O ovoj temi za “Preporod” govori dr. Iva Lučić, predavačica na Univerzitetu Uppsala u Švedskoj, autorica knjige “U ime nacije: Politički proces afirmacije Muslimana u socijalističkoj Jugoslaviji 1956-1971”.

- Ove godine se navršava pedeset godina (1968-2018) od priznavanja bosanskih Muslimana kao nacionalne kategorije u Jugoslaviji od strane Centralnog komiteta Saveza komunista (CK SK) Jugoslavije. Možete li nam ukratko reći šta je dovelo do ovog momenta?

Lučić: Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine (CK SK BiH), kao najviši organ bosanskohercegovačkog republičkog rukovodstva na svojoj 17. sjednici 26. januara 1968. godine raspravljao je o pitanju političkog statusa Muslimana u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini (SR BiH). Karakteristično za tu sjednicu jeste da su govornici, koji su se doticali te teme, jednoglasno polazili od stava da su Muslimani Bosne i Hercegovine narod koji je ravnopravan sa Srbima i Hrvatima BiH. Takav stav se bitno razlikovao od političkog shvaćanja neposredno nakon II. svjetskog rata, naime, da su Muslimani neopredijeljena vjerska grupa, te od stava iz 1961. godine da su Muslimana etnička grupa. Ovogodišnje obilježavanje odnosi se dakle na političku odluku koje je bh. republičko rukovodstvo donijelo na nivou SR BiH, a koje je trebalo u narednih nekoliko godina usuglasiti s rukovodstvima ostalih republika i sa saveznim rukovodstvom u Beogradu (Savez komunista Jugoslavije, SKJ).
Odluka iz 1968. godine bila je rezultat višegodišnjih političkih rasprava te prepiranja koje su započele već 1950-ih godina.
Proces političke afirmacije Muslimana i njihova priznanja kao jednog od tri ravnopravna naroda u SR BiH usko je povezan, odnosno uvjetovan, procesom koji se odvijao na federalnoj tj. jugoslavenskoj političkoj sceni od sredine 1950-ih godina a to je rastući zahtjev slovenskog republičkog rukovodstva za veću ekonomsku i političku autonomiju republika unutar federacije. Ovaj politički zahtjev slovensko rukovodstvo je formuliralo kao zahtjev za nacionalnu ravnopravnost. Drugim riječima argument je glasio da se nacionalna ravnopravnost jedinstveno može postići ovlašćivanjem republika da same odlučuju nad svojim ekonomskom zaradom umjesto da ga plaćaju u federalnu kasu. Takva logika argumentacije koja je vremenom zadobivala sve veći značaj u federaciji pridavala je sve veću važnost republikama u smislu nacionalnih političkih subjekata. Za bh. rukovodstvo ta tendencija decentralizacije, logikom nacionalne retorike, predstavljala je problem jer SR BiH je bila jedina republika koja nije imala nacionalnu većinu, nije bila definirana kao nacionalni subjekt. Na ZAVNOBiH-u 1943. godine ona je definirana kao Republika Srba, Hrvata i Muslimana.

