraćanja pažnje na sebe i kod učenja Kur’ana primjećuje jedino Allaha, dž.š., otkrit će mu se tajna nevidljivog svijeta.
28. Znaj da onaj koji smatra da nema drugih značenja Kur’ana mimo onih koja nudi vanjsko tumačenje – on govori samo o svojoj granici i u pravu je kada govori o sebi, ali nije u pravu kada donosi sud da se svi ljudi vrate na njegov stepen koji je njegova granica i stajalište.
29. Stalna budnost i prisutnost srca i svjesnost Allaha, dž.š., ili koliko god je to više moguće, to je ono što ima prednost u odnosu na ostale ibadete. To je, ustvari, cilj i rezultat praktičnih ibadeta.
30. Iz počasti prema zikrullahu Uzvišeni je Allah uzvisio deredžu šehadeta (pogibije na Allahovom putu), jer je akcenat na okončanju boravka na ovom svijetu i odlasku Uzvišenom Allahu. Srce je predano isključivo Uzvišenom Allahu i odvojeno od svega drugog. Zato, ako rob bude u stanju svoj interes i zanimanje usmjeriti isključivo ka Uzvišenom Allahu, onda ne može drugačije poginuti osim na borbenoj liniji jer on je, na taj način, iz svoga srca odstranio čežnju, a njegova porodica, imetak i djeca nisu predmet njegovih želja i ambicija, čak ni cijeli ovaj dunjaluk.
31. Časnost i posebnost određenih trenutaka vraća se na časnost stanja, jer je vrijeme u zadnjem dijelu noći vrijeme kada je srce čisto i iskreno i daleko od onoga što može zamutiti njegovu čistoću.
32. Ako si u nedoumici oko toga kakva je korist dove kada je sve unaprijed određeno, znaj da u Allahovo određenje spada i otklanjanje belaja dovom. Dakle, dova je uzrok otklanjanja belaja i pribavljanja Allahove milosti, kao što je štit uzrok zaustavljanja strijele, ili kao što je voda uzrok klijanja bilja.
33. Ljudi na ovom svijetu samo su putnici. Prva njihova stanica jeste kolijevka, a posljednja mezar. Zavičaj im je ili Džennet ili Džehennem, a život na ovom svijetu razdaljina od prve do posljednje stanice. Godine su samo veća razdoblja toga puta, mjeseci etape, dani milje, udisaji koraci, pobožnost poputbina, vrijeme kapital, a strasti razbojnici na tom putu.
34. Ljubav i naklonost postižu se jedino stalnim sjećanjem i spominjanjem voljene osobe i ustrajnošću u tome, a spoznaja stalnim razmišljanjem o toj osobi, njenim osobinama i djelima. A jedino postoji Allah, dž.š., i Njegova djela.
35. Koliko god ono jednostavno djelovalo, razmišljanje je najuzvišeniji ibadet budući da podrazumijeva sjećanje na Allaha, dž.š., i povećanje:

- znanja, zato što je mišljenje ključ znanja i otkrovenja;

- ljubavi, zato što srce voli samo onoga koga smatra velikim.

36. Čovjek mora biti svjestan da “dan života” ima i svoj kraj, kada će zaći sunce tog života koje se nakon toga više neće pojaviti.
37. San je stanje između života i smrti kao što je berzeh stanje između dunjaluka i ahireta.
38. Učenje je bolje od zikra i nafila.
39. Ibadeti od kojih korist vide i drugi ljudi vredniji su od onih koji nemaju veze s drugim ljudima.

Odabrao: Haris Dubravac