Takmičenja su, vjerovatno, zamišljena kao inovativni pristup mektebskoj nastavi kojim su se učenici trebali dodatno animirati za mekteb te ujedno steći uvid u rad mekteba općenito. Nažalost, stječe se dojam da ova plemenita ideja vremenom postaje svrha sama sebi. Naime, ova takmičenja općeprihvaćeno postaju određena ocjena muallimskog rada, što je sasvim pogrešno iz niza razloga, krenuvši od pogrešne metodologije ocjenjivanja. Iako ovo nije zvaničan stav medžlisa da je riječ o nekoj vrsti ocjenjivanja, odnos nekih muallima prema takmičenjima se približava anegdoti ili izmišljenoj priči o muallimu kojeg su kritikovali zašto nema dobar uspjeh na mektebskim takmičenjima. Njegov odgovor je bio: „Bolje se crvenit pet minuta nego raditi cijelu godinu“. Ovo može, u prvom redu, kazati neodgovorna osoba, ali i vrlo kvalitetan muallim kada vidi da se na pogrešan način, shodno rezultatima mektebskog takmičenja, vrednuje nečiji rad ili kada se vrši pritisak na muallima da mora pripremiti nekoga za takmičenje.
Prvo, današnja mektebska takmičenja trebaju se nazivati “tamičenja učenika mekteba“, jer ne govore o uspjehu mekteba, već pojedinca kojeg muallim može i osloboditi mnogih obaveza kako bi se pripremao za takmičenje. Također, u nekim kategorijama, poput kiraeta, neki učenik čiji je jedan roditelj Arapin ili imam u startu ima prednost nad ostalom djecom i kao takav ne predstavlja ni izbliza realno stanje u mektebu. Drugim riječima, dva-tri učenika ne mogu predstavljati sliku bilo kojeg mekteba. Drugo, proglašenje najboljeg mekteba ili muallima je vrlo upitno, bez obzira što se odnosi na jednu godinu. Naravno, ako bi se ikako trebao proglašavati najbolji muallim ili mekteb potreban je period, a ne godina, odnosno krivulja uspjeha u okviru minimalno pet godina. Proglašeni najbolji muallim može imati najgori mekteb. Dovoljno je da vježba s određenim učenicima cijelu godinu ili da slučajno ima kandidate koji su super-talenti. S druge strane, muallim koji nije prošao ni medžlisko takmičenje može biti najbolji shodno broju djece koja uče u Kur’anu ili znanju svih učenika kojima je muallim.
Treće, takmičenja dolaze u mjesecima kada se gradivo mora utvrditi, a upravo u tom periodu muallimu se oduzima snaga za rad te dolazi i do nenamjernog zanemarivanja ostale djece. Pritisak koji se pravi na imame da „moraju imati takmičenje“ je kontraproduktivan za cijeli mektebski proces u završnici školske godine.
Četvrto, u toku mektebskih takmičenja ostala djeca se mogu osjetiti zapostavljenim. Peto, pitanja iz teorije, ali i iz kiraeta, svi takmičari već znaju pa se u fokus stavljaju finese. Konkretno u takmičenju iz teorije postavljaju se pitanja ne da se provjeri znanje, već da se što više zbune takmičari pa samo oni pronicljiviji shvate poentu pitanja, dok drugi, iako znaju odgovor, smatraju da im je gradivo nepoznato.
Naravno, rješenja nisu jednostavna, ali se može razmisliti o određenim prijedlozima. Ako želimo uključiti svu djecu, podići nivo znanja, te imati uvid u muallimski rad i znanje učenika, provedimo pismeno i usmeno takmičenje svih mekteba u istom danu. Ocjene nam, možda, neće biti zadovoljavajuće, ali bolje i realna trojka svih učenika nego prividna petica kojoj se divimo kada pojedinac nastupa. Nekada imamo osjećaj da su u našim mektebima same karije/učači Kur’ana. Ispitna pitanja ne trebaju težiti finesama ili biti sama po sebi enigma, već jednostavna pitanja koja će zapravo biti gradivo koje učenik neće nikada zaboraviti u životu. Koga briga i čemu služi znanje šta je gargara? Ova pitanja, zapravo odgovori, po godinama kasnije će činiti cjelokupno gradivo mekteba, što može biti srž ili temelj vjerskog znanja koje će osoba nositi kroz svoj život. Ovo je ujedno i prijedlog, spomenut u prošlom broju Preporoda, u vezi sa zahtjevom pojedinih muallima da imaju ilmihal koji bi objedinjavao svo gradivo koje su učenici ranije savladali. Naravno, ovi odgovori nisu konačno znanje o vjeri niti je opravdan zahtjev pojedinih muallima da imaju ilmihal poput Talimu-l-islama ili nekih drugih, koji su „pravi“ nekadašnji ilmihali/udžbenici, već samo temelj, jer ako se nastoji od udžbenika napraviti i štivo koje bi obrazovalo roditelje učenika i svakog drugog čitatelja, kako se gleda na „prave“ nekadašnje ilmihale, onda su udžbenici osuđeni na neuspjeh. Udžbenik je namijenjen za učenike i treba za njih biti prilagođen, a to što još uvijek nemamo, osim za sada izvrsnog Ilmudina, kvalitetnu knjigu ili udžbenik za preostalu populaciju vjernika, naročito onu koja se vrati vjeri u kasnijim godinama, ne možemo “prelamati“ preko učenika.