Afirmacija Muslimana

Jačanje nacionalne retorike i decentralizacije tokom 1950-ih, a pogotovo 1960-ih godina u SFRJ, zahtijevalo je od bh. rukovodstva da preobrazi politički subjektivitet bh. republike u smislu nacionalno definirane republike. Polazna točka pri tome je bila formula Bosna i Hercegovina kao republika Srba Hrvata i Muslimana. Međutim sve dok su Muslimani imali politički status vjerske zajednice nacionalni karakter BiH bi se prevodio u dvonacionalnu srpsko-hrvatsku republiku. Kako bi se zadržao politički identitet BiH, baziran na trojnoj konstelaciji, trebalo je Muslimane politički afirmirati kao narod ravnopravan sa Srbima i Hrvatima te time definirati BiH kao nacionalnu republiku triju naroda.
Rezultati mog istraživanja ukazuju na dva bitna zaključka vezano za logiku političkog priznanja Muslimana kao nacije od strane bh. rukovodstva: prvo, ono je bilo neodvojivo od procesa afirmacije političkog subjektiviteta SR BiH kao nacionalno definirane republike u procesu decentralizacije federacije. Drugo, političko priznanje Muslimana 1968. godine nisu zagovarali isključivo muslimanski političari nego cijelo bosanskohercegovačko rukovodstvo (dakle i Srbi i Hrvati iz BiH koje je vremenom uvidjelo da je afirmacija Muslimana neophodna kako bi SR BiH a time i njezino rukovodstvo moglo opstati kao jedinstvena republika.
To su ukratko glavni potezi, s tim što ta odluka nije donesena u kratkom roku, a moje istraživanje analizira upravo taj dugogodišnji proces političke mobilizacije od prvobitne artikulacije ideje i zahtjeva za političkim priznanjem Muslimana kao nacije do jednoglasne odluke za to što je teklo godinama i ne uvijek bez poteškoća ni bez protivljenja.
- U Vašem istraživanju navodite da su intelektualci vodili proces afirmacije muslimanskog identiteta. Možete li pojasniti kako je tekao taj proces?
Lučić: Uloga intelektualca u procesu afirmacije Muslimana bila je uglavnom uloga prijenosnika internih odluka bh. političkog rukovodstva u javnost. Ako se paralelno analizira kronologija internih političkih debata s narativima o Muslimanima od strane intelektualaca u javnosti, onda se vidi kako bi javni rad intelektualaca uvijek uslijedio nakon političkih internih debata, što navodi na zaključak da je rad intelektualaca bio politički uvjetovan i politički diktiran s nekim pojedinim epizodama izuzetaka kao npr. tekst Muhameda Filipovića o bosanskom duhu u književnosti iz 1967. godine koji se odnosio na jezičku debatu i koji je objavljen mimo političkog tj. partijskog protokola.
Glavne teme intelektualaca, koji su bili angažirani u narativizaciji muslimanskog nacionalnog identiteta, opservirane su na polju historije. Dakle nacionalni identitet Muslimana legitimirao se je uglavnom historiografijom, za razliku od drugih republika gdje se nacionalna partikularnost legitimirala i lingvistikom.
Struktura historijskih narativa o muslimanskom etničkom a kasnije i nacionalnim subjektivitetu, kao i njihovi autori, mijenjali su se pak ovisno od toga koji period sagledavamo. Prvi autor koji je javno kritizirao politiku nacionalnog opredjeljivanja Muslimana bio je Enver Redžić sa svojim radom «Društveno-istorijski aspekt nacionalnog opredjeljivanja Muslimana u BiH» iz 1961. godine. Datum objavljivanja nije slučajan, dakle iste godine kada se uvela etnička kategorija Musliman u popisu stanovništva. Redžić u svom radu naglašava klasni aspekt te čifluk-sistem za vrijeme osmanske vladavine kao glavni faktor nacionalne heterogenizacije u BiH kroz historiju koja je rezultirala u tri posebna naroda u BiH. Time je narativ određen marksističkim primatom o klasnoj borbi kao glavnoj tekovini u historiji te se njemu podređuje nacionalni aspekt. Taj marksistički aspekt izbljeđuje što idemo dalje te se nadomješta aspektom kulture i religije, tj. islama kao glavnog faktora za određivanje muslimanske nacionalne subjektivnost naspram Srba i Hrvata u BiH. To se vidi već u radu Salima Ćerića iz 1968. godine pod naslovom «Muslimani srpskohrvatskog jezika» kao i kod Muhameda Hadžijahića «Od tradicije do identiteta».

Cijeli tekst

Pozicija u kojoj Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak mora dokazivati kako ovdašnji muslimani nisu strani element i kako ih se ne treba sumnjičiti kao carstvu nelojalne građane koji sanjaju povratak Turske i da su oni spremni prihvatiti „evropske vrijednosti“ tako podsjeća na nastojanje da se Bošnjaci zbog svog islamskog identiteta ponovo dovedu u istu položaj.

