Naslovi ovakvog tipa više priliče žutoj štampi, ali već nekoliko godina istim duhom izjava, dokumenata i stavova govori se o budućnosti BiH. Bez obzira da li se to radilo na način omalovažavanja države, kao što je to uradio 2016. godina sadašnji predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović kazavši kako BiH nije uopšte država ili na način ispitivanja javnog mnijenja o različitim referendumima. 

U takvom dugogodišnjem ambijentu neformalnog predstavljanja Bosne bilo je očekivajuće da se gradi i narativ o mogućem prekrajanju granica, što je ovih dana tema nakon pojave non papera (neslužbeni akt koji sadrži prijedlog ili nacrt) o eventualnoj podjeli Bosne. Prema nekima sve su reakcije potpuno neopravdane, ali, opet, svi su o tome govorili pa je i Senad Hadžifejzović morao pitati predsjednika Srbije hoće li ko Bosnu dirati. Ako još uvijek živimo u strahu od toga hoće li se Bosna dijeliti ili ako još uvijek moramo pitati predsjednike u Srbiji ili Hrvatskoj hoće li nas dirati, valjda postoji trun opravdanosti da se o tome govori barem na način da se prestane tako omalovažavati međunarodno priznata zemlja s utemeljenim granicama. 

Navikavanje na priče

Naravno, ovdje je suvišno ponavljati sve priče iz Republike srpske. Nije pravopisna greška. RS je entitet, a ne država, stoga se srpska piše malim slovom. Međutim, uslijed opetovanog isticanja srpske državnosti unutar granica BiH svi su se, pa i javni medijski servisi, ali i najveći Bošnjaci navikli da RS potpisuju kao državu. (Tako je i bosanska marka BAM postala konvertibilna marka KM) Inače, suština priče o Bosni, što je u jednu ruku i jedna tema ovog teksta, jeste navikavanje uže i šire javnosti na neformalne teze, jedan diskurs koji vremenom može biti predmet jednog novinskog članka, po mogućnosti u EU, nakon toga i naučne konferencije, a kasnije... ko zna. Kada to toga ne bi ni došlo, opet je neko ispunio cilj: o Bosni se priča kao o 'nečemu', a ne kao o državi. 

Uglavnom, obavijen tajnom, razgovor u Karađorđevu je predstavljen kao beznačajan, a i današnji razgovori o Bosni se predstavljaju ako ne beznačajnim onda ne tako relevantnim - oni su neslužbeni, non paper. Hrvatski non paper, kojim se otvara priča o trećem entitetu, u EU je poslan 22. marta (mogli su čekati 25. mart kada je bio sastanak u Karađorđevu 1991), a onda je došao u opticaj još jedan non-paper. Ovaj put uključili su se i Slovenci. Još su nam samo oni trebali.

Non-paper i druge priče, detalji pa i slike podsjećaju na govor o Bosni devedesetih godina. Ima li dodirnih tačaka narativ o muslimanima u BiH pred agresiju s današnjim izjavama o njima? Nekada je Darko Tanasković identificirao ekonomski, diplomatski i posebno demografski džihad, Miroljub Jevtić objašnjavao svijetu da nema života i mira s islamskim fundamentalizmom, a onda je tu priču o fundamentalistima nastavio Dodik, dodavši i ulogu migranata, ali i drugi političari poput Nenada Stevandića koji je 2017. godine izjavio kako je „lider Bošnjaka Bakir Izetbegović organizovao obuku za 9.000 pripadnika“. Naravno, ni duše koje su potpisale Livanjsku deklaraciju 2018. godine nisu mogle odoljeti narativu devedesetih zaključivši da jača težnja bošnjačkog korpusa u Federaciji da se od Federacije, ako ne i od čitave BiH, stvori bošnjačko-islamski kalifat u srcu Evrope. Vjerovatno je u njihovim opisima bivša predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović pronašla motiv 2020. godine za njeno predstavljanje Bosne u svijetu kao zemlje militantnog islama. Narativ kod određenih vjerskih ličnosti, također, nije mnogo promijenio kurs. Zaboravilo se kako su upravo zbog posvećenih izjava o Bosni poput one patrijarha Irineja iz 2017. godine: „Gde god živeli Srbi to je Srbija, bilo u Bosni, bilo u Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mestima“, i kretali tenkovi prema Sarajevu i nastajali povici kao mitropolita Nikolaja: „Mi smo uvijek dobijali ratove... Bog nas ni ovaj put neće napustiti.“ 

