Nema vjere onaj u koga ne možeš imati povjerenja, kazuje nam poznati hadis poslanika Muhammeda, a.s. Dakle, vjera i povjerenje idu jedno uz drugo i nikako se ne mogu razdvajati. Moglo bi se još dodatno kazati i drugim vjerodostojnim hadisom pojasniti da je vjernik onaj kome vjernici mogu povjeriti u emanet svoj život i svoj imetak.Iz ovoga proizlazi da je suština čovjekove vjere upravo njegova čestitost u smislu poštenja, odgovornosti i njegovog nastojanja da svojim riječima, a posebno djelima, opravda činjenicu da se deklarira vjernikom ili da ga drugi tako doživljavaju. Pa ipak, često se prisjetim konstatacije jednog prijatelja u kojoj stoji da je na Ovom svijetu najviše glumaca. To znači, nažalost i onih koji se kriju iza svoje vjere, preciznije, mnogih od njih ( možda i većina onih koji neće da vjeruju, kako Kur’an naglašava). Ili, možda onih među nama koji sebi i drugima nameću neke druge vrijednosti prema kojima se, navodno, može ustanoviti ko jeste, a ko nije (pravo) vjerni.
Da bismo to ilustrirali možemo navesti nekoliko primjera. To što se neko pristojno oblači, pa onda to još naziva i islamskim, jeste značajno, ali ne i presudno, jer odijelo ne čini čovjeka, kako narodna mudrost kazuje. Ili, to što neko obavlja osnovne ibadetske dužnosti jeste značajno, ali samo kao preduvjet (šart) da bi mogao da se približi odabranoj skupini Božijih ugodnika koji nastoje steći Božiju naklonost. Tvrditi da je neko bolji i kod Boga odabraniji samo na osnovu gornjih naznaka, a bez uzimanja u obzir suštinskog značenja vjere i vjerovanja, potpuno je pogrešno. Naravno, uz napomenu da nijednom riječju ne želimo umanjiti značaj formalnih vjerskih realiteta. To je isto kao kad bismo usporedili bavljenje sportom sa našom temom. Sportom se ne možete baviti bez odgovarajuće sportske opreme, niti bez precizno naznačenog trenažnog procesa uz pratnju trenera ili onoga ko će ocijeniti da li je kandidat spreman za određeno takmičenja i postizanje značajnijeg rezultata. Oprema i treniranje nikome ne daju za pravo da sebe naziva sportistom. Također, bez treniranja i trenera nije moguće postati sportistom, niti postići zapažen uspjeh.

Energetski vampiri

Naši problemi i naše svakodnevna nesnalaženja upravo su povezana sa krivim postavkama. Zbog toga se gotovo svakodnevno susrećemo sa činjenicom da među nama manjka povjerenja ili vjere, sasvim svejedno. Zašto često imamo osjećaj da onaj s kojim trebamo i moramo sarađivati nije do kraja iskren, da ne možemo da mu vjerujemo, da se ponekad i bojimo njegove reakcije? Jednostavno, nešto ne štima. Ili da neće biti urađeno onako kako je dogovoreno? Ili, zašto toliko stresa, straha i nepovjerenja među nama? A često nas postupci takvih uvjere da smo bili opravdano zabrinuti. I umjesto da se fokusiramo na posao, rezultate i uspjeh, često se moramo boriti s pomenutim stvarima koje nam isisavaju pozitivnu energiju poput kakvih vampira. Posebno boli i čudi kada se sve to zaodjene plaštom vjere i slatkorječivim muslimanskim izrazima. S druge strane, zabrinjava činjenica da to postaje općedruštvena pojava među Bošnjacima, kao i to da oni svjesni muslimani među njima opravdano iskazuju zabrinutost takvim stanjem. Uz opasku da su oni koje manje svjesni muslimani nazivaju nemuslimanima (počesto i nevjernicima) u komunikaciji s niima na poslovnom planu posebno otvoreniji, iskreniji i s puno više vjere ili povjerenja. Čak je i naša riječ postala manje vrijedna, pa se ni za nju ne možemo držati. A najgore od svega toga jeste spremnost na poturanje i diskreditiranje ljudi, bigajri hak (bespravno), a razlozi se mogu tražiti upravo u obrnutim standardima.

Kad nestane povjerenja

Kad nestane povjerenja nastaju problemi. Ako nije Kijamet, jeste alamet pred Kijamet. Nije li ova naša svakodnevica rezultat takvog stanja? Nažalost, uistinu je tako. Takvo nam je stanje na individualnom i kolektivnom planu. Baš kao što veli profesor Mahmut ef Karalić, naš poznati znalac hadiskih nauka. On navodi hadise u kojima se podvlači značaj očuvanja vjere i povjerenja. Zapravo, hadisi koji govore o (malim) predznacima Sudnjeg dana u prvi plan izbacuju”pomanjkanje (nestanak)” povjerenja među ljudima. Da stvar bude čudnija, navodi on, u drugim hadisima se pojašnjava da će tada biti puno formalne pobožnosti, da će džamije biti pune klanjača, onih koji formalno obavljaju obrede, poste, idu na hadž, daju i zekat, ali da će itekako manjkati suštinske pobožnosti, iskrenosti, vjere i povjerenja.

Ozbiljno upozorenje

Karalić upozorava da se zajednica vjernika mora vratiti suštini, da se život u cijelosti treba organizirati na vjerskim principima, principima morala i zato već unaprijed upozorava svoje potencijalne kritičare, one koji će njegovim tvrdnjama naći bezbroj zamjerki pozivajući se na stanje koje je za njega samo privid:
“Kazat će: ‘Sada su pune džamije’, ali Poslanik je rekao jednu istinu: ‘Prvo čega će nestati među ljudima, među mojim sljedbenicima na Ovom svijetu jeste povjerenje.’ I mi ga nemamo. A posljednji će ostati namaz. Do Sudnjeg dana će ljudi puniti džamije, oni će klanjati, ali to će biti čista formalnost. U dva hadisa koji govore o predznacima Sudnjeg dana Poslanik kaže: ‘Doći će vrijeme kada će u džamijama klanjati po hiljadu i više ljudi, a među njima se neće naći jednog vjernika.’ A drugi hadis: ‘Doći će vrijeme kada će ljudi i klanjati i postiti i zekat dijeliti i hadž obavljati, ali nećete među njima naći jednog vjernika.’ E, toga se ja bojim, što mi formalno shvatamo vjeru, zaključuje profesor Karalić.