Nekako u vrijeme kada je u zvaničnoj posjeti BiH i reisu-l-ulemi boravila savezna ministrica za Evropu, integracije i vanjske poslove Austrije Karin Kneissl, i dok sam pratio kako su o toj posjeti izvijestili tamošnji mediji, pred sobom sam imao publikaciju vladinog Austrijskog integracijskog fonda - Fond za integraciju izbjeglica i migranata u kojoj je objavljen skandalozan tekst Saïde Keller-Messahli o muslimanima na Balkanu i BiH pod naslovom„Islam na Balkanu – historijski pregled i sve do danas.“
Sve me je to posjetilo na u Takvimu od 2009. objavljen reprint brošure “Šta misle muhamedanci u Bosni?”, koju je napisao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, a koja je objavljena u Sarajevu 1886. godine. Zahvaljujući hvale vrijednom projektu Gazi Husrev-begove biblioteke kojim je besplatno u digitalnoj formi postao dostupan značajan dio bogatog fundusa odlučio sam još jednom prelistati brošuru.
Nisam se prevario. Bilo mi je jasno zašto mi je ta 132 godine stara publikacija bila prva asocijacija. Ono što sam čitao u spisu Mehmed-beg Kapetanovića Ljubušaka tako me podsjetilo na ovo naše vrijeme i još jednom mi dokazalo kako se u ovoj zemlji bosanskoj haman ništa nije promijenilo i kako nam se historija ponavlja, ali i kako su duboki korijeni nekih politika s kojima se ovih godina nosimo.
Pozicija u kojoj Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak mora dokazivati kako ovdašnji muslimani nisu strani element i kako ih se ne treba sumnjičiti kao carstvu nelojalne građane koji sanjaju povratak Turske i da su oni spremni prihvatiti „evropske vrijednosti“ tako podsjeća na nastojanje da se Bošnjaci zbog svog islamskog identiteta ponovo dovedu u istu položaj.

„Sadašnjost i najbliža budućnost Bosne“

Ali po redu, sve je počelo kada je u januaru 1886. godine u Lajpcigu (Lipskoj) na njemačkom jeziku objavljena brošura nepoznatog autora pod naslovom „Sadašnjost i najbliža budućnost Bosne“ poznata još kao Lajpciška ili Lipska brošura. Prijevod teksta je u nastavcima i sa povremenim komentarima objavio zagrebački list Obzor.
U ovom pamfletu glavne teze su bile jasno poredane i namijenjene tadašnjoj evropskoj publici s istim ciljem s kojim se i danas islamski identitet Bošnjaka pokušava iskoristiti da ih se politički diskredituje i spriječi da postanu politički narod ili da suvereno s drugima odlučuju o budućnosti države.
Kao ključan argument nameće se teza kako je u bosanskim muslimanima (muhamedancima) zbog njihove pripadnosti islamu duboko ukorijenjeno neprijateljstvo prema Austro-Ugarskoj i Zapadu i da se oni nadaju da će se “Bosna povratiti pod tursku upravu”. I danas se Bošnjaci moraju objašnjavati da ne rade na osnivanju neke „islamske države“, moraju objašnjavati svoje kulturne i bilo koje druge veze sa većinskim muslimanskim zemljama.
Dok su investicije iz bogatih arapskih zemalja dobrodošle u svim evropskim državama, ali i zemljama regiona pa čak i u bh. entitetu RS, one su predmet sumnjičenja ako su uložene u većinski muslimanskim zemljama. Neko je lijepo rekao ovih dana da kada Arapin jede mozart kugle onda je turist, a kada jede ćevape onda je potencijalni terorist.
Uzalud svi pokazatelji kako je među Bošnjacima i danas najotvorenija podrška za EU i NATO integracije. Međunarodni republikanski institut (IRI), u okviru svog Centra za anketna istraživanja, objavio je novo istraživanje javnog mnijenja, prema kojem većina Bošnjaka (65 posto) i Hrvata (59 posto) apsolutno podržava članstvo u EU, a samo 18 posto Srba daje tako snažnu podršku pristupanju. Naravno, u takvom okruženju nije bitno ni to što je isto istraživanje pokazalo da među Bošnjacima vlada najotvorenija podrška za sekularno uređenje države (tako život u sekularnoj državi preferira 58% Bošnjaka, 56% Hrvata i 49% Srba).
Nadalje, teza koja se tada kao i danas provlači je da je višestoljetna turska vlast u Bosni dovela do toga da se među ovdašnjim ljudima raslojavanje desilo po vjerskom identitetu i ti narodi nisu sposobni izgraditi vlastiti nacionalni identitet, onaj bosanski. Dok muslimani zbog svoje fanatične privrženosti vjeri imaju samo identitet vjerske manjine i zato su nesposobni razviti nacionalni identitet, te se s njima ne može graditi država. Zbog toga je Mehmed- beg morao da odgovara i na navode iz lajpciškog pamfleta u kojem autor tvrdi „da je tursko gospodarstvo kroz vjekove gospodujući prouzrokovalo u Bosni, da se još i danas pučanstvo dijeli po vjeri; kaže,da je vjera stupila na mjesto narodnosti“. Mehmed- beg na ovo odgovara pišući kako se sa autorom ne može u tom pogledu složiti i da „Bošnjak koje vjere bio da bio, on je ostao pri svojoj narodnosti; vazda i uvijek svaki bosanski muhamedanac veliki je musloman, - možebit veći neg oni što živu u Arabiji, -ali se nije nikad svoje narodnosti odrekao, već ju je vazda dobro čuvao kano svetu stvar. Bošnjak ako je posto velikim vezirom kao Mehmed paša Sokolović i mnogi drugi, opet je bratimski ljubio naš narod i nije nikad na svoju domovinu zaboravio, nego joj je uvijek od koristi bio…“