Ne znamo je li zaista briga bivšu predsjednicu Hrvatske ili dio srpske političke elite ima li fundamentalista u BiH, jer nije bilo briga ni predratne političare, kako piše Norman Cigar,  jesu li Bošnjaci fundamentalisti – „propagandna kampanja protiv fundamentalizma obezbijedila je pogodnu osnovu srpskoj političkoj eliti na kojoj je ona stvarala ugroženost i formirala emotivnu simbologiju“. Obje ove taktike su korištene, prema Cigaru, kao sredstvo za uvjeravanje domaće i međunarodne javnosti u ispravnost srpske politike.

30 godina nakon Karađorđeva

Sastanak u Karađorđevu prije tačno 30 godina prema određenim političkima analitičarima i historičarima je bio samo popularni događaj, a ne pravno i stvarno ikakav ozbiljan sastanak o rješavanju jugoslovenskih pitanja. Mnogi su posumnjali da je jedno od pitanja bila i podjela Bosne i u bosanskom jeziku ime srbijanskog naselja Karađorđevo i dalje ima konotaciju dogovora o nama bez nas. Ne znamo tačno teme razgovora, jer nisu nikada javno obznanjene, a nismo stigli ni upitati sagovornike Miroslava Tuđmana i Slobodana Miloševića jer su ubrzo krenuli u pokušaj komadanja Bosne. Nismo imali kada razmišljati o njihovim riječima zbog njihove prakse. Uglavnom, obavijen tajnom, predstavljen je kao beznačajan, a i današnji razgovori o Bosni se predstavljaju ako ne beznačajnim onda ne tako relevantnim - oni su neslužbeni, non paper. Hrvatski non paper, kojim se otvara priča o trećem entitetu, u EU je poslan 22. marta (mogli su čekati 25. mart kada je bio sastanak u Karađorđevu 1991), a onda je došao u opticaj još jedan non-paper o "neriješenim nacionalnim problemima Srba, Albanaca i Hrvata" nakon raspada Jugoslavije, koji se pripisuje premijeru Slovenije Janezu Janši. Ovaj put uključili su se i Slovenci. Još su nam samo oni trebali. Premijer Janša je rekao da on nije autor dokumenta poslanog predsjedniku Evropskog vijeća Charlesu Michelu, ali ko će biti miran nakon što je predsjednik Slovenije Borut Pahor trojici članova Predsjedništva BiH rekao kako je u EU sve više glasova koji pozivaju na dovršetak raspada Jugoslavije. Pahor je pitao i je li moguća "mirna disolucija" BiH. Barem je pitao. Kada je dobio odgovor i kada su krenule reakcije iskazao je strah u domaćim medijima, jer EU se nalazi pred "neugodnom situacijom u kojoj neće moći preko noći donijeti odluku o budućnosti Zapadnog Balkana, a ipak će morati djelovati brzo". Prema ovom non-paperu Bosna i Hercegovina bi bila podijeljena između Hrvatske i Srbije, a samo mali dio Bosne bi ostao Bošnjacima, vjerovatno nekoj multietničkoj findžan državi. 

Međutim, u ovo ramazansko vrijeme ostanimo pri pozitivnim mislima i pri tome da je ovo sve dizanje prašine i zataškavanje kriminala i drugih važnih tema u Bosni.

Stoga, neće biti rata, neće biti prekrajanja granica. Ako Bog da.

Naslovnica slovenskog lista Mladina