-Prirodi i svrsi nauke nije primjereno da negira nešto što historijski samo za sebe, i bez same te nauke, postoji. Naučnim institucijama nije primjereno da svojim zvaničnim „naučnim stavovima“ nešto ili nekoga negiraju. Pogotovo to nije primjereno vrhunskim naučnim institucijama, kakve su akademije nauka, čija je jedina i vrhovna dužnost boriti se za naučne istine i protiv svake vrste neznanja, gluposti, primitivizma i zloupotreba i manipulacija. Bez obzira na općepoznatu  neslavnu „naučnu strategiju“ SANU-a i njenu avanturističku i opasnu „memorandumsku orijentaciju“ i  aroganciju u odnosu na druge sredine, države i narode, njenu uobrazilju da ne samo svome narodu već i drugima kroji kapu  i određuje šta „jeste“, a šta „nije“, pogotovo kad je riječ o jeziku i kulturi naroda i države, nisam pristalica toga da se sad, graktajuće i papagajski, pa dobrim dijelom i amaterski intonirano i emotivno prenabijeno, medijsko drvlje i kamenje baca na SANU, kao da je ona toliko važna i kao da je ona uspjela sačuvati svoj naučni, odnosno neutralni ideološki nivo, pa sad treba jednako držati do svakoga njenog mišljenja. Ona to nije uspjela očuvati i stoga kao naučna institucija za nas i ne može biti toliko važna i mjerodavna. Ali, ne treba nikome oduzimati pravo na mišljenje, mada se kod nas pravo na mišljenje ne razlikuje od „prava na miješanje“ i „prava na negiranje“. Ovo prvo pravo, pravo na mišljenje, neprikosnoveno je i garantirano slobodnim ljudima i slobodnim društvima i institucijama. Ali, pravo da nekoga negiraš u ime naučnih falsifikata i notornih neistina, to već nije pravo, to je zloupotreba prava na mišljenje i, naravno, prava  na istinu. Naše naučno mišljenje, ili moje, kako hoćete, nema nikakve potrebe za tim da nekoga elementarno i historijski negira, ako to već postoji i ima svoju historiju. To pravo meni ne treba, a ja ga i nemam. Ja kao naučnik ili književnik ne jedem svoj „intelektualni hljeb“ sa sedam kora da bih nekoga negirao, ali ga ne jedem ni da bih dopustio laži i gluposti koje iznosi npr. pojedinac što se zvanično bavi naukom, ili pogotovo institucija kakva je npr.SANU. Ja lično mislim da je SANU tradicijom zamišljena kao duhovni  bajraktar i vođa srpskog naroda i to joj niko ne može osporiti, mada i tu ima određene sjene i sumnje, može li to i treba li to naučna institucija takvog ranga biti. Ali, ta SANU je u svojoj prošlosti imala i svoje velike naučne rezultate i ogromna i humana dostignuća. Te rezultate njena prenaglašena nacionalna stretegija nažalost umanjuje, umjesto da ih uvećava i afirmira. SANU se npr. danas nalazi u rukama naučno vrlo sumnjivih  autoriteta, s jedne strane, i u krhkim i plašljivim rukama naučnih zanatlija i raznih doktorskih poslušnika prosječnih znanstvenih mogućnosti i dometa, što se prije svega odnosi na filologiju ili posebno na nauku o jeziku, a ja to lično znam jer su to moje kolege sa kojima sam se naučno razvijao i koji su kasnije, povučeni svim ovim našim zbivanjima, otperjali u svoje nacionalne matice i „razvijene sredine“. Ja se nadam da će takva naučna institucija naći snage da nadvlada svoje današnje duboke krize služenja ideologiji i politici niskoga garda i niskih udaraca, pogotovo služenja političkim strujama unutar susjednih država, u cilju podrivanja, slabljenja i negiranja samih država. Nadamo se da  će SANU napokon zbaciti taj nacionalnomitološki plašt sa sebe i da će se zdrave snage u njoj izboriti za pravi njen put i zaploviti sigurnijim i dubljim vodama istinske nauke, pameti i progresa.

Ali nama u BiH ovakvo skandalozno istupanje vrhunske naučne institucije iz susjednie zemlje može biti samo krupna opomena da se napokon pozabavimo sobom i našim zastajanjima i slabostima. Sve ovo nam se dešava, da nas neko  pokušava omalovažiti i negirati, a time samog sebe omalovažavajući, dobrim dijelom i zbog toga što smo odveć slabašni u našim naučnim programima, projektima i institucijama. A zašto smo slabašni? Zato što odgovorni pojedinci i institucije i organi iz politike ne rade svoj posao, usmjeravajući sredstva za nauku u drugim nekim pravcima i drugim kanalima otuđujući ih od nas naučnika i intelektualaca i odgovornih  ljudi za kulturu i čast ove zemlje i ovog naroda. Slabašni smo, istina, i zbog toga što nam unutar naučnih institucija, foruma, fakulteta itd. djeluju destruktivne snage kočenja, na perfidne načine uvezane sa ovima prvima  iz  vlasti i raznih foruma. Kako razbiti te spregove i klanove? Mediji uobražavaju da se oni bore za to da ih razbiju, ali oni, većim dijelom, po mom sudu, također djeluju destruktivno, i to napadno destruktivno, namećući stalno atmosferu negativizma, apsolutne sumnjičavosti, kafanskog politikantstva i malograđanštine u duhu onoga ironičnoga i paradoksalnoga naslova npr.“Slobodna Bosna“ i sl. Bosna može biti slobodna tek  onda kad se oslobodimo sva tri ova naša društvena taloga i zla, nekompetentne politike, poltronske nauke i strukture medijskog uma koja zatamnjuje i ono malo istinskog svjetla u našim glavama kad je riječ o mogućnosti spoznavanja  istina o sebi, društvu u kojem živimo, mjerila vrijednosti i ideala kojim stremimo i kojima se kao kulturni ljudi zanosimo.

Što se tiče oduzimanja prava čovjeku na školovanje na vlastitom jeziku, uskraćivanja tome čovjeku njegove književnosti i historije, o tome također nećemo trošiti previše riječi, ali ćemo ipak reći slijedeće: to pravo nikome se ne može oduzeti, a ni ta, u ponečemu podobro izvikana i idealizirana, Evropa „neće dozvoliti“ uskraćivanje tih prava. Mi ovdje ne smijemo čekati tu tzv. Evropu da nam dođe i zaštiti nam to naše iskonsko pravo. Jer Evropa nama nikada neće doći, mi moramo ići njoj. Tačnije, mi moramo ponovo postati Evropa, jer smo to uvijek i bili, ali nam je nešto poremetilo tu našu iskonsku pripadnost. Mi sami  našoj djeci u Konjević Polju i sl. to pravo moramo bezuvjetno i doslijedno obezbijediti. Međutim, deplasirano je, iluzorno i vještački isforsirano tražiti od nas iz nauke da mi to činimo. Mi to nikada nismo ni zamrsivali ni osporavali, pa tako ne možemo ni razmrsiti. Mi možemo objašnjavati duboku nenaučnost, nehumanost i neciviliziranost tih tendencija da se našoj djeci ospori to pravo, a neki drugi politički i društveni mehanizmi trebaju čuti naš naučni, dakle istiniti, humani i nekalkulantski glas i ići njegovim slijedom, odnosno obezbijediti sve neophodne mehanizme da se to pravo nikome ne uskrati, a pogotovo ne našoj djeci, i da sloboda njegova bezuvjetnog ostvarenja napokon  počne djelovati i funkcionirati.

Cijeli prilog u printanom izdanju Preporoda