Šta se promijenilo?

I danas se Bošnjacima naprasno naglašava njihov islamski identitet u političkom diskursu. Na stranu što među njima ima svih političkih orijentacija od onih desnih do onih lijevih kao i u svakom političkom narodu, na stranu što ih ima različitih svjetonazora, njihovo muslimanstvo se naglašava s ciljem diskreditovanja, jer je to najlakši put da ih se svede na vjersku manjinu. A vjerskim manjinama se prava daju dok nacije imaju svoja suverena prava.
Još jedna teza na koju Mehmed -beg odgovara, a koja se i danas čuje jeste ona o tome kako „budućnost zemlje temelji se samo na katoličkom elementu i vlada se jedino na taj element može osloniti“.
Čitajući stav autora lipske brošure prema kojem „buduć da muhamedanci nijesu sposobni niti su temeljiti, a kod grčko-istočnog elementa, da se nalazi nepovoljnih mahana; za to veli „da bi se bosansko-hercegovačka budućnost samo imala na katoličkom elementu temeljiti, i da bi se vlada samo na taj jedini element mogla osloniti“, nisam mogao, a da se ne prisjetim zaključaka HNS-a i Neumske konferencije o bosanskim Hrvatima kao jedinim nosiocima evropskih vrijednosti u BiH.
Nadalje, iz sporne studije se vidi da se sugeriše kako vlada ne zna koji bi smjer zauzela u vođenju zemlje ka blagostanju i da se ta politika treba mijenjati. I danas se stalno čuje kako je međunarodna zajednica pogriješila što se stavila na stranu onih koji zagovaraju jedinstvenu državu u kojoj će svi njeni građani na svakom njenom dijelu biti ravnopravni.
Teško je ne primijetiti kako su tadašnji autori anonimnih pisama pisali kako je „u zemlji apsolutno nemoguće provesti potpunu ravnopravnost islama sa drugim vjerama“ dok se danas providnom politizacijom blokira potpisivanje Ugovora IZ u BiH sa državom dok su druge dvije tradicionalne vjerske zajednice isti ugovor davno potpisale.
Možda bi sa teorijom zavjere sada graničilo povezivati današnje iseljavanje iz BiH sa natpisima onih koji su u vrijeme Mehmed-bega zagovarali kako ne treba „stavljati zapreke iseljavanju muhamedanaca iz Bosne i Hercegovine“, ali i to vrijedi pribilježiti, ako ne želimo da iz historije učimo onoliko koliko i kunić podvrgnut naučnom eksperimentu.

Sličica Želim Print

Čitati Bosnu uzduž i poprijeko

U toku je borba Bošnjaka za Bosnu kao državu i borba Bošnjaka sa svojim utvarama, traumama, iluzijama, mitovima, predrasuda-ma, obmanama koje onemoguća-vaju da se staro narodno biće uspravi u dostojanstve-noj slobodi, te oslobodi nametnutih lažnih slika o sebi. Ta dva okršaja odrediće budućnost Bosne i Bošnjaka. Najveća opasnost su lijeni bošnjački trutovi i neznalice koji iz sjene finansijski crpe državu i njezine institucije kao da su njihovo vlasništvo. Zato je neopisivo važna bošnjačka kritička svijest i mišljenje da bi se moglo sačuvati zdravo tkivo zajednice koja ne može biti svedena na „religijsku skupinu“.

