Riječ mržnja na arap. bugdun, kerahijjetun, mrziti, prezirati - ebgada, mrziti se međusobno - tebagada, biti mrzak, omrznut - inbegada, najmrži - ebgadu, silna mržnja - bagdau, velika mržnja kada se ljudi međusobno zamrze - bigdatun i mržnja koja prelazi u otvoreno neprijateljstvo - begadatun je veliki otrov i pošast u ljudskim srcima i na ljudskim dušama. Sufije bi kazale mrak je nedostatak i odsustvo svjetla, hladnoća je odsustvo toplote, žeđ je odsustvo vode, glad je odsustvo hrane, ilhad - ateizam je odsustvo imana u srcima, kufr je odsustvo šukra u srcima, gaflet je odsustvo zikra na jeziku, surovost je odsustvo plemenitosti na duši, a mržnja je ispražnjenost i odsustvo prave ljubavi u srcima i na dušama. Mržnja u bilo kojem čovjeku je opaka i opasna misao. Pogotovo to postaje rizično kada se grupe ljudi međusobno zamrze, a to nema kraja ukoliko se zavade i zamrze na etničkim, krvno-srodničkim, rodovskim, plemenskim, narodnim, nacionalnim, rasnim, staleškim, kastinskim, kulturnim, jezičkim, konfesionalnim i religijskim osnovama i obilježjima. Gledano s religijskog stajališta i moralno etičkog pogleda mržnja je šejtanska zamjena u ljudskim srcima i na ljudskim dušama.

Mržnja se može pokazivati i ispoljavati na ličnom, grupnom i općem planu na nivou zajednica. U ličnom pogledu na mržnju se može gledati kao na serijsku i dugotrajnu srdžbu u čovjeku koji nije u stanju zato što nema mogućnost ili priliku ili je velika i hrabra kukavica pa ne smije svoju huju, srdžbu i ljutnju da iskali i iskaže na onom koji je zaslužuje. Psihološki gledano, unutar čovjeka mržnja je osjećaj nesnošljivosti, nepodnošljivosti, neprijatnosti, odvratnosti i tegobe prema nekoj osobi. Tu ne mora postojati nikakav vanjski razlog i okolnost, jer za nekog narod kaže - on do podne mrzi čitav svijet a iza podne mrzi i samog sebe. To je čista psihopatologija i takvi su ljudi teški i nepodnošljivi za svaku sredinu pa i sami za sebe. Ustvari, prokleti šejtan prazna srca ispunjava ilhadom - ateizmom i kufrom pokrivanjem i prikrivanjem svake istine, a duše mržnjom i odvratnošću prema ljudima. U objektivnim okolnostima, kao moćna nemoć mržnja se razvija kao gađenje, osuda i osjećaj odvratnosti prema nekom lošem djelu i nepravdi kod onih ljudi koji ne mogu odvojiti ad-verbam - stvar, proces, štetu, nepravdu, zlo djelo i ad-hominem - od čovjeka nosioca i protagoniste radnje.

Čovjeka kao Allahovo stvorenje ne smijemo mrziti jer bi mrzili Allahovo stvaranje, ali sve što čovjek radi, a da je zlo, grijeh, porok, šteta smijemo i trebamo i prezirati, i žigosati, i mrziti, i osuđivati. Koliko god je moguće treba razdvajati i razlučivati čovjeka i njegovo nedjelo. I kad se kažnjava pa čak i smrću za najteža, najopasnija i neoprostiva nedjela - genocid, čovjek se nikada ne kažnjava iz bilo kakve mržnje nego se kažnjava i nagrađuje za ono što je zaslužio. Mržnja je dubinska unutrašnja vertikalna bolest koja se poput raka i virusa uvuče u ljudska srca i na ljudske duše od koje se teško liječi i treba joj prava i dugotrajna terapija. Evo šta Poslanik kazuje i savjetuje: “Čuvajte se sumnje i sumnjičenja, jer je sumnjičenje najveća i najopasnija laž. Nemojte jedan drugog uhoditi i pratiti, niti prisluškivati i cinkariti. Nemojte se međusobno u trgovini i materijalnom poslovanju izvan granica i pravila nadmetati i nipošto jedan drugome zavidjeti. Nikada jedni druge ne mrzite, niti jedni drugima leđa okrećite. O Allahovi robovi, budite i živite kao braća.” (I.P.H. 600)

Mržnja je bolest i opasnost u svakom čovjeku kao pojedincu, ali kada se mržnja sistemom, politikom, preko institucija, ustanova, svih vrsta medija: printanih, audio, svih mogućih vrsta vizuelnih i slikovnih unese i prenese na društvene grupe, narode, nacije i rase, to donosi nesagledive nesreće čak i za čitave narode.

Sjetimo se samo koliko je jezera krvi poteklo i proteklo kroz Inkviziciju, Križarske ratove, nacizam i fašizam, a podloga tih masovnih zločina iznutra je počivala na mržnji i kolektivnim predrasudama a izvana na dominaciji, interesima, eksploataciji i osvajanjima.

Mržnja i stereotipije prema njima mogle su Jevreje i Rome u Drugom svjetskom ratu koštati istrebljenjem i nestankom. Religijska, rasna, klasna, nacionalna, ideološka, plemenska, kastinska i politička mržnja i predrasude pri ovako razvijenim svjetskim medijima i sveuništavajućem naoružanju ugrožavaju opstanak ljudske vrste. Od 11. 9. 2001. muslimansko ljudstvo je prvi i najveći objekat svjetskih medija, mržnje, predrasuda, zazora i nepovjerenja. Sa svoje strane, na temelju izvora i po učenju islama, nijedan musliman svijeta a kamoli koja muslimanska grupa ne smije davati razloge, fakte i činjenice za takvu sliku, mržnju i predrasude.

Mržnja i zavidnost su dva unutrašnja demona zla koja razaraju i uništavaju vanjska ostvarenja i rezultate vjernika. Evo Poslanikovog upozorenja: “Mržnja i zavidnost brišu i uništavaju dobra djela, kao što vatra uništava, spaljuje i u pepeo i dim pretvara drvo. (I.P.H. 1090)

Nije se šaliti s razornom moći mržnje i zavidnosti po opstanak čovjeka i čovječanstva na ovom i spasa na onom svijetu. Mržnja i neprijateljstvo, pogotovo kod epigona, mogu biti posljedica nasljedne porodične dresure. Tako se u antičkoj povijesno-mitskoj slici svijeta navodi događaj sinova Sedmorice protiv Tebe koji su dobili zavjet od očeva, utemeljen na mržnji i osveti, da unište i sa zemljom poravnaju i sravne Tebu. Kada su taj zavjet ispunili nisu više znali ni šta će sa sebe ni sa svojih života.

Koliko je hiljada gradova kroz povijest spaljeno i sravnjeno sa zemljom i koliko je stotina miliona ljudi, također u vremenu i prostoru zvanom povijest, pobijeno, a sve je bilo utemeljeno na mržnji, predrasudama, moći, interesima, pljački, osvajanju i porobljavanju. Prijateljstvo i ljubav se preko odgoja, na temelju prave vjere nasljeđuju, kao i neprijateljstvo i mržnja pomoću dresure na temelju mita i paganstva.

Na kraju, Poslanikov savjet: „Nemojte jedni drugima zavidjeti, niti jedni druge u trgovanju i poslovanju varati, nemojte nikada jedni druge mrziti, nemojte se jedni na druge ljutiti, nemojte jedni drugima u kupoprodaji praviti nelojalnu konkurenciju. O Allahovi robovi, budite prava braća.” (I.P.H. 1872)