U zgotovljenoj priči

Glavni dijelovi antibosanske interpretacije 20. stoljeća odvijali su se u registrima degradacije Bošnjaka kao starog evropskog naroda na razinu religijske skupine koja predstavalja, prvo – samo ostatak osmanskog naslijeđa koje je već odavno nestalo s prostora Balkana, posebno Bosne, Sandžaka, Crne Gore i Srbije, i drugo – napuštanje „pradedovske vere“ i običaja srpskog naroda pri čemu je proširena laž da su „Bošnjaci postali od Srba“. U ovoj netačnoj, zdravorazumskoj i orijentalizirajućoj priči o Bošnjacima bila je uključena cjelokupna kulturna sadržina srpstva i hrvatstva, to znači znanstvena produkcija, književnost, politika, opći kulturni ambijent, etnofaulizam, religijska institucija, fabricirana netrpeljivost, militarna presija, iseljavanje, progoni Bošnjaka, onemogućavanje razvoja, gušenje elementarnih prava na jezik, ime i vlastitu kulturu... Danas ne možemo ni zamisliti koju je stravu preživjelo bošnjačko stanovništvo od početka dvadesetog stoljeća do početka Drugog svjetskog rata kada je bilo u potpunoj nemoći.

U tom opskurnom i bolnom periodu za bošnjački narod odvija se proces preoblikovanja izgleda bosanskog bića u cjelini. Taj posao su obavljali sveštenici, historičari, književnici, političari, smutljivci i razni drugi manipulatori kako bi se konstruirala slika Bosne u kojoj nema bosanstva, bošnjaštva, Bošnjaka, krstjana manihejsko-dualističkog uvjerenja, Kotromanića kao vladara Bosne, banova i kraljeva, buna i Gradščevića – u kojoj nema bosanskog naroda. Sva se bosanska struktura nemilosrdno i bezočno kroatizirala i srbizirala kroz povijest do onog trenutka kada su Avari i Slaveni „osvajali Balkan“ i „potiskivali Ilire u brda“. U okviru pothvata „prilagođavanja“ bosanskog bića intencijama srpske i hrvatske velikodržavne politike nastale su najprimitivnije „znanstvene“ konstrukcije i umjetnička djela koja su direktno služila stvaranju slike Bosne koja bi opravdala sva aktualna i ovovremena dešavanja i poduzeća srpskog i hrvatskog nacijskog pervertiranja bosanske zbilje. Ta epoha nacionalizma prvih bosanskih susjeda toliko je zasijepila ljude u nauci i književnosti, naprimjer, da su neoprezno i sasvim samouvjereno napisali bestidne stranice laži, mržnje, primitivnosti i zla da je to danas gotovo nalik na barbarsko rušenje svetih spomenika čovječanstva. Danas čitanje Gundulićevog Osmana, Njegoševog Gorskog vijenca, dijelova književnog opusa i disertacije Ive Andrića, knjige Hajduk Stanko[1] Janka Veselinovića izaziva nelagodu u čovjeku koji pripada muslimanskom svijetu, jer se on optužuje za ono što su navodno neki drugi u prošlosti radili. Tako na današnje muslimane pada „muslimanska krivica“ koja je posebno konstruirana od 19. stoljeća u srpskom i hrvatskom korpusu da bi se moglo dati opravdanje za nakane i projekte koje su spremali spram Bosne u svojim nerelanim nacijskim zanosima.

Sličica Želim Print

Samokritički govor o epohi nemoći

Epoha bošnjačke nemoći vidljiva je u naletu nacijskih projekata srpstva i hrvatstva. Realna obezglavljenost i neobrazovanost Bošnjaka u evropskim naukama na prijelomu stoljeća (19./20.) otežavala je bilo kakvo usklađivanje bosanskog interesa s evropskim tokovima, jer većina populacije u Bosni tog vremena bila je ruralno-agrarno određena sve do 1950-ih godina. Bošnjaci nisu uspjeli na prijelomu stoljeća razviti moćnu političku ideju koja bi osigurala adekvatno kormilarenje Bosne i Bošanjaka u vremenu koje je neumoljivo mljelo sve ono što je još uvijek svoje živote zasnivalo na nadama u sultana i tradicijske forme življenja. Tako su Bošnjaci sa svojom zaostalošću bili lagahan objekt za već formirane političke i nacionalne koncepcije srpskog i hrvatskog naroda koji su preko Austro-Ugarske imperije uspjeli uznapredovati u znanjima o političkom i diplomatski su prednjačili u odnosu na inertne bošnjačke političare koji su se počeli određivali kao muslimani i tako gubili predstavu o narodnom imenu i povezanost s Bosnom koja ih je stoljećima određivala.

Svaki govor koji ima samokritičku crtu među Bošnjacima tokom 20. stoljeća neprestano se odbijao i zanemarivao. Gotovo da je bilo nepojmljivo da se pojave djela u kojima se prepoznaje kritičko-racionalna refleksija iz koje bi se moglo vidjeti da je riječ o pokušaju razumijevanja vlastite odgovornosti i položaja u povijesnom kontekstu. Oni su jednostavno usvojili strategiju eskapizma, mimikrije i prilagođavanja drugima. Postojali su naravno neki ljudi koji mogu poslužiti kao polazište, kakvi su, naprimjer, Šukrija Kurtović, Ibrahim Džafčić, Ahmed Muradbegović, Skender Kulenović, Zija Dizdarević, Husein Ćišić, do Derviša Sušića, Muhameda Hadžijahića, Muhameda Filipovića, Esada Zgodića, Rusmira Mahmutćehajića, Mustafe Imamovića i mnogih drugih koji su djelimično ili strukturno iskazali neku vrstu samokritičkog stava iz kojeg se prepoznaje pokušaj analize i razumijevanja vlastite pozicije, kao pojedinca i kao kolektiva, među drugim sličnim u kontekstu. Nedostatak kritičke svijesti i samosvijesti označava jedan ozbiljan socijalno-povijesni defekt, jer se preko njega raspoznaje nemoć i nespremnost bošnjačkog povijesnog uma da se suoči sa svojim vlastitim bićem u povijesnom kontekstu.

Fluidni etnicitet, mijena, globalizacija

Mi smo danas odbacili uvriježeni pogled na etnicitet kao primordijalan, kao nešto što traje od „početka svijeta“ i što se samo malo mijenja u površinskim slojevima, ali čija „jezgra“ ostaje vječno nepromjenljiva i postojana. Ta predstava je dugo vladala historijskim, sociološkim, politološkim, arheološkim i drugim društveno-znanstvenim disciplinama koje su oblikovale naše predstave o sebi i drugima. Isto tako, danas je uglavnom napuštena metanarativna pripovijest o tome kako u prilično „prazne prostore“ Bosne i Dalmacije dolaze u 7. stoljeću slavenska plemena, ruše sve pred sobom i asimiliraju preostali dio „romaniziranog stanovništva“. Uspjelo se na osnovu strukturalističkih i poststrukturalističkih[2] teorijskih impulsa 20. stoljeća prevazići koncepciju statičkog (umrtvljenog) identiteta i etablirati znanje o procesu u kojem se identitet nalazi kao nešto procesualno-kontekstualno, što se treba razumijevati kao fluidan fenomen izložen povijesno-kulturnim mijenama i nadopunjavanju karakteristika novim povijesnim iskustvima i znanjima. Nedopustivo je iz današnje prespektive neke arheološke artefakte vezivati za aktualne ovovremene etničke grupe i njihove identitetne konstrukcije, a posebno je važno da historičari i drugi znanstvenici ponovo ispitaju povijesne izvore i provjere sporne interpretacije. Zahvaljujući kritičko-racionalističkim i poststrukturalističkim uvidima nastala je povijesna mogućnost da se oslobodimo fundacionalističkih epistemičkih slika koje su nas držale u močvari vječnih istina o „našem plemenu“.

 Globalizacija je, između ostalog, idealno stanje da se nametnu dogme prosječnosti. Provincijalizacija svetog znanja Bošnjaka o svome vjerovanju kroz povijest danas je postala očita pojava. Plitko razumijevanje odnosa znanosti i religije dovodi na scenu poluobrazovane „interpretatore“ muslimanstva i „islamizma“ koji nikada nisu ozbiljno studirali kur’anski tekst i pokušavali ga razumijevati u kontekstu tradicionalnog svijeta i njegovih znanja, kao i položaja tradicionalnih znanja u okvirima savremenog modernističkog i postmodernističkog svijeta. Može li se napraviti iskorak u post-islamizam, povrh orijentalizirajućeg i samo-orijentalizirajućeg ideološkog guranja u geto, ekstremizam, radikalizam i religijski fundamentalizam civilizacije koja je dala čovječanstvu veličanstvene rezultate? Zašto bismo mi u Bosni trebali naivno prihvatiti karikaturu civilizacije koja je nekada dominirala svijetom? Zašto bismo pristali na interpretaciju našeg bića koja se nudi u okviru andrićevstva, velikosrpstva, ekmečićevske historiografske slike Bosne i „Turaka“, orijentalističkih predrasuda o drugom, sumnjive slike bosanstva reduciranog na „religijsku skupinu“, koja dolazi iz dominacije plemena pretvorenog u naciju? Mi ne bismo smjeli odustati od vrijednosnog kapaciteta koji je primjeren čovječanstvu i u kojem se svi ljudi mogu osjećati kao ljudi. To znači da nikako ne bismo smjeli slijediti „pleme u agoniji“ i njegov nacistički svjetonazor bez obzira što stoljećima dijelimo prostor i iskustvo svijeta. Mi ne bismo smjeli oponašati svetosavski model organizacije zajednice? Nikada! Osnov muslimanstva je pluralistička slika svijeta koja podrazumijeva različita vjerovanja i razumijevanja smisla ljudskog postojanja – zato su filozofska pitanja bliska otvorenom vjerovanju.

U toku je borba Bošnjaka za Bosnu kao državu i borba Bošnjaka sa svojim utvarama, traumama, iluzijama, mitovima, predrasudama, obmanama koje onemogućavaju da se staro narodno biće uspravi u dostojanstvenoj slobodi, te oslobodi nametnutih lažnih slika o sebi. Ta dva okršaja odrediće budućnost Bosne i Bošnjaka. Najveća opasnost su lijeni bošnjački trutovi i neznalice koji iz sjene finansijski crpe državu i njezine institucije kao da su njihovo vlasništvo. Zato je neopisivo važna bošnjačka kritička svijest i mišljenje da bi se moglo sačuvati zdravo tkivo zajednice koja ne može biti svedena na „religijsku skupinu“. U tom smjeru gledano, kritički misliti znači voditi brigu o očuvanju cjeline kojoj iznutra prijete razorni procesi. Vjerovanje je borba protiv lijenog fatalizma i neodgovornosti prema jednokratnosti ljudskog života.

 

[1]  U prvom izdanju iz 1892. godine Veselinović je roman posvetio Nikoli Tesli. Ovaj historijski roman je u 19. stoljeću bitno profilirao mržnju srpskog naroda prema Turcima; hajduk Stanko Aleksić je surovi osvetnik, ispunjen mržnjom prema Turcima i žedan njihove krvi. Na kraju 20. stoljeća u Srebrenici Bošnjaci su shvatili napokon da su ih srpski pisci, sveštenici, vojnici, političari i slični profili smatrali Turcima.

[2]  Glavni glasovi poststrukturalizma u 20. stoljeću bili su: M. Foucault, J. Deleuze, J. Derrida, Cixous, J.-F. Lyotard, Guattari, J. Kristeva, Irigaray, R. Barthes i J. Baudrillard. Češki autor Lubomir Doležač o poststrukturalizmu kazuje sljedeće: „Na poststrukturalizam gledam kao na klupko trendova u intelektualnoj povijesti, neki su od njih podudarni, neki proturječni, no svi su ujedinjeni zajedničkim interesima: preispitivanjem pretpostavki, teorija i analitičkih rezultata strukturalizma i razvijanjem tema koje su strukturalisti zanemarili. Ovaj koncept ne tumači poststrukturalizam kao ontološko ili epistemološko gledište, već kao razdoblje u intelektualnoj povijesti Zapada.“ (L. Doležel, Poststrukturalizam. Pogled s Karlova mosta, str. 57.

Danas je u sjedištu Medžlisa IZ Kiseljak upriličen sastanak predstavnika Islamske zajednice  i političkog života Bošnjaka, na kojem se razmatrala trenutna društveno-politička situacija u Kiseljaku, gdje su Bošnjaci nizom političkih odluka predstavnika hrvatskog naroda pod pritiskom i diskriminacijom. Sastanku su prisustvovali: glavni imam Medžlisa Kiseljak Kenan ef. Bajrić, predsjednik Medžlisa Nermin Merhemić, muftija sarsjevski Enes ef. Ljevaković i njegov savjetnik Abdulgafar ef. Velić, Elvedin Mušanović iz Skupštine SBK, premijer SBK Tahir Lendo i premijer KS Elmedin Konaković